Zima 2008

  PRIČA O PRAVOM NARODNOM KONTROLORU
  Andrej Kurkov
 
 

1

Dobacivali su se kroz dvorišta seoski psi, zveckali lancima i najavljivali večer koja se polako spuštala odozgo. Neko je tupom sjekirom cijepao drva, spremna za nastupajuću zimu. S udaljenog kraja sela dopirale su psovke pijanih muškaraca. Glas im je bio promukao i od njega samog na rastojanju se širio miris patoke. Pod stropovima izbi plamtjele su svjetiljke Iljiča , no nisu svijetlile ravnomjerno, već nekako valovito, potčinjavajući se svojeglavoj električnoj energiji, koja je vodovima, zujećim od napona, dolazila u svaku kolhoznu obitelj, kao nevidljivi tajni neprijatelj.
Gorjela je takva svjetiljka i na središnjem trgu sela,  između Narodnog doma i Uprave kolhoza. Svjetiljku je ljuljao slabi vjetar i njeno svjetlo se njihalo sad u jednu stranu, sad u drugu. I ravno u to njišuće svjetlo ispade iz Narodnog doma, po obavljenom poslu, bučna grupa kolhoznika. Prošla je kroz svjetlo i rasula se po kućama, svaki noseći u svoju kuću nove misli i novi smisao produžavanju života po starom.
Umorno je koračao k svojoj kući i Pavel Dobrinjin — čovjek ćudljiv kao elektrika, no začudo pošten, i, zbog toga neomiljen u svom kolhoznom okrugu. Koračao je i čudio se kako mu se teškim činio svaki njegov korak. Čudio se kako mu je teško bilo disati kao zamućene, postiđene zvijezde koje su jedva žmirkale na vedrom nebu. Tako je i on išao, sporo, rastežući svoj put, slušao neorganizirani pseći zbor i prepoznao u njemu lajanje svoga psa Dmitrija, zvanog Mitka. Pas Mitka je nekako bio nalik svom gazdi, no bilo je bitno u tome što ga niti jedan seoski pas nije cijenio, iako je on i kao pas čuvar bio otmjen.
Zaškripala su vrata dvorišta, i još je jače i radosnije zalajao pas čuvši svog gazdu.
Ušavši u dvorište Pavel se nije požurio u kuću, već je prišao k prozoru, da bi zastao, gledajući kako njegova voljena žena Manjaša uspavljuje na rukama tromjesečnog Petku. Stajavši tako neko vrijeme, Pavel je usmjerio svoj pogled u nebo i, sačekavši pad neke, očito ne jako važne i nužne zvijezde, zamislio tajnu želju i onda otvorio vrata i ušao u kuću.
Žena se bez riječi obradovala vidjevši muža. Stajala je, promatrala, kako on skida čizme. Potom, uzevši ih, metnula kraj štednjaka i gurnula bliže k žaru lonac od lijevanog željeza s ručkom za muža.
— O čemu se govorilo na skupu? — narušila je Manjaša ugodnu domaću tišinu.
Pavel je teško uzdahnuo. Zašutio je, potom nekako izustio, brižljivo birajući riječi:
— Ukazali su mi veliku čast…
— Kakvu? — pitala je žena, uplašena nepoznatom frazom svog muža. Pavel zaustavi dah, zgrbi se, sjede za stol.
— Izabrali su me za kontrolora.
— U kolhozu?
— Ne — Pavel odmahnu glavom i ponovo uzdahnu. — U cijeloj državi.
— Kako to?
— Evo, uzmi, pročitaj! — Pavel joj je pružio papir s velikim ljubičastim pečatom uprave kolhoza.
— Pročitaj sam — zamolila ga je Manjaša. — Znaš da nisam naročito pismena…
— «Ovim se uvjerava da je Pavel Aleksandrovič Dobrinjin na općem skupu kolhoza izabran na neodređeno vrijeme za  kontrolora rada u cijeloj sovjetskoj državi. Njemu je pripala dužnost "narodnog kontrolora", i potčinjava se neposredno najvišem rukovodstvu države. Rukovoditelji ustanova i fabrika, podvrgnuti kontroli, obavezni su podmiriti narodnog kontrolora i plaćati njegov rad saglasno njegovim potrebama i provedenom vremenu na kontroli».
— Kako to? — upitala je Manjaša, a u očima su joj se već zasjale suze. — Kako to? To znači da te sele! Bože, oni te namjerno sele!
— Ma ne - otegne neuvjerljivo Pavel. — To je čast… Izabrali su me. Kad me smijene, vratit ću se… A ti brini o djeci.
Čuvši da joj muž spominje djecu, Manjaša zaplaka i, tako probudi tromjesečnog Petku, koji se prodera i zaplaka zajedno s njom.
Pavel je oćutio da se i njegove oči ispuniše suzama, i stisne jače pesnice kako bi se suzdržao.
Ujutro je krenuo. Iz oblasti su poslali zaprežna kola. Na sjedalu za kočijaša je sjedio maleni starac, visok metar i pol. Pušio je zamotanu cigaretu i pogledao na prag kuće gdje se Pavel opraštao sa svojom ženom.
Opraštanje je bilo teško. Manjaša cijelu noć nije spavala — priređivala je svom mužu torbu i opremu za put.
— Eto, polazimo — na kraju je odlučno rekao Pavel, želeći okončati odjednom sva te neizbježne boli.
— Čekaj! — žena je najednom pljesnula rukama i pojurila u kuću, k drvenoj šupi.
«Šta će tamo?», pitao se Pavel. Ubrzo je opet spazio Manjašu. U očima su joj i dalje bile suze, a u rukama — sjekira.
— Evo, uzmi za put! — zamolila ga je ona.
— Zašto? — začudio se Pavel. — Sjekira? Šta će mi to tamo?
— Uzmi, uzmi! — navaljivala je žena. — Kako ćeš tamo bez ičega, bez oruđa… Ako se pojave banditi?
— Dobro — Pavel uze sjekiru, zabaci torbu na rame i krene prema kolima.
Manjaša ga je slijedila, no koraci su joj bili zbrkani, nije gledala kuda ide, jer je svoje lice poklopila rukama i plakala. Tako je zastala negdje između kuće i dvorišnih vrata i obamrla.
— Idemo! — proderao se maleni starac na svoje konje, i zalupali su drveni kotači po izgaženoj zemljanoj cesti.

2

 

Sunce je, obišavši polukrug po nebeskom brojčaniku, zaronilo svoje zrake na kraj obzorja, tamo gdje je počinjao bezdan. A na zemlji, uvijenoj u večernju tamu, sve živo je zijevalo, spremalo se da spava, preporađalo snagu; i čak su biljke zatvarale svoje cvjetove, da ne bi kružili, zujali oko njih insekti, ne težeći umoru i neophodnosti sna zbog kratkotrajnosti njihovih života. Sve se zaustavljalo, sve zamiralo osim kretanja zraka, poticanog dahom ljudi i životinja.
I po toj tišini se na zemlju spustio anđeo. Spustio se, osvrnuo oko sebe, i, uvjerivši se u spokoj okoline, prilegao na travu. Smjesta je dao znak da put odozdo nije bio ni lak ni lak ni brz. I, sklopivši oči, anđeo je usnio san, koji gotovo da i nije bio san, jer sve što je sanjao je zapravo bilo sjećanje na taj teški dan, kada se na kraju odlučio napustiti svoju braću i sestre, obučene također u bijelu odjeću, napustiti Raj, da bi se spustio na tu zagonetnu zemlju, ogromnu i tajanstvenu, o kojoj niko od njegovih, sada već bivše subraće, ništa nije znao. Osim toga njeni žitelji poslije smrti ne dospijevaju u Raj. Možda je stoga i započeo maštati o putovanju u nju, no neobična radoznalost zaustavi ga da se uputi na taj teški put — nije vjerovao da u tako velikoj zemlji nema pravednika. No to nije mogao dokazati, jer da su bili pravednici, vrata Raja bi za njih uvijek bila otvorena. I tako, ne vjerujući u ono što se za druge žitelje Raja činilo neospornim, odlučio je on spustiti se tamo, naći istinskog pravednika i, prošavši s njim njegov ovozemaljski put do kraja, uvesti ga u bijela, biserima i dijamantima ukrašena vrata, uvesti i dobiti od svoje braće i sestara  oproštaj za to što je rajsku zemlju napustio samovoljno i krišom.
A zvijezde su jače zasvijetlile, korišteći odsustvo dnevnog svjetla, koje također nije na stajalo na mjestu već je prošlo do sredine polukruga nižeg, odavde nevidljivog, nebeskog brojčanika.
I san, koji to nije ni bio, okončao se, gurnuvši anđela još dublje unutar sebe, dozvolivši mu da sluša lupanje vlastitog srca i pljuskanje svoje krvi, koja je tekla polako njegovim čistim venama.
I najednom ga je toplo tuđe disanje uznemirilo, i šapat, koji mu se prikrao u uši, razbudi anđela.
— Druže… — šaptao je neko. — Druže, ne spavaj!
Anđeo otvori oči i, pridignuvši se, posjedne na travu. Promatrao je onoga koji je progovorio. Pred njim je čučao kovrčavi mladić.
— Druže — ponovo prošapta on. — Hajde da razmijenimo odjeću! Još ću ti dati hljeb. A? Može?
Začudio se anđeo takvom prijedlogu. Pogledao je mladićevu  odjeću: zelene hlače i takve boje košulja, na nogama — čizme.
— Imam samo ovakvu odjeću! — rekao je anđeo, podigavši bijelu tanku tkaninu. — Tebi u njoj neće biti toplo.
— Nije važno — mladić je odmahnuo rukom. — Dakle, mijenjamo li se?
Anđeo je slegnuo ramenima. Potom je klimnuo. Mladić je skinuo košulju preko glave, potom skinuo čizme i hlače.
Anđeo je skinuo svoju odjeću.
— A kako se to oblači? — zbunjeno je pitao mladić, držeći u rukama bijelu odjeću.
— Ovdje je izrez za glavu - objasni anđeo.
Našavši izrez, mladić je provukao glavu i navukao na sebe bijelu anđeosku odjeću. Potom je brzo obuo čizme.
— A obuća? — upita anđeo.
— Neee — otegne kovrčavi mladić. Tako se nismo dogovorivili. Mijenjamo odjeću, a čizme nisu odjeća, to su čizme…
— Pa dobro — saglasi se anđeo. — Reci mi da li takvu odjeću svi ovdje nose?
— Skoro svi — mladić klimne glavom. — Samo sam ja s bluze otkinuo našivke…
— A što  su to "našivci"? — zainteresirao se anđeo.
— Pa ti ne znaš! Onda je bolje da ne znaš. Evo ti hljeb, i ostaj zdravo!
Spustio je na tlo pred anđelom neveliki okrugli hljeb, uspravio se i krenuo svojim putem.
Anđeo je gledao za njim dugo, potom kako bijela tkanina njegove odjeće svijetli, udaljava se, usred stabala i žbunja. Potom, kada je mladić sasvim iščezao u noći, anđeo uze hljeb, prelomi ga i jedan komad prinese ustima. Okusio je, prožvakao, i stalo mu teško na duši. Hljeb je bio neukusan — sasvim nepotrebno je bilo uspoređivati njegov ukus s bijelim, u Raju ispečenim hljebom. U ustima se on razdijelio na nekakve komadiće koje je bilo nemoguće sažvakati. I, na koncu, ispljunuvši nesažvakani hljeb na zemlju, sažali se anđeo nad ljudima koji jedu takav hljeb. Sažali se, teško uzdahnu, onako kako nikada prije nije uzdahnuo, i okrene lice k nebu. Legao je i stao čekati jutro kako bi na sunčanom svjetlu razgledao tu tajanstvenu zemlju.
Uskoro je jutro nastupilo, razbudile se ptice i sve živo. Anđeo ustade i promotri: uvidio je da se nalazi u nevelikoj šumi, gdje stabla nisu rasla gusto, već se smjenjivala s nevisokim šibljem. U blizini spazi tri uske staze, koje su se pružale na razne strane. Shvati da tu u blizini žive ljudi, koji po tim stazicama hodaju. I pođe anđeo po jednoj od njih da bi došao do ljudi.
A ptice su pjevale tako čudesno kao da je išao po rajskom vrtu. Najednom se pred njim ukazaše jahači. Bilo ih je ne više od deset: mladi, lijepi, obučeni u neku zelenu odjeću, kakvu je on zamijenio prethodne noći za svoju bijelu odoru.
Sišao je anđeo sa staze kako bi propustio konjanike koji su mu išli u susret. No oni, približivši se, okružili su čudnog pješaka i promatrali ga neprijateljski.
— Ko si ti?! — proderao se jedan od njih, pogladivši desnom rukom svoje dugačke brkove.
— Anđeo… — brzo odgovori čudni pješak.
— A? Čujete li? — zahihotao se najednom brkati. Potom mu naglo izraz lica postade zao. — Ruke uvis, ološu! Začas ću te ravno na nebo otpraviti, pa ćeš i biti anđeo!
I konjanik izvadi iz futrole za pojasom teški mauzer, nacilja, a potom ga makne u stranu, zlobno gledajući anđela, kao da provjerava boji li se ili ne.
— Zašto me želite ubiti? — upita zbunjeni anđeo.
— A zašto nosiš vojnu uniformu s otrgnutim našivcima? Jesi li dezerter ili si ubio nekog od naših i potom mu je skinuo? A? Odgovori brzo!
— Odjeću sam noćas razmijenio — odgovori čudni pješak. — Neki kovrčavi mladić me jako molio… Još mi je dao hljeb.
— Kovrčavi?! — brkati konjanik se najednom smrači. — Daj mi taj hljeb!
Anđeo pruži komad konjaniku. On odgrize komadić, prožvaka s tekom i sve oko sebe promotri žmirkavim očima.
— Sergunjkov? — upita jedan pjegavi mladić koji je sjedio na savršeno crnom konju.
— Da… — uzdahne brkati. — Taj podlac! Sad ćemo ga vraga naći! Nee, prijatelju — okrenu se konjanik anđelu. — Dosta je bilo blebetanja! Oprosti se sa životom! Ti si, vidim, i sam dezerter, i još si dezertera spasio!
I brkati konjanik ponovo nacilja svojim mauzerom na čudnog pješaka.
— Vi me ne možete ubiti — reče anđeo. — Mene je nemoguće ubiti…
— Svakoga se može ubiti — hladno, kroz zube reče brkati.
I povuče okidač. Zagrmi hitac, no anđeo, stajavši ispred, rukom zaustavi metak, i on zastane u zraku, ravno pred bijelim dlanom, a konjanici, raširivši usta, su ga promatrali. I anđeo ga je promatrao, a izraz lica mu je postajao sve hladniji i hladniji.
— Ako se vratiš u svijet — reče on, gledajući metak — neće biti od tebe spasa ni jednomu čovjeku koji poželi zlo drugom, i ako su svi u ovoj zemlji zli, svi će i umrijeti, a ako ne svi, ostat će živi samo oni koji drugima žele dobro. A ako tebi samom dodije ubijati, ti ubij pravednika, i ako ostane posljednji, ti ostani u njemu.
I, rekavši to, spusti anđeo ruku, i metak, oživjevši, poleti nekuda ne visoko i ne nisko nad tlom, probivši i listove i debla  drveća.
Zapanjeni konjanici su stajali nepokretno, i, činilo se, da su čak i konji prestali disati.
Anđeo krene pognute glave po stazi koja je vodila u susret tim ljudima, pođe tragom metka.
Gorko je razmišljao o proizašlom, i zažalio što je svoju snagu usmjerio na metak koji je bio naciljan na njega i stvorio o tome sud. No više nije mogao ostati, jer nije mogao riječ po riječ ponavljati ono što je već rekao niti drugi put proživjeti ono što je jednom bilo proživljeno.

Glava 3

 

Kada su kola izašla iz sela i s obje strane ceste prostirala su se kolhozna polja, vozač se okrenu Pavlu i, strogo ga pogledavši, upita:
— Jesi li ti onaj koji ćeš postati najpravedniji?
Začuđen pitanjem, Pavel slegne ramenima.
— Ako nećeš ne moraš odgovoriti — reče ubrzo, i ne dočekavši odgovora, stari vozač i ponovo se okrenu licem cesti. — Ako postaneš, ionako će svi saznati. O pravednima slava kruži po cijeloj zemlji. Reci mi svoje prezime da znamo hoćeš li imati sreće ili ne.
— Dobrinjin — tiho reče Pavel.
— Dobro prezime — klimne, ne okrećući se, vozač. — Plemićko. Noćio sam kod vašeg kolhoznog brigadira. Pričao mi je navečer o tebi — pošten, govorio je, do gluposti. A ja se nisam s njim složio. Rekao sam mu: poštenje ne nastaje iz gluposti, već od savjesnosti, kada čovjeku tuđe ne treba i svoga mu nije žao. Tako sam mu i rekao. A on se nije saglasio sa mnom. I tada sam se zamislio — zašto u našoj državi tako malo narod cijeni poštenje? A?
— Ne znam — priznade Pavel.
— Ni ja ne znam. I ja sam iz naroda, ni ja kod sebe baš puno ne cijenim poštenje. Kod drugih cijenim, a kod sebe — ne baš mnogo. Tako i sinoć… Pio sam s tim brigadirom, a on mi je neku knjižicu pokazao — sam ju je Lenjin, rekao je, napisao. A ja iskolačio oči — za Lenjina sam čuo — i kada je rukovodilac radne brigade otišao u podrum po slane krastavce, uzeo sam tu knjižicu i sakrio je pod košulju. Zapravo ukrao. A zašto? Pa nepismen sam. I stara moja je nepismena. Eto, vozim i mučim se. Mada i ne puno, ako ćemo iskreno…
— Nije to dobro — uzdahne Pavel.
— Da znam, znam — uzvrati uzdahom starac. — A šta da se radi?
— Imate li u okrugu školu? — upita Pavel.
— Naravno.
— Onda je odnesi u školu da bi je djeca čitala. Tamo će koristiti — racinalno reče Dobrinjin. — Više nego u kući rukovodioca radne brigade.
— Ooo… — zamišljeno otegne vozač. — A zapravo mudro… i pravedno… Tako ću i učiniti. Tebe ću prvo odvesti, a odmah ću potom u školu, u onu gdje se uči čitati i pisati, znam. Tamo ću otići.
Nisu se više dugo vozili — kobila je bila stara i jedva se micala. Kola za nju su bila što i vući vagone za slabu lokomotivu. Starac je i šutio i ponešto govorio, no više ne o poštenju, već o običnim stvarima. A Pavel je čas u tišini razmišljao zabrinuto o onom šta će mu se dogoditi, a čas slušao starca, koji se više nije okretao k njemu, već sve vrijeme pričao, gledajući pred sobom na cesti. Tako su se, za neko vrijeme približili prvim izbama sela iz te oblasti. Starac je tada saopćio Pavelu kako je do Revolucije u njihovom selu više bilo kućanstava. Koliko ih je sad on nije znao, no kolhozno gazdinstvo je u njih veliko, mada i neorganizirano.
Zaustavili su se kod izbe s crvenom zastavom na krovu. Iz usmjerenog k nebu ciglenog dimnjaka, za koji je i bila privezana motka sa zastavom, kuljao je dim, gust i neujednačen, kao od izgaranja vlažnog uglja. Dim se dizao uvis i zahvatao platno zastave, a od toga se dolje činilo da je zastava — crno‑crvena.
— Stigli smo — reče starac, skočivši s kola. — Idi tamo, pitaj sekretara Kovaljenkova. A u školu ću poći! Sretno!
Pavel je stao na prag sekretarove izbe i osvrnuo se. Starac je stajao pred kobilom, gladio je i strogo zagledao životinji u oči. U izbi je vonjalo na psa. U trijemu na zidu je bila prikucana duga daska sa zabijenim i kukama podignutim prema gore. Na jednoj kuki je visio šinjel, na drugom — vatom postavljen kaput, ulijepljen glinom.
Pavel je prišao k vratima, ne sasvim zatvorenim i pokucao.
— Ko je? — začulo se iznutra.
Ušao je i našao se u bivšoj prostranoj sobi, pretvorenoj u ozbiljan kabinet. Umjesto ikone u crvenom kutku je visio portret Lenjina, prilijepljen na komad kartona. Taj portret je bio poznat Pavlu — tiskali su ga u novinama uz neki važan povod.
— Zdravo! — privukao je na sebe pažnju posjetitelja kršan muškarac, sjedivši za stolom. — Vi kod mene?
— Ja… Mene su izabrali za kontrolora…
— Aha. Mene su već nazvali. Pavel Aleksandrović Dobrinjin. Da?
Pavel kimne. Muškarac neočekivano ustade i pruži Pavlu široku i žuljevitu ruku. — Drago mi je što smo se upoznali — reče on.
Pavel prihvati sekretarovu ruku. Poslije toga je sjeo na stolicu.
— Znate šta — Kovaljenkov također sjede na svoje mjesto. — Poručili su mi da prođem s vama instrukciju. Predostrožnost, takoreći, kako sva odgovornost leži na vama i instrukciji, da bi se upravljali prema njoj, a što možda ne bude dovoljno. Teško je navesti sve situacije, kakve se, znate, događaju… No ne brinite se. Prije svega ovo izučite!
I Kovaljenkov je pružio Pavelu tanku brošuru. To je bio Lenjinov tekst «Radnička kontrola». Pavel ju je otvorio i na drugoj stranici uočio neki nečitki potpis.
— Je li se to on sam potpisao? — pitao je sekretara, pokazavši na potpis.
— Ne, to je oblasni sekretar Pavljuk. Vama na dar.
— Hvala — reče Pavel.
— To je sitnica. Da samo znate, druže Dobrinjin, kako vam zavidim… — i sekretar Kovaljenkov je klimnuo glavom, ljubazno pogledavši Pavla. — Ja bih i sam htio postati kontrolor,  volim odgovornost! Samo nisam takve dobi za to. A nemam ni snage za to… Nemate ništa protiv da kod mene prenoćite? Automobil za vas će dovesti ujutro.
Pavel se složio. Sekretarova kuća je bila prostrana. Zbog čistoće drvenog poda Pavel je izuo čizme i, skinuvši obojke, bos ušao u sobu.
— Lijepo je ovdje — pohvali on prostoriju.
— Da, ja volim urednost — kimne domaćin. Sekretar pozva Pavela za stol, a sam probudi svoju ženu, koja je, kako se činilo, ležala u drugoj sobi, i ona, pozdravivši se s gostom, pođe van za svježim povrćem.
— Samo što se vratila s posla — opravdavao ju je sekretar. — muzilja je, ustane prije zore, i umorila se, naravno.
Večer je nastupila brzo. Naravno, pili su sekretar i kontrolor, no nisu šutjeli i nisu bili sumorni, kako su pili ljudi ranije, do revolucije, već su živahno razgovarali, tako da bi koristili ljudskom razvoju. Kovaljenkova žena se odlikovala dobrom naravi i poslušnosti, a kada je započeo razgovor o stočarstvu iznijela je i svoje mišljenje koje se puno svidjelo Pavelu. Rekla mu je da njemu, kao kontroloru, pri provjeri stočarskih domaćinstava neophodno provjeravati čistoću radnih mjesta muzilja i posebno čistoću njihovih ruku, jer neki ruke peru samo nakon posla, a krave za vime diraju prljavim rukama. Krave također vole čistoću i od takvih muzilja se poslije ne daju musti.
Ujutro je Pavela, što je bilo neubičajeno za njega, zaboljela glava, no brižni sekretar mu je prinio čašu jakog rasola, i gostu je od toga bilo bolje.
Odjenuvši se, on je pogledao na ulicu, gdje je sijalo sunce i, priroda je sve više živnula, ne mareći za približavanje hladnoće. Ravno iza vrata se nalazio čisti crni automobil. Za volanom je drijemao vozač, odjeven u smeđu kožnu jaknu.
— Iza vas sam! — iza leđa se začuo glas Kovaljenkova. — Rano ujutro su ga poslali, jadni šofer se nije naspavao.
— Onda ga pustimo da spava… — reče Pavel, koji još nije htio napustiti gostoprimljivu kuću, a i brinulo ga to što je na neizvjesno vrijeme napustio rodno mjesto i svoju obitelj. Iako je bila razumljiva neophodnost toga, unutar njega je ipak počivao mali čovjek za kojeg je osjećaj odgovornosti bio stran i koji je volio svoju ženu Manjašu više od Domovine, na koju je Pavel vrlo često mislio, takoreći, skoro svaki dan. I sad je nagrdio Pavel toga čovječuljka unutar sebe takvim riječima kakve nikad nije glasno izgovorio. I utihne čovječuljak, zašuti, pritaji se, uvrijeđen.
A vani je sijalo sunce. Vrijeme je bilo beskrajno optimistično, sasvim sukladno vremenu. Ušao je Dobrinjin u dvorište i pošao ravno k automobilu.
— Sretno! — povika mu iza leđa sekretar, stajavši na pragu svoje kuće.

(Pripovijetku u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.)

S ruskog preveo i priredio: Žarko Milenić

Misli se na Vladimira Iljiča Lenjina (prev).