Zima 2008

  EROS
  Emmanuel Lévinas
 
 

U civiliziranom životu postoje tragovi odnosa s drugim /l'autre/: odnosa kojeg moramo istražiti u njegovu prvotnom obliku. Postoji li stanje gdje bi se drugost drugoga pojavila u svojoj čistoći? Stanje u kojem drugi drugost ne bi držao samo oprekom svojega identiteta, stanje u kojem se drugi ne bi pokoravao samo platoničkom zakonu participacije, u kojemu oba člana sadrže isto i upravo zbog toga drugo? Ne postoji li stanje u kojemu bi neko biće /un être/ drugost nosilo u pozitivnom smislu, kao bit /essence/? Kakva je drugost koja ne stupa posve jednostavno u opoziciju  /opposition/ dviju vrsta istoga roda? Mislim, naime, da postoji oprečnost koja je apsolutna oprečnost, opreka u kojoj međusobno suprotstavljanje (suprotstavljenih članova odnosa) ni u čemu nije pogođeno odnosom koji se može uspostaviti odnosom između njega i njegove korelacije: oprečnost koja svakom članu odnosa dopušta ostati apsolutno drugi. Ta je oprečnost ženskost /le féminin/.

Spol nije bilo kakva specifična razlika. Spol se nalazi izvan logičke podjele na rodove i vrste. Ta podjela doista nikad ne uspijeva pripojiti neki empirijski sadržaj. No to nije onaj smisao koji ne dopušta polaganje računa o razlici spolova. Razlika je spolova jedna formalna struktura, no koja cijepa stvarnost u jednom drugom smislu i uvjetuje mogućnost stvarnosti kao mnogovrsne, naspram jedinstva bitka što ga je proklamirao Parmenid.

Razlika spolova također nije ni protuslovlje /contradiction/. Protuslovlje bitka i ničega vodi jedno drugome, ne ostavlja mjesta rastojanju /distance/. Ništa se preokreće u bitak, što nas je dovelo do pojma „postojanja“ /il y a/. Nijekanje bitka odvija se na planu anonimnog egzistiranja /l'exister/ bitka /l'être/ uopće.

Razlika spolova nije ni dvojnost dvaju komplementarnih članova, jer dva komplementarna člana pretpostavljaju unaprijed  egzistirajuću cjelinu. A kaže li se da spolna dvojnost pretpostavlja neku cjelinu, to znači da je ljubav unaprijed postavljena kao spajanje /fusion/. Ono patetično ljubavi sastoji se u neprevladivoj dvojnosti bića. Ljubav je odnos s nečim što se zauvijek uskraćuje. Odnos ne neutralizira ipso facto drugost, nego ga čuva. Ono patetično naslade jest u činjenici da postoji dvoje. Drugo kao drugo tu nije neki objekt koji postaje naš ili koji postaje mi; ono se naprotiv povlači u svoju tajnu. Ta tajna ženskog – ženskog kao bitno drugog – ne odnosi se ni na romantičarski pojam neke tajanstvene, nespoznate ili nepoznate žene. Ako se, svakako, u nakani da poduprem tezu o izuzetnom položaju ženskog u ekonomiji bitka, rado pozivam na velike teme Goethea ili Dantea, na Beatrice ili na das Ewig Weibliche, na kult Žene u viteštvu i u modernom društvu (što se sigurno ne objašnjava potrebom da se pritekne u pomoć slabijem spolu), ako, na jedan određeniji način, mislim na zadivljujuće drske stranice Léona Bloya u njegovim Pismima zaručnici, ne želim ignorirati legitimne zahtjeve feminizma koji su tekovine civilizacije. Jednostavno želim reći da se ta tajna ne smije razumjeti u eteričnom smislu jedne određene literature, da se ni u najgrubljoj, najbestidnijoj ili najprozaičnijoj materijalnosti pojave ženskog ne ukida ni njegova tajnovitost ni njegov stid. Profanizacija nije negacija tajne, nego jedna od mogućih relacija spram tajne.

Ono što mi se čini značajnim u tom pojmu ženskog nije samo nešto nespoznatljivo, nego i jedan način bitka koji se sastoji u tome da se skriva od osvjetljenja. Žensko je u egzistenciji jedan događaj koji se razlikuje od događaja prostorne transcendencije ili od izraza koji idu u smjeru svjetla. Žensko je bijeg pred svjetlošću. Način bitka ženskog jest samoskrivanje, a taj fakt samoskrivanja upravo je stid. Stoga se drugost ženskog ne sastoji u jednoj pukoj izvanjskosti objekta. Ta drugost nije ni djelo neke suprotstavljenosti volje. Drugo nije neko biće  /l'être/ koje susrećemo, koje nam prijeti ili koje nas hoće prisvojiti. Činjenica da se ono odupire našoj moći ne znači da je ono veća moć od naše. Njegova drugost tvori svu njegovu moć. Njegovu tajnu sačinjava njegova drugost.

(Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju “Odjeka”.)

 S francuskog  preveo: Mario Kopić