Zima 2008

  PRESTAO SAM PUŠITI
  Orhan Pamuk
 
 

Prošla su 272 dana otkako sam prestao pušiti. Mislim da sam se već naviknuo. Moja je tjeskoba manja, i ne osjećam se više kao da mi je amputiran dio tijela. Ne, ispravka: nisam prestao osjećati da mi nešto nedostaje, nisam prestao osjećati da sam se odvojio od cijeloga sebe, već sam se jednostavno priviknuo na to da se ovako osjećam. Da budem precizan, prihvatio sam gorku realnost.

Nikad više neću pušiti, nikad.

Ja to kažem a onda i dalje budan sanjam kako pušim. Ako kažem da su ti snovi na javi tako tajnoviti, tako užasni, da ih krijemo čak i od sebe samih... da li me razumijete? U svakom slučaju, to će se desiti baš usred takvog jednog snatrenja, tako da, štogod da domišljam da radim u tom času, gledajući taj film koji je moj san kako se polako primiče svome vrhuncu, ja se osjećam sretnim kao da sam upravo zapalio cigaretu.

To je, znači, bila glavna svrha cigareta u mom životu: da uspori iskustvo zadovoljstva i boli, želje i poraza, tuge i radosti, sadašnjosti i budućnosti; i da, između svakog kadra, nađem nove staze i kratice. Kad tih mogućnosti nestane, čovjek se osjeća kao da je skoro nag. Razoružan i bespomoćan.

Jednom sam ušao u taksi, vozač nije prestajao pušiti i auto je bio pun gustog, veličanstvenog dima. Počeo sam ga udisati.

„Izvinite“, rekao mi je čovjek. Otvarao je prozor.
„Ne“, odgovorio sam, „nek' ostane zatvoren. Prestao sam pušiti.“

Mogu ja dugo bez žudnje za cigaretom, ali kad žudim, onda ta žudnja dolazi iz dubine  mog bića.

Tad se sjetim zaboravljenog sebe, sebe začepljenog lijekovima, izmišljotinama i zdravstvenim upozorenjima. Želim biti onaj drugi čovjek, onaj Orhan koji sam nekad bio, čovjek koji puši, čovjek koji se toliko bolje znao nositi sa Đavolom.

Pitanje, kad se sjetim tog starog sebe, nije da li da odmah upalim cigaretu. Ja više ne osjećam onu hemijsku potrebu iz prvih dana. Samo mi nedostaje onaj stari ja, onako kako bi mi mogao nedostajati neki drag prijatelj, neko lice; sve što želim je da se vratim onom čovjeku koji sam nekad bio ja. Osjećam se kao da sam prisiljen nositi odjeću koju nisam sam izabrao, kao da su me pretvorili u čovjeka kakav ja nikad nisam želio biti. Da pušim, opet bih osjećao intenzitet noći, strahove čovjeka za kojeg sam nekad mislio da sam ja.

Kad tako žudim da se vratim starome sebi, sjetim se da sam u tim danima imao neke nejasne susrete sa besmrtnošću. U tim starim danima, vrijeme nije protjecalo; katkad, kad sam pušio, znao sam osjetiti takvu sreću, ili tako intenzivan očaj, da sam pomišljao da će sve ostati nepromijenjeno. Dok sam ja veselo pušio svoju cigaretu, svijet je stajao u mjestu.

Onda sam se počeo bojati smrti. Taj čovjek što puši bi mogao pasti mrtav svakog trena; članci o tome su bili krajnje uvjerljivi. Da bih ostao živ, morao sam odbaciti pušača i postati neko drugi. U tome sam uspio. Sada se onaj ja koga sam napustio udružio sa Đavolom i mami me da se vratim u dane kad se vrijeme nikad nije micalo i kad niko nije umirao.
Njegov me poziv ne plaši.
Jer, kao što vidite, pisanje – ako ste zadovoljni njime – poništava sve tuge.
  

NAVEČER, MRTAV UMORAN

Navečer kući dolazim mrtav umoran. Gledajući pravo naprijed, u ulice i pločnike. Ljut zbog nečeg, povrijeđen, uzrujan. Mada moja mašta i dalje sklapa predivne slike, i one čak brzo promiču na filmu što se vrti u mojoj glavi. Vrijeme prolazi. Nema ničeg. Već je noć. Prokletstvo i poraz. Šta ima za večeru?

Lampa na stolu je upaljena; do nje je činija sa salatom i kruh, sve u istoj korpi; stolnjak na kocke. I šta još? ... Tanjur i grah. Zamišljam grah, ali to nije dovoljno. Na stolu, ista lampa i dalje gori. Možda malo jogurta? Možda malo života?

Šta ima na televiziji? Ne, ja ne gledam televiziju; ona me samo naljuti. Vrlo sam ljut. Volim i ćufteta – pa gdje su ćufteta? Sve od života je tu, oko ovog stola.

Anđeli me zovu da im položim račun.
Šta si radio danas, mili?

Cijelog života... radim. Navečer, dođem kući. Na televiziji – ali ja ne gledam televiziju. Odgovaram na telefonski poziv nekoliko puta, naljutim se na nekoliko ljudi, onda radim, pišem... Postao sam čovjek... i - da, hvala na pitanju – životinja.

Šta si radio danas, mili?
Zar ne vidiš? Puna su i usta salate. Zubi mi se mrve u ustima. Mozak mi se topi od jada i curi mi niz grlo. Gdje je so, gdje je so, so? Mi izjedamo svoje živote. I malčice jogurta. Marke zvane Život.

Onda nježno ispružim ruku, razmaknem zavjese, i u mraku napolju spazim mjesec. Drugi svjetovi su najbolja utjeha. Na mjesecu gledaju televiziju. Završio sam sa narančom – bila je vrlo slatka – i oraspoložio se.

Onda sam gospodar svih svjetova. Znate šta hoću reći, zar ne? Došao san kući navečer. Došao sam kući iz svih tih ratova, dobar, loš, ravnodušan; došao sam kući u jednom komadu i ušetao u toplu kuću. Tu me čekao obrok, napunio sam stomak; svjetla upaljena; pojeo sam svoje voće. Čak sam pomislio da će sve ispasti dobro.
Onda pritisnem dugme i gledam televiziju. Tad se već, vidite, osjećam sasvim dobro.

 (Kratki izbor Iz zbirke eseja i priča koje je pod naslovom Other Colours objavio britanski izdavač Faber and Faber 2007.)
Više možete pročitati u štampanom izdanju “Odjeka”.

Sa engleskog prevela: Senada KRESO