Zima 2008

  SUMRAK SIMBOLA
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

Pišući o tome kako se „građansko prosvjetiteljstvo izjalovilo“ (već sedamdesetih godina prošlog stoljeća!), Hans Mayer, kroz povijest novog vremena, na raznim, uglavnom književnim primjerima, razvija tezu da su sva društva  izgradila negativne  stavove prema grupama, pojedincima koji se nisu uklapali u njihovu opću sliku društveno prihvatljivog. Tako su nastali autsajderi, društveni marginalci, oni kojima se ometalo i nije dopuštalo da se integriraju u zajednice i u njima ostvare svoja osnovna ljudska prava: pravo na postojanje, slobodu izražavanja i sl. S tim u vezi Mayer identificira četiri grupe autsajdera, prema kojima su se (razna/sva) društva ponašala neprijateljski. To su Židovi, žene, homoseksualci, bolesni. Metode i vrste progona/omalovažavanja autsajderskih skupina malo su se mijenjale kroz stoljeća. Na primjeru bilo koje od tih grupa, odnosu prema njima, gotovo da možemo testirati svako društvo. Shodno tome kako se zajednica odnosi prema svakoj od njih, ili jednoj grupi posebno, ona se deklarira ili kao tolerantno, civilizirano, otvoreno, slobodno, ili kao neslobodno, (kseno)fobično, fašističko društvo. 
Povijest bilježi drastične slučajeve antisemitizma, koji su kulminirali holokaustom. Zabilježeni su, i još se bilježe, i mnogobrojni slučajevi progona žena (kao vještica, manje vrijednih bića), ali i općenito lošeg statusa i postupanja prema ženama, kao posljedicama dominantno patijarhalnih svjetonazora. Ali, baš zbog dramatičnog kršenja njihovih prava u prošlosti, u sadašnjosti svi oni koji pretendiraju da se u njoj ne predstavljaju kao necivilizirani prostaci, antisemiti i oni koji ne poštuju ravnopravnost polova makar se trude i distanciraju se od „društveno neprihvatljivog“ ponašanja, vrijeđanja ranjivih grupa. Postalo je uobičajeno da se istupi antisemitizma i omalovažavanja žena sankcioniraju, čak i u onim društvima koja se tek trude da postanu dijelom  svjetske demokratske obitelji (a takva su sva balkanska, sa akcentom na bh. društvo). U zemljama sa uhodanom demokratskom praksom, nezamislivo je (i podložno svakoj vrsti osude) i podrugivanje, a kamoli diskriminiranje i drugih dviju grupa autsajdera – homoseksualaca, bolesnih. Njihovo vrijeđanje mogu si priuštiti samo oni koji rado borave na rubu zakona i javno demonstriraju bahatost i prostakluk koji, makar deklarativno, društva u kojima obitavaju ne podržavaju. No, u društvima sa kržljavom demokratskom praksom, ne samo da se ne sankcioniraju, nego često se i ohrabruju, sa najviših razina, svi oblici vrijeđanja, čak i fizičkog nasrtanja na homoseksualce, pa i bolesne. Njihov status vidno, u pozitivnom smislu, promijenjen je samo u zemljama/društvima u kojima se demokracija uči i gradi strpljivo već stoljećima. Zato se u takvim državama, bez obzira na njihove religijske backgraunde, brane prava homoseksualaca (na izražavanje, posao i sl.), prihvataju/podnose i odobravaju i istospolni brakovi, i sankcionira njihovo diskriminiranje, po bilo kojem osnovu. O pravima homoseksualaca sa istom ozbiljnošću govori se i u SAD-u, Velikoj Britaniji ali i katoličkoj Španjolskoj, gdje su istospolni brakovi i legalizirani. Naravno, sve se ne odvija tako glatko, ali stvar je društvene kulture i korektnosti, posebno među onima koji nastoje da se društveno angažiraju, da se o tome govori sa taktom, civilizirano. Zato je uobičajeno da se pretendenti na političke funkcije, javni angažman uopće, u takvim društvima odrede prema tzv. osjetljivim pitanjima; pitanjima kao što su npr. legaliziranje istospolnih brakova, abortusu, položaju homoseksualaca, bolesnih, eutanaziji... Tako je i novoizabrani predsjednik SAD-a Barack Obama, s kojim se optimizam vratio u svijet, u svom prvom pozdravnom govoru spomenuo i homoseksualce. Jednostavno, pitanja poštovanja prava „društvenih marginalaca“, govor o njima sa uvažavanjem, postali su conditio sine qua non političke korektnosti, kulture uopće. Zato, kada neko u takvom svijetu izađe sa protestima i uvredama na račun homoseksualaca, on se automatski diskvalificira na političkoj i kulturnoj razini.
Od 1980. godine u Njemačkoj se otvoreno govori o sustavnom progonu homoseksualaca u Trećem  Reichu. Njemačka vlada se 2002. ispričala gay populaciji zbog progona koje su doživljavali pod nacistima; a u Evropskom parlamentu 2005. usvojen je dokumentu o holokaustu u kojem se spominje i stradanje homoseksualaca.  Poznato je da je Gestapo identificirao i nadgledao 1,5 miliona homoseksualaca, od kojih je u logorima nestalo,  pobijeno njih više od 60000. Jedan dramski pisac posebno je zaslužan za otvaranje tog pitanja. U sjajnoj predstavi “Bent”, izvedenoj prvi put na Broadwayu 1979. sa Richardom Gereom u glavnoj ulozi, Martin Sherman tematizira upravo to –  položaj, stradanja i psihološko slamanje homoseksualaca zatvorenih u nacistički logor, a koja su se intenzivirala  nakon ubojstva Ernsta Juliusa Röhma, vođe SA 1934. Još jedan autor zaslužan je za osvjetljavanje pitanja homoseksualizma u nacističkoj Njemačkoj. To je Klaus Theweleit.  U briljantnoj studiji, o stanju duha i svim devijacijama svijesti u Trećem Reichu, „Muške fantazije“, uz mnogobrojne konkretne primjere, Theweleit analiza i navodi i slučajeve i podatke o onim nacistima koji su i sami bili homoseksualci i priređivali homoseksualne bakanalije i učestvovali u njima. Naravno, nacisti  su javno homoseksualce kinjili, osuđivali i proganjali, a privatno radili upravo ono što su osuđivali (to čine i sada i uvijek svi oni koji bi željeli da upravljaju tuđim životima u ime „viših ciljeva“ i na platformama totalitarizma). Ta licemjerna igra traje do danas. Sjetimo se tako i nedavno poginulog austrijskog fašiste Jörga Haidera. Nakon njegove smrti otkrilo se da je bio redovni posjetitelj gay barova, a njegov stranački nasljednik priznao je da su bili i dugogodišnji ljubavnici. S tim u vezi prisjećam se i jednog sjajnog filma Istvána Szabóa o javnom i privatnom moralu. U filmu se govori o strogim moralnim normama za koje se javno zalažu oficiri austrougarske vojske, ali i o njihovom privatnom (ne)moralu i raskalašenosti. Slično se dešavalo i u nacističkoj Njemačkoj, slično je i sada i svugdje. Ono što javno zagovaraju tobožnji zaštitnici društvenog morala razlikuje se često i umnogome od onoga šta privatno rade... Ta diskrepancija između javnog i privatnog uzrokom je njihovih mnogobrojnih frustracija, od čijih posljedica trpe ne samo oni nego i drugi. Sjećam se da mi je Susan Sonntag pričala o onome što joj je naveo jedan američki oficir da je nađeno u skupocjenom džipu talibanskog vođe Abu Omara. Pronađeni su mnogobrojni porno filmovi, „sex-pomagala“, fotografije sa lascivnim pozama maloljetnika, CD sa popularnom i rock muzikom, filmovi, droga naravno, i sl. Ipak, nastojanje da se u potrebi odbrane od vlastite podsvijesti i „mračnih želja“, javno priziva u pomoć i religija nije samo talibanski izum. Njemu pribjegavaju na svim stranama, od Vatikana do Saudijske Arabije. Pri tome svi oni zaboravljaju da spomenu/primijene osnovne postulate svih vjerskih učenja; poštovanje tuđeg života, imovine, istine...

I sada, gdje smo „mi“ u svemu tome? Zemlja izašla iz krvavog rata, sa glavnim gradom koji se tokom brutalne agresije predstavljao kao oaza razuma, tolerancije, grad koji se ponosio stoljetnom mnogovrsnošću, kosmopolitizmom. Grad kojemu su se u ratu, kao svjetioniku humanosti, raznovrsnosti, simbolu borbe za plemenite i uzvišene vrijednosti klanjali najveći umovi današnjice. Da, govorim o Sarajevu, simbolu vrlina koje je vrijedilo braniti i zagovarati. No, nažalost, desetak godina od rata planet Sarajevo izgubio je taj svoj image. Sa kosmičkih visina strmoglavio se na samo dno blatnog, netolerantnog i agresivnog primitivizma i pridružio se bratstvu ojađenih balkanskih kasaba i palanki, gdje caruju patrijarhalna bahatost, zatucanost, kriminal, licemjerje, začinjeni nacionalističkim fanatizmom i religijskom rigidnošću. Postao je grad koji se guši u svojim novoosvojenim „kvalitetama“. Vrijednostima koje ga stavljaju u orbitu sličnih  „osebujnih“ gradova, od državica sa Balkana do onih iz Afganistana. Na takvim mjestima se guši raznolikost i priziva neka nova moralnost, utemeljena na ubijanju svake posebnosti, a sve sa ciljem da se kontroliraju pojedinci,  tlače slabiji. U takvoj planetarnoj kasabi i jedan benigni festival gay umjetnosti postaje povod da se posegne za svim raspoloživim oružjem novostečene isključivosti. Tako se za te sarajevske „kovače nove/postratne nesreće“ ukazala još jedna prilika da se iskažu, a Sarajevo unizi. Ovo im je bio i dobar test za buduće napredovanje. Kako sada stvari stoje drugima, drugačijima, svim poznatim i nepoznatim autsajderima ne piše se dobro.