Ljeto 2008

  NIKO NIJE DOVOLJAN SAM SEBI
  Meša Selimović
 
 

Tradicija ne živi kao nepromjenjljivi dio nacionalne suštine, već je svaka generacija uvijek iznova stvara, rekonstruišući je iz osobina koje su zaista postojale, ali sada prema određenoj istorijskoj situaciji i aktuelnim potrebama (a sve se to može naći u drugom životu svake nacije.) Naša generacija je svjedok da su se iz tradicije izvlačili čas ubojni zvuci koji su podsticali hrabrost, čas domaćinovu mudrust, ili čovječnost, već prema okolnostima i zadacima istorijskog trenutka. A, ruku na srce, ako bi nam bili potrebno (a to nikome nije potrebno za vlastitu upotrebu; može biti potrebno samo susjedu  radi kritike), lako bismo iz naše neiscrpne tradicije izvukli i one osobine kojima se ne bismo ponosili. I to svi. Tradicija se niže iz bezbroj zrnaca, kao niska, i uzimaju se samo najljepša, a odbacuju ružna. Tradicija je sklopljena od istina, ali je trijerisana, očišćena, odabrana i zato predstavlja idealizovanu moralno-karakterološku sliku sa praktičnom društveno-nacionalnom edukativnom svrhom. Proizvoljnost je tu, dakle, sasvim moguća.
A autentični nacionalni duh, kultura i biće u cjelini? Pa, ne znam šta bih o tome rekao, osim da je prava autentičnost upravo u višem asimiliranju vrlo raznolikih kultura; uticaja, krvi. Svi smo primali, od svakog s kim smo dolazili u doticaj (a tih miješanja i doticaja bilo je kroz istoriju zaista mnogo), i to primljeno pretapali koliko smo mogli, pretvarajući u svoje, manje-više osobeno.
Ako istorija, tradicija i nacionalni duh postanu bastioni, bedemi oko nas, prepreke kojima se izdvajamo, uzvišenja na koja se  penjemo da bismo bili dalje i više od drugih, ako su to tek kozmetička sredstva kojima ukrašavamo svoje ne uvijek lijepo nacionalno lice, ako postanu razlozi za nadmenost, za isticanje prava na ma kakvu premoć, dijalog između nacija je presječen u korijenu.
Sve ovo, na žalost, nisu teoretska razmatranja; sve se ovo, u manjem ili većem obimu, dešava kod svih nas. I neće biti manje negativnih pojava; biće ih sve više, zbog lančane reakcije, ako odmah ne shvatimo da je to naša opšta šteta.
Opterećeni smo i mnogim predrasudama jedni prema drugima. Neću ih navoditi, one su isto toliko poznate koliko su i smiješne, i plod su nepoznavanja. Jer mi se u stvari uopšte ne poznajemo, a pokazujemo i veoma malo volje da se upoznamo, da to postaje fenomen bez objašnjenja.
Prilično smo otvoreni prema svijetu, prevodimo, saznajemo, kontaktiramo, uključujemo se u svjetsku kulturu, ali ne i u našu, jugoslovensku (upotrebljavam ovu riječ kao oznaku za federaciju, za državu, društvo i prostor gdje smo). Jer, zaista, šta znamo svi mi u Jugoslaviji malo više i serioznije o slovenačkoj kulturi, o slovenačkim književnicima, na primjer? S rijetkim izuzecima, sjetićemo se Josipa Vidmara, Cirila Kosmača, Miška Kranjeca, mnogo manje i rjeđe Andreja Hinga, Edvarda Kocbeka, pa i to uglavnom po imenu, ili po minimumu pročitanog, a naveo sam veoma značajne pisce, koje bismo usrdno prevodili da pišu na francuskom jeziku, recimo, i koji bi trebalo da postanu, doista, naša zajednička vrijednost i razlog našeg zajedničkog ponosa.
Slučajno pominjem Slovence, a to isto bi se moglo reći za sve naše nacionalne kulture. Jesu li izvanredne pjesme Slavka Mihalića, Ace Šopova, Steve Raičkovića, Maka Dizdara postale naše zajedničko dobro? Ko izvan njihove sredine poznaje snažnog pripovjedača Mihajlovića ili dinamitnog Anđelka Vuletića? U svim našim nacionalnim kulturama postoje velike vrijednosti, i niko ne treba da živi u uvjerenju kako je dovoljan sam sebi...
 Da li je ipak uopšte moguće naš život svesti na tokove jedino nacionalnog razvoja. Dobro znamo da nije, zato sve više uranjamo u tokove svjetske kulture, i to je  normalno, jer bi se ugušila svaka nacionalna kultura koja se suviše zatvara. Nenormalno je, međutim, što se ne koristimo i svojim vlastitim bogatstvom u Jugoslaviji. Tako smo svi oštećeni. Nije, naravno, riječ o uniformnosti i izjednačavanju, jer bi to bilo dezavuisanje vrijednih osobenosti i razlika, što je osnovna vrijednost i bogatstvo stvaralaštva, niti je ikome stalo do deklarativnog jedinstva, jer je apsolutno jedinstvo nemogućno i nepotrebno. Potrebna nam je samo opšta zajednička osnova (a ona je demokratska i socijalistička) i uvjerenje da nam je saradnja korisna. Veoma nam je potrebna i što veća raznovrsnost mišljenja u svemu izvan te opšte težnje, a do nje možemo doći samo stalnim, ravnopravnim i slobodnim dijalogom, koji ne bi bio sam sebi svrha, već bi nas doveo do rješenja kako da međusobnim kulturnim prožimanjem osiguramo vitalne impulse i svakoj nacionalnoj kulturi i svima nama zajedno.

(Iz pisma uredniku Encyclopaedia moderna)

(1969.)