Ljeto 2008

  IMA LI LIJEKA SMRTNOSTI LJUDSKOJ?
  Fahira Fejzić
 
 

Ferid Muhić, „Štit od zlata“, Biblioteka „Alem“, Priština, 2006. god., zbirka filozofskih priča

Fahira Fejzić

 

Podnaslov:
Ima li šta ljudskije u težnji prolaznog čovjeka da bude neprolazan, u ljubavi životnog insana prema besmrtnosti, u jednostavnom zovu smrtne duše za vječnošću (?) – što je osnovna poruka u bisernoj niski „filozofskih priča“ neutemeljenog kao nenominiranog, ali vrhunskog literarnog žanra, filozofa i pjesnika iz Skoplja Ferida Muhića, koje je ovaj ponajumniji Bosanac-Bošnjak Maglajlija „u pečalbi“ napisao na svom maternjem-bosanskom  jeziku, i objavio u izdanju „Alema“, male izdavačke kuće iz Prištine, koja pokušava njegovati bošnjačko-bosansku manjinsku kulturu u neovisnoj državi Kosovo.

 

Sve svoje bogato i duboko misaono-filozofsko-društveno  promišljanje „svijeta života“ i „svijeta literature“ Muhić poetizira na osebujan i originalan način, znalački taložeći, de facto, u petnaest filozofskih priča ogromnu erudiciju, čitave biblioteke vlastite filozofske lektire i načitanosti, okrunjene vrhunim motom kojima se kapije od neobične „komadne proze“ otvaraju – motom „Štita od zlata“ koji je izravni simbol besmrtnosti ili, tačnije, simbol ljudske težnje ka besmrtnosti, koja je neuhvatljiva. Osim u priči. Osim u riječi.

Stoga upravo, i tim više izazovno. Čovjek i njegovo trajanje. „Knjiga života“ koju svak sam-sobom-ispisuje. Na papirima, na livadama, na proplancima, sa psima, sa cvjetovima, na liticama, pod kamenovima, u knjigama, na njihovim koricama, svuda gdje čovjek biva i traje – dotrajavajući. Zapravo, autor nas sve do 111. strane i do završetka priče „Mario galopira“ drži u uvjerenju da je njegovo divljenje usmjereno ka životu samome, da je njegovih pola „filozofskih priča“ oda čovjekovom životu, oda životu, oda postojanju, kao „pravom putu u mišljenju“, tom dobrom izboru, da bi zapravo tu odstupio i upotpunio  svoju poruku – do kraja knjige Muhić će nam razotkriti svu puninu svoje stvarne „ode besmrtnom životu“, besmrtnosti kao takvoj. Ali, pri tom, nimalo nas ne razočaravši.

...„savršena ljepota na ovom nesavršenom svijetu“ posve mu neprikladna...

„Štit od zlata“ vraća nas drevnim Keltima (a možda i bogumilima) – njihovim hrabrim ratnicima koji odlazeći u rat ostavljaju po jedan kamen na gomilu, a uklanjaju ga dolazeći te tako od onih što su poginuli ostaje mogila netaknutih kamenova... Taj ratnik koji se ne bi vratio, e taj bi bio pravi gubitnik, jer je „otišao bez Štita od zlata“ još jedar i težak, još mlad sa bezbroj „čestica što su kroz radost, kroz dodire sa svijetom, mogle preći u sjaj...“ (14.) Autor se u ovoj priči divi podvigu čovjeka, divi se ljepoti zbog ljepote same, i veliča otpor svemu onome što nas drži zatvorene, što nam je prokleto /za/dato u raznim rešetkama i zatvorima oko nas...

U priči „Pajazit i pas“ Muhić promišlja bolest, kao jedan od neumitnih putova od Nečega ka Ničemu, od nešta ka Ništa isprepleteno idejom pjesme, s kojom se lakše prebolijeva ili odlazi. U priči „Lijepo lice Imrana pjesnika“ autor se raduje  piscima, stvaralaštvu u jeziku i na jeziku, pokušavajući odgonetnuti njihov stvaralački metod, vragoliju kojom pjesma, priča ili filozofski esej nastaju. Kojom li se to iglom i kojim li se to koncem u nju udjevenim bi mogla raščarati ta prastara enigma – zašto uopće pisci pišu, zašto pjesnici pjevaju; te zašto je „savršena ljepota na ovom nesavršenom svijetu“ posve mu neprikladna? Muhić bajkovito dokučuje da možda baš stoga Bogovi i /od/uzimaju prelijepe konje, prelijepe likove i prelijepe pjesme... Ostajući siguran samo u jedan tužan i bespomoćno tačan zaključak – svi su naši zemni dani, ma kako nas vrijeme štepalo neumorno i neujednačeno, i ma koje boje bivao životni konac trajanja, onaj što dolazi na kraju, svakako je crni konac... odlaženja... (35.) Pravi egzistencijalistički prosede namočen sočnom filozofskom imaginacijom kao osnovicom, po kojoj sitno korača poetski štep pjesnika Muhića.

U naraciji „Melanholični Zenon“ filozof Muhić izvanredno originalno otkriva i povezuje razvezane i razbacane išarete svijeta i svijesti trajanja koliko  je „osamljenički život“ „ipse nihim theatrum“- te omogućava samotnjaku da se uvjeri u uzaludnost jurnjave, ljudske i međuljudske mržnje, u besmislenost ljudskih poroka...čemu se prepuštaju bezbrojni u svim vremenima. A u ovom našem današnjem još i više... „kao da su iznajmljeni da prožive život nekog drugog“ (41.) Autor zaključuje da čak i beskrajno golemo znanje postaje nepodnošljivo ako se spozna da uvijek ima neko ko zna još i više, te stoga zaključuje da ima nečeg beskrajno ružnog i tužnog u „tmini zavisti“ koju zavidnik osjeća i koje se uopće može /d/osjetiti. Stoga mu je očito da su svi  pravi melanholici „za svijet ništa, za sebe sve“ (42.) od Hipokrita, Learcija, Demokrita (tragača „atra libisa“ – kao centra melanholije), Zenona (koji shvata da „tuga nas stiže, i ne možemo joj umaći“- 44.), Ahila (najbržeg među smrtnicima na nogama), jer se svi potvrdiše u tako običnim, a tako misaonim stavkama da se „ni jedan Štit od zlata na može zauvijek sačuvati“ (45.) Priča zaključuje da kada je o postojanju i nepostojanju riječ, život bi i dalje i uvijek da prestigne smrt, ali, nikada u tome ne uspijeva.

 

Pravi pisac niti slavi, niti kritizira svijet, već „pisac svijet stvara“ (60.). Ali to čini dobro samo onda kada je  odgovoran, a on jeste odgovoran ako može položiti račune sebi, o sebi i bez obzira na svijet.

 

Filozofska priča „Psyhester Catadon“ je možda najoriginalnija i granična – ona nesumnjivo odzvanja da je samo ono ronjenje koje se roni kao da je posljednje jednako i najbolje, kao što je najbolja samo „ona knjiga koja se piše kao da je posljednja“...I ova priča je tako ponajbolja, ali istovremeno i ova Muhićeva knjiga počinje nalikovati na onu u koju je autor – filozof i pjesnik Ferid – uložio ponajveći napor, upotrijebio najoriginalniji dar, nakon svog inače sjajnog spisateljskog opusa.

Po aforističkom paradoksu da živjeti se ne mora ali ploviti da – autor povijesno autorstvo ili postanak ove maksime uvezuje kao savršeno prepleteno pruće ili lišće dalekih i udaljenih kultura i naracija koje dosegnuše do nas, pripominjući razrušenu i posoljenu Kartaginu, ili se svjesno nastavlja dvojiti nije li možda ova maksima nastala od doba admirala Nelsona u bici kod Trafalgara, čak bi je možda i sam admiral Kristofer Columbo mogao izreći...ili ju je, zapravo, prvi i strasno upotrijebio kapetan broda koji je ulovio najvećeg kita na zemlji nakon što je ovaj najdublje i najduže zaronio i ronio 15. augusta 1969. god. u blizini Durbana, na dubini od 1500 ili 3000 metara, čak 112 minuta, u samom Indijskom oceanu. Kao kit iz porodice Psyheter Catadona i pisac kad odluči pisati – time je odlučio i o svom životu. I to odistinski. Bez kalkulacija. Bez blefa, prevare ili lahkomosti, već na najbolji i najvrjedniji način. Oda za spisatelje. Oda pjesnicima. Oda daru i žaru stvaralaštva. Tu je „kvaka“, to je to, ta kreativna smjelost koja naše posljednje sekunde ili zadnje atome snage pretvara u opravdan cilj.

Upravo u ovoj priči, smatram, pisac i pjesnik Ferid Muhić nadilazi samoga sebe. On postaje onaj čovjek koji je ponajviše odgovoran pred licem ovoga svijeta, ili ponestaje neko zadužen za njegovu sudbinu. Ali ne zato što je „Bog digao ruke od svijeta“ (55.) nego upravo suprotno – jer Bog nije digao ruke od svijeta i želi ga učiniti još više odgovornim i lijepim prepuštajući ga u amanet kreativnom čovjeku – Dobri Bog koji je svijet po Dobroti i Ljepoti Sklada  sazdao... Sljedstveno općim estetičkim načelima, autor zaključuje da pravi pisac niti slavi, niti kritizira svijet, već „pisac svijet stvara“ (60.). Ali to čini dobro samo onda kada je  odgovoran, a on jeste odgovoran ako može položiti račune sebi, o sebi i bez obzira na svijet.

Priča o „Ždrijebici lorda Mortona“ je pervertiranje načela istosti u načelu prvosti, u ime i zarad ljubavi ili Ljubavi – jedna doista osebujna priča o ljubavi. Jedna simfonija o ljubavi, jer ne pita zašto se voli, raselovski kako je on naučavao da se u pravoj nauci ne pita zašto već kako, dakle, kako se voli. Beskrajnu ljubav Muhić vidi kao moguću „vrstu genetičke šifre, matrice prema kojoj je DNK možda samo trag poljupca što ih je u nas, davno, davno, utisnuo neko ko nas je silno volio i koga smo mi voljeli iznad svega!“ (68.) U osnovi agnostički opredmećen autor, genijalnom individualnošću dokučuje pitanja koja obično izmiču ljudima i onda kada prosvijetljenom duhovnošću vjeruju u red stvari, i red odnosa među njima. Autor nas podsjeća na genijalnost prirode prema kojoj je, naprimjer, ženka jazavca (meles) trudna tri mjeseca, ali ako osjeti da je za porod loše vrijeme, produžuje vlastitu trudnoću i do šest mjeseci, pa i do godinu dana...(71.) Jer, zbog majčinske ljubavi ne dopušta nipošto da joj mlado strada.

Pričom „Loš dan za resteličke šarplanince“ pjesnik  napokon silazi u geografiju svog današnjeg zavičaja. Tipičan lokalni, antropološki, ali jako etički natopljen kod naracije i imaginacije otud proizašle. Šta to biva kad jedan dan započne dobro, a bude okončan tamom i gustom kišom i mrakom, poput velikih bitaka koje dobro započnu a koje završe porazima. Središnja dilema priče je je li u prednosti, u prestižu gen prirode ili kontrolirani rezultat? Da li je primat kod slobodno uvježbane umiješnosti, ili je primat kod sistemskog treninga? Ovaj put dilemu razrješavaju na tlu locosa, šarplaninci resteličkog kraja i tetovski borbeni psi koji se generacijama dobro treniraju. Ovo je u prenesenom smislu priča-kazivanje o akterima i voajerima života... o onima koji stvaraju i čine, i o onima koji  samo navijaju i kao „voajeri“ „uživaju da vide kako se drugima dešava ono što bi oni voljeli da se desi njima“ (85.) Staloženo i s velikim umijećem filo-sophie kao univerzalne refleksije Muhić zaključuje da se na ovom planu odvajaju čitave različite kulture. „Tako je kultura u kojoj je događaj ono najvažnije, bez dileme odbacila kulturu u kojoj je riječ temelj društvenog života“ (85.), dakako kao naša savremena kultura naspram tradicionalne. No, i nakon ispričane naracije o borbenim psima, ostaje golema dilema i pitanje: da li zapravo čovjek više djeluje dresurom, sistemom, organizacijom, ili prijateljstvom, slobodom, spontanošću?? (92.) Autor je otvoren za odgovore i tumačenje kao profinjeni hermeneutičar, ali je u jedno  siguran – pobjeđuje samo onaj borac koji se neće nikada predati, a propada i najjači borac ako je spreman predati se ! (98.) – koja lahkoća mudrosti.

U priči „Mario galopira“ pjesnik Muhić se divi djeci, njihovoj čistoti i jedinoj besmrtnosti. S razlogom se prisjeća Česlava Miloša i podsjeća na njegov stav da je dovoljan rezultat jednog života – naći samo jednu rečenicu koja bi odista imala važnosti. (105.) U istoj priči svraća pozornost na Kopernika, i njegovu iluzornu žrtvu pošto misli da je svaki čovjek, svaka jedinka, svako biće centar svoje perspektive; obraća se Darwinu i njegovoj zabludi, pošto nema razvoja koji ne vodi raspadu; obraća se Borhesu, Haksliju, Milošu nanovo, tvrdeći da su ova potonja trojica znali pravi put, imali vlastito sunce... kao njegov junak priče, mali Mario, dječak Mario koji dalje galopira neprestance i stoga će imati „Štit od zlata“ koji se neće nikada potrošiti, jer će to biti besmrtni život – onaj pravi, vjera bi rekla, onostrani, eshatonski, ahiretski, doista vječiti, koji nas čeka Na Kraju Vremena.

Na „ljudsku kulturu i njenu hijerarhijsku vertikalnu i horizontalnu strukturu može se s pravom gledati kao na proizvod opšte potrebe da se zamagli svijest o onome što se sa nama zbiva, da se sakrije ono u što se mi postepeno pretvaramo, i da se, na mjesto onih koji uistinu jesmo, ustoliče neke fiktivne ličnosti, maskirane pompom, raskošnošću, odličjima...“ (125.)

U priči o „Hanibalu i Harunu“, autor raspravlja o moći, stvarnoj i fiktivnoj. O moći carskoj i šamanskoj. Obojica žele besmrtnost. Car to čini uspinjanjem, šaman oživljavajući mrtvoga (sebe). Stoga su oni u stalnoj opreci i stoga carevi obično šalju poruke „Šamane nam ne zovite“...A moderni šamani za ovog filozofa su svi smjeli, koji s nule započinju nove poslove potpuno anonimno, sa dna, bez ikakve pomoći drugih. Takav je bio Hanibal koji je želio poraziti smrt. Vraćajući se nakon petnaestogodišnjih borbi, pred samu smrt je govorio: „Nas nije pobijedio ni Rim, sa svim svojim legijama, ni smrt – nas je pobijedilo vrijeme, pobijedilo nas je ono što  smo od njega... rođenjem donijeli i što se postepeno pretvaralo u mrežu istkanu od paviti, mrežu koja se polahko razapinjala pod preticanjem naših života i nepovratne snage, savlađujući nam snove kao lavove u lovačkoj mreži od konoplje...“(123.)

Kad je Hanibal prestao ratovati bijahu mu 44 godine, baš s koliko je godina umro ponajveći vladar Emevija, Harunu-Rešid, stoga su oni sučeljeni u ovoj neobičnoj priči, kao lice i naličje sličnih društvenih i osobnih procesa. Obojica su primjerima posvjedočili, za Muhića važno saznanje, a to je da se na „ljudsku kulturu i njenu hijerarhijsku vertikalnu i horizontalnu strukturu, može s pravom gledati kao na proizvod opšte potrebe da se zamagli svijest o onome što se sa nama zbiva, da se sakrije ono u što se mi postepeno pretvaramo, i da se, na mjesto onih koji uistinu jesmo, ustoliče neke fiktivne ličnosti, maskirane pompom, raskošnošću, odličjima...“ (125.)

Autor zaključuje ironijski da svi vladari traže dokaze o svojoj moći, zato love medvjede i naručuju ljepotice, makar da su im medvjedi dovedeni a ljepotice potkupljene. I kad god u nekom životnom nesporazumu vas upitaju – „Znaš li ti ko sam ja?“ – potvrđuju da su ustvari daleko od onoga što su nekada bili. Pa i sama najviša odličja pripadaju upravo onima koji više nisu nizašta. Zreli Muhić im poručuje: „Ako si lovac na medvjede, kreni sam u šumu... ako si ljubavnik, otiđi gdje si tek prolaznik i probaj se samo licem i riječju...“

Stilski višeslojna, semantički veoma supstancijalna, porukama trajno validna, ova zbirka poetiziranih filozofskih priča Ferida Muhića je doista očaravajuća zbirka umnosti, eruditivnosti, misaonosti, načitanosti i kompetentnosti kao i poetičnosti, lirskosti, empatičnosti, zavičajnosti, naspram najvažnijih pitanja i najvažnijih smislova štono ih kao ljudska i misaona svjetska bića uopće možemo dosegnuti. Stoga ću za kraj priznati da sam se, susrećući se sa ovom knjigom, na momente osjetila posve začaranom, te mi je trebalo vremena da se raščaram i prionem na ovaj posao primicanja knjige „Štit od zlata“ široj čitateljskoj publici u Bosni i Hercegovini.

 

Valja primijetiti da je ova knjiga filozofske proze, ili knjiga filozofskih priča došla nakon vrlo plodnog autorstva prof. dr. Ferida Muhića, pa i nakon knjiga: Kritički metodi, Filozofija ikonoklastike, Motivacija i meditacija, Falco peregrinus, Catena mundi, Sto koraka iznad, Dim ugarka snova, Ne zaboravi, Bosno, Noumenologija na teloto, Jazikot na filozofijata, Čadot od dogorčeto na sonot, Smislata i doblesta, Logos i hijerarhija, Mislewe vo akcija, Doctor Solaris, Licata na luđeto; porteti od Tome Serafimovski, Doverba do sebe, Nuk ka dhe aq vend, Dominacija i revolucija, Potomci na bogovite, Zaveštanie na prvite filozofi...

Hanibalove ratne epopeje, njegov pješački pohod iz daleke Španije na srce Rimskoga Carstva, kome bi se Rimljani zasmijali da je ludost, ali im se ona dogodi...A sam Hanibal biraše najteže puteve i života i smrti. Punih petnaest godina ubijao je i razvaljivao sve u Rimskoj Imperiji sem samoga Rima, daleko od rodne Kartagine tri hiljade kilometara sa jednim te istim borcima i jednim te istim samim sobom, Hanibal je osvajao i ratovao. Bivao strah i trepet legionara, na front stigao sa 29 godina a sa njega otišao sa 44 godine...Kojeg li čuda? A onda se oko 203. godine samovoljno vratio u domovinu, nekad razrušenu Kartaginu i tako je ovaj najneobičniji ratnički povijesni podvig i okončao.