Ljeto 2008

  U BIŠKEKU O BOSANSKOM TURSKOM
  Kerima Filan
 
 

Kad je 2006. godine Univerzitet Bilkent iz Ankare najavio održavanje Prvoga velikog međunarodnog simpozija turskoga jezika,u prvi mah je moglo biti neobično to što u nazivu stoji “prvi veliki (međunarodni)” simpozij. Objašnjenje je bilo sadržano u vremenskom periodu za koji je simpozij zakazan – posljednja sedmica septembra. Cilj te organizacije bio je oživjeti sjećanje na Prvi simpozij turskoga jezika održan 1932. godine kad su se 26. septembra u Istanbulu sastali turski jezikoslovci i u prisustvu Mustafe Kemala Atatürka nekoliko dana raspravljali o onodobnoj sadašnjosti i budućnosti turskoga jezika. Koliko se taj simpozij pamti stoga što je prvi, toliko se pamti i po rezultatima višednevnoga rada. Na tom su skupu određene smjernice razvoja modernoga turskog jezika, definirane su njegove socijalne i kulturne vrijednosti, istaknuta je povezanost jezika i kulture, naglašena je potreba naučnoga pristupa u proučavanju jezika, zacrtan je put razvoja turskoga (i) kao jezika kulture. Jedan od ciljeva koje je postavio taj prvi simpozij 1932. godine bio je razvijati svijest o potrebi prevazilaženja razlika između jezika kulture i jezika svakodnevnice. Taj je cilj proizišao iz tadašnjega poimanja osmanskoga turskog kao jezika s višestoljetnom sudbinom da se razvija u dva različita, međusobno (gotovo) neprepoznatljiva pravca – na jednoj strani kao pisani jezik, na drugoj strani kao usmeni jezik. Nesumnjivo je 26. septembar 1932. prekretnica u historiji turskoga jezika i kulture.
Drugi veliki međunarodni simpozij turskoga jezika u organizaciji Univerziteta Bilkent održan je 2007. godine u isto doba godine, od 25. do 30. septembra. Novina drugoga simpozija bila je ta što je za mjesto održavanja određen Biškek, glavni grad Kirgizije. Odmah treba reći da je to bio vrlo zanimljiv potez organizatora. Odlazak u Biškek učesnicima je omogućio neposredan susret s jednim dijelom turskoga svijeta u središnjoj Aziji, a to svakom turkologu, ma što bila njegova uža orijentacija, mora biti, u najmanju ruku, zanimljivo. Pedesetak kilometara od Biškeka mogu se vidjeti ostaci nekadašnjega grada Balasaguna, središta Države Zapadnih Karahanida (840-1042) u kojem je rođen Jusuf Has-Hadžib, najstariji imenom poznati pjesnik i učenjak iz kruga islamske turske kulture. Jusuf je 1068. godine u Balasagunu počeo pisati svoje djelo u stihovima Kutadgu Bilig, što znači “znanje koje donosi sreću”. Danas se mjesto na kojem je nekada bio Balasagun zove Burana. Na grad od prije hiljadu godina podsjeća jedna kula visoka dvadesetak metara i nekoliko kamenih spomenika s natpisima usred centralnoazijske stepe.
Jusuf je svoje djelo dovršio 1069. u Kašgaru, središtu Države Istočnih Karahanida, kamo je otišao iz Balasaguna. Tamošnjem vladaru se djelo veoma dopalo, pa je njegovome piscu Jusufu dodijelio titulu Has-Hadžib – veliki znalac. U isto je to vrijeme u Kašgaru jedan drugi učenjak, Mahmud Kašgarî, sastavljao svoje djelo Divan Lügat at-Türk, najstariji poznati rječnik turskoga jezika koji je, zapravo, djelo enciklopedijskoga karaktera. Mahmud je Divan sačinio proputovavši, po njegovim riječima, cijelu Aziju od Kineskog zida do Kaspijskog mora i dovršio ga 1072. godine. U svome djelu Mahmud Kašgarî spominje sve turske narode i plemena koji su u tom 11. stoljeću živjeli na širokom prostoru od Bizanta do Kine. Ta dva djela, Divan i Kutatgu Bilig, neobično značajna za tursku kulturu, a nastala na prostoru centralne Azije, dovoljan su razlog da se učestvovanje na Drugom velikom međunarodnom simpoziju turskoga jezika doživi kao krupan kulturni događaj.
Kulturni program simpozija, posjeta mjestu Burani i put kroz kirgisku stepu, upriličen je po okončanju trodnevnoga simpozija koji je održan na tursko-kirgiskom Univerzitetu Manas. To je jedna od značajnijih visokoškolskih ustanova u Biškeku u kojem ima desetak univerziteta. Među univerzitetima je, i po broju naučnih disciplina koje se ondje uče i po broju studenata, na prvom mjestu američko-kirgiski, a na drugome rusko-kirgiski. Univerzitet Manas je prvu generaciju studenata primio u akademskoj 1997-98. godini, a od 2001-02. u svome sastavu ima 4 fakulteta, 2 više škole i 2 instituta. Kao što se već može naslutiti, u Kirgiziji se jedino na Univerzitetu Manas studira turski jezik Republike Turske, i na dodiplomskom i na postdiplomskom studiju. Usto, u Kirgiziji jedino tursko-kirgiski univerzitet nosi naziv po jednoj kirgiskoj kulturnoj vrijednosti. Taj je univerzitet nazvan po epu u kojem su opjevana junaštva kirgiskog mladića po imenu Manas. Prvi je na zapisivanju epa o Manasu radio veliki turkolog Wilhelm Radloff (1837-1918) sakupivši oko 11.500 stihova. Taj je ep, zapravo, mnogo duži; poznata je verzija od 16.000 stihova, te se smatra da je jedan od najdužih epova u svjetskoj književnosti. U svjetlu dosadašnjih istraživanja vjeruje se da je Manas nastao, tačnije nastajao, prije otprilike hiljadu godina među Kirgizima. Pored elemenata islamske kulture, u stihovima tog epa ima obilje elemenata važnih za upoznavanje predislamske kulture kod Turaka. U tom je pogledu Manas pravi dokument o životu Turaka u centralnoj Aziji, osobito kazaško-kirgiskoga kruga. Godine 1995. u Kirgiziji i Turskoj je obilježeno hiljadu godina Manasa kroz nekoliko simpozija na kojima se o tom epu govorilo iz različitih aspekata. Povodom hiljadugodišnjice Manasa u Biškeku je izgrađen cijeli jedan kompleks koji je zamišljen kao grad-spomenik, no danas se nema dojam da neko brine o održavanju tog spomenika.   
U posljednjih desetak godina je u turskom svijetu toliko mnogo napisano o Manasu da ne treba čuditi što se taj ep nije spominjao u referatima podnesenim na Drugom velikom međunarodnom simpoziju turskoga jezika u Biškeku. Na simpoziju je s referatima učestvovalo sedamdesetak turkologa. Ma koliko se iz programa činilo da su teme referata različite, u toku simpozija su se “uzajamno prepoznali” sudionici koji se bave sličnom problematikom ili, bolje reći, koji pitanjima pristupaju sličnom metodom.
Referati podneseni u Biškeku mogu se podijeliti u dvije grupe. U jednu spadaju oni koji su se bavili nekim kulturološkim pitanjima, a u drugu referati koji su posvećeni samoj jezičnoj problematici. Ovoga puta su brojniji bili referati iz druge grupe. Sigurno je da je mjesto održavanja simpozija bilo povod da se jedan broj takvih referata bavi uspoređivanjem kirgiskoga s drugim turskim jezicima, na primjer, analizom sličnih problema u području leksikologije u turskim jezicima i dijalektima, isticanjem podudarnih elemenata kirgiskoga i staroturskog, razmatranjem čagatajskih riječi u kirgiskom jeziku, uspoređivanjem leksike u kipčačkom i kirgiskom i slično. Ipak su se u većini referata s jezičnim temama razmatrala pitanja iz pojednih turskih jezika: padežni nastavci u čagatajskom turskom, turkmenske riječi u perzijskom jeziku, osmanizmi u jakutskom, turcizmi u makedonskom, imena osoba u jenisejskim spomenicima, izvori za leksiku karajskog turskog itd.
Autorica ovoga prikaza podnijela je referat o leksemama s ekstenziranim značenjem u historijskom turskom dijalektu – bosanskom turskom. Analizirala je značenja koja ne bilježi nijedan rječnik turskoga ili osmanskoga jezika i pokazala je kako su se ona mogla razviti tako što su turske riječi kod bosanskih korisnika izazivala analogne predodžbe. Da nije bilo naučno obrazloženo, zasigurno bi zvučalo kao fantastika govoriti na skupu u Biškeku o asocijativnim značenjima turskih riječi koja se mogu objasniti samo preko bosanskog jezika. A da kod naših čitalaca ove rečenice ne bi izazvale asocijaciju na naučnu fantastiku, zaustavimo se kratko na jednom primjeru. U bosanskom turskom je rod voća i povrća izražen glagolom koji u osmanskom jeziku (kao i u savremenom turskom) označava rađenje čovjeka i rađanje sunca, ali ne i rađanje, na primjer, mladunčeta ili rod voća i povrća. Nama je lako razumljiva asocijacija koja je dovela do širenja značenja turskoga glagola dogmak (roditi, rađati), a rezultat te asocijacije je jedna od specifičnosti bosanskog turskog. Nama se ova tema nametnula tokom rada na nekim kulturološkim pitanjima. I ovaj se put – a po ko zna koji put poredu – pokazalo da istraživanja koja se baziraju na historijskim tekstovima polaze od jezika i vječito se vraćaju jeziku.
Političke promjene na azijskom kontinentu s kraja prošloga stoljeća koje su se itekako odrazile na turski svijet centralne Azije povod su da je posljednjih petnaestak godina na simpozijima turskoga ili turkijskih jezika redovno zastupljena tema turska lingua franca. I na simpoziju u Biškeku su tri-četiri sudionika u svojim referatima iznijeli mišljenje o tom pitanju. I pored brojnih zasjedanja, predlaganja, slaganja i neslaganja turska lingua franca za sve te godine nije otišla dalje od ideje. Razlozi bi se mogli objašnjavati iz različitih aspekata.
Recimo na kraju da simpozij u Kirgiziji nije prošao bez spominjanja kirgiskoga književnika Džengiza Ajtmatova. Jedan se referat bavio analizom elemenata turske kulture u njegovom romanu Vrijeme na planinama. Sudionici simpozija su se još jednom sjetili Džengiza Ajtmatova i nakon što je simpozij završen. U okviru kulturnog programa učesnici su posjetili masovnu grobnicu nedaleko od središta Biškeka u kojoj je sahranjeno 138 kirgiskih intelektualaca ubijenih u Staljinovom režimu. Među imenima uklesanim na mramornoj ploči je i ime Törekula Ajtmatova, književnikova oca.
Bez obzira na manje primjedbe koje se, da budem preciznija, odnose isključivo na neka izlaganja, valja istaknuti kako je skup u Biškeku bio dobro organiziran. Sudionicima, pa tako i autorici ovoga prikaza je taj skup pružio mogućnost komuniciranja s turkolozima iz raznih dijelova turskoga svijeta. Suorganizatori skupa, Tursko-kirgiski univerzitet Manas i Akademija nauka Kirgizije. podržali su inicijativu Univerziteta Bilkent da se skup u Biškeku posveti osnivaču Bilkenta, istaknutom turskom intelektualcu prof. dr. Ihsanu Dogramadži. Ta je ideja skupu osigurala i svečanu atmosferu.