Jesen 2008

  BENJAMINOVA ŠUTNJA
  Shoshana Felman
 
 

Ne postoji ništa tako razarajuće kao što su to njegovi sljedbenici i ništa tako sumorno kao što su to njegovi neprijatelji. Nijedno ime ne bi u većoj mjeri moglo biti počašćeno šutnjom.
Walter Benjamin, “Jednosmjerna ulica”

Ne očekujte od mene ni jedne jedine riječi. Niti da ću biti u stanju reći išta novo; u sobi u kojoj netko piše buka je golema. Ako netko ima nešto reći, neka istupi naprijed i šuti!
Karl Kraus, citirano prema Walteru Benjaminu

Razgovor naginje šutnji, a slušatelj je zapravo tihi partner. Od njega govornik prima značenje; onaj šutljivi je neprisvojeni izvor značenja.
Walter Benjamin, “Metafizika mladosti”

 

U ovom tekstu želim dotaknuti (i čuti) upravo taj element u Benjaminovu jeziku i pisanju koji izričito i odlučujuće ostaje s one strane komunikacije. “U svim jezičnim i lingvističkim tvorevinama”, kaže Benjamin, “uz ono što se može izraziti, postoji i ono što nije u stanju komunicirati... Zadaća prevoditelja je da svojim vlastitim jezikom oslobodi onaj čisti jezik koji je prognan među tuđinske jezike, da oslobodi jezik koji je zatočen u djelu”. U Benjaminovu vlastitu djelu, njegovom sažetom i kriptičnom stilu i u suštinski eliptičnoj artikulaciji njegove misli, postoji suvišak značenja koji je doslovno zatočen šutnjom. Zadaća prevoditelja Benjaminova djela sastoji se u osluškivanju takve šutnje čije su implikacije, kao što ću pokušati pokazati, istovremeno stilske, filozofske, povijesne i autobiografske. Smještene “između poezije i teorije”, moje će se kritičke opaske i interpretacije takve šutnje (moj vlastiti prijevod jezika koji je još uvijek “zatočen” u Benjaminovu djelu) stoga usredotočiti na ono što je Benjamin sâm naznačio i potcrtao, ali je ostalo nečujno i prešućeno u kritički repetitivnoj mehaničkoj reprodukciji njegova djela: “onaj element prevođenja koji je prijenos njegova sadržaja.”

1 Ratovi i revolucije
Uobičajilo se Benjamina promatrati uglavnom kao apstraktnog filozofa, kritičara i mislioca moderne (i/ili postmoderne) u kulturi i umjetnosti. Suprotno takvom uvriježenom stavu, predlažem da Benjamina shvatimo na mnogo specifičniji i konkretniji način kao mislioca, filozofa i pripovjedača ratova i revolucija u dvadesetom stoljeću. Kako kaže Hannah Arendt, “ratovi i revolucije dosad su obilježile fizionomiju dvadesetog stoljeća. Za razliku od ideologijâ devetnaestog stoljeća (poput nacionalizma i internacionalizma, kapitalizma i imperijalizma, socijalizma i komunizma, koji su – iako su potaknuti mnogim valjanim razlozima – izgubili kontakt sa stvarnošću našega svijeta), ratovi i revolucije nadživjeli su sva njihova ideološka opravdanja.”
Zametak totalnog rata razvio se već u Prvom svjetskom ratu kada više nije poštovana razlika između civila i vojnika jer se nije poklapala s novim tipovima oružja koja su se počela koristiti... Razmjer nasilja koje je obilježilo Prvi svjetski rat mogao je uistinu biti dovoljan da se potaknu revolucije nakon njegova svršetka, čak i ukoliko nije postojala nikakva revolucionarna tradicija i čak ako dotad nije bilo nikakve revolucije.
Sigurno je da ni ratove, a ni revolucije nikad u cijelosti ne odlikuje nasilje. Ondje gdje nasilje neprikosnoveno vlada, sve i svatko mora ušutjeti. (OR, str. 14, 18)
Smatram da Benjaminovo životno djelo svjedoči o načinima na koji su događaji nadživjeli vlastite ideologije i u potpunosti raskrstili s utemeljujućim diskursom o njihovim historijskim i utopijskim značenjima u devetnaestom stoljeću. Stoga Benjaminovi tekstovi jedan protiv drugog i jedan kroz drugog podjednako govore o “konstelaciji koja postavlja pitanje o prijetnji totalnog uništenja ratom nasuprot nade u emancipaciju svekolikog čovječanstva putem revolucije” (OR, str. 11), kao i o smrtonosnom slijedu povijesnih grčeva zbog koje kultura (posredstvom Benjaminova glasa koji o tome svjedoči na najdublji mogući način) mora ušutjeti.

Teorija i autobiografija
Šutnja može biti smještena izvan jezika ili u njemu samom, kao stanje u kojem nema glasa niti govora. Međutim, ušutkivanje nije neko stanje nego događaj. Ono označava događaj koji ću u ovom eseju pokušati shvatiti i promisliti. Što to zapravo znači da kultura (glasom njenog najdubljeg svjedoka) mora zašutjeti? Što to znači za kulturu? Što to znači za Benjamina? Kako to da Benjamin predstavlja, posve osobno i konkretno utjelovljuje fizionomiju dvadesetog stoljeća? I obratno, kako se ta fizionomija odražava i konkretizira na Benjaminovom liku?
Da bih pronašla odgovore na ova pitanja, potrebno je posegnuti podjednako za teorijskim i autobiografskim tekstovima i suprotstaviti ih. U Benjaminovom djelu nalazi se zapis o jednom autobiografskom događaju koji smatram iznimno značajnim za autorovu teoriju kao i za njegovu životnu sudbinu (iako njegovi kritičari to najčešće zanemaruju). Benjamin o tom događaju pripovijeda u jednom od rijetkih trenutaka kad pokazuje svoju intimnu stranu, a to je u lirskom, autobiografskom tekstu pod nazivom “Berlinska kronika”. Taj događaj interpretirat ću zajedno s dva ključna teorijska eseja koji sačinjavaju temelj njegova kasnog opusa: “Pripovjedač” i “Teze o filozofiji povijesti”. Analizirajući najintimnije, u najvećoj mjeri idiosinkrazijske autobiografske zabilješke s pomoću najdubljih i najinovativnijih teorijskih konstrukcija, pokušat ću Benjaminovoj teoriji dodati lice.6 Konceptualno pitanje kojim ću se rukovoditi i koje će biti ključno u analizi glasi: na čemu se temelji odnos teorije i događaja (i kakva je općenito veza događajâ i teorijâ)? Kako teorija nastaje iz konkretne dramatike događaja? Kako konkretna dramatičnost događaja postaje teorijom? I kako se događaj i teorija odnose prema šutnji i Benjaminovom utjelovljenju šutnje?

2 Teorije šutnje
S obzirom da smatram kako je kod Benjamina (paradoksalno) teorija mnogo jasnija nego što su to njegovi autobiografski tekstovi, počet ću s osvrtom na dva teorijska eseja – vjerojatno dva njegova najpoznatija apstraktna teksta – koji mogu poslužiti da bi se ocrtalo zajedničko teorijsko stanovište. Smatram da se i “Pripovjedača” i “Teze o filozofiji povijesti” može čitati kao dvije teorije šutnje proizašle iz dva svjetska rata: “Pripovjedač”, tekst napisan 1936. godine, retrospektivno je i eksplicitno povezan s Prvim svjetskim ratom, a “Teze o filozofiji povijesti” koje je Benjamin napisao malo prije svoje smrti 1940. godine, predstavljaju njegovo najdublje promišljanje naravi povijesnih događaja i zadaće historiografije u kontekstu razvoja događanja na početku Drugog svjetskog rata.

Držim da su ta dva teksta zapravo međusobno povezana i prožeta. Predlažem da ih čitamo jedan nasuprot drugog i jedan kroz drugog kao dvije postaje na jednom širem filozofskom i egzistencijalnom putu, kao dvije varijacije općenite Benjaminove teorije o ratovima i šutnji. Stoga smatram da se i “Pripovjedača”, kao i “Teze” može čitati kao dvije teorijske varijacije jednog te istog teksta koji im se nalazi u podlozi. Na moju je metodologiju ovdje utjecao način na koji sâm Benjamin u mladim danima raspravlja o “Dvije pjesme Friedricha Hölderlina”, ne analizirajući u ta dva teksta (kako kaže) “njihovu sličnost koja ne postoji”, već njihovu “usporedivost”, smatrajući ih (unatoč njihovim razlikama) dvjema “verzijama” (ili transformacijama) jednog te istog temeljnog teksta.

Kraj pripovijedanja
“Pripovjedač” je, sadržajno gledano, književna studija o ruskom piscu iz devetnaestog stoljeća Nikolaju Leskovu te o njegovom zapanjujućem umijeću pripovijedanja. Međutim, glavna zadaća ovog eseja nalazi se i u prikazu pripovijedanja kao izgubljenog umijeća: dostignuća iz devetnaestog stoljeća služe kao temelj za komparativnu dijagnozu načina na koje je pripovijedanje u dvadesetom stoljeću iščezlo. Nešto se desilo, kaže Benjamin, što je uzrokovalo smrt ili agoniju pripovijedanja, podjednako kao književnog žanra i kao diskurzivnog oblika u svakidašnjem životu. Benjamin stoga proglašava povijesnu dramu “kraja pripovijedanja” (ili inovativne kulturne teorije propasti naracije) kao kritičku i teorijsku procjenu (na primjeru Leskova) općenitog povijesnog stanja stvari.
Teorija je stoga ovdje način na koji Benjamin dohvaća nesvjesno i dovodi ga u stanje svjesnosti, nesvjesni kulturni fenomen i neprimjetan historijski proces koji se desio s onu stranu svijesti, pa ga se zato može protumačiti, razumjeti i uočiti jedino na retrospektivan način putem njegovih učinaka, odnosno njegovih simptoma. Učinci se sastoje u tome, kaže Benjamin, što je danas, gotovo simptomatski, postalo nemoguće ispričati priču. Umijeće pripovijedanja nestalo je zajedno sa sposobnošću razmjenjivanja iskustva.
Sve rjeđe i rjeđe nailazimo na ljude koji su u stanju pravilno ispripovijedati neku priču. Čini se kao da nam je oduzeto nešto što nam se činilo neotuđivim: sposobnost razmjene iskustava.
Među razlozima koje Benjamin navodi kao uzroke tog gubitka – uspon kapitalizma, sterilizacija života promoviranjem buržoaskih vrednota, nestajanje zanatskih umijeća, rastući utjecaj medija i štampe – nalazi se i glavni, najdramatičniji razlog: ljudi su postali nijemi nakon Prvog svjetskog rata. Oni su se iz ruševina i bojnih polja vratili nijemi u iščašeni svijet u kojem osim neba više ništa nije ostalo isto. Ovo živopisno i dramatično objašnjenje nalazi se na samom početku teksta, kao neka vrsta početnog snažnog argumenta, inicijalnog šoka ili sablasti bačene pred čitatelja s kojom se on u šoku mora boriti u nastavku teksta i s kojom se mora suočiti. Početak je doista snažan koliko i neuhvatljiv. Tekst ga nije u stanju razmotriti niti u cijelosti integrirati s argumentima koji će uslijediti. Takva neuhvatljivost i nemogućnost integracije na samom početku nije tek puka slučajnost; ona ponavlja i ilustrira poantu teksta koja glasi da je rat ostavio takav neizbrisiv trag da su oni koji su u njemu preživjeli zanijemjeli, s efektom prekidanja kontinuiteta pripovijedanja i razumijevanja. Ovakav postupak ponavlja glavnu tezu, sadržaj izjave: on mora na izvjestan način ostati neasimiliran.
Međutim, kod Benjamina plodno tlo predstavlja upravo zadržavanje onog što se ne može asimilirati. Čini mi se da je ovdje od ključnog značaja da se ono što se ne može asimilirati tvori vremenskim lociranjem. Prije nego što ga možemo shvatiti, gubitak narativa je već unaprijed datiran. Njegov proces pratimo unatrag do kolektivne, masovne traume Prvog svjetskog rata.
S [Prvim] svjetskim ratom postao je vidljiv proces koji se otad nije smirio. Nije li na kraju rata postalo vidljivo da su se ljudi s bojišta vraćali šutljivi – ne bogatiji, već siromašniji za komunikacijsko iskustvo? Ono što se deset godina kasnije pojavilo u poplavi knjiga o ratu sve je samo ne iskustvo koje se širi pripovijedanjem, i u tome nije bilo ničeg neobičnog. Nikad iskustvo nije bilo toliko duboko proturječno kao strateško iskustvo u odnosu na taktično ratovanje, ekonomsko iskustvo u odnosu na inflaciju, tjelesno iskustvo u odnosu na ratne strojeve, moralno iskustvo u odnosu na vlastodršce. Generacija koja je u školu odlazila konjskim tramvajem sada je stajala pod otvorenim nebom na selu u kojem ništa nije ostalo nepromijenjeno osim oblaka, a ispod njih, u polju kojim su bjesnjele bitke, eksplozije i destruktivne sile, nalazilo se maleno i krhko ljudsko tijelo. [“Pripovjedač”, str. 84]
Prvi svjetski rat je pripovijedanje sveo na šutnju. Iz destruktivnih sila, iz buke eksplozija, izronila je jedino nijemost tijela u njenoj apsolutnoj bespomoćnosti, ranjivosti koja nije mogla naći zaklon. Takvoj nijemosti tijela prispodobiva je nijemost pripovjedača.
No takav pad u tišinu naracije suprotstavljen je i prikriven novom vrstom buke, pojavom nove vrste informacija – “novinarstvo je posve jasno izraz promijenjene funkcije jezika u svijetu kasnog kapitalizma”.9
U svijetu u kojem je javni diskurs uzurpiran u komercijalne svrhe bučnim informacijama, vojnici koji se vraćaju iz rata ne mogu naći društveni ili kolektivni prostor u kojeg bi mogli integrirati iskustvo smrti koje su doživjeli. Njihova trauma mora ostati njihova osobna stvar koja ne može biti kolektivno simbolizirana. Ona ne može biti predmet razmjene, nego mora ušutjeti.

Nezaboravno
Davno su prošli dani kad je umiranje bilo “javni događaj u životu pojedinca a ujedno i tipičan primjer” (“Pripovjedač”, str. 93). Nezavisno od iskustva na bojištu, smrtnost se počela poricati u sterilnom buržoaskom životu koji nastoji smrt držati što dalje od sebe u simboličkom i doslovnom smislu.
Međutim, pripovijedanje je nastalo iz patosa krajnje razmjene između umirućih i živih. Srednjovjekovne slike prikazuju porijeklo pripovijedanja, one kao arhetipsko ili inauguralno mjesto pripovijedanja pokazuju samrtnu postelju u kojoj se umirući (ili izvorni pripovjedač) osvrće na svoj život (priziva svoja sjećanja) i stoga se vraćajući događajima i poukama iz svoje prošlosti obraća onima koji ga okružuju; on svoj autoritet posuđuje od smrti.
Danas se, pak, umire u privatnosti i bez autoriteta. Slušatelja nema. Umirući ne kazuju priče. I ne postoje autoriteti (niti mudrost) koja su preživjeli rat. “Ne možemo dati nikakav savjet ni nama samima niti drugima. Naposljetku, savjet je u manjoj mjeri pitanje na koje treba odgovoriti negoli odgovor koji se tiče nastavka priče koja se upravo odvija” (“Pripovjedač”, str. 86).
Ne radi se jednostavno o tome da više nema prijedloga kako nastaviti povijest ili narativ. Prvi svjetski rat je prvi rat o kojem se više ne može pripovijedati. Njegovi svjedoci i sudionici su izgubili svoje priče. Značenje koje je u “Pripovjedaču” artikulirano odsad će govoriti o dvostrukom gubitku čovječanstva: gubitak sposobnosti simbolizacije i gubitak sposobnosti moraliziranja.

Filozofija povijesti
Početak Drugog svjetskog rata 1939. godine (tri godine nakon objavljivanja “Pripovjedača”) potaknut će Benjamina na pisanje (1940. godine, u mjesecima koji će biti posljednji mjeseci njegova života) onog što sam nazvala njegovom drugom teorijom šutnje pod nazivom “Teze o filozofiji povijesti”. Na prvi se pogled ovaj tekst dosta razlikuje od “Pripovjedača”. Njegova tema nije književnost nego povijest, o kojoj esej ne donosi dijagnozu nego teoriju. Teorija je programatska: njen ton nije deskriptivan nego preskriptivan. “Teze” su na odvažan način skraćene i provokativno dogmatski iznesene. One eksplicitno ne govorio o šutnji. Esej se ponajprije usredotočuje na (znanstvene i akademske) diskurse o historiji. Riječ šutnja ne spominje se u tekstu.
No ipak, u samom središtu ove refleksije i autorove pozicije nalazi se izostanak govora. Poput pripovjedača koji zapada u šutnju ili se s ratišta vraća nijem, tako je i povjesničar ili teoretičar povijesti suočen s ratnim vihorom Drugog svjetskog rata u istoj mjeri sveden na biće lišeno govora: nema unaprijed danog konceptualnog ili diskurzivnog aparata, nijedan diskurs o povijesti nije dovoljan kako bi se objasnila narav ovog rata; nema raspoloživog konceptualnog okvira u sklopu kojeg se povijest obično doživljava koji bi bio u dovoljnoj mjeri adekvatan ili zadovoljavajući da bi se shvatio ili objasnio sadašnji povijesni razvoj. Licem u lice s tim događajem, postavlja se zahtjev za onim što Benjamin naziva radikalnim premještanjem naših referentnih okvira, radikalnim trans-vrednovanjem naših metoda i naših filozofija povijesti.
Današnja zaprepaštenost nad činjenicom da su stvari koje doživljavamo “još uvijek” moguće u dvadesetom stoljeću nije filozofska. Takva zaprepaštenost nije zametak znanja – osim ukoliko to nije znanje o tome da je neodrživo shvaćanje povijesti na kojem se temelji.
Povijest je sada u vlasništvu nacista, onih koji je mogu nadzirati i manipulirati njenim diskursom. Hitler zagovara odanost povijesti kao vrlinu kojom bi se Njemačka osvetila zbog vlastita poraza i poniženja u Prvom svjetskom ratu. Svi postojeći diskursi o povijesti pokazali su se neučinkoviti kad je riječ o predviđanju ili pak pružanju otpora Hitlerovu režimu i njegovoj pojavi.
U nacističkoj Njemačkoj povijest je fašistička. Fašizam se legitimizira u ime nacionalnog identiteta na temelju jedinstva i kontinuiteta povijesti. Filozofska načela takvog shvaćanja naslijeđena su iz historicizma devetnaestog stoljeća koji je izjednačavao temporalnost s napretkom, pretpostavljajući vrijeme kao entitet prirodnoga razvoja, koji progresivno sazrijeva i napreduje prema boljitku kako vrijeme (i povijest) prolaze. Benjamin odbacuje ovakav svjetonazor koji je u kontekstu trauma dvadesetog stoljeća postao neodrživ.
Pobjednik je onaj koji trajno predstavlja sadašnje postignuće ili sadašnju pobjedu kao napredak u odnosu na prošlost. No stvarnost povijesti je stvarnost onih traumatiziranih poviješću, materijalnom stvarnošću onih prema kojima se novi pobjednik ponaša represivno. Historicizam je utemeljen na nesvjesnoj identifikaciji s diskursom pobjednika, dakle na nekritičkom podržavanju pobjednikove pripovjedačke perspektive. “Postavimo li pitanje uz koga to pristalice historicizma zapravo pristaju”, piše Benjamin, odgovor je neizbježan: s pobjednikom... Priklanjanje pobjedniku neizbježno donosi dobit onima koji vladaju. Historijski materijalisti znaju što to znači. Svatko tko je proizašao kao pobjednik do danas uzima udjela u toj trijumfalnoj procesiji u kojoj sadašnji vladaoci prelaze preko onih koji leže poraženi i iznureni. Prema ustaljenoj praksi, ratni plijen se nosi u procesiji. On se naziva kulturnim blagom, a na njega povijesni materijalist gleda s oprezom: kulturno blago koje je namrijeto bez iznimke ima porijeklo o kojem ne može razmišljati bez osjećaja jeze. Ono svoje postojanje ne duguje samo naporima velikih umova i talenata koji su ga stvorili, nego i anonimnoj muci njihovih suvremenika. Ne postoji dokument civilizacije koji ujedno ne bi bio i dokument barbarstva; s obzirom da  kao takav nije lišen barbarstva, ono je također okaljalo i način na koji se ono prenosi od jednog do drugog vlasnika. [“Teze”, str. 256]
Historicizam se stoga temelji na shvaćanju historije kao pobjede. Međutim, on ostaje slijep na takvu pretpostavku, u tolikoj mjeri da ne vidi ironiju kojom je taj aksiom posudio (i doveo do ekstrema) fašistički diskurs. Fašizam je doista, posve doslovno, filozofija povijesti kao pobjede. Za razliku od historicizma, on je svjestan ove predrasude; temelji se na ciničnom i svjesnom prisvajanju takve filozofije povijesti.
Historicizam je stoga utemeljen na zbrci, zamjeni istine i moći. Posve suprotno, prava povijest je neizbježna diskrepancija između njih dvoje. Povijest je vječni prostor sukoba u kojem se kolektivno pamćenje imenuje kao konstitutivan rascjep između istine i moći.
Kakav je dakle odnos između povijesti i šutnje? U svjesnoj ili pak nesvjesnoj povijesnoj filozofiji moći, oni nemoćni (progonjeni) u bitnom su smislu lišeni glasa.
S obzirom da je službena povijest utemeljena na perspektivi pobjednika, glas kojim ona autoritativno progovara sve više zaglušuje; prestajemo biti svjesni činjenice da u povijesti i dalje ostaje zahtjev ili diskurs kojeg više ne čujemo. U odnosu spram takvog gubitka sluha trenutni se vladari pojavljuju kao nasljednici vladara iz prošlosti. Povijest na ironičan način prenosi to naslijeđe gluhoće koje nevoljko dijele svi historicisti. Ono što se naziva napretkom i što Benjamin shvaća jedino kao nadolazak jedne katastrofe nakon druge, stoga je prijenos historijskog diskursa od jednog vladara do drugog, od jedne povijesne instance moći do druge. Takav prijenos je konstitutivan za ono što se (na pogrešan način) doživljava kao povijesni kontinuitet. “Kontinuitet u povijesti je kontinuitet represije”. “Povijest potlačenih je povijest diskontinuiteta”.
Dakle, ako je povijest, unatoč njenom spektakularnom trijumfalnom trenutku, stoga barbarska, a u njoj vladaju sukobi, povjesničar nema “objektivni” prostor iz kojeg bi se mogao premjestiti, iz kojeg bi se izdvojio; filozof povijesti ne može u sukobu imati ulogu autsajdera. Kad je riječ o gluhom fašističkom prisvajanju historijske filozofije i nacističkom korištenju najviše civiliziranih tehnoloških oruđa i zakona za najviše barbarske i rasističke progone, “objektivnost” ne postoji. Povijesna artikulacija ne proizlazi iz epistemološkog “odvajanja” nego, posve suprotno, iz povjesničarevog osjećaja hitnosti i izvanrednog stanja.
Povijest potlačenih nas poučava kako “izvanredno stanje” u kojem živimo nije iznimka nego pravilo. Moramo se držati modela povijesti koji je u skladu s ovim uvidom. Tek tada će nam biti jasno da nam je zadaća iznijeti na vidjelo stvarno izvanredno stanje, što će nam pomoći da poboljšamo naš položaj u borbi protiv fašizma. [“Teze”, str. 257]
Teorija povijesti je stoga neka vrsta intervencije u sukob; ona je samo po sebi povijesna. U samom središtu kataklizmičkog svjetskog rata koji nam izmiče tlo pod nogama nalazi se opasnost, kaže Benjamin, koja pobuđuje pažnju, najlucidnije i najočitije razumijevanje povijesti. Povijesni uvid pogađa nenadano i neočekivano u “trenucima iznenadnog prosvjetljenja” u kojem “se nalazimo izvan sebe”. Opasnost i izvanredno stanje iskazuju se podjednako kao uvjeti povijesti (života) i njezine teorije (tj. njezine spoznaje). Nove, inovativne teorije povijesti, one koje omogućavaju premještanje službene historije, pojavljuju se jedino pod prisilom.
Povijesno artikulirati prošlost ne znači priznati je “onakvom kakva je doista bila” (Ranke). To znači zadržati sjećanje kad se ono pojavljuje u trenucima opasnosti. Historijski materijalizam teži zadržati takvu sliku prošlosti koja se neočekivano pojavljuje osobi onda kojega je povijest izdvojila u trenutku opasnosti [“Teze”, str. 255]
Prema Benjaminu, povijest (kao niz katastrofa) nije kretanje prema napretku nego kretanje prema onome što Benjamin zagonetno naziva iskupljenjem. Iskupljenje (ono na čemu se zasnivaju povijesne borbe i političke revolucije) trebalo bi shvatiti podjednako kao materijalističko (marksističko, političko, međuhistorijsko) kao i teološko (nadpovijesno, transcendentno). Iskupljenje je diskontinuitet, prekid. Ono imenuje neprestanu potrebu da se drži korak sa skrivenom povijesnom stvarnošću koja je uvijek dužna potlačenima, dužna prema mrtvima povijesti, predstavljajući zahtjev koji prošlost postavlja sadašnjosti.
Iskupljenje je alegorija budućeg stanja slobode, pravednosti, sreće i oporavka značenja. Povijesti se treba pristupiti samo u odnosu spram takvog stanja i njegovih ciljeva. Povijesna zbivanja se trebaju odvijati jedino ukoliko taj cilj nije utopijski nego pragmatičan. Međutim, smrtnik nikad ne može odlučiti može li iskupljenje u krajnjoj liniji biti imanentno povijesti ili je ono pak osuđeno da zauvijek ostane transcendentalno, s onu stranu povijesti. Kako kaže Benjamin na jednom drugom mjestu, “ovaj svijet i dalje je nijemi svijet u kojem se nikad neće pojaviti glazba. Čemu je onda on posvećen ako ne iskupljenju?”

(Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka")

S engleskoga preveo TONČI VALENTIĆ