Zima 2008

  Intervju
  Jean-Marie Gustave Le Clézio
 
 

            Već više od četrdeset godina na margini literarnih struja i moda, Jean-Marie Gustave Le Clézio zauzima posebno mjesto u literarnom pejzažu. Pjesnik, humanista, više sanjar nego utopist, ponekad vizionar: mješavina svega toga čini aromu i veličinu njegovog opusa, od Zapisnika, koji je 1963., kad je imao dvadeset tri godine, izbacio u prvi plan čudo od mladog romansijera s harizmom i neuobičajenim integritetom. J. M. G. Le Clézio rođen je u Nici, ali njegove porodične veze su na drugom mjestu. Na Mauricijusu, odakle mu potječu roditelji. A daleki korijeni su mu i u Bretanji, koju je koncem XVIII vijeka napustio predak po imenu François Alexis otišavši ka tom otoku na afričkoj pučini koji se tada zvao Francuski otok. Le Clézio, pak, osjeća kao da je niotkud, a živio je u Evropi, Meksiku, Sjedinjenim Državama. Svugdje je pisao gradeći djelo koje zapanjuje snagom i majstorskom jedinstvenošću, a čini ga obilje od pedeset naslova, romana, pripovijesti i meditacija. Da navedemo samo neke: L'Extase matérielle, Peuple du Ciel, Onitsha, La Quarantaine, L'Africain, Ourania i posljednja knjiga Raga, Approche du continent invisible. Sva ta djela, na sebi svojstven način, govore o svijetu kakav jeste – nasilan, konfliktan, ispresijecan tenzijama – i kakvim ga pisac zamišlja – velikodušnim, fluidnim i harmoničnim, u kojem vlada mir napokon izmirenih ljudi i elemenata.

S vašim imenom se rado povezuje ideja putovanja. Ipak, vaš prijatelj, pjesnik Jean Grosjean definirao vas je kao "nepomičnog putnika"...
To je tačno zato što ja, zapravo, i ne putujem. Ne težim daljinama. Ne dopada mi se zamisao da odem bilo gdje i tamo gledam oko sebe, vodim zabilješke. Više se osjećam kao jedinka koja pokušava da se negdje smjesti i da nigdje stvarno ne dođe. Kada odem u ovo ili ono mjesto, činim to da bih se skrasio. Svaki put pokušavam da se prilagodim, da usvojim navike. Živio sam u Meksiku, u državi Michoacán, u SAD-u, u Albuquerqueu – koji ću vjerovatno napustiti –, prije toga u Evropi. Za mene su to kao sukcesivni životi. Jednostavno, nikad nisam živio u mjestu gdje sam mogao reći: evo, ovdje bih volio živjeti do kraja. Ali, u dubini duše, ja sam čovjek koji puno čita i putuje više kroz knjige nego pomoću avionskih karata. Uostalom, ja ne živim puno. Čitam, pišem, moja egzistencija je banalna – živim da bih pisao, to nije baš spektakularno.

U knjizi Raga, Approche du continent visible, nedavno objavljenoj kod Seuila, vi ipak pričate o boravku u arhipelagu Vanuatu, na ostrvu Pentecôte...
Namjera da odem tamo potekla je od Edouarda Glissanta, kog cijenim kao pjesnika i ujedno kao intelektualca. Ona se uklapala u urednički projekt koji on vodi – kolekcija Narodi vode, koja mi izgleda kao jedna jako lijepa ideja: drugim riječima, radi se o zanimanju za mjesta na planeti koja su ostala izolovana, izvan turističkih ruta. Ustvari, odavno sam želio pisati o tom nevidljivom kontinentu zvanom Oceanija. Kontinentu koji, a priori, čak nije jedinstven, zato što je tu više u pitanju skup otoka. O njemu se ne govori kao što se govori o Latinskoj Americi, o Evropi ili Aziji, on nema međunarodno priznanje, niti se čini da mu je dozvoljeno da učestvuje u zboru nacija. Ali to je ipak kontinent čije jedinstvo, po meni, počiva na činjenici da svi narodi koji tamo žive pružaju otpor – oni su se oduprli svemu onome što ih je satiralo od XIII vijeka: težnji za kolonizacijom, pokrštavanju, prisilnom radu, širenju raznih bolesti, uključujući danas i AIDS... Pretrpjeli su i prisustvo antropologa koji su tokom XX vijeka napravili od pacifičkih otoka jedno od svojih omiljenih područja i, premda su o njima pisali veoma lijepe stvari, počinili su takođe vrlo sporne akcije.

Svrstavate li antropologe među katastrofe koje su poklopile te narode?
Ne bih išao tako daleko, ali mislim da je prisustvo antropologa bilo vrlo teško za njih jer, kroz njihove naučne radove, kolonijalni sistem se tamo uspostavio na dublji način. Antropologija ima svoje mračno lice. Taj nam je ambigvitet naročito poznat zahvaljujući primjeru Michela Leirisa. On je proučavao i otkrio bogatstvo pojedinih afričkih kultura, ali je u isto vrijeme, s ekspedicijom u kojoj je učestvovao, bukvalno pljačkao te kulture – Muzej čovjeka je pun predmeta koji su ukradeni od afričkih naroda – s alibijem koji smiruje savjest, a koji glasi: ako ih ne uzmem, možda će sve to nestati. Mnogi drugi to nisu priznali, ubijeđeni da nauka predstavlja neku vrstu definitivne zaštite za sva njihove rđave poteze.

U djelu Raga navodite slučaj Gauguinovog slikarstva i, kroz njega, egzotizma, koji je bio vid ugnjetavanja...
Prije nekoliko godina pozvali su me na Markize i Tahiti, na proslavu u čast Gauguina. Na mjestu gdje su se održavala predavanja, govorio sam sa skupinom studenata koji su protestovali protiv onoga što su smatrali slavljenjem kolonijalizma. Tištalo ih je Gauguinovo vrlo tendenciozno predstavljanje polinezijskih muškaraca i žena, to jest kao lijenih, nehajnih, pokornih ljudi, dobrih divljaka. Cilj nije bio, razumije se, da se ospori Gauguinova umjetnost, ali ne može se nijekati da je njegovo slikarstvo i rizničar onog "mračnog lica" o kojem sam govorio dotičući se antropologije. Gauguinov Dnevnik, a posebno kako se u njemu vrlo konvencionalno predstavlja tropska žena, kao senzualna i potčinjena – to je meni nepodnošljivo za čitanje. Naročito kada se zna do koje mjere su bile okrutne i žestoke borbe između Tahićana i kolonijalnih trupa. Jer nema mjesta na svijetu gdje se kolonizacija ostvarila na miran i pristojan način.

Da li je ta osjetljivost za patnje kojima su Zapadnjaci podvrgli kolonizirane narode povezana s vašom porodičnom istorijom?
I ja sam nejasan, s dva lica. Pripadam, nesumnjivo, kolonizatorskom Zapadu. Moja porodica je kolonizirala Mauricijus krajem XVIII vijeka – posrijedi je bila engleska kolonizacija, ali to se svodi na isto – među mojim precima sigurno je bilo zagovarača robovlasništva. Moja generacija sigurno nije sprovodila kolonizaciju, ali je svjedočila njenim posljednjim trenucima, u Maroku, Alžiru, zapadnoj Africi, svugdje u svijetu. Iz tog osjećaja da pripadam ljudskoj skupini koja je počinila ta divljaštva rođena je moja opsesija tim poglavljem istorije. Ono što osjećam Conrad je jako dobro izrazio kroz lik Marlowa, u Srcu tame. Marlow je mutan lik, potekao iz britanske kolonizacije, pokreće ga samokritički duh, fasciniran je i privučen instinktivnim karakterom naroda Afrike, ali nesposoban da ih u potpunosti prigrli. Ja sam takav, neosporno Zapadnjak, ali nepovjerljiv prema svemu što je previše intelektualno, previše racionalno, privučen magijom, natprirodnim, kao i mjestima gdje sadašnjost i prošlost kohabitiraju misteriozno i prirodno – to je slučaj s Vanuatuom.

Pratite li debate oko težnji nekad koloniziranih naroda za očuvanjem sjećanja i polemike oko pokajanja?
Čini mi se zdravim da se napokon govori o kolonijalnoj istoriji Francuske – o njoj se još ne govori dovoljno. Ne radi se o tome da treba sebe da mučimo, već se treba osloboditi te stare bolesti koja još postoji: rasizma, osjećaja superiornosti. Na Antilima, još uvijek ćete čuti bijelce kako govore o crncima kao o velikoj djeci, nehajnoj i neodlučnoj. To je strašno. Svaki napor zarad sjećanja je spasonosan. Nije bit u tome da pribjegavamo zakonima i dekretima kako bismo pisali istoriju. Niti da koristimo krupne riječi, da govorimo o genocidu. Potreban je jednostavniji pristup: postoji odgovornost kolonizatora prema tim malim zemljama, bivšim kolonijama koje su danas zapuštene i praktično žive od međunarodne milostinje. Francuska treba dovesti u zrelo doba zemlje koje se tako dugo trudila da zadrži u djetinjstvu.

U vašim djelima odavno je primijetan jedan vid gotovo ekološkog poimanja svijeta: upisivanje čovjeka u prirodu, uzimanje u obzir tog okoliša, afirmacija potrebe da se on poštuje. Smatrate li sebe pretečom u toj oblasti?
Ne vjerujem da sam preteča. Već  Conrad – opet on! - podsjeća na grabež i uništavanje u koja se kolonizatori upuštaju po mjestima koja su osvojili, na potpuno odsustvo poštovanja kod njih, na mišljenje da su ta mjesta kao rogovi izobilja iz kojih se može crpiti u beskraj. Danas je sigurno da su mnoga mjesta na svijetu ugrožena zagrijavanjem planete, bilo podizanjem nivoa mora ili stvaranjem pustinja. Na Mauricijusu, koji je mauricijski pisac Malcolm de Chazal (1902-1981) već opisivao kao "zelenu pustinju", drveće je zamijenjeno plantažama šećerne trske; i danas je erozija tla dramatična, a zagađenje lagune spektakularno. Kad vidite brzinu kojom se stanje planete degradiralo, nemoguće je ne osjetiti se odgovornim. Ne znam koji su to recepti koji bi zaustavili takvo uništavanje Zemlje, pretpostavljam da ih ni nema, ali neke odluke, ipak, mogu biti donesene. Kako god, cilj književnosti nije da agituje ili se bori za ovo ili ono. Književnost, to nisu ideje, već buka.
                  
(Intervju u integralnom obliku kojeg je Le Clezio dao za časopis Télérama  u maju 2007. i intervju pod naslovom “MIJEŠANJU SE NE MOŽE STATI NA PUT” objavljen u sedmičniku LExpress, 10. oktobra 2008. možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.)

S francuskog preveo Nihad Hasanović