Jesen 2008

  NA KRILIMA MALTHUSA
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

Referirajući na nedavno objavljeni članak u uglednom Britanskom medicinskom žurnalu, autora dr. Johna Guillebauda, emeritusa, profesora “obiteljskog planiranja i reproduktivnog zdravlja” sa University Collegea iz Londona, londonski Independent je objavio tekst pod naslovom, “Populacijski paradoks: evropska vremenska bomba”. Polazno stajalište u tekstu, a preuzeto od dr. Guillebauda, glasi: “Save the world! Stop having children!” (Spasite svijet! Prestanite rađati djecu!). Naravno, Independent detaljno objavljuje argumente i saznanja koji su ovog uglednog profesora navela da iznese ovako radikalne preporuke. Za početak, sve se temelji na saznanjima da će povećanje stanovništva, i priraštaj, konkretno u UK, a koji se vrti u okvirima “svjetski prihvatljivih” 2,3 djeteta po obitelji, dovesti do poremećaja u nastojanjima da se održi pozitivan trend u očuvanju klimatskih promjena i globalnog zatopljenja. Jer, svako narušavanje, tvrdi profesor, zacrtanih putova razvoja, probijanja demografskih okvira, dovodi do povećanja zagađenosti, a time i do još većeg globalnog zatopljavanja. I to zato što više djece, ljudi, znači veću emisiju štetnih materija, veću potrošnju energije, korištenja resursa za izgradnju kuća, grijanja, hrane, lijekova, otpada; sve to dovodi do onečišćenja i sl. Da profesor sve to misli ozbiljno, potvrđuje i prisjećanje i prizivanje (ozloglašenog) profesora Thomasa Malthusa. Da se podsjetimo, dotični je 1798. prvi put objavio svoj opskurni esej “Principle of Population”, u kojem, naizgled neutralnim znanstvenim jezikom, govori o tome da “prirodnu ravnotežu” u držanju pod kontrolom demografskih procesa  donose i ratovi, prirodne katastrofe. Zato, oni nisu tako štetni, jer uz razaranja na općem planu donose i korist; manje ljudi, više prostora!? Nadalje, on sugerira, posebno siromašnima, da se kane reprodukcije, razmnožavanja, jer geometrijska progresija kojom se oni “množe” samo stvara više bijede, nesreće. A tako je, jer, zaboga, siromašni, ne mogu zadovoljiti svoje i prirodne potrebe za hranom, vodom, zdravljem, prostorom, pristojnim životom itd. Naravno, teze i nalazi profesora Guillebauda nisu fašistoidni, niti konzervativni u tom smislu da kinje siromaštvo i siromašne. Upravo suprotno, profesor Guillebaud dokazuje da veći prirodni priraštaj u bogatijim zemljama, kakvo je i Ujedinjeno Kraljevstvo, naprimjer, ali i cijela Evropa znači veću opasnost od globalnog zatopljavanja i klimatskih poremećaja. To stoga jer u takvim zemljama ljudi stavljaju u pogon više resursa (zato što ih imaju) i onda zagađuju više okoliš. Za to vrijeme, u Etiopiji, naprimjer, u kojoj je priraštaj veći, ta činjenica ne stvara veće negativne posljedice. Oni,  jednostavno rečeno, nemaju šta da stave u pogon.

Još mnogo aspekata, socijalnih, društvenih, političkih, kulturnih, religijskih profesor Guillebaud priziva i razmatra u nastojanju da oživi meku, eufeminiziranu varijantu maltuzijanizma. Ipak, znanstveno potkrijepljeni nalazi o tome da bolji standard ne donosi automatski i slabiji priraštaj su zanimljivi. Takvi primjeri mogu se naći u zemaljama kao što su SAD, Arapski Emirati, Kuvajt, Katar isl. Tamo ljudi, iz raznih razloga (vjerskih, boljih poticaja i primanja za djecu, statusa rodilja i sl.) imaju više djece. Nasuprot tome, mnogi pokazatelji govore da u tradicionalnijim, religioznijim sredinama i društvima, u kojima se često, skoro stalno i agresivno atakira na privatnost, pogotovu ženske populacije, u smislu da više rađaju, ne donose automatski očekivane rezultate (primjeri iz nekih islamskih zemalja kao što je Iran, ali i Italija, pogotovu južna, Španjolska, Portugal to potvrđuju). A sve to se dešava iz više razloga. Jedan je taj što su, u spomenutim zemljama, žene školovanije, više samostalne, i među njima postoje tendencije da sve više žive same. Ta pojava postoji i među muškarcima. Drugi razlog je što u zemljama u kojima i postoji veći priraštaj, kao što su npr. Pakistan, Afganistan, neke afričke zemlje, nažalost smrtnost novorođenčadi je visoka, i to onda anulira visoku stopu nataliteta. Još mnogo zanimljivih, ali i kontroverznih  teza i  nalaza plasira profesor Guillebaud sa ciljem da izazove (a pokrenuo je već) širu pažnju i interes javnosti za važna demografska pitanja. Svim tim on sugerira i odgovornije globalno ponašanje.

I gdje smo mi u svemu tome? Zemlja koja je izašla iz rata sa desetkovanim stanovništvom (što pobijenim, što protjeranim). Zemlja u kojoj se ništa nije desilo kao što se logično predviđalo. Zemlja je još u haosu, siromašnija nego ikad, u Evropi, a nije u Evropi, bez očekivanog postratnog babybooma, sa natalitetom kao u razvijenim zemljama (ponegdje nižim od mortaliteta), ali koji nije posljedica visokog standarda i visoke svijesti njenih građana, nego posljedica mizerije afričkih razmjera. Zemlja u kojoj se ne razgovara o problemima, pa i o “bijeloj kugi”, sa ciljem da se to tretira kao nešto što treba razborito rješavati, nego se o svemu viče i stvaraju novi konflikti. Svedeno i pročitano u balkanskom/bosanskom ključu, ovaj i slični znanstveni nalazi dakle ne znači ništa. Ne samo zbog toga što ga nema ko, sa adekvatnim znanstvenim, ili bilo kakvim drugim - političkim, društveno odgovornim, pa i elementarno ljudskim - statusom i integritetom (osim pojedinačnih znatiželjnika) pročitati, nego zato što ovdje ništa i niko, izuzev onih što deklarativno lažu suprotno, ne pokazuje veći i širi interes od interesa za vlastitu pozadinu. U takvoj konstelaciji ovakve i slične studije možemo samo među nekolicinom primiti na znanje. Ostalo je tišina. Ili što bi u duhu balkanske bahatosti primijetili i izrekli mnogi uglednici: Objesiti mačku za rep.