Jesen 2008

  PRIMJEDBA O ADORNU I DŽEZU
  Philippe Lacoue-Labarthe
 
 

Adorno je 1953. skovao pojam Entkunstung, neologizam koji se uostalom, koliko znam, nije prije pojavljivao u njegovom djelu. To se dogodilo u čuvenom članku naslovljenom “Bezvremenska moda”, a koji je objavio časopis Merkur. Adorno - dozvoljavam sebi ovako sažeti njegovu tezu za početak - tu poriče džezu pravo na umjetničko postojanje. On ne kaže, barem ne jednostavno: džez nije umjetnost, premda bi to bila lekcija najopćenitije raširena i koja, primjerice, neposredno zaustavlja kritiku Joachima-Ernsta Berendta (kojemu će se Adorno osjetiti obveznim odgovoriti nekoliko mjeseci kasnije1). On kaže, a ovdje navodim njegovu zaključnu rečenicu: “Džez je lažna likvidacija umjetnosti: umjesto da se realizira, utopiji nestaje slike.” Što je, vjerujem, malo drugačijeg značenja.

*
Entkunstung: pojam – ne riječ, koja će biti korištena tek puno kasnije, u Estetičkoj teoriji – pojavljuje se, malo prije zaključka, u tvrdnji: Kunst wird entkunstet, koju su francuski prevoditelji pročitali ovako: “Umjetnost je lišena svoga umjetničkog svojstva.” Premda to nije nigdje potvrđeno, ova riječ -  ovaj pojam – je savršeno ispravnog oblikovanja na njemačkom, čak kad bi postojao ijedan glagol kunsten i ijedna imenica Kunstung, kojom bi se označio manje proces oblikovanja umjetnosti od ovog, još temeljitije: da ima umjetnosti. Zauzvrat čestica ent upravo pokazuje pokret ili proces negativnog događaja: nestanak, udaljivanje, gubitak, kvarenje, opadanje. Naš prefiks dé prevodi ga na dosta vjeran način: entarten, primjerice, iz zlosutnog sjećanja u izrazu entartete Kunst se prevodi kao izroditi se. Ovim jednostavno želim ukazati na to da bi pojam – ili riječ - koja doista vlada cijelom Estetičkom teorijom bila posljednja Adornova misao, a slaže se na upadljiv način s drugim glavnim riječima (ili pojmovima) tamnih godina ovoga stoljeća: Entzauberung-om Maxa Webera („odčaranje svijeta”), Heideggerovim Entgötterung (da bi naznačio što je Hölderlin predstavljao kao bijeg ili povlačenje božanskoga), naime Entmythologiesirung - “demitologizaciju” - , manje u smislu u kojem čujemo protestantsku teologiju heideggerijanske inspiracije (Bultmann) od one koju joj daje Benjamin dok se trudi smisliti pod imenom “svrgnuća mitologije” moderni korak na koji se odvažio (još) Hölderlin i koji vodi u prozu (ili u “Ideju poezije”) a što je izjednačio s “umjerenošću”. U tri – ili četiri – slučaja, dobro se vidi da se radi o tome da se pronađe pojam, ili riječ jednog svijeta, našega, odsada lišenog sakralnog ili religioznog sadržaja (ako ga je ikada imao) i da se izruči onome što jedni i drugi zovu trgovačkim društvom ili svjetskom trgovinom, vladavinom tehnike, upravljanim svijetom itd. Ukratko, onim što je Nietzsche bio započeo opisivati pod imenom nihilizam.
Stoga se ne mogu prepustiti prihvaćanju prijevoda Marca Jimenesa u francuskoj verziji Estetičke teorije (gdje on prevodi Entkunstung kao “deestetizacija”, što govori potpuno drugu stvar), ja predlažem, i ne naprosto pukom igrom, dezartifikaciju. S “dezartifikacijom” odjek je čist. Mislim na Zaratustrino proročanstvo: “Pustinja raste! Nesreća onomu koji skriva pustinju!” Ova formula znači dolazak, ustoličenje - nihilizma. Doista. Odvažit ću se dakle, uvažavajući Adornovu pažljivost, govoriti o désart (razumjetnosti)2. Pitanje će dakle biti: da li razumjetnost raste? A džez, hoće li on biti putokaz jedne takve razumjetnosti? Njezina rasta?

*
U svom prvom značenju kod Adorna Entkunstung (dezartifikacija, razumjetničenje, razumjetnost) naznačava rastvaranje ili rušenje umjetnosti, njezino rastvaranje u onomu što Kunstkritik zove “kulturna industrija”. Ipak, ali izrazito krhko, umjetnost se može dohvatiti u svomu pojmu kao “autonomna”, to će reći oslobođena skrbništva “magijskog” ili religioznog (ne i metafizičkog), što se herojski događa s modernošču, dezartifikacija je proces pod uvjetom Kapitala i potčinjenog društva, heteronomizacije umjetnosti. Ako hoćemo jednom rječju: njezino postajanje-robom. S neminovno etičkom i političkom posljedicom: ruševina emancipirajuće ili oslobađajuće utopije čiji je nositelj bila  već neka dva stoljeća – rušenje njezine snage prigovora, gašenje njezine spiritualne energije, zaborav njezina mesijanskog poziva. Dezartifikacija je kraj jednog obećanja, tim gora što je neprimjetljiva: vrsta pripremane izdaje bez znanja onih koji izdaju.
No to je upravo ono što džez ilustrira. Govorimo o tomu.

*
Nije mi namjera da ovdje obnovim Adornovo dokazivanje, uostalom ne uvijek tako jasno, usprkos odlučnom i nepobitnom tonu (koji mu se nikada ne može osporiti). Isto tako ne vjerujem da je baš zanimljivo vraćati se, kao što se to praktično uvijek činilo od prve polemike zapodjenute od Berendta, o izraženim nedostacima ovog teksta u kojima se sažima ono što Adorno misli – bez promjene – o džezu, od 1936., datuma prvog članka naslovljenog O džezu, do Estetičke teorije nedovršene i posthumne posljednjih godina. Prolazeći kroz poneku pojedinačnu obradu u svezi Stravinskog ili Kreneka, štoviše Kurt Weilla, ili pitanja “muzičkog fetišizma”, očito je da Adorno ima daleku percepciju džeza posredovanu nekim američkim, više neprijateljskim kritičarima (Winthrop Sargeant, Wilder Hobson, Virgil Thomson) i, naročito, kalifornijskim radiom četrdesetih godina. To je kao da profesor francuske filozofije, privremeno na položaju u Berkeleyu, kani suditi  o džez slušateljstvu, 24 od 24 sata, K jazz, the jazz Station, Alameda 92.7 – govorim dobro poznajući predmet. Adornovi orijentiri su od zapanjujućeg siromaštva: jedva da navodi Armstronga (u ime muzičara), Saint-Louis Bleues  i Tiger kao što kaže (u ime “komada”), ragtime, swing i be-bop (u ime “pokreta” upisanih u pseudo-povijest džeza, u njegovu “bezvremensku modu” i ponovljivu, a u kojoj je novo uvijek isto: džez za Adorna nema povijest). Reklo bi se da nikada nije čuo Ellingtona ili Parkera, Monka ili Milesa Davisa ne računajući da čak nikada nije mogao imati prigodu slušati 1953. ponovno smještene u Europu Mingusa i Coltranea, najodlučnije probojnike Coola i stila nazvanog West Coast, kompozicije Gil Evansa, Free i sve ono što se događa između vrlo prolaznog i vrlo zagonetnog Giuseppi Logana i tvrdoglavih Ornette Coleman i Stevea Lacyja. (Ovo nije rang-lista, samo nekoliko neophodnih referenci; inače ne bismo znali o čemu to govorimo.) 
Prelagano je optužiti “džezističku” Adornovu zapuštenost. “Herr Professor Doktor” sveučilišta u Frankfurtu očito je imao europocentrističku predrasudu: mjeri sve laktom europske “velike muzike”, što znači “velike umjetnosti” za koju se međutim ne treba odmah vjerovati da je, od Hegela, njemački akademski mit. Videći njegovu pažnju, preciznu i strogu, prema sociohistorijskim pojavama (videći, prema tome, njegovu vjernost radikalnom marksizmu, znači utopijskom marksizmu), Adorno vrlo dobro zna da ono što napada preko džeza jest Amerika, što će reći izmišljanje jedne soft kulture mase, ali ipak ne manje “totalitarne” u anestetičkom tumačenju od naci ili sovjetskih kultura masa. A njezin je imperijalistički trgovac oglašen. On uostalom vrlo čisto – i vrlo pošteno – čini razliku s europskim prijemom džeza. 1953. Amerika je Adornu, ako se možemo odvažiti na tu suvišnu formulu, ostvarenje opredmećivanja. Stoga nije samo džez onaj kojega optužuje nego također pop muziku ili, kasnije, u Estetičkoj teoriji, rock. Jasno je da se Adorno uhvatio industrijalizirane muzike –  onoga, što nije ništa manje jasno, na što će pristati (pristaje još) češće nego kad bude njegov red.
Na nesreću on govori – ili tvrdi da govori – također o džezu. A tu su stvari puno manje jasne.

Philippe LACOUE-LABARTHE, ”Remarque sur Adorno et le jazz (D’un désart obscur)” u: Rue Descartes N° 10 (juin 1994), Albin Michel, Paris, str. 131-141.

(Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka")

S francuskog prevela Marija Marina Nodilo