Jesen 2008

  KRLEŽA NIJE USPIO
  Dževad Karahasan
 
 

Bilo bi zanimljivo napisati historiju umjetnosti iz perspektive koju određuje jedan od opsesionih motiva suvremene umjetnosti – iz perspektive njezinog odnosa prema institucionaliziranoj moći, odnosno iz perspektive mjesta umjetnosti u svijetu reguliranom od strane institucionalizirane moći. Naravno, to bi samo uslovno bila historija umjetnosti, ako bi uopće bila; jer bi njezin osnovni predmet bili oblici nasilja nad umjetnošću, metode kojima je institucionalna moć nastojala “funkcionalizirati umjetnost“ i naći joj mjesto u svijetu čiji je osnovni kvalitet slavljenje rečene moći i njezino vjerno odražavanje. Mogli bi, na primjer, početi (ta historija) s Platonom kao prvim filozofom koji je pokušao popravljati svijet (naravno, na račun umjetnosti), ili možda s mudrim Dionisijem koji nije povjerovao u sveopću sreću koju donosi Platonov naučno zasnovani model svijeta i time spasio umjetnost od ukidanja. A nastavila bi se (ista ta historija) nizom oblika upotrebe umjetnosti, njezinog uključivanja u akciju popravljanja svijeta i stvaranja sveopće sreće, tako da je u srednjovjekovnom svijetu služila za slavljenje Boga ili njegove zemaljske kuće, slavljenje vladara i njihove milosti, u renesansnom svijetu u iste te ili veoma slične svrhe, a od početka svijeta do danas za zabavu i uljepšavanje života iskrenim dušama.
Danas najrasprostranjeniji oblik upotrebe umjetnosti začeo se onda kad se zaboravilo da se umjetnost obraća pojedinačnom čovjeku i počelo se od nje zahtijevati da se pretvori u jednu vrstu politike i počne se strukturirati tako da se obraća svima. Tada je u drugi plan potisnuto pitanje koje je dugo mučilo mudrace – da li je umjetnost dužna da zabavlja ili da prosvjećuje, pošto se definitivno shvatilo da je dužna reklamirati svijet i ubjeđivati ljude da žive nadohvat raja. Drugim riječima, dok je u onome što se najčešće naziva ideologijskom sferom dominirala religija, od umjetnosti se zahtijevalo da bude religiozna, a kad je dominaciju preuzela politika, počelo se zahtijevati da bude izravno politična i politička.
Oblici političke upotrebe  umjetnosti mijenjaju se, naravno, od jednoga do drugog političkog sistema, ali se osnovni zahtjev – da umjetnost reklamira svijet – uvijek podrazumijeva. Vjerojatno se u isto vrijeme (dakle u vrijeme kad je dominaciju u ideologijskoj sferi preuzela politika i kad je pred umjetnost postavljen zahtjev da reklamira ovaj svijet umjesto onoga) rodila i najpopularnija i po stupnju efikasnosti najznačajnija umjetnost našeg vremena – reklama, kao najefikasniji oblik posredovanja života i, prema tome, njegove estetizacije. Pojava reklame je, zapravo, jedna od implikacija pretvaranja umjetnosti u odraz stvarnosti: ako je umjetnost dužna prikazivati svijet onakvim kakav je (dakle najboljim mogućim) i time zanemariti mogućnosti koje se životu i svijetu nude i koje oni (život i svijet) ne koriste, i ako je u prirodi čovjeka da živi i u sferi mogućnosti koje su izvan njegove jedine za-date stvarnosti, mora se pojaviti reklama kao zamjena za nekadašnju umjetnost koja se bavila mogućim umjesto stvarnoga, kao surogat fantazije i kao svijet čistih mogućnosti. Naime, čovjek koji konzumira reklame može mirno prestati da izmišlja moguće (i neostvarene) oblike života, pošto mu ih reklame stalno nude već formulirane; zahvaljujući reklami, on ima svijet na dlanu, može sve i ima sve. A to oslobađa umjetnost obaveze da estetizira život, da čovjeku nudi mogućnosti umjesto stvarnosti, i omogućuje joj (umjetnosti) da pokaže svijet i život u njihovoj neporecivoj istinitosti, kao najbolje moguće. Tako reklama i umjetnost međusobno mijenjaju mjesta – umjetnost vrši funkciju reklame a reklama funkciju umjetnosti, reklama ubjeđuje da život ima bezbroj mogućnosti, a umjetnost ubjeđuje da svijet funkcionira ovakav kakav je, pošto funkcionira sve u njemu.
Naravno, stvari se unekoliko kompliciraju kad neka politika ne zahtijeva od umjetnosti da bude najlošiji mogući odraz najboljega mogućeg svijeta, a pogotovo se kompliciraju kad se pod okriljem takve politike reklamira umjetnost, barem utoliko što se ne daju objasniti ovim prejednostavnim formulama. Kad je jedina funkcija umjetnosti da zastupa određenu političku ideju, na primjer da se obraća narodnim masama zastupajući ideju socijalizma, sve je jasno i lako objašnjivo; kad se takva umjetnost reklamira, opet je sve jasno jer ta reklama pokazuje ljudima da se svijetu nudi i ta i takva mogućnost (na primjer da s velikim uspjehom ostvaruju petoljetku). Ali kako formulirati položaj umjetnosti (u onoj historiji koju bi, prema  početku ove bilješke, bilo zanimljivo napisati) u onim slučajevima kad ona ne pokazuje osobit interes za pojedinačnu političku ideju ili se bar odbija staviti neposredno u funkciju jedne ideje? I kojim instrumentima pokazati njezinu upotrebnu vrijednost i analizirati odnose koji se uspostavljaju njezinim reklamiranjem? Kako, na primjer, u toj fiktivnoj (i ovdje loše skiciranoj) historiji upotrebe umjetnosti, govoriti o Krleži, pogotovo nakon što je i zvanična politika, kao institucionalizirana moć, prihvatila njegove stavove iz “sukoba na književnoj ljevici“ i odbila tretirati umjetnost kao sluškinju?
Da se podsjetimo: Krleža je govorio da umjetnost ne može biti u neposrednoj funkciji bilo koje i bilo kakve politike; da se umjetnički tekst ne može reducirati na bilo kakav politički stav ili bilo kakvu političku (ili ma koju drugu) ideju; da je umjetnost konstruiranje fiktivnih (mogućih), ali beskrajno složenih svjetova koji se ne mogu svesti ni na šta manje od sebe samih. Ali Krležu treba reklamirati, a njegova uvjerenja su reklami oduzela estetsku funkciju jer je (tu funkciju) ostavljaju u nadležnosti i resoru umjetnosti; treba ga upotrijebiti a on neće da bude sredstvo agitacije i propagande. Kako?
Jednu od mogućnosti upotrebe Krleže otkrio je autor reklame za vanredni broj lista “Reporter” koji je tematski posvećen Krleži (sjećanja Bore Krivokapića na susreta s Krležom). Ta mogućnost je: “Pavelić: Gospodine Krleža, vi  ste najveći hrvatski pisac u povijesti... Krleža: Znate, to je jedini čovjek koji je to meni rekao!“ Ta mogućnost je, dakle, ovaj dijalog, ovaj, tako reći, reklamni slogan (objavljen kao reklama u “Politici“), koji veoma duhovito Krležu svodi na ovu anegdotu, skrećući pažnju konzumenta reklame sa Krležinog djela na njegovu recepciju, odnosno na činjenicu da je Pavelić prvi i za sada jedini književni kritičar koji je formulirao Krležino mjesto u hrvatskoj književnosti.
Ako i nije dokazao da je najbolji način za upotrebu Krleže ili reklamiranje njegovog djela, ovaj je reklamni slogan neporecivo dokazao da je veliki dio Krležinog opusa, barem onaj polemički dio nastao u okviru “sukoba na književnoj ljevici“, potpuno promašio svoj cilj. On je (ovaj slogan) tako jasna manifestacija agit-propovskog poimanja književnosti da bi njegov autor od Ždanova dobio premještaj u viši činovnički razred ili bar pismenu pohvalu. Logička  operacija koju nagovještava ovako sročena reklama mogla bi ići ovim tokom: ne može se dokazati da su “Glembajevi“ poziv na prebacivanje plana u poljoprivredi, a ne može se dokazati ni da su protiv prebacivanja plana, samog plana ili društvenog ustrojstva u cjelini; ne može se dokučiti da li je “Banket u Blitvi“ za nas ili je protiv nas; ne može se izvesti jasno političko opredjeljenje ni iz jednog romana, ni iz jedne drame, ni iz jedne pjesme, a u esejima mnogo komplicira i suprotstavlja se jasnoći političkih stavova koja je preduvjet za normalnu upotrebu tekstova; dakle, što se toga tiče, Krleža je mogao mirne duše i ne pisati, ali je srećom živio i ostavio iza sebe barem anegdotu koja omogućuje političko golicanje ako ne političku potrebu. Možemo se, dakle, golicati.
Kako, dakle, uključiti Krležu u historiju upotrebe umjetnosti? Jednostavno, preko upotrebe umjetnika, posredstvom reklamnog golicanja anegdotama. Krležino je mjesto u toj historiji kompozicijski ekvivalent mjestu mudroga Dionisija jer su obojica podjednako promašili svoje ciljeve: Dionisije nije vjerovao u naučno promišljen društveni model koji nužno donosi sreću, pa je spasio umjetnost i izvrgao je zloupotrebama, a Krleža nije vjerovao u izravnu političku upotrebu umjetnosti, napisao tonu tekstova protiv nje, pa poslužio kao sredstvo za demonstraciju metoda agit-propovskog reklamiranja umjetnosti. A možda bolje nisu ni zaslužili: što kompliciraju oko te umjetnosti kad ionako ničemu ne služi?

(1989.)