Jesen 2008

  DORIS LESSING I ŠEZDESETE
  Louis MENAND
 
 

Doris Lessing (1919) dobitnica je Nobelove nagrade za književnost za 2007. Prvi roman nosi naslov “Trava pjeva” (1950), ali slavu stječe serijom romana “Djeca nasilja”, te kultnom knjigom savremenog feminizma “Zlatnom bilježnicom” (1962). Osim proze ispisuje i djela najrazličitijih žanrova, od dramskih do pjesničkih. U djelima se bavila temama sukoba kultura, nepravdom, rasnim predrasudama, neplodnosti bjelačke kulture u afričkim zemljama, osviještenim ženstvom.

 

Ako pišete roman o šezdesetim, a zatim pišete istorijski roman, jer šezdesete su ipak bile davno, onda je svakom poznato kako se situacija mijenjala. A ako pišete istorijski roman, onda vas vjerovatno mora interesovati ono što se nije promijenilo, kao i ono što jeste. U bilo kojem momentu ljudi su čisti odraz sadašnje situacije. Mladić sa mobilnim telefonom koji na reveru nosi zastavicu prikačenu špenadlom ispisao je “Bush II” cijelom dužinom.
U doba Busha I, neprepoznatljiv čak ni samom sebi, taj mladić je vjerovatno bio “balo” koji je lutao bez cilja i nosio Megadeth T-majicu. Za pisca, ta zakačena zastavica i T-majica izgledaju možda kao vanjska obilježja, dekoracija na nepromjenjivoj unutarnjoj strukturi. Taj unutarnji prostor nekad se zvao “ljudska priroda”, izraz sa nažalost univerzalističkim implikacijama. Danas mi to nazivamo “tvrdokožnost” i osjećamo se mnogo bolje. Ali, ustvari, to je isto: ostatak ličnosti koju promjena ne može uništiti.
“Najslađi san” Doris Lessing je njezin dvadeset četvrti roman ili njena pedeseta knjiga i govori o 60-im i kasnijim godinama. Oko dvije trećine priče dešava se u Londonu, u velikoj kući koju naseljava velika porodica i razne druge prišipetlje; ostali dio priče odvija se u Africi, u Zimbabveu, u državi zvanoj Zimlia. Knjiga je prilično hladna.
Autorka u napomeni daje sljedeći savjet, ili upozorenje: “Ja ne pišem treću svesku svoje biografije”.  Prve dvije sveske “Ispod moje kože” i “Šetnja u sjeni” Lessingova je pisala sve do 1962. godine - “jer možda može povrijediti one ljude koji su ranjivi. To ne znači da sam ja novelizirala moju autobiografiju… nadam se da sam uspjela da vratim duh, posebno duh Šezdesetih, to kontradiktorno doba, koje gledano unazad i u usporedbi sa onim što je došlo kasnije, izgleda iznenađujuće nevino.” To je tako jednolično balansiranje između privlačnosti i odbijanja, i bez ikakvog dvoumljenja, mudar odgovor bi bio ignoriranje. Ono što Lessingova želi reći je očigledno: “Ovo nije moja priča, ali to su moje šezdesete.”
Centralni lik u knjizi je četrdesetogodišnja žena po imenu Frances. Rastavljena je od svog muža koji je komunista, smiješni varalica kojeg zovu Kamarad Johnny. Ona živi sa svoja dva sina u kući bivše svekrve Julie, koja također smatra da je Johnny muktaš i budala. Frances je (kako se tada govorilo) Majka Zemlja: povučena, pruža dobrodošlicu svakom odbačenom i zalutalom čeljadetu koje se pojavi na njenim vratima, odiše zrelošću i majčinstvom, ali je potpuno aseksualna. Kao i njen stvoritelj, ona je izvrsna kuharica, spisateljica (ne proze), i osoba sa društvenom svijesti koja mrzi kampanje i razloge zašto se te kampanje sprovode. U vrijeme kad se priča odvija, a to pokriva nekih dvadeset godina, Frances uspijeva da obezbijedi sklonište i hranu djevojkama svojih sinova (jednu od djevojaka obojica dijele), bivšoj ludoj ženi svoga bivšeg muža i njegovoj anoreksičnoj pastorci, ludoj ex-ženi njenog ljubavnika i njihovom dvoje djece, mnogim školskim prijateljima svojih sinova, raznim protuhama, paru afričke djece koje u Englesku dovodi pastorka (koja zatim umire), i, najzad, raštimanom Johnnyju koji živi u podrumu i nazdravlja u spomen Josifu Staljinu.
Sa dvosmislenim dopuštenjem koje pruža autoričina napomena, čitalac može zaključiti da su šezdesete u kojima je Lessingova živjela uglavnom prolazile u nastojanju da ona sačuva privatnu sreću u svijetu između idiotskog političkog stanja i ritma nesretne porodice.
Likovi osim Frances i njene svekrve su papagaj koji je u službi Kamarada Johnnyja i njegovih marksističkih slogana koji služe samo njemu, i koji se redovno pojavljuje u kući da bi održao govore u kojima kaže: “Fidel je genijalac. On nas sve vodi u budućnost“. Djeca to smatraju “dosadnim”. Većina te djece pripada porodicama srednjeg staleža, ali oni kradu ono što žele i voze se podzemnom željeznicom bez karte, opravdavajući to svojim doprinosom uništenju kapitalističkog sistema. Misle da su im roditelji “sranje” i “svi izgovaraju riječ fašista tako jednostavno kao što bi rekli  jebo te, ili sranje, ne razmišljajući mnogo da li to neko odobrava ili ne.”
Kako se priča odmotava  i prelazi u 70-te i 80-te, likovi prihvataju feminističke, antikolonijalne i druge politički korektne stavove. Skoro svi likovi, uključujući i Frances, pate od neke vrste emocionalnog nedostatka. Njihove majke su proste ili depresivne; njihovi očevi su ravnodušni, odsutni ili mrtvi. Svaki lik nosi svoj posebni teret krivnje i bijesa.

(Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka")

S engleskog prevela i adaptirala Milica Kajević