Zima 2008

  Otvoreno djelo i teologija ovisnog nastajanja
  Edin Pobrić
 
 

Ne budi jedini sudac – jer nema jedinog suca nego jedan.
I ne reci: prihvatite moje mišljenje, jer oni imaju pravo na to, a ne ti.
(Talmud)

1.

U izvjesnom smislu, može se reći da se današnja nauka vratila nekim tekovinama filozofskih, pa i teoloških principa prošlosti koje su univerzum shvaćali kroz međudjelovanje različitih biljega, bez mogućnosti favorizovanja bilo kojeg njegovog dijela ili cjeline. Da bi došla do tog stepena na svom putu, nauka je, uspostavljajući se kao suprotni otklon klatna od teološkog učenja, ipak, kao i teologija, prvo zastupala ideju konačnosti i cjeline (Newtonova teorija gravitacije). Pravac mišljenja se, od konačnog i apsolutnog prema relativnom i kontingentnom, mogao promijeniti sa teorijama relativnosti i biološkim hipotezama o nužnosti i slučaju u teoriji evolucije. Uzimajući u obzir različita filozofsko-religijska učenja, kao što je na primjer kabala i budizam, s jedne strane, te vjerno inkorporirajući dostignuća savremene fizike, biologije, kibernetike i drugih naučnih disciplina, s druge strane, romani Umberta Eca izgrađeni su na ideji relativističkog ustrojstva svijeta koje nužno počiva na dijaloškoj formi – formi dogovaranja.
S romanom Baudolino Eco će nas pokušati vratiti u period simbioze bića i prirode, u period kada je čovjek kulturu, naspram prirode, modelirao na račun uzajamnih kompromisa. Od kraja 20. stoljeća, čime je ljudska egzistencija gotovo na svim poljima obilježena naučno-tehnološkom dominacijom, povratak iskonu očito više nije moguć. Muhamed Dželilović, poredeći naše doba sa dobom antičke Grčke, to objašnjava na sljedeći način: „Svaki pokušaj ponovnog sklapanja svijeta u cjelinu, nakon dugog perioda njegovog analitičkog razlaganja, neizbježno nas vodi prema jednoj vrsti mehaničkog, interdisciplinarnog i multimedijalnog sklapanja, a ne jedinstvu svijeta. To je naprosto neminovnost. Svi naši napori da prodremo u metafizičko svijeta nisu se umanjili. Promijenila se metafizika koja više nije onto-teološki zasnovana. Metafizika našeg doba je tehnologija.“ Naši napori da se osjeti prisustvo iskona, ili jedinstva svijeta, danas imaju drugačiji odraz. Za razliku od prošlosti oni se (napori za iskonom) danas mogu realizovati, objelodaniti samo kroz pojedinačno i fragmentarno, i to u onom platonističkom ili još bolje kazano, književno-umjetničkom smislu – ideja iskona ostvariva je samo kroz priču i unutar priče. Pri tome, nije važno da li se ta priča pojavljuju unutar umjetničkog ili naučnog diskursa. Zakoni i poredak svijeta, uspostavljeni diskursom priče, omogućavaju da se (u skladu sa višeznačnom prirodom jezika i mogućnosti viška tumačenja) ponudi bitno drugačija slika univerzuma (čiji se odrazi manifestuju u različitim ogledalima) od one koju je projektovala Tehnologija:

Ovo cveće živi u simpatiji sa suncem, znači čuva deo njegove snage. Ako dejstvuješ na cvet, dejstvovaćeš i na sunce, ako budeš znao da dejstvuješ na sunce, moći češ da utičeš na njegovo djelovanje i da se zahvaljujući suncu ponovo spojiš sa nečim što već živi u simpatiji sa suncem i savršenije je od sunca. Ali to se ne dešava samo cveću, dešava se i kamenju i životinjama. U svakom od njih živi manji bog koji pokušava da se uz pomoć moćnijih bogova ponovo spoji sa zajedničkim iskonom... Vrhovni cilj nije da ponovo spojimo suncokret sa suncem, već nas same sa iskonom.


2.

U knjizi Kant i kljunar Eco sugeriše da je problem bića najmanje „prirodan” od svih drugih problema – to je problem koji sebi zdrav razum nikada ne bi trebao da postavlja. Zašto postoji nešto a ne ništa? To je ono što se podrazumijeva pod riječju biće: Nešto, što jest. Zašto bi semiotika trebala da razmatra ovo nešto? Zbog toga što se koriste znaci da bi se ukazalo na to nešto; sve što je nešto, navodi nas da proizvodimo znake. Sama činjenica da sebi možemo postavljati pitanja, znači da je bitak preduslov za postavljanje bilo kakvog pitanja. Dakle, „biće postoji“, potcrtava Eco, „zato što sebi može da postavi pitanje o biću, i to postojanje dolazi prije bilo kojeg drugog pitanja, i prije svakog odgovora i prije svake definicije“. Ovim tezama vraćamo se Aristotelu koji je ukazivao na polisemičnost bića: Iskazuje se kao akcidentno, kao istinito, pa analogno tome može biti istinita ili lažna tvrdnja da je čovjek bijel ili da je čovjek životinja; zatim kao potencionalnost i čin, pa prema tome, ako nije, na primjer, istina da je neki zdrav čovjek bolestan, onda se on može razboljeti, i, najzad, biće se iskazuje kao supstanca.

Biće koje im je dolazilo u susret svakako je imalo ruke i šake. Imalo je i nogu, ali samo jednu. Nije bilo kljasto, jer se noga prirodno nastavlja na trup, kao da za drugu nikad nije postojalo mesto. Pomoću tog jednog stopala i jedne noge, to je biće ležerno trčalo, kao da je od rođenja naviklo da se tako kreće...
„Niste u ljubavi zato što se razlikujete?“, upita Pesnik.
„Kako misliš razlikuje?“
„Pa, kako se ti razlikuješ od nas i...“
„Zašto se ja razlikuje od vas?“
„Zaboga miloga, reče Pesnik, za početak imaš samo jednu nogu, a mi i vlemi imamo dve!“
„I vi i vlemi ako podignete jedna noga, ima samo jedna.“
„Ali ti nemaš drugu nogu, pa da je spustiš!“
„A zašto ja mora da spusti nogu koju nema? Da li i ti mora da spusti nogu koju nema?
Boidi se umeša pomirljivim tonom:“Čuj, Gavagai, priznaćeš da vlem nema glavu?“
„Kako nema glavu? Ima oči, nos, usta, priča, jede. Kako ti možeš raditi to, ako nema glavu?“
Boron reče: „Sad je dosta. Ovaj skijapod ne vidi razliku između sebe i vlema, odnosno vidi samo onu razliku koju ne vidimo između Porčelija i Baudolina. Ako dobro razmislite, to se događa kad naiđete na tuđince. Vidite li vi veliku razliku između dva Arapa?“

 

Primjer iz Ecovog romana nepobitno ukazuje da svaki iskaz o onome što jeste i o onome što bi moglo da bude, uvijek podrazumijeva jednu tačku gledišta, jedan ugao posmatranja, koja kao takva doprinosi reviziji svake prethodne tačke posmatranja. Koristimo znakove kao izraze kojim saopštavamo određene sadržaje koji se na taj način izdvajaju i organizuju na različite načine u različitim kulturama i jezicima. U krajnjem slučaju iz toga proizilazi da na koji god način se govori, biće je nešto što se iskazuje riječima. Činjenica da se nalazi u carstvu znakova je ono što ga, ustvari, čini višeznačnim. Biće jeste posljedica jezika, i u momentu kada dospije do nas, izaziva različita tumačenja. „U trenutku“, kaže Eco, „kada možemo o njemu da govorimo, ono je već protumačeno. A to da biće jeste treba i reći, a ne samo misliti.
Iako smo svjesni postojanja ljudi oko sebe, o njima ne možemo ništa kazati osim ako ih ne označimo njihovom esencijom, odnosno rodom i specifičnom razlikom. Ali čim govorimo o suštini, mi definišemo, odnosno, nalazimo se u univerzumu jezika koji definiše. Imamo malo imena i malo definicija, pisao je Hjelemslev, za beskonačan broj pojedinačnih predmeta. Stoga, pribjegavanje univerzalnom ne predstavlja snagu misli, već slabost govora. Drama proizilazi iz činjenice što čovjek uvijek govori uopšteno, dok su predmeti jedinstveni.
Eco ovdje, između ostalog, govori i o pitanju Drugog – jednoj od opsesija postmoderne literature. Tematizacija ovog problema u savremenoj naučnoj misli počela je još sa Lévi-Strauusom kada dolazi u epicentar interesovanja, da bi svoje plodno tlo našla u tekstovima feminističke, postkolonijalne kritike i uopšte tekstovima poststrukturalističke orijentacije.
Uvijek se osjećaju stanovite posljedice kada se isključivo matematički pojmovi (kao što je to pojam centra) postavljaju na nivo ljudske egzistencije. Centar je u matematici u funkciji orijentira, a na nivou ljudske egzistencije dobiva funkciju istine. Jedno i jedino izdvojeno mišljenje ne može biti datost, čak ni na nivou teologije, jer ne postoji jedino nego jedno. A i to Jedno je, u bilo kojoj sferi ljudske egzistencije, nedostupno jer se pojavljuje kao Apsolut. Iako je osnovni način mišljenja, dakle onaj na osnovu kojeg usvajamo znanje, zasnovan na binarnim opozicijama (ne možemo znati šta je veliko ako ne znamo šta je malo i obrnuto), ipak pomoću njega ne možemo objasniti svijet. Svijet je mnogo složeniji od bilo koje perspektive koju može ponuditi mišljenje zasnovano na isključivost binarnih opozicija. Da / Ne – logika je neumoljiva – Da postoji samo zbog toga što postoji Ne. Jedno bez drugog, čak i u golom retoričkom okruženju, bilo bi prepušteni carstvu nužnosti koje u ovom slučaju vodi ka ništavilu. Suprotnosti se međusobno uslovljavaju, ne u smislu odabira, nego u smislu postojanja. Roland Barthes, navodeći u svojoj knjizi Carstvo znakova niz primjera iz kulturološke slike Japana, jasno pokazuje kako je centar u stvarnom životu samo dio ljudske konstrukcije, odnosno odsutan je. Semiotička analiza poklona, upakovanog u niz kutija gdje jedna drugu sadrže, ili kvartova u kojima zgrade imaju nazive ali ne i ulice, pa je orijentir u urbanističkom smislu premješten sa cjeline na dijelove, sugeriše odsustvo totaliteta u korist margina i rubova.
Ovdje se ne radi o tome da li je neko bolji ili gori, ne radi se ni o tome da li se međusobno razlikujemo (pojedinci, grupe, narodi, sistemi itd.), nego je stvar u tome da se unutar tih razlika pristane na mogućnost da nas oni Drugi mogu objašnjavati kao što Mi objašnjavamo njih unutar poretka svijeta. Uvažavanje prava na razliku ukida mogućnost mišljenja na osnovu isključivosti i traži poštovanje, razumijevanje i ravnopravnost.

Moramo da nađemo harmoniju između suprotnosti, moramo da pobegnemo bogovima, moramo da oživimo te iskre, ta sećanja na Jedinstvenog koja leže zakopana u našoj duši i u samim stvarima.

Sasvim je jasno, iako se možemo često pitati, zbog čega postoji nešto a ne ništa, da je i to ništa, s obzirom na to da se uopšte pitamo, samo proizvod jezika. Ništa ne postoji upravo zbog razloga što je uvijek nešto. Razvoj ove misli dovodi do uvijek inspirativnih pitanja o granicama i mogućnostima. Da li su i one samo proizvod jezika?

„A tim tvojim skijapodima, je l' im ga turaš, do đavola, gdje je tebi alatka?“
„Ovdje iza noge, kao i svima.“
„Na stranu to što meni nije iza noge i što smo maločas videli one papane kojima je iznad pupka, valjda znaš barem toliko da evnusi uopšte nemaju tu spravicu i da nemaju ništa sa ženama?“
„Možda zato što se evnusima ne sviđa žena. Možda zato što ja u Pnadepecimu nikad nije video žene evnuhe. Jadni oni, možda se njima i sviđa, ali ne može da nađe evnušku ženu...“
„A da li si primetio da divovi imaju samo jedno oko?“
„I ja. Vidiš, ja zatvori ovo oko i ima samo ovo drugo.“
„Držite me, inače ću ga ucmekati“, govorio je Pesnik sav crven u licu.

 

Oba primjera iz romana Baudolino sugerišu jedno: „Mi smo ti“, reći će Eco, „koji izričito želimo da stvari budu to što jesu, koji mislimo da nam odgovaraju negativno, da postavljamo granice“ . Nije stvar u tome da skijapod shvata da nema jednu nogu. Ljudi su ti koji imaju obje noge i na svoj način su svjesni svog hoda sa dvije noge, i ne mogu da pojme da se tako ne rađaju. Skijapod hoda po zemlji na jednoj nozi i ne poznaje nikakvo drugo stanje u kome on nije skijapod. Mnoge negacije koje doživljavamo samo su negacije iz pozicije tog doživljaja; već za drugog one mogu biti nešto vrlo pozitivno. U tom smislu dolazi i do nerazumijevanja između dva različita ljudska diskursa u romanu Baudolino – skijapoda (Drugi), koji prihvata život unutar mogućnosti, kako sebe, tako i drugih (evnuha), i Pesnika (Ja) koji u životu traži granice. „I sama smrt se nama čini kao granica, i mi bismo iz nekog hira željeli da je pobijedimo, ali ona, za organizam, dolazi onda kada stvari teku upravo kako i treba da teku“, poentira Eco. Ova ideja dobit će pripovjednu verziju s romanom Tajanstveni plamen kraljice Laone, gdje će se na različite načine, historijski uslovljene, propitivati granice i mogućnosti naslovnog junaka, koji će na kraju završiti na način „kada stvari teku, upravo kako treba da teku“.
Stoga, jedina mogućnost da se govori o biću jeste kroz pjesnikovanje, kako su to mnogo ranije utvrdili još Nietzsche i Heidegger. Nisu pjesnici ti koji su pobijedili, nego su filozofi ti koji su se predali. Pjesnici govore o onome što je inače nesaznajno i što je vrlo teško razumljivo sa stanovišta linearne manifestacije teksta. O onome o čemu se ne može govoriti o tome treba šutjeti. To je „govor tišine“ koji odašilju tekstovi iz različitih perspektiva – shodno tome ko ih čita. Poruka se krije unutar strukture, unutar dvosmislenosti jezika koje su pjesnici svjesni, pa pokušavaju da tu dvosmislenost iskoriste kako bi iz nje proistekao ne višak bića, nego, kako to Eco sugeriše, višak tumačenja.
3.
Pitanje granica tumačenja i mogućnosti interpretacije i značenja mogu se tematizirati na nekoliko načina. U modernim književnim teorijama ustalilo se mišljenje da je književno djelo po svom načelu višeznačno i da može postojati nekoliko vjerodostojnih tumačenja za jedan tekst. Ideja zatvorenosti  zamijenjena je otvorenom strukturom koja teži svom centru, ali je taj centar uvijek odsutan. Zbog čega nemamo jedno tumačenje književnog teksta i zbog čega je pitanje „istine“ jedno od najlabavijih područja ljudskog saznanja, iako je cjelokupna nauka i filozofija okrenuta, upravo, ovom pitanju – pitanju istine!? „Istina nije sklop mišljenja i predmeta“,  reći će Faucault,  „nego ono što misao prisiljava da misli na određen način, istodobno briga za sebe i druge“. Po ovome, postoje samo posebni sistemi mišljenja u kojima su upisani tipovi istine koji obavezuju subjekte na određena pravila ponašanja. Time se briga za istinu neumitno povezuje s kategorijom moći.
Logika stvari govori da bi zakoni između mikro i makrosvijeta trebali biti u nekoj čvrstoj harmoniji. „Među sugestijama koje je hermetička tradicija mogla ponuditi“, reći će Eco u svojoj knjizi U potrazi za savršenim jezikom, „bila je i jedna magijsko-astrološka vizija kosmosa. Nebeska tijela djeluju nekim silama i vrše određene utjecaje na zemaljske stvari: uz poznavanje planetarnih zakonitosti, ti se utjecaji mogu ne samo predvidjeti, nego i usmjeriti. Postoji određeni odnos simpatije između Makrokozmosa, univerzuma i čovjeka kao Mikrokozmosa, i na toj je mreži sila moguće djelovati uz pomoć astralne magije.“ Okvir za našu temu mogao bi se postaviti između zakona nauke i filozofije koja te zakone nastoji da primijeni na čovjeka.
4.
Svako ko nije šokiran kvantnom teorijom nije je razumio, zapisao je Niels Bohr. Savremena teorijska fizika, koja u zadnje vrijeme sve više podsjeća na filozofiju (mogućnost eksperimenta svedena je na minimum), zacrtala je svoj put u pokušaju objedinjavanja Einstenove teorije relativnosti (ona se rukovodi makroveličinama i ne daje iste, precizne, rezultate sa mikroveličinama) i kvantne fizike, nazivajući taj svoj pokušaj Teorijom svega. U tom smislu su naučnici uveli pojam imaginarnog vremena kako bi prevazišli prvu stepenicu problema koja se nalazi na razmeđu ove dvije teorije. Kada je 1925. godine Werner Heisenberg objasnio da je nemoguće tačno izmjeriti položaj neke čestice, zakoni u fizici su se opet vratili u „kreativni nered“.
Da bi se moglo vidjeti gdje se čestica nalazi, mora se obasjati svjetlošću. Einsten je dokazao da se ne može upotrijebiti mala količina svjetlosti; mora se uzeti barem jedan “snop”, tj. kvant. Ovaj kvant svjetlosti bi poremetio položaj čestice tjerajući je na kretanje nekom brzinom u nekom smjeru. Što se tačnije želi izmjeriti položaj čestice, to je veća energija kvanta kojeg treba upotrijebiti, pa stoga on jače remeti stanje čestice.
Heisenbergovo načelo neodređenosti, danas temeljno neumitno svojstvo svijeta, pokazalo je da se ne mogu posve tačno mjeriti stanja nekog sistema, pa se stoga ne bi moglo pretpostaviti šta bi sistem učinio u budućnosti. Sve što se može učiniti je prognozirati vjerovatnost različitih ishoda.
U kontekstu ovog problema je i činjenica da Einstenova teorija relativnosti dokazuje da smjer stvarnog vremena neizbježno vodi u singularnost, mjesto gdje prostorvrijeme ima kraj i gdje se ne mogu definisati zakoni (ne mogu se predvidjeti budući događaji). Zbog toga fizičari uvode kategoriju imaginarnog vremena.
Stephen Hawking,  jedan od najvećih zagovornika imaginarnog poimanja vremena, njegovo nerazumijevanje i u isto vrijeme principijelno odbacivanje od strane jednog dijela naučnika, objašnjava nepripremljenošću ljudske svijesti da prihvati jedan takav pojam. Za njega je to umni skok istog reda i veličine kao i uvjerenje koje je došlo nakon Kopernika i Galilea da je Zemlja okrugla.
Obično stvarno vrijeme možemo zamisliti kao neku ravnu liniju, koja ide s lijeva na desno. Ranija vremena su lijevo, a kasnija desno. No, može se takođe uzeti u obzir i drugi smjer vremena, gore i dolje po ovoj stranici. To je takozvani imaginarni smjer vremena, okomit na stvarno vrijeme, koji se ponaša na sličan način trima smjerovima koji odgovaraju kretanju u prostoru. Zakrivljenost prostora vremena, uzrokovana materijom u svemiru, može, dakle, dovesti do tri prostorna smjera te ka smjeru imaginarnog vremena, što se zajedno susreću materiji oko leđa. Tri prostorna smjera i imaginarno vrijeme oblikovalo bi prostor vrijeme koje je zatvoreno u sebe, bez rubova ili granica. Ono, stoga, ne bi imalo neku tačku koja bi se mogla zvati početak ili kraj, posve isto kao što površina Zemlje nema početka ili kraja.
Početak svemira u stvarnom vremenu bit će singularnost zvana Veliki prasak. Međutim, početak u imaginarnom vremenu neće biti neka singularnost. Umjesto toga, taj “početak” će biti nešto pomalo nalik Sjevernom polu na Zemlji. Pretpostavimo da su na površini Zemlje stepeni geografske širine identični vremenu, moglo bi se reći da površina Zemlje počinje na Sjevernom polu. No, Sjeverni pol je obična tačka na Zemlji. Nema ničega posebnog u njoj i u njoj vrijede isti zakoni kao i bilo gdje drugo na Zemlji. Slično tome, događaj koji mi možemo odabrati i označiti kao početak svemira u imaginarnom vremenu, bio bi jedna obična tačka prostoravremena, slična bilo kojoj drugoj.
Ako u univerzumu ne postoji utvrđena tačka referencije (kako to nepobitno dokazuje Ensteinova teorija relativnosti), tačka iz koje bismo mogli mjeriti stvari (sve se kreće, pa tako i ta zamišljena tačka referencije), i ako je vrijeme zakrivljena kategorija koja određuje događaje (nije pravolinijska, kako smo to uduvijek mislili), onda je poimanja stvarnosti kao relativnog suodnosa različitih biljega, jedina ozbiljna kategorija sa kojom sa „sigurnošću“ možemo računati u našem poimanju svijeta. Da postoji apsolutno vrijeme, kako je tvrdio Newton, mogli bismo formirati „centar“, a on bi vjerovatno bio Zemlja (kako smo mislili do Kopernika) iz kojeg bi mogli da prosuđujemo sve ostale mjere i mogli bismo bezbrižno donositi sudove. Ukratko, mjera stvari ne postoji. Sve tačke u svemiru imaju istu važnost; iz bilo koje i prema bilo kojoj od njih, samo svjetlost putuje istom brzinom. A kolika je udaljenost, ili šta je istina?, u najmanju ruku, oko toga moramo „pregovarati“. Jer, ona (istina) je djevica koja je koliko lijepa toliko i stidljiva, i nikad ne ide uokolo, a da se ne umota u plašt.

Kad bi svijet bio konačan, a ništavilo, budući da nije ništa, ne može postojati, šta bi onda bilo onokraj granica svijeta? Praznina. I evo kako bismo niječući beskonačnost zapravo potvrdili prazninu, koja ne može biti drugo nego beskonačnost, inače bismo na njezinu kraju morali zamisliti opet jedno novo i nezamislivo prostranstvo ničega...

Time se nužno problematizuje i fenomen početka i mogućnost uspostavljanja bilo kakve hijerarhije u svijetu. U tom kontekstu, vratimo se Ecovom poimanje praznine i savremenoj filozofiji Martina Heideggera: “Zašto postoji bitak a ne ništa“?Za Heideggera je boljka metafizike to što je ona stalno obuzeta bićem, ali ne i njegovom osnovom, to jest bitkom, istinitošću bitka. Ispitujući bitak kao takav, metafizika je izbjegavala da se obrati biću kao biću. „Metafizika“, reći će Heidegger, „ne dovodi bitak samo do riječi, jer ne promišlja bitak u njegovoj istini, niti istinu kao neprikosnovenost, niti ovu u njenoj biti. Bit istine pojavljuje se u metafizici uvijek samo već u potonjem obliku iskaza i spoznaje.“ Ona se nije usredsredila na svoju osnovu: napravila je od nedokučivosti bića sastavni dio svoje sudbine. Obraćala se totalitetu bitka vjerujući da govori o bitku kao takvom, bavila se bitkom kao bitkom, dok se biće manifestovalo samo u Daseinu i kroz Dasein.  Stoga se može govoriti o biću samo u odnosu na nas koji smo bačeni na ovaj svijet. Promišljati biće kao biće (razmišljati o istinitosti bića kao o temelju metafizike) znači napustiti metafiziku. Problem bića i njegovo otkrivanje nije problem metafizike kao nauke o biću, već predstavlja centralni problem postojanja.
To je radikalna temporalizacija bitka. O bitku se, dakle o onome po čemu jest sve što jest, ne može misliti kao o prisutnosti, već kao nećem što je iščezlo, minulo, odsutno. Bitak je supstantivirani infinitiv glagola biti. Kao takav, ne označava nikakvo prisustvo bića u cjelini. Po tome on je naprosto neograničen, neodređen i nesadržajan. Lišen svakog sadržaja, bitak je ustvari praznina. A praznina i ništa, nisu jedno te isto. Praznina je nešto između materije i ništavila, a ne sudjeluje ni u jednom ni u drugom. Od ništavila se odvaja svojom dimenzijom, a od materije svojom nepomičnošću. Praznina je kao vrijeme. I vrijeme nema bića, jer budućnost još nije, prošlost više nije, a sadašnjost neprestano protiče. Prostor i vrijeme nisu ni tijelo ni duh, oni su nematerijalni, ali to ne znači da nisu stvarni. Nisu akcident i nisu supstanca, a postojali bi nakon uništenja svake supstance. Nepreinačivi su i nepromjenljivi, šta god da se unutra stavi. A ipak i o vremenu, kao i o praznini, govorimo kao da posjeduje biće jer i samo prolaženje je nešto. Znači, u neku ruku praznina bi bila nebitak, ali obzirom da je činjenica sama po sebi, ona je bitak. Vrijeme jest i gotovo. Prostor jest i gotovo. I praznina jest i gotovo.

... Šta je uopće to za koje ja vjerujem da misli mene? Nisam li rekao da nije drugo do svijest koju praznina, istovjetna protežnosti, ima o sebi u tom osobitom spoju? Nisam, dakle, ja taj koji misli, nego je praznina.... U toj golemoj praznini praznine, jedino što doista postoji jeste proces tog neprestanog nastajanja nebrojnih prolaznih spojeva.... Onog jedinog velikog ništavila, koje je Supstancija Svega.

Eco će u knjizi Kant i kljunar na vrlo uvjerljiv način pokazati da ni jedna semantička studija nije dala zadovoljavajuću analizu glagola biti, a koji se u svakodnevnom govoru tako obilato koristi. Definicija bitka nije moguća, jer definicija pretpostavlja viši rodni pojam, u ovom slučaju da to jeste već nekako poznato. Što znači, da mora biti definisano samo to jeste. Teorijska načela vrlo uvjerljivo su prenesena u roman Ostrvo dana pređašnjeg, pa će se u jednoj sceni pojaviti Pascal, kome će Eco podariti sljedeće riječi:

...Kako biste definirali bitak? Da bi ga se definiralo, morali bismo već reći „jest“, i tako u definiciji upotrijebiti riječ koju treba definirati. Ja mislim da postoje riječi koje je nemoguće definirati i možda je praznina upravo jedna od njih...

Budizam ima jednu vrlo jasnu sliku svemira koja je, s jedne strane, veoma podsjeća na modernu „Teoriju struna“ (svemir se posmatra kao međudjelovanje energije, vibracija koje obrazuju cjelinu i sveukupni poredak), a s druge, u potpunoj korelaciji sa Ecovim filozofskim poimanjem svijeta. Budistička slika univerzuma počiva na mreži dijamanata, koji se ogledaju jedni u drugima, u beskonačnom nizu uzajamnih refleksija. Svaki dijamant je događaj. Da bi bio potpun, mora se ogledati u svim ostalim i tako steći međuzavisnost u cjelovitosti i pojedinačnosti. Važnost jednog događaja naspram drugog ili važnost događaja-dijamanta naspram mreže koja ih povezuje, briše se u korist uzajamnosti refleksije svakog događaja ponaosob.
To bi značilo da je sve unutar ciklusa života uslovljeno nečim drugim. Postoji način na koji stvari postoje, redovno stanje stvari, a te su stvari postale ovisno od nečega. Ovisno nastajanje ne tvrdi da ništa ne postoji, nego da je način na koje stvari postoje različit i od postojanja. To je srednji put između postojanja i nepostojanja. To ne znači da budizam poriče ljudska jestva, nego poriče da bilo šta postoji neovisno, a što opet, u krajnjem slučaju, znači da je bitak sam po sebi nešto prazno. Ideju ovisnog nastajanja Vitgensteinova misao prevodi na nivo svakodnevnice: Kao što uopšte ne možemo pojmiti prostorne predmete izvan prostora, ni vremenske izvan vremena, tako ne možemo misliti niti jedan predmet izvan mogućnosti njegove povezanosti s drugim.

Ako je svijet beskonačan, onda je to vjerovatno jednako u prostoru kao i u vremenu, što znači da je vječan, a kad imamo jedan vječan svijet kojem nije potreban postanak onda je potpuno uzaludno i beskorisno izmišljati Boga.

Poznate su Augustinove nedoumice o fenomenologiji vremena iznesene u njegovim Ispovjedima. Šta je radio Bog, prije nego je stvorio nebo i zemlju? Ako nije radio ništa, zašto tako nije ostalo zauvijek? A ako je Božija volja bila da postoji stvorenje, zašto to stvorenje nije vječno?
Vječnost nema kretanja, za razliku od stvari koje su neprekidno u pokretu. U vječnosti ne može ništa prolaziti jer je u njoj oduvijek sadašnjost, dok vrijeme, s druge strane, po svom načelu ne poznaje apsolutnu sadašnjost. Iz toga proizilazi, kako je zaključio Augustin, da prije nego je Bog stvorio nebo i zemlju nije radio ništa. Ništa iz ne raditi prethodi stvaranju. Treba dakle zamisliti ništa, da bi se moglo zamisliti vrijeme kao nešto što počinje i završava se. Po ovome, obzirom da ništa ne možemo zamisliti, čini se da je i samo vrijeme okruženo prazninom. Međutim, ako je Hawking bio u pravu sa svojim određenjem imaginarnog vremena sa kojim se više ne može odabrati i označiti početak svemira, onda praznina nije prethodila vremenu nego je samo vrijeme praznina. U krajnjem slučaju, ako o početku vremena možemo nagađati s nekoliko različito ponuđenih rješenja, o kraju ipak nešto pouzdano znamo – ne može se dokazati da vrijeme ima svoj kraj.
Jevrejski misticizam, odnosno, kabala kao ezoterična nauka koja se bavi proučavanjem Tore, na koju je, posredno i neposredno, u mnogo čemu naslonjeno Ecovo djelo, ima vrlo slične postavke o poretku u univerzumu kao i budizam. Ideja je vezana za pojam 'En Sof, koji označava onu zonu božanskog smještenu iznad svake misaone kontemplacije, što znači i iznad same božanske Misli. Riječ je ispočetka bila korištena u svom pridjevskom obliku i njen preobražaj u imenicu je simbol nemogućnosti da se pojmi apsolutna suština Boga po sebi. 'En Sof označava, ustvari, Bes-kraj, i po definiciji je neizreciv. Kabala, na osnovu toga, naučava da Bog nije ono što mi mislimo da jeste. Bog nije stvar, biće, imenica. Jednostavno, ne postoji na način kako smo navikli da definišemo bilo koji oblik egzistencije, jer je izvan vremena i prostora. Zbog toga se o Bogu treba misliti na način procesa, a ne na način bića. Od imenice treba napraviti glagol – „bogovati“ , kako je to predložio Hrvoje Batinić u svom ogledu Theologija Atheistica, prevodeći termin Davida A. Copera, God-ing. Ecov univerzum simpatije, posmatrao se sa stanovišta cjelokupnog njegovog djela (gdje svaka knjiga govori o drugoj knjizi), ili pak sa stanovišta unutarnje strukture njegovih romana, vjerodostojno odslikava ideju univerzuma lišenu bilo kojeg oblika ekskluzivnog mišljenja. U romanu Baudolino, Hipatija će, pokušavajući objasniti glavnom junaku načela svoje vjere, između ostalog reći:

Jer je besmisleno da ga zoveš Dobrota, Lepota, Mudrost, Ljubaznost, Moć, Pravda, to bi bilo isto kao i da kažeš Medved, Panter, Zmija, jer šta god da ti kažeš o njemu, on to nikada neće izražavati. Bog nije telo, on nema izgled, nema oblik, nema količinu, osobine, težinu ili lakoću.., nije jednakost a nije ni nejednakost, nije vreme i nije večnost, on je volja bez cilja; Bog je svetiljka bez plamena, plamen bez vatre, vatra bez toplote, tamno svetlo, nemi odjek, slepi blesak, blistava izmaglica, zrak svoje tame... On je prostor koga nema, u kome smo ti i ja ista stvar, kao danas u ovo vreme koje ne teče.

(Tekst u integralnom obliku sa svim bilješkama možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.)


Muhamed Dželilović: Kalhasovo proročanstvo. Sarajevo: Connectum, 2006, str. 27-28.

U. Eco: Baudolino. Beograd: Narodna knjiga-Alfa, 2001, str. 474-475.

U. Eco: Kantikljunar. Beograd: Paideia, 2000, str. 25.

U. Eco: Baudolino. Beograd: Narodna knjiga-Alfa, 2001, str. 300. i 404.

U. Eco: Kantikljunar.  Beograd: Paideia, 2000, str. 28.

U. Eco: Baudlino. Beograd: Narodna knjiga-Alfa, 2001, 473.

Ibid, str, str. 412.

U. Eco: Kantikljunar. Beograd: Paideia, 2000, str. 55.

M. Foucault: Riječi i stvari: arheologija humanističkih znanosti. Zagreb: Golden marketing, 2002, str. 418.

U. Eco: Upotrazizasavršenimjezikom.  Zagreb: Hena com, 2004, str. 110.

U. Eco: Ostrvo prethodnog dana. Zagreb: Izvori, 1997, str. 392

Martin Heidegger: Kraj filozofije i zadaća mišljenja: rasprave i članci. Zagreb: Naprijed,1996, str. 88.

U. Eco: Ostrvo prethodnog dana. Zagreb: Izvori, 1997, 437

Ibid, str. 394.

U. Eco: Ostrvo prethodnog dana. Zagreb: Izvori, 1997, 135

Hrvoje Batinić: Theologia Atheistica. U: Odjek. Sarajevo, 2007, LX, 2, str. 36.

U. Eco: Baudolino. Beograd: Narodna knjiga-Alfa, 2001, str. 469.