Jesen 2008

  BILJEŠKA ZA PINHAS
  Predrag Finci
 
 

1.
Oficir je naredio da mu se knjiga preda. Znao je kakva je to knjiga. Znao je i da je tu, u Opštini.

U aprilu je njemačka armija ušla u Sarajevo. U aprilu je zapaljen i opljačkan Veliki hram. Fukara i gradski ološ dočekaše svoje. Iz mraka anonimnosti isplivali su s krampama, sjekirama, polugama i jasnim namjerama. Ustremili se najprije na molitveni prostor Hrama, srušili luster sa hiljadu svijeća (neka cikne staklo, neka bude mrak), po podu bacali relikvije, gazili knjige Mojsijeve, noževima parali tkanine, međusobno se tukli oko zlata i srebra, sa kupole odvaljivali bakreni pokrov, bacali namještaj iz kancelarija, i onda, zamoreni i uvjereni da su odnijeli sve što se odnijeti može, u kasno popodne otišli. Prolaznici su odvraćali pogled, poginjali glave, žurno zamicali. Na suprotnoj strani ulice stajali su Moric Papo, sekretar sarajevske Jevrejske opštine, Moric Daniti, kurir, i Albert Finci, koji priča ovu priču. Stajali su i nemoćno posmatrali. Kada su se uvjerili da su otišli i njemački vojnici i pljačkaši zaputiše se u opustošeni sefardski Hram. Sve se može nadoknaditi - mislio je Finci - i nadao se da rulja nije uništila matične knjige, da je sačuvan Pinhas, ta jedina cjelovita kronologija sefardske zajednice u Sarajevu. Prvi je Pinhas započet 1580/1., ali je odavno izgorio u jednom od sarajevskih požara i sada je Pinhas iz 1720. bio najstariji dokument jevrejske zajednice. Prostak ne pripada svijetu slova i nikad ne zna vrijednost pisma, pa knjige niko nije ni pogledao. Rulja je doduše pokušala razvaliti gvozdenu kasu, ali sigurno ne knjiga radi. Kurir Daniti je natovario sve knjige na kolica i odnio ih u jedan privatni stan. Poslije su matične knjige povjerene vjeroučitelju Jakovu Maestru, a pinhasi, i onaj noviji, iz 1925., i stari, iz 1720., Finciju, koji ih je smjestio u kasu Opštine. I sada je ovaj njemački oficir, koji jedva i da je pozdravio a kamoli se predstavio, tražio Pinhas.
      
Pinhas? 
Tabla, ploča za pisanje. Zapisnik. Registar kongregacije. Katkada i matična knjiga rođenih, vjenčanih, umrlih.
Kako je izgledao?
Knjiga formata 15x25 cm.
Tamanosmeđa, ukoričena.
Sadržaj na hebrejskom i judeo-španskom.
Listovi požutjeli, pohabani.
Ispisani raši pismom.
      
Šta je u Pinhasu zapisano?
Gotovo sve što je za bosanske Sefarde, za jednu kongregaciju bilo značajno. Zabilježeno je kada se šta dogodilo. I ko je šta dugovao, i kome je dugovano. Zabilježene su liste poreznika i poglavara, i bilješke o mjestima rabina i kantora i zaključci kolegija rabina. I ko je šta u Opštini bio i ko je šta radio. I ko je Jevrejima valjao i ko nije. Sve što je u životu i za život sarajevskih Sefarda imalo značaja. To je u Pinhasu zapisano.

Zato je oficir tražio knjigu. Došao je da uništi dokaze o postojanju jedne kulture i historije, dokaze o postojanju jedne zajednice, jednog naroda. Onaj mlađi, na oko ljepši pinhas jedva da je i pogledao, a manji, iz 1720., stavi u tašnu. Nije ostavio revers. A kako to dolikuje siledžiji i lopovu, ni svoje ime nije rekao. Ne znam ko je bio njemački oficir. Ili je - možda ali teško - bio Austrijanac? Historija nije zabilježila njegovo ime. Jedni kažu da je bio u pratnji nekog profesora iz Leipziga (ili je onaj drugi oficir bio profesor?), drugi u pratnji kustosa Muzeja. Da kustos nije bio Korkut? I to je malo, ma nije nimalo vjerojatno, jer bi Korkut knjigu spašavao, a ne izlagao krađi. Našao bi on već način da je sačuva, kao što je i sarajevska Hagada i uz njegovu pomoć sačuvana. Poslije rata su mnogi pokušavali pronaći Pinhas. Govorkalo se da bi mogao biti zaturen u nekoj austrijskoj biblioteci ili negdje u Njemačkoj. Neki su se dugo nadali da bi ipak možda, jednom...

2.
U djetinjstvu sam se, krišom od roditelja a sa djecom iz susjedstva, penjao po ruševinama Velikog hrama, koji smo jednostavno zvali Templ. Tražio sam po zgarištu sitna, zlatno obojena stakalca od kojih sam pokušavao napraviti mali mozaik. Ono što bih sada htio unekoliko je slično: htio bih da započnem rekonstrukciju jedne izgubljene kronologije. Da napišem tekst za knjigu koje više nema. Skupljam ono što je skupljao i moj otac, ono što je u posljednjem ratu u Bosni također izgubljeno. Znam da mi mašta ovdje ne može biti od naročite koristi, jer ne treba da nadomještam ono što je jednom bilo stvarno, već da pokušam reći kako jest bilo. Bilježim, dakle, najprije Levyjevo bilježenje Pinhasa, u kome su bilježeni fragmenti života jedne zajednice; i znam da kroz nepostojeći palimpsest pokušavam nanovo otčitati ono čega više nema. Tako sam i sam, poput drugih istraživača, postao prepisivač knjige koje nema, zapisničar izgubljenog, narator koji kazuje o otetom, kazivač priče koja još samo kao priča postoji. Svako pisanje o kulturi sarajevskih Sefarda je ponovno ispisivanje i dopunjavanje ove iščezle knjige. “Pinhas je otvoren i ruka piše” (Mišna, Ab. iii, 16). Piše, dopisuje, opisuje...

3.
Kada bi se danas bosanskim putevima zaputio putopisac neki, ne bi baš mnogu sinagogu mogao ni opisati ni spomenuti. A samo ih je u Sarajevu bilo sedam, po bosanskim gradovima još pet puta toliko. Postoji li historija unutar historije? Postoji li historija bosanskih Jevreja unutar Bosne, neka nepokrivena historija u kojoj se mnogo toga odigralo u tišini, bez buke i pompe kakve prate “značajna, presudna zbivanja”? A ako baš ne neka značajna povijest, onda barem pripovijest o maloj skupini u maloj zemlji.

Manjinske skupine (narodi) su kroz europsku povijest najčešće bili ili čergari ili gradsko stanovništvo. I takve skupine, kao i sve druge zajednice, imaju svoje “najvažnije događaje”, koji katkada nisu u skladu sa idejom “svjetske historije”. Ono što je najznačajnije za jednu sredinu ili kakvu zajednicu možda nije ništa za svjetsku historiju, ali katkada i najvažniji svjetski događaj, poput recimo Napoleonovih ratova za Bosance, može biti nebitan, jer ovi ratovi njihovu sredinu nisu pogodili, a ni ozbiljno na nju utjecali. Svaka historija je sklop zaboravljenog i upamćenog, izgubljenog i sačuvanog, zbirka ruševina i građevina. Pri tome je zadatak historičara da shvati činjenice, a ne samo da ih precizno, sistematski pobraja. Pobrajanje činjenica je kronologija. Razumijevanje njihovog sadržaja - tumačenje historije. Činjenice pokazuju kako, a tumačenje kazuje zašto se nešto dogodilo onako kako se dogodilo. Veliki posao hermeneutike, H. G. Gadamera posebno, bio je u razumijevanju teksta: šta je značenje onoga što je napisano, šta je situacija i motivacija jednog izričaja? Tako treba pitati i o događaju. Pristup historijskom događaju je pseudoznanstven kada historičar ima neko unaprijed zauzeto stanovište, neko čvrsto ubjeđenje koje bi prošlost trebala da potkrijepi i u kome je česta neka vrsta istraživačkog maniheizma, u kome se čak unaprijed zna šta je bijelo a šta crno; ono je dobro kada se na put kreće puta radi, e da bi se osvijetlilo kakav je i šta neki događaj bio. Razlozi za takav pothvat su historijski i istraživački. Kakva je (bila) stvarnost jedne činjenice i šta je ona značila možemo saznati tek ako obnovimo njen cjelokupni životni sklop. Historija pripada onima koji su je stvorili, ali i onima koji su od nje trpili. Zadak bilježničara je da pobroji, ne da komentira. Pjesnikov je da imaginacijom ono što manjka dopuni. Ova dva zadatka se ovdje prepliću. Pokušat ću to pokazati na jednom primjeru, onom historijskom dokumentu koji prvi svjedoči o dolasku Jevreja u Bosnu.

Kada je riječ o jednoj zajednici, u ovom slučaju bosanskoj jevrejskoj zajednici, onda je riječ i o specifičnosti ove zajednice, njenom odnosu prema identitetu, ali i njenoj političkoj i socijalnoj poziciji unutar društva. Svako na historijske događaje gleda iz svog ugla. M. Levy svoju historiju bosanskih Sefarda piše na njemačkom, što da bi knjiga imala širi auditorij, a i zato što je trebala biti jedinica u nekoj enciklopediji. Kao sefardski rabin Levy nije imao u vidu one koji se odmetoše od sinagoge i Opštine. Nije bilo mjesta za nosača Samuela, ni pijanog Luru, ni socijalistu Benjamina. I možda najvažnije: Levy Aškenaze ni ne spomenu. Znano je da odnos bosanskih Sefarda i Aškenaza do II. svjetskog rata nije bio najbolji. Za Sefarda je Aškenaz bio “Švabo”, došljak, tuđinac. Politička dimenzija sukoba Sefarda i Aškenaza je bila pritajeno prisutna. Sefardi, “orijentalci”, imali su neku vrstu solidarnosti s otomanskom vlašću, pa su čak financirali i Hadži Lojin vojni otpor Austro-Ugarskoj vojsci, a jedan Jevrej je bio u grupi Hadži Lojinih  “pregovarača”; Aškenazi su došli s okupacionom, “švapskom” vojskom: fes i šešir dugo nisu mogli zajedno. Jevreji su oduvijek imali unutarnju diferencijaciju; samo su “gojimi” vjerovali u njihovu neupitnu solidarnost.

4.
Mnogo puta je pisano o dolasku Jevreja u Bosnu. Obično se kaže da su Jevreji u Bosnu došli iz Španije. Ali, Jevreji su prognani iz Španije 1492., iz Portugala dvije godine kasnije, a u Bosni se prvi put u dokumentima spominju 1566. Šta se događalo između godine 1492. i 1566.? Šta se događalo više od sedamdeset godina, cijeloj jednoj generaciji... Vrijeme bez dokumenata je izuzetno vrijeme; jednom kao spokoj, drugi put kao tragedija. U spokojnom životu nema presudnih, izuzetnih, dakle dramatičnih događaja, onih događaja što lome život na drastičan način, pa ih se nema zašto ni bilježiti. U tragična vremena nema ih se kada bilježiti. Postoje također i događaji koji neće da budu prikazani, da ostanu u prikrajku privatnosti, što je često ideal svakog mirnog, spokojnog života. Historija bosanskih Jevreja započinje mnogo prije njihovog dolaska u Bosnu. Sa sobom su donijeli Španiju. Ponašali su se poput odbačenih ljubavnika, u kojima nije zgasla neuzvraćena ljubav. Izgon iz Španije je ostao ključni događaj za prognane Jevreje. Poslije uništenja multikulturnog karaktera Španije uputili se u drugu “multikulturnu” zemlju - Otomansku imperiju. Od 160.000 Jevreja protjeranih iz Španije njih 20.000 je umrlo na putu, a 90.000 se nastanilo u Otomanskoj imperiji. Bosna nije bila njihovo odredište. Teško i da su znali za ovu malu provinciju kada krenuše na put. Krenuli su u tursku carevinu. U mnogim kasnijim generacijama ponavljane su među Jevrejima riječi sultana Sulejmana Veličanstvenog da su Jevreji dobrodošli u njegovu imperiju. No, za ovu izjavu do sada nije pronađena potvrda u turskim izvorima, i prije će biti da se radilo o želji Jevreja da negdje budu primljeni s ljubavlju i naklonošću. U Turskoj, u novoj sredini, dobro su dočekani. U tome su im pomagali i oni uticajni Jevreji koji su tamo već živjeli. Sefardi dolaze u Sarajevo kada je otomanska uprava tu u potpunosti uspostavljena a grad počeo da se razvija u trgovački centar. Mnogo kasnije, s austrougarskom vlašću, u Bosnu i Hercegovinu će u većem broju doći i Aškenazi.

Najstariji poznati zapisi o Jevrejima u Bosni potiču iz sidžila, oficijelnih zapisnika šerijatskog suda u Sarajevu. Postoje, doduše, još neka spominjanja o ranijem dolasku Jevreja u Bosnu. U zborniku Jevreji u Jugoslaviji (Zagreb, 1989.), navodi se da je 1551.  u državnim spisima u Sarajevu Hadim Ali-bega zabilježeno 30 do 40 jevrejskih trgovaca. Moise Atijas-Zeki-efendija objavio je u La Alboradi da su prema njegovim istraživanjima Jevreji došli u Sarajevo 1541., u doba Hadim Ali bega, pa je ovaj datum naveden i u The Jewish Encyclopaedia. Sam Zeki-efendija se pozivao na neki stari rukopis koji je pronašao u jednoj biblioteci. Rukopis je spominjao Moritzu Leviju (Levy), ali mu ga nije pokazao, ni njemu, niti kome drugom, pa i ako je postojao, onda je ovaj tekst odavno iščezao. Historičar Bogumil Hrabak pretpostavlja da su se Jevreji naselili u Bosni između godine 1535. i 1545. Moguće je naime pretpostaviti da su pojedinci, trgovci-samci, koji su tražili neku promidžbu diljem Otomanskog carstva, dolazili u Bosnu prije datuma navedenih u spomenutim sudskim spisima, ali se brzo iz ovakvih izvidničkih izleta vraćali u mjesta odakle su došli. Neki od njih su u Sarajevu počeli razvijati poslove, koji će ih trajno vezati za ovaj grad.

Već u doba kada je Moritz Levy pisao svoje Sefarde u Bosni (objavljeno prvi put na njemačkom 1911.) u biblioteci Careve džamije postojali su samo sidžili koji su pokrivali period od godine 959. po Hidžri (1552.) do 1226. (1849.). Oni raniji su nestali u požarima. U tri sačuvana zapisnika koja je ovaj autor imao u vidu, sva tri iz 973. (1565.) spominju se Jevreji nastanjeni u Sarajevu. U prvom Jevrej Rafael tuži Osmana, sina Balijevog, zbog dugova, koje je ovaj na sudu priznao i platio. U drugom Mustafa, sin Muhamedov, traži pred šerijatskim sudom da mu Isak, sin Avramov, plati za konja, koji se pretovaren robom srušio, ali sud zahtjev odbija. U trećem, jevrejski trgovac Isak, sin Avramov, potražuje pred šerijatskim sudom da mu se isplati dug halvedžije Džafera, koji se utopio u Dunavu, i pošto su svjedoci Ferhat i Memija potvrdili Isakove navode, sud je naložio da mu se dug mora isplatiti. U jednom starijem, kasnije otkrivenom sidžilu iz 1557. (knjiga dva) spominje se takođe neki Jevrej (ime nečitko) kome su isplaćeni dugovi umrlog katiba Jusufa, sina Kurtova.

Iz ovih zapisa se vidi da su se Jevreji obraćali šerijatskom sudu. Bet-dina, jevrejskog suda, u to doba nije bilo u Sarajevu, a i da je bilo ne bi bio relevantan u sporu s “gojimima”. Jevrejska zajednica još nije bila u potpunosti oformljena. Kako su svi spomenuti Jevreji bili trgovci sa razvijenim poslovima, može se pretpostaviti da su oni u Sarajevo došli prije navedene, 1551. godine. Solidna firma se ne stvara preko noći. Ugled se može brzo izgubiti, ali ne i steći. Jevreji su se rijetko ogrješivali o zakon i nerado, često sa strepnjom išli na sud, pa su ovi sudski zapisnici i nastali kada su se Jevreji na neki način već ustalili i stekli solidne pozicije u novoj sredini. U zapisima se ne spominju ni kao došljaci ni kao prolaznici, nego kao i svi drugi stanovnici. Sudski zapisi također pokazuju da su sve navedene parnice presuđene u korist Jevreja, što dokazuje da su se spomenuti jevrejski trgovci razumjeli u zakone koji su vladali u Bosni, a sama presuda je dodatni dokaz o već postojećem osjećaju sigurnosti i povjerenja u lokalnu vlast, što svakako nije osobina onih koji su tek došli u neku sredinu. A svaki od spomenutih Jevreja govori u svoje ime, bez ikakvih zastupnika i onovremenih “advokata”. U prilog pretpostavci o ranijem dolasku Jevreja u Bosnu ide i činjenica da se u sudskim sporovima nigdje ne spominju prevoditelji ili upotreba nekog stranog jezika, što znači da su svi učesnici u sporu, pa dakle i došljaci-Jevreji, govorili jednim jezikom. A ni jezikom se ne ovlada brzo. Posebno ukoliko je bio u pitanju jezik “domaćina”, jer jezik koji je nužan za parnice je jezik stručne (pravne) terminologije, jezik finesa i temeljitog poznavanja jezika. 

Sve navedeno ukazuje da su Jevreji u Bosnu došli najmanje deset, a vjerojatno i više godina prije nego što su spomenuti u ovim sudskim dokumentima, što ide u prilog nedokazanoj tvrdnji da su Jevreji po svoj prilici došli u Bosnu mnogo prije datuma koji se slavi kao “zvanični” datum dolaska Jevreja.

5.
Nije, naravno, najvažnije kada, nego da su Jevreji u Bosnu došli. Nije čak toliko važno ni da su došli, nego kako je drugima bilo s njima i njima s drugima. O tome svjedoče i duhovni tragovi jevrejske kulture u Bosni i Hercegovini, i oni sačuvani i oni uništeni, oni zanemareni i oni rekonstruirani, oni tragovi koji danas ulaze u sklop ukupnog kulturnog nasljeđa. Sintagma “duhovni trag” označava prvenstveno materijalizirani trag, a potom utjecaj na opće kulturne tokove u jednoj sredini. Je li trag koji ostavlja zanemarljiva manjina značajan? Da bi mozaik jedne kulture bio potpun, svi kamenčići moraju biti postavljeni na svoje mjesto. Ko nešto zna o Jevrejima, zna da je u tim zajednicama najviše cijenjeno osobno obrazovanje, a na općem planu duhovne i kulturne vrijednosti, što nije nikakvo čudo za ove zajednice u kojima odavno nije bilo nepismenih. Otuda visok procenat visoko kvalificiranih pojedinaca i golema briga za vlastite kulturne znamenitosti i za sve što se veže uz pojam osobnog i nacionalnog identiteta.

U Bosnu Jevreji doniješe nove jezike (predkastiljanski španjolski i njemački, odnosno ladino i jidiš). Stariji se sjećaju da se judeo-španjolski (ladino) govorio na ulicama Sarajeva, a oni Srbi, Hrvati i Bošnjaci s kojima su Jevreji bili u prisnijim vezama razabirali su ponešto, mogli i sami donekle razumjeti ovaj jezik, naročito od kada su Jevreji stali ubacivati domaće riječi u kolokvijalni govor (pa je rabin koji je umro u Kiseljaku nazivan Rabi de la Kisela, nekog ne baš naročito cijenjenog trgovca Rafu prozvaše Rafo il Krmak, a i sam se prisjećam da su moje sarajevske tetke za riječ “poplava” govorile “milaska”, što je očito bilo izvedeno iz imena rijeke Miljacke). Da je bilo i surevnjivosti dokazuje i promjene u upotrebi turske riječi čivut, koja je vremenom dobila pogrdno značenje. U jeziku se karakterizira vlastito i stav prema drugom. Nije slučajno da je jedna jevrejska uličica u Bosni od naroda prozvana “Galamića sokak”. Uz jezik Jevreja je mijenjano i sve drugo, od načina odijevanja do kulinarstva. U svemu se osjećalo prožimanje nasljeđa i usvajanje novog.

Velika je razlika da li se kultura druge zajednice ili manjine naziva “našom” (u ovom slučaju kulturom bosanskih Jevreja) ili “njihovom” (kulturom Jevreja u Bosni), u što je upleten i politički stav o mogućnosti zajedništva. Jevreji su uvijek kada mogu ukorijene u zemlji u kojoj žive, jer neće da budu samo prolaznici. Svaki put je bilo tako; svaki put su pripadali zemlji u koju su došli; svaki put su sebe u tu zemlju uložili. I u Bosni su Jevreji Bosne odavno postali bosanski Jevreji.

Nije mali broj Jevreja učestvovao u duhovnom životu Bosne i Hercegovine. Sjetimo se slikara (Danijel Kabiljo - Danilus, Berta Baruh, James Haim Pinto, Josip Levi Monsino, Danijel Ozmo, Rikica Ovadija, Jaša Bararon, Marina Finci, Marina Tošić), pisaca (Bohoreta, Isak Samokovlija, Erih Koš, Vladimir Albahari), muzičara (Oskar Danon, Flora Jagoda, Ranko Rihtman, David Kamhi, nekoliko “Ladino grupa” Raše Kamhija), arhitekata (Jahiel, David i Ognjenka Finci, Vladimir Dobrović, Mirko Ovadija), teoretičara (Marcel Šnajder, Kalmi Baruh, Ivan Focht), pozorišnih i filmskih radnika, novinara i kulturnih djelatnika... Bilo je i gimnazijskih i univerzitetskih nastavnika, bilo i knjižara (u Sarajevu su između dva svjetska rata jevrejski vlasnici imali deset knjižara i četiri štamparije) koje su doprinijele općem obrazovanju i protoku informacija, a kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo La Benevolencija je i danas veoma aktivno. Tihi utjecaj je bio prisutan kroz stambene građevine (među kojima je u Sarajevu Salomova palata najpoznatija), kroz napjeve, zanatstvo, kulinarstvo... Eli Finci je bio pojam strogog kritičara iako nije mnogo pisao o sarajevskim pozorišnim izvedbama. Ovome svakako treba dodati da su “jevrejske teme” bile često prisutne u djelima raznorodih umjetnika iz BiH, a naročito u književnosti, gdje postoji niz značajnih djela, od I. Andrića i I. Samokovlije preko A. Sidrana i A. Vuletića do M. Jergovića i M. Bazdulja.
Najvažnije građevine i spomenici su svakako Muzej Jevreja u Sarajevu, koji je nekada bio jedna od najljepših sinagoga na Balkanu, grob rabina Danona u Stocu (koji ima status svetog mjesta, pa su učestala hodočašća, što je blisko kršćanskoj tradiciji), Staro jevrejsko groblje u Sarajevu (na kome je prvi ukopan rabin Pardo, koji je svom narodu propovjedao vjeru, a posljednji Isak Samokovlija, koji je svoj narod opisao), a potom Jevrejska opština u Sarajevu, koja je dokaz da će spomenika i kulture i ubuduće biti. Uz ujedinjenje sefardske i aškenaske opštine i položaj jevrejske zajednice u doba novog balkanskog ratovanja, ove znamenitosti kulture su ono što ovu malu zajednicu čini specifičnom. Ovome svakako treba pridodati i sarajevsku Hagadu, koja ima i simboličku vrijednost i status izuzetnog djela jedne cjelokupne kulture, pa je postala bosanski simbol.

Maurske građevine, način gradnje stambenog prostora, poneka pjesma, čak poneka riječ, običaji, kulinarski specijaliteti, odjeća... sve to čini znak prisustva i često neprimjetni, ali i nemjerljivi utjecaj jedne manjine na društvenu zajednicu u cjelini. Duhovni utjecaj nastavlja da živi u nekoj tradiciji i kada oni koji su određenu kulturu stvarali fizički više nisu prisutni: primjera radi, jedna velika imperija, rimska, i danas ima ogroman duhovni utjecaj u europskoj kulturi, a male zajednice ostaju utrkane u kulture većih nacija/naroda i kada ih ovi ne spominju. Doduše, male zajednice više usvajaju nego što mogu da utiču, jer se moraju podrediti vladajućoj ideologiji, dakle i kulturnim standardima e da bi uopće preživjeli, da bi se održali i u životu nove sredine učestvovali, a potom u potpunosti integrirali u društveni milje jedne zemlje. Učešće u jednoj kulturi dokazuje želju da se toj kulturi doprinese i u toj zemlji ukorijeni. To međusobno usvajanje određenih kulturnih razlika nikako nije značilo iščezavanje specifičnosti, nego prije svega brisanje onih granica koje karakteriziraju strogo odijeljene nacionalne zajednice. U pjesmi Adio kerida odjekuje utjecaj mediteranskog melosa, u bosanskoj Kad ja pođoh na Bentbašu sefardski napjev... Prožimanje i stvaranje pluralnog identiteta je nužda i, rekao bih, prednost svih multikulturnih zajednica.

6.
Između kulture i identiteta stoji znak jednakosti. U odnos prema kulturi manjine iskazuje se odnos prema njenom identitetu, u odnosu prema manjini se ogleda (kulturna) politika, a još više etičko držanje. U odnosu prema manjini legitimira se jedna politika. Ona nedemokratska u ignoriranju i potiskivanju, slobodarska u prihvatanju i afirmiranju Razlike, koja potvrđuje i obogaćuje i osobni identitet. Odnos prema manjini je uvijek test tolerancije (demokracije) i slika istinskog odnosa prema kulturi kao takvoj: gdje se brine samo o kulturi većinske (najčešće dominantne) nacije, odnosno grupacije brine se o njenim egoističkim interesima, a ne o kulturi kao takvoj. Naravno, kada je u pitanju kultura “manjine”, odnosno “malog naroda”, onda je veći njen simbolički značaj, nego stvarni utjecaj. Ali je značajan i mora biti sačuvan. Time većinski narod ne potvrđuje samo postojanje kulturnog nasljeđa jedne specifične manjine, nego potvrđuje i svoju vlastitu kulturu, odnosno iskazuje svoj odnos prema kulturi kao takvoj. Manjine razumiju da je zajedništvo imperativ. Dobro je u onoj zemlji u kojoj to i većinski narod shvati i usvoji. Ono spominjano prirodno zajedništvo je danas prošlost u Bosni i Hercegovini. U kazivanju o “lijepoj prošlosti” uvijek ima idealiziranja, svijesti o neponovljivosti, ali i nade da bi možda opet tako moglo biti. Zato se i zalažem za jedno Sada zajedništva i razumijevanja: Utopija se počinje graditi odmah. Sefardi su došli iz Španije, iz zemlje čiju kulturu izgradiše zajedno s muslimanima i kršćanima. Oni su u pravom smislu živjeli i stvarali zajedno. Onda dođe novo doba, doba dominacije jedne religije i jedne nacije. Ono što nazivamo “zlatnim dobom Španije” završeno je onda kada na historijsku pozornicu stupi kultura rigorozne kršćanske dogme i njenih inkvizitora. I Renesansa je svoj duhovni zamah dugovala spoju iskustava iz različitih kultura. Historija nam je već odgovorila na neka pitanja koja i danas pitamo, na ono o prirodi i potrebi multikulturalizma prije svega. Gdje takvo što nestane, gdje prožimanje zamijeni izolacionizam i nacionalna ekskluzivnost ne nestaje samo jedna duhovna praksa, ne nestaje samo kulturno bogatstvo, nego i jedno afektivno stanje, stanje koje je starinski nazivano razumijevanjem, uvažavanjem, a ponekad uistinu s pravom imenovano i ljubavlju. Mi stariji znamo da je toga bilo… A bilo bi žalosno ako bismo se ubuduće mogli pozivati samo na lijepu prošlost. Mojim je godinama, doduše, sjećanje svojstveno. Kada to kažem prisjećam se da sam se u djetinjstvu znao ispeti na travničko groblje poviše Bojna-mahale, na brdašce gdje je ležalo katoličko groblje, na kome su ljudi u zanosu obilazili grob posvećenog Petra Barbarića, do njega muslimansko, kojim je vladao mir, pa jevrejsko, koje je tonulo u zemlju i romsko groblje, na kome je pasao nečiji konj. Ova groblja bih osobno izabrao kao znak postojanja bosanskog prirodnog zajedništva prije (često, prečesto ispraznih) političkih deklaracija, a i kao moguće utemeljenje za novu nadu. U pinhasu se bilježe događaji kojima zapisničar svjedoči. Bilježi i ono što valja i ono što ne valja. A “pinhas je otvoren i ruka piše”.