Zima 2008

  NOBELOVA NAGRADA ZA KNJIŽEVNOST 2008.
  Jean-Marie Gustave Le Clézio
 
 

Tragač za zlatom
odlomak iz romana

U najranijem sjećanju, čujem more. Miješajući se s vjetrom među iglama drveta filao, vjetrom koji ne prestaje, čak ni kad se udaljiš od obale da bi koračao poljima šećerne trske, ta buka je ljuljala moje djetinjstvo. Čujem je sada, u svojim najvećim dubinama, nosim je gdje god odem. Spora, neumorna buka valova koji se u daljini razbijaju o koraljnu barijeru i umiru na pijesku Crne rijeke. Nema dana da ne odem na more, niti noći da se ne probudim leđa natopljenih znojem, da ne sjednem na poljski krevet, odmaknem mrežu za komarce i pokušam primijetiti plimu, zabrinut, pun želje meni neshvatljive.
Mislim na njega kao da je ljudsko biće i u tami sva moja čula su budna kako bi bolje čula njegov dolazak, bolje ga dočekala. Divovski valovi poskakuju preko koraljnih grebena i stropoštavaju se u lagunu, a od buke zemlja i vazduh podrhtavaju kao kotao. Čujem ga, miče se, diše.
Kad je mjesec pun, nečujno se iskradem iz kreveta pazeći da crvotočni pod ne zapucketa. Ipak, znam da Laure ne spava, znam da su joj oči otvorene u tmini i da zadržava dah. Uspentram se na prozorsku dasku i odgurnem drvene kapke, vani sam, u noći. Bijela mjesečina osvjetljava vrt, vidim kako blista drveće čije krošnje šušte na vjetru, nazirem tamne kolonije rododendrona i hibiskusa. Uzlupanog srca, hodam drvoredom prema brežuljcima, tamo gdje počinje šikara. Odmah do srušenog zida, uzdiže se veliko čaltino drvo, koje Laure zove drvetom dobra i zla, i ja se penjem na najdeblje grane da vidim more iza drveća i prostranstava trske. Mjesec se kotrlja između oblaka, baca krhotine svjetlosti. Možda odjednom spazim, iza krošnji, lijevo od Tamarindske kule, veliku tamnu ploču gdje blista svjetlucava mrlja. Da li ga stvarno vidim, da li ga čujem? More je u unutrašnjosti moje glave i tek kad zaklopim oči, vidim ga i čujem najbolje, hvatam svaki tutanj valova koji se cijepaju na grebenima i zatim ujedinjuju kako bi se sručili na obalu. Dugo visim na granama čaltinog drveta, sve dok mi ruke ne utrnu. Vjetar s mora prelazi preko drveća i polja trske čineći da listovi blistaju na mjesečini. Ponekad tu ostanem do zore slušajući, sanjajući. Na drugom kraju vrta je velika kuća, mračna, zatvorena, nalik na olupinu. Pod udarom vjetra, rasklimane daščice se klate, grede pucketaju. I to je buka mora – kad pucketa stablo i kad stenju igle filaoa. Bojim se, sâm sam na drvetu, pa ipak se ne želim vratiti u sobu. Trpim hladnoću vjetra i umor od kojeg mi glava otežava.
Ustvari to nije strah. Već kao da stojiš pred ponorom, pred dubokom usjeklinom, i intenzivno gledaš dok srce tako snažno lupa da ti u vratu odjekuje, on te boli, pa ipak, znaš da moraš ostati, da ćeš napokon nešto saznati. Ne mogu se vratiti u sobu dok je plima, nema šanse. Moram ostati da visim na čaltinom drvetu, moram čekati dok mjesec klizi ka drugom kraju neba. Vraćam se u sobu pred samu zoru kad nebo posivi na mananavskoj strani i uvlačim se pod mrežu za komarce. Čujem Laure kako uzdiše zato što ni ona nije spavala za vrijeme cijelog mog izbivanja. Nikad mi ne govori o tome. Naprosto me po danu pogleda svojim tamnim ispitujućim očima i ja požalim što sam izišao da čujem more.
Svaki dan idem do obale. Treba preći polja, šećerna trska je tako visoka da se krećem naslijepo, trčeći prosječenim stazama, ponekad se gubeći između britkih listova. Ondje više ne čujem more. Koncem zime sunce prži, guši zvukove. Kad sam nadomak obale, osjećam ga zato što zrak postane težak, nepomičan, nabijen muhama. Gore, nebo je plavo, napeto, bez ptica, zasljepljujuće. Do gležnjeva sam u crvenoj, prašnjavoj zemlji. Da ne upropastim cipele, skidam ih i nosim oko vrata vezavši ih pertlama. Tako oslobodim ruke. Moraš imati slobodne ruke dok prelaziš preko polja trske. Trska je vrlo visoka, kuhar Cook kaže da je sječa idućeg mjeseca. Listovi su joj oštri kao sječiva mačeta, moraš ih odmaknuti raširenim dlanom kako bi mogao dalje. Preda mnom je Denis, Cookov unuk. Ne vidim ga više. On je oduvijek bosonog, hoda brže od mene, oboružan štapom. Da bismo se dozvali, odlučili smo da se dvaput javimo harfom od vlatî ili dvaput zalajemo: vau-vau! To rade muškarci, Indijanci, dok koračaju kroz visoku trsku, u vrijeme sječe, s dugim noževima.
Čujem Denisa daleko ispred: vau-vau! vau-vau! Odgovaram mu harfom. Ništa drugo se ne čuje. Jutros je more na najnižoj razini, do podneva neće početi rasti. Hodamo najbrže što možemo kako bismo stigli do barâ gdje se skrivaju račići i urite.
Preda mnom, među trskama, hrpa crnog kamenja od lave. Tu se volim popeti da gledam zeleno prostranstvo poljâ i, sada već daleko iza mene, izgubljene u zbrci drveća i čestara, našu kuću sličnu olupini, sa smiješnim krovom boje neba, i malu kolibu cap'tn Cooka, i još dalje, jemenski dimnjak i visoke crvene planine uzdignute prema nebu. Okrećem se oko sebe na vrhu piramide i vidim cijeli krajolik, dim šećerana, rijeku Tamarin koja vijuga između drveća i brežuljaka, te najzad more, tamno i svjetlucavo, koje se povuklo s druge strane grebena.
To volim. Vjerujem da bih mogao ostati na vrhu te gomile satima, danima, samo gledajući.
Vau-vau! Vau-vau! Denis me zove s druge strane polja. I on je na vrhu hrpe crnog kamenja, brodolomnik na ostrvcetu usred mora. Tako je daleko da ga uopšte ne razaznajem. Vidim samo njegovu dugu siluetu kukca, na vrhu hrpe. Pravim od ruku megafon, pa mu odlajem: vau-vau! vau-vau! Zajedno silazimo, opet počnemo hodati naslijepo kroz trsku, u pravcu mora.

Ujutro je more crno i zatvoreno – zbog pijeska u Velikoj crnoj rijeci i Tamarina, zbog prašine od lave u njima. Kad se ide prema sjeveru ili silazi prema Mornei na jugu, more zablista. Denis lovi urite u laguni, zaklonjen koraljnim grebenima. Gledam ga kako se udaljava u vodi na svojim dugim nogama štakara, sa štapom u ruci. Ne boji se ježeva ni bodljikavih riba. Korača po bazenčićima punim tamne vode, ali tako da mu je sjenka uvijek iza leđa. Kako se udaljava od obale, ometa let gasâ, kormorana, korbižua. Gledam ga, bosonog u hladnoj vodi. Često tražim dopuštenje od njega da ga slijedim, ali on to ne želi. Kaže da sam premali, kaže da je čuvar moje duše. Kaže da me moj otac povjerio njemu. To nije istina, otac nikad nije govorio s njim. Ali volim kako kaže "čuvar tvoje duše". Jedino ga ja pratim do obale. Rođak Ferdinand nema pravo na to iako je malo stariji od mene, a ni Laure, zato što je žensko. Volim Denisa, on je moj prijatelj. Rođak Ferdinand kaže da on nije prijatelj pošto je crn, a i Cookov je unuk. Ali meni je to nebitno. Ferdinand to kaže zato što je ljubomoran: i on bi htio hodati kroz polja trske s Denisem, sve do mora.
Kad se more jako povuče, kao sad, rano ujutro, pojave se crne hridi. Neke velike bare su mračne, a druge su tako svijetle da izgleda kao da proizvode svjetlost. Na dnu, morski ježevi prave ljubičaste lopte, anemone otvaraju svoje krvave krunice, a ofiure polako miču duge dlakave ruke. Gledam dno bara dok Denis traži urite vrhom štapa, u daljini.
Ovdje je buka mora lijepa kao muzika. Vjetar donosi valove koji se daleko-daleko razbijaju o koraljne temelje i čujem svaku vibraciju u hridima, čujem kako struji nebom. Kao da na horizontu postoji neki zid u koji more udara napinjući se. Snopovi pjene ponekad šiknu, pa padnu na grebene. More je počelo da se diže. Baš u to vrijeme Denis lovi urite zato što ove, osjetivši pipcima svježu vodu s pučine, iziđu iz zavlačaka. Voda osvaja bare, jednu za drugom. Ofiure njišu rukama u vodenoj struji, oblaci ribica penju se kaskadama i vidim ribu oklopnjaču kako prolazi, užurbanog i glupog izgleda. Odavno, od malih nogu, dolazim ovamo. Poznajem svaku baru, svaku hrid, svako ćoše – gdje su gradovi ježeva, gdje pužu golemi morski krastavci, gdje se kriju jegulje i stohvataši. Osmatram to nepomičan, ne dajući glasa od sebe, da me zaborave, da me više ne vide. Tad je more lijepo i blago. Kad je sunce visoko na nebu, iznad Tamarindske kule, voda postane laka, blijedoplava, boje neba. Tutnjava valova na grebenima odjekuje punom snagom. Zaslijepljen svjetlošću, žmirkajući tražim Denisa. More sada stiže kroz prolaz, nadima spore valove koji prekrivaju hridi.
Stigavši na plažu, do estuarija dviju rijeka, ugledam Denisa kako sjedi na pijesku, na gornjem dijelu žala, u sjeni baršunovaca. Na kraju njegovog štapa, urite, njih desetak, vise kao dronjci. On me čeka ne mičući se. Od vrućine sunca gore mi ramena i kosa. U sekundi skinem odjeću i zaronim, go, u vodu žala, tamo gdje more susreće dvije rijeke. Plivam protiv struje slatke vode sve dok ne osjetim oštre kamenčiće na stomaku i koljenima. Ušavši sasvim u rijeku, objema rukama zgrabim golemi kamen i puštam vodu obiju rijeka da teče po meni i spere opekline od mora i sunca.
Ničeg više nema, ništa ne prolazi. Postoji samo ono što osjetim i vidim, silno plavo nebo, buka mora koje se bori s grebenima i hladna voda koja teče uz moju kožu.
Izlazim iz vode drhteći uprkos vrućini i oblačim se, a nisam se ni osušio. Pijesak škripi u košulji, u hlačama, grebe stopala u cipelama. Kosa mi je još  slijepljena od soli. Denis me, nepomičan, pogledao. Njegovo glatko lice je tamno, neodgonetljivo. Sjedeći u sjeni baršunovaca, nije se micao oslanjajući se objema rukama na dugi štap o koji je objesio lignje kao da su prnje. On se nikad ne kupa u moru, čak ne znam ni da li umije plivati.  Kupa se u sumrak, u gornjem dijelu rijeke Tamarin ili u potoku, u Bassin Saléu. Ponekad ode daleko prema planinama, na mananavskoj strani, i pere se biljkama u potocima klanaca. Kaže da ga je djed naučio da to radi, da bi bio snažan i ojačao muškost.
Volim Denisa, on zna toliko toga o drveću, vodi i moru. Sve što zna naučio je od djeda, a i od bake, stare crnkinje koja živi u Cases Noyale. Poznaje nazive svih riba i kukaca, poznaje sve jestive biljke u šumi, sve divlje plodove, sposoban je prepoznati drveće samo po mirisu ili žvačući komad kore. Zna toliko stvari da nikad nije dosadno s njim. I Laure ga voli zato što joj uvijek donese neki mali poklon, šumski plod ili cvijet, školjku, parče bijelog kremena, obsidijan. Ferdinand ga zove Petko kako bi nam se narugao, a mene je prozvao šumskim čovjekom zato što je ujak Ludovic rekao to jedan dan, vidjevši me kako se vraćam s planine.
Jednog dana, ima tome već dosta vremena, u početku našeg prijateljstva, Denis je za Laure donio malu sivu životinju, jako smiješnu s njenom dugom šiljastom njuškom, i rekao je da je to muškatni pacov, ali moj otac je rekao da je to obična rovka. Laure ga je jedan dan čuvala kod sebe i on je spavao na njenom krevetu u maloj kartonskoj kutiji; ali naveče, u vrijeme spavanja, probudio se i počeo trčati na sve strane i pravio je takvu buku da je otac došao u noćnom haljetku sa svijećom u ruci, razljutio se i otjerao životinjicu napolje. Poslije toga je nikad više nismo vidjeli. Mislim da je to Laure veoma ražalostilo.
Kad se sunce popelo visoko na nebu, Denis je ustao, izišao iz sjene baršunovaca i viknuo: "Alee-zi!" Tako izgovara moje ime. Onda brzo koračamo poljima trske, sve do Boucana. Denis stane da jede u djedovoj kolibi, a ja trčim prema velikoj kući nebeskoplavog krova.

Kad se razdani i nebo zablista iza planina Trois Mamelles, s rođakom Ferdinandom idem zemljanim putem prema poljima trske Yemena. Preskočivši visoke zidove, ulazimo u "lovišta" gdje žive jeleni velikih imanja, Wolmara, Tamarina, Magente, Barefoota, Walhalle. Ferdinand zna put. Otac mu je vrlo bogat, vodio ga je na sva imanja. Čak je išao do kuća u Tamarin Estateu, do Wolmara i Médine, skroz na sjeveru. Zabranjeno je ulaziti u "lovišta", otac bi se razgoropadio kad bi saznao da tumaramo po imanjima. Kaže da je to opasno, da ondje ima lovaca, da možemo upasti u kakvu jamu, ali mislim da nas upozorava prije svega zato što ne voli ljude s velikih posjeda. Kaže da svako treba ostati na svome, da ne treba lunjati po tuđoj zemlji.
Oprezno hodamo, kao da smo na neprijateljskoj teritoriji. U daljini, u sivom šipražju, primjećujemo nekoliko brzih oblika koji nestaju u lišću: jeleni.
Ferdinand zatim kaže da želi sići do Tamarin Estatea. Izlazimo iz "lovišta" i opet koračamo dugim zemljanim putem. Nikad nisam otišao tako daleko. Samo sam se jedan dan, s Denisem, popeo na vrh Tamarindske kule, odakle se vidi cijeli krajolik do planina Trois Mamelles i do Morne; odatle sam vidio krovove kuća i visoki dimnjak šećerane iz kojeg sukljaju oblaci.
Žega brzo nastane zato što će uskoro ljeto. Polja trske su vrlo visoka. Od prije nekoliko dana počela je sječa. Duž cijelog puta, mimoilazimo se s kolicima koja vuku volovi i koja drhte pod teretom trske. Voze ih mladi Indijanci, ravnodušnog lica, kao da drijemaju. Vazduh je pun muha i obada. Ferdinand brzo hoda, ja ga jedva pratim. Kad god naiđu nova kolica, skočimo ustranu, u jarak, zato što ima prostora samo za velike točkove okovane željezom.
Polja su puna muškaraca i žena koji rade. Muškarci imaju mačete i srpove, a žene idu s motikama. Odjevene su gunny, a glava im je omotana starim vrećama od jute. Muškarci su golog trupa, kupaju se u znoju. Čuje se vika i dozivanje, "vau-vau!", crvena prašina diže se s puteva između parcela trske. Osjeti se opor miris u zraku, miris soka trske, prašine, muškog znoja. Pomalo omamljeni, koračamo, trčimo prema kućama Tamarina, kamo dolaze tovari trske. Niko ne obraća pažnju na nas. Toliko ima prašine po putevima da smo već crveni od glave do pete i naša odjeća liči na gunnyje. Neka djeca trče s nama po putevima, Indijanci, Kafari, oni jedu trsku što padne na zemlju. Svi idu prema šećerani da vide prva presanja.
Stižemo napokon pred zgrade. Pomalo me strah zato što prvi put dolazim tu. Pred visokim okrečenim zidom, zaustavljaju se kolica, a muškarci istovaraju trsku koja će biti ubačena u cilindre. Kotao pljuje težak, riđ dim, koji zatamnjuje nebo i guši nas kad ga vjetar obori prema nama. Posvuda buka, veliki mlazovi pare. Tačno ispred nas, vidim skupinu ljudi koji kominu od samljevene trske ubacuju u peć. Gotovo su goli, nalik na divove, znoj curi po crnim leđima i licima zgrčenim od vreline peći. Ne pričaju. Samo uzmu kominu u naručje i bace je u peć viknuvši svaki put: ha!
Ne znam gdje je Ferdinand. Skamenjen, gledam kotao za topljenje, veliku čeličnu kacu koja vrije kao kakav lonac za diva i kotače koji pokreću cilindre. U unutrašnjosti šećerane, muškarci su se ushodali, bacaju svježu trsku u čeljusti cilindara, uzimaju samljevenu trsku da bi iz nje izvadili još soka. Toliko je buke, vrućine, pare, da mi se vrti u glavi. Svijetli sok curi po cilindrima, teče prema ključajućim kacama. U podnožju centrifuga su djeca. Primjećujem Ferdinanda, koji čeka stojeći pred kacom koja se lagano vrti, dok se gusti sirup hladi. Veliki valovi nastanu u kaci i šećer pocuri na zemlju, pada u vidu crnih ugrušaka koji se kotrljaju zemljom prekrivenom lišćem i slamom. Djeca pojure uz skiku, skupljaju komade šećera i odnose ih ustranu, da ih sišu na suncu. I ja vrebam pred kacom i kad šećer šikne i zakotrlja se po tlu, potrčim, uzmem u ruke vrelu smjesu, prekrivenu travom i komadima komine. Odnosim je van i ližem čučeći u prašini i gledajući gusti riđi dim kako izlazi iz dimnjaka. Buka, vriska djece, ukomešanost ljudi – sve to me baca u nekakvu groznicu od koje drhtim. Da li je to zbog buke strojeva i pare koja zviždi, zbog riđeg, oporog dima koji me okružuje, zbog topline sunca i žestokog okusa vrelog šećera? Vid mi se muti, osjećam da ću povratiti. Zovem rođaka upomoć, ali glas mi je promukao, para mi grlo. Zovem i Denisa i Laure. Ali niko ne obraća pažnju na mene. Masa djece se neprestano zalijeće prema velikoj kaci što se vrti oko svoje osi, kako bi uvrebala trenutak u kojem će, pošto se ventili otvore i puste zrak da zviždućući prodre u unutrašnjost kotlova, krenuti val ključajućeg sirupa koji teče žlijebovima kao plavokosa rijeka. Odjednom se osjetim tako slabim i izgubljenim da moram osloniti glavu na koljena i zatvoriti oči.
Zatim osjetim kako mi nečija ruka miluje kosu, začujem glas koji mi blago govori na kreolskom: "Čemu plač?" Kroz suze, vidim indijansku ženu, visoku i lijepu, omotanu gunnyjima uprljanim crvenicom. Stoji preda mnom, uspravna, mirna, bez osmijeha, a gornji dio njenog tijela se ne miče zbog motike koju drži u ravnoteži na krpama savijenim na glavi. Govori sa mnom blago, pita me odakle dolazim i već hodam s njom zakrčenim putem, privivši se uz njenu haljinu i osjećajući sporo ljuljanje njenih bokova. Kad smo stigli pred ulaz u Boucan, s druge strane rijeke, otpratila me do kuće capt'n Cooka. Zatim je odmah otišla ne čekajući naknadu ni zahvalu, udaljavala se koračajući drvoredom, između malabarskih šljiva, a ja sam je gledao kako se odlazi, uspravna, s motikom koja joj balansira na glavi.
Gledam veliku drvenu kuću obasjanu popodnevnim suncem, plavog ili zelenog krova, boje tako lijepe da je se danas sjećam kao boje neba u zoru. Još osjećam na licu vrelinu crvenice i peći, otresam prašinu i vlati slame koje mi prekrivaju odjeću. Približivši se kući, čujem kako Mam recituje molitve Laure, u hladovini verande. Sve je tako blago, tako jasno, da mi suze teku iz očiju, a srce mi snažno zakuca. Hodam prema kući, bosih nogu po zemlji ispucaloj od suše. Idem do spremišta vode, iza prostorije za pripremu hrane, zagrabim tamnu vodu iz rezervoara emajliranim krčagom, pa perem ruke, lice, vrat, noge, stopala. Svježa voda rasapljuje bol od ogrebotina, posjekotine od britkih listova trske. Po površini rezervoara jurcaju komarci, paukovi, po podzidu se trzaju larve. Čujem blagi zvuk večernjih ptica, osjećam miris dima što se spušta na vrt kao da najavljuje noć koja počinje u usjeklinama Mananave. Zatim odem do Laureinog drveta, na kraju vrta, velikog čaltinog drveta dobra i zla. Sve što osjećam, sve što vidim tada čini mi se vječnim. Ne znam da će sve to uskoro nestati.

S francuskog preveo: Nihad Hasanović