Zima 2008

  SUZE
  Nura Bazdulj
 
 

Pisac koji pokaže izvesnu veštinu i ubedljivost u opisivanju ljudi, njihovih postupaka i duševnih stanja, počinje s vremenom sam sebi da postavlja nove i sve teže i složenije zadatke. Pri tome on može da vidi kako je to težak, gotovo bezizgledan posao, i kako je mali broj ljudskih misli i osećanja koja se mogu shvatiti i obuhvatiti, izraziti i prikazati. Šta osećaju i šta misle ljudi u izuzetnim i sudbonosnim trenucima? Kako se ponašaju, čime se brane ili teše?
   Na primer, mladić koji je otišao sa devojkom koju voli u planinu, hteo je da uzbere cvet i da joj ga pokloni (a i da pokaže svoju spretnost, snagu i odanost), otisnuo se niz liticu i sada pada pravo i nezaustavno u duboki ponor.

   Ili: čovek sa trideset saputnika, u avionu koji gori i pada sopstvenom težinom sa visine od tri hiljade metara.
   To bi trebalo opisati, majčin sine.
                                                        (Ivo Andrić)

 

     Osma je godina od kada je rat završen. U meni nikad neće stati. Zapravo, čini mi se kako se osjećam lošije nego dok je trajao. Slabo spavam, proživljavam košmare, trzam se sva u goloj vodi panično dozivajući Zlatkovo ime. Ruke mi drhte, znoje mi se dlanovi, često gubim dah, bojim se otvorenog prostora, zazirem od ljudi.
   Andrić je propustio napisati najgoru, najtežu moguću situaciju: majka jedinog sina u kome su skupljene sve njene ljubavi dobiva vijest da su nekolicina mladića iz jedinice u kojoj ratuje poginuli. Ne zna je li među njima i njen sin. Koji to pisac može opisati, majčin sine? Ja se, evo, usuđujem, ne opisati, jer je to doista nemoguće, nego samo zapisati.

    Saša je otišao raditi u Tunis ranih osamdesetih kad je rat bio samo misaona imenica. Barem ljudima poput mene. Na vijest da se već čuju ratne trube zvao nas je da mu se pridružimo. Nisam željela ići, ništa me nije privlačilo, ime te zemlje redovito me vraćalo jedino na prašnjave stranice povijesti, na Kartagu i Hanibala koga u školi nisam voljela. Ipak sam bez dvojbe prihvatila, da sačuvam Zlatka, brucoša stomatologije, momka velikih, tamnih, začuđenih očiju, sve moje. On nije htio ni čuti. Tako smo ostali.
- I amorfna masa, kako nas djecu iz gemišt brakova zovu, moramo braniti Bosnu - kazao mi je kad je pošao. Raznježila me njegova bezazlenost i zaboljela nemoć da ga spriječim. Prigrlila sam ga i zamolila neka obeća da će se vratiti.
Uvečer je zvao Saša i tješio me, uvjeravao da će sve biti okej. U tome sam času mrzila promukle i nježne prelive u njegovom glasu.
    Samo majke čiji su sinovi ratovali znaju koliko su duge minute, sati, dani čekanja, kolikim bolom zapara svaki prasak, svaka, ma koliko udaljena detonacija.
   Kad je formirana armija, Zlatko je postao borac stotinu pete brdske brigade. Pri svakom njegovom odlasku, oproštaj je bio isti, zagrljaj i iznuđeno obećanje da će se vratiti. Besmisleno, ali s tim sam obećanjem bila mirnija, davalo mi je krhku varljivu nadu da će se zbilja vratiti. Sad mi se čini nevjerovatno, ali je prava istina da ni jednu noć koju je proveo na frontu oka nisam sklopila. Hodala bih poput aveti pustim stanom osvijetljenim jednom jedinom lojanicom i palila cigaretu za cigaretom. Nisam imala struju, ni baterije za tranzistor, ni vodu, ni hranu, ali srećom, cigareta sam imala. On ih je dobivao u jedinici, a kako je bio nepušač, završavale su kod mene. Činilo mi se, i danas mislim da je tako, kako su me jedino one spasile od potpunog sunovraćenja u ludilo.
    Prolazili su mjeseci a ja sam osjećala postepeno, neizbježno, detaljno samouništenje zbog onog možebitnog što je svakog trenutka visilo kao mač iza vrata. Misao na porazno nisku cijenu čovjekovog života postala je opsesivna. Jedne noći, pred njegov odlazak na Nišićku visoravan, posvađali smo se. Odbijao je, a ja uporno navaljivala da ponese pojas za bubrege i vunene čarape. Pogledao me ljutito jedinim očima koje su mi u tom času bile važne, požurio na vrata i izjurio prije nego sam ga zagrlila. Bauljala sam, trčala za njim dovikujući: Čekaj, sine. Nisi mi obećao da ćeš se vratiti.
    Noć je traja čitavu vječnost. Detonacije su se smjenjivale, parale nebo i prsa. Kandilo sam ugasila i sjedila sklupčana u mraku. Usta su mi bila gorka, grlo i dušnik kao zguljeni od cigareta koje nisam gasila. S vemena na vrijeme su me prolazili grčeviti trzaji.
 Dan je prošao u nekakvom prividnom zatišju. Provela sam ga u kući, uglavnom uz prozor čekajući onoga ko neće doći, pogledajući u telefon koji neće zazvoniti jer su veze mjesecima bile prekinute. I da nisu, na Nišićkoj visoravni nije bilo telefona.
   Rano se smrklo. Neko je kucao na vrata. To je zakucala nesreća, pomislila sam.
Bila je komšinica. I njen sin je bio u Zlatkovoj jedinici. Poražavajuće  šupljim glasom mi je rekla da su prethodne noći iz stotinu pete brdske poginula šestorica.
Prošao me je drhtaj smrtno ranjene ptice. Vrijeme je stalo. Nešto se moralo dogoditi da iznova poteče. A ništa se nije događalo. Samo sam lebdjela u strašnoj, zastrašujućoj praznini.
Izašle smo u prohladnu noć i uputile se u komandu. Prve kapi kiše poškropile su mi kosu. Moji su se svjetovi raspadali uz grmljavinu zvukova s brda. Noge su mi bile teške ko olovo. U prsima, u grlu, nešto je gušilo. Komšinica me požurivala. Nisam je slušala. Čekala sam da jače zapada, da mogu mirne duše plakati a da se suze ne vide. Odjednom je sijevnulo, nebo je osvijetlila munja i ja sam jasno vidjela Zlatanovu dugu mokru kosu rasutu po opalom, gotovo trulom lišću i tamne oči, otvorene, ukočene oči, uperene ka nebu, kiša im uopće ne smeta. Iz grudi se počeo penjati vrisak, ali je ostao zatomljen. Nebo se prolilo, kiša je mahnito padala ali nisam zaplakala. Dala bih sva bogatstava ovoga svijeta da suze poteku, a su oči ostale suhe s trepavicama mokrim od kiše. Jasno, gotovo stvarno vidjela sam Zlatka u hodniku obdaništa kako skida pape a ja mu obuvam cipelice, kako s torbačićem dolazi iz škole. Bio je sitan, torbak velik, samo što ga ne zavali. Sliku smjenjuje odrastao mladić prvi put obučen u odijelo, s bijelom košuljom i kravatom.. Bože dragi, da mi je zaplakati… Pa se iznova vraćala slika kose rasute po mokrom lšiću, velike ukočene tužne oči i ja sam odjednom bila sigurna da je Zlatko mrtav, uskoro će mi to reći i ja ću najzad moći plakati, ne mogu više, ugušiće me bol prejak da bi bio podnošljiv. 
    U hodniku kasarne već su čekale majke. Mnoge majke. Sve smo izgledale jednako opustošeno, divlje, potresno, sve vodile ubitačnu borbu s vremenom. Kao osuđenice na smrt od kojih nijedna nije bila načisto želi li ubrzati ili usporiti trenutak smaknuća.
Čekale smo u malom polumračnom prostoru u kome nije bilo zraka, u vremenu koje je stalo. Ugušićemo se prije nego izađe neko sa crnim spiskom… Zlatan trči  prema Jasni, grle se, miješaju su im se i mrse kose… Ja sam kriva. Neće se vratiti jer je bio ljut na mene, nije mi obećao da će se vratiti… Oficir se pojavljuje. Lice mu nije živo, isklesano je u kamenu. Kako hoda?… Gdje si sada, Saša? Na bazenu, u šetnji, ili igrajući tenis brineš za nas dvoje?…  Oficir raskriljuje na četvoro presavijen najcrnji komad papira na svijetu. Nešto govori. Ne razumijem šta. Čita. Muk. Samo zvon imena Vedran (Ante) Bilić lebdi u zraku, odjekuje sablasno… Nemam snage da gledam lica majki, da tražim onu čiji život  prestaje biti životom… Drugo ime je Rijad (Asafa) Agić… Ledena tišina u kojoj sad lebde dva imena… Nokti se zarivaju u meso.  Treći, četvrti, peti, šesti. - Živ je!!! - vrištim iz sve snage a suze teku ko lude. - Živ je!!! ŽIV!!! - vrištim i čudim se kako prozori ne pucaju od siline vrisaka, moga i drugih majki koje vrište poput mene. Vrisak prelazi u jecaje. Nejasno vidim da i ostale jecaju, jecaju, čini se neutješno. A onda vidim njih šest kako izdvojene stoje oslonjene na zid. Ne plaču. Kao da su bačene s drugog svijeta, tupo bulje u prazno staklastim očima u kojima nema ni suza ni ičega…
Da sam im bar mogla dati koju suzu… Možda bi izgledale žive, ovako su bile samo bijele sjenke tako nalik na ostatke mjesečine.
Vraćala sam se kući sama, bježala sam čak i od komšinice sa kojom sam došla i čiji je sin također bio živ, ispunjena egoističnom radošću koju nisam željela dijeliti. Koračala sam kroz prostor sav od čudesne svjetlosti ne razmišljajući o patetičnoj krhkosti života niti o tome koja će kod narednog čitanja biti u grupi majki koje ne plaču.