Ljeto 2008

  UČO I EIRONIK
  Stjepan Herceg Šimić
 
 

Najnovija studija mladoga sarajevskog filozofa dr. Asima Mujkića Mi, građani etnopolisa – etičko-politički diskurs razorenog društva propituje mogućnosti uspostavljanja građanskog individuuma i supripadnog mu republikanskog ustavnog okvira u etnopolitički konstituiranom i nacionaliziranom ambijentu postdaytonske Bosne i Hercegovine - usprkos izrazito kritičko-pesimističkom naslovu i podnaslovu samog rukopisa. Mujkićeva jezičko-pojmovna gradnja i teorijska struktura, fabulativno tkanje i kompozicija, riječnik i naracija osvojeni su lektirom svjetski najreleventnije filozofsko-političke literature i uvidima u rijetke domaće slobodarski i liberalno, građanski, pluralno i demokratski obrazovane i nastrojene autore-pisce. Središnje teorijsko zrcalo kroz koje Asim Mujkić propušta i odvaguje sumornu bosansko-hercegovačku političku fenomenologiju i politkonstitucijsku zbiljnost pruža liberalno-demokratska Amerika i prosvijećena Evropa, preko jednoga arheo-modernog kontrapunkta sagledavajući situaciju liberalnoga ideala i njegova predmeta: BiH. Svoju tekstualnu i političko-filozofijsku operaciju pisac izvodi najprije u dosluhu s liberalnim ironizmom Richarda Rortyja, osobno mi poznata čitanjem njegove Kontingencije, ironije i solidarnosti, ali ne ispuštajući iz svoga mislilačko-narativnog horizonta ni jednog Habermasa, Nancyja, Bourdieua, Eagletona, Ballibara i druge filozofe i kulturalne liberale, literarne teoretičare i kritike, postmoderniste i poststrukturaliste, hermeneutičare i fenomenologe. Jednim svojim dijelom studija je rezultat komunikacijskog dijaloga, rasprave, razgovora i ispijanja kafa, eglena i muhabeta na trećemu katu Fakulteta političkih nauka u Sarajevu ili njegovoj blizini, što svjedoči autorska opaska na kraju knjige: «Većinu problema koje pominjem u ovom, ali i svim drugim tekstovima u ovoj knjizi naširoko sam raspravio (a to radim i danas dan) s četveročlanom gerilom na sarajevskom Fakultetu političkih nauka koju čine: Nermina Šačić, Nerzuk Ćurak, Dino Abazović i nezaobilazni Gajo Sekulić.» Uz R. Rortyja, K. Doubta i W. Hunta, pisac ovoga vrlo zanimljivog i ozbiljnoga djela navodi, privilegira i izdvaja i Ugu Vlaisavljevića kojeg «okrivljuje» da ga je vratio u filozofiju, svojim pozivom na suradnju u Dijalogu. Svjesno navodim ove fakte da bi se naslutio način na koji nastaju Mujkićevi tekstovi, iako ni njega (ni mene) neće dokučiti učiteljska klasika, oduvijek nesklona istraživanjima rubnih, graničnih, marginalnih iskustava kao središnjih, kakav i jest liberalno-građanski individualizam i intelektualni eironizam u jednoj zemlji kojom dominira etnopolitički vokabular, ideologija i naracija: u spoju kolibarskoga čitačkog nagnuća i komunikacijske umnosti, u vječitom traženju sebe u Drugom i vice versa. Bio sam pristojan i nisam podlegao znatiželji da Asima upitam zašto nije proširio svoj popis intelektualne gerile s kojom i sam rado komuniciram, premda pretežno razmjenama knjiga. U svakom slučaju, Mujkićeva filozofska lakoća nastoji razmotriti jedan iznimno težak i nepristupačan predmet, opisujući ga terminom Etnopolisa, velikim početnim slovom, blago se podrugujući njegovoj epičnosti i alazonu, katkad bivajući superiorističkom (što mu ne treba zamjeriti s obzirom na kafkijansko-orvelovsku tvrdoglavost samoga predmeta istraživanja: etnopolitičke prakse i oligarhijske naracije) kako bi prokrčila put svome jezičkom liberalizmu i dionizijskoj eironici – o tome ćemo nešto prozboriti i na kraju recenzije.
        Poslije ove opuštene, zabavljačke i neozbiljne parenteze o jezičko-komunikacijskom meritumu predmeta recenzije, moram se uozbiljiti i primijetiti da se ovom studijom Mujkić plodotvorno približava evropskomu teorijskom, kulturalnom i političkom krugu, nadovezujući svoje izvrsno poznavanje američkoga načina filozofiranja i pisanja na evropsku filozofijsko-političku gramatologiju, kulturu i tekstologiju, kojoj je naša zemlja povijesno i aktualno uvijek bila bliža, srodnija i komparabilnija, bez obzira na povijesno iskustvo postupanja Evrope kao svojevrsne Hetere, kada je riječ o Bosni i Hercegovini. Nadam se da neću staromladalački prenagliti istaknem li kako ovim Mujkićevim tekstom naša intelektualna, kulturalna, politička i medijska javnost konačno dobija jedan izrazito korektan tekst o temi mogućnosti uspostave i instaliranja građanske Bosne, njenoga reintegriranja na pretpostavkama liberalno-političkog koncepta. Moja prosudba dobija na eventualnoj važnosti činjenicom da su mnoge knjige u nas s ovim radnim naslovom nanijele vjerojatno više štete ovoj zemlji, negoli koristi, katkad i više negoli to čini sama subjektivna predmetnost njihove tobožnje oponencije. Ovu hipotezu doslovno ovjerovljuje Mujkićeva studija svojim paralelama između jednoga Nikole Koljevića i jednog Kasima Trnke, makar to okrutno i bolno zvučalo u etnopolitičkoj ditirampskoj svijesti i aksiologiji, pokazujući da Mujkićev liberalizam i eironika ne ustuknjuju skoro ni pred čim što se usuproćuje njenom građansko-individualističkom projektu. Njegova etičko-politička priča i filologija dovinjuju se svojom političkom refleksijom i simbologijom, estetikom i metaforikom, semantikom i filozofijom i do kultnog Slavoja Žižeka, jednog imena s ovih naših strana što je svojim avangardističkim političko-filozofijskim stilom i misaonom leksikom uspjelo dosegnuti i svjetsku slavu, izlazeći iz uskih, kiselastih i smradnih kutaka balkanskoga malograđanstva i infantilizma, o čemu je Senad Lavić nedavno objavio jednu heretički lijepu studiju. Uvodni spomen Richarda Rortyja nije nimalo slučajan jer je Asim Mujkić svoje znanstveno bavljenje otpočeo, i ustrajno ga kontinuira, upravo s ovim filozofom kojem pripisuje u zaslugu temeljni termin studije: etnopolis.Termini etnopolis i etnopolitika naime pojmovno zgušnjavaju tamnu stranu središnjeg kontrapunkta čitavoga djela, što ga nastoji rasvijetliti Mujkićev liberalno-građanski koncept individualizma i res-publikanskoga ustroja, čiju proradu onemogućava i zaprječuje sadašnje ustavno stanje Bosne i Hercegovine, prispodobljeno interesima naših etnopolitika, nikako zbrinjavanju naše građanske egzistencije i potencijala. Otuda će Mujkić odrješito konstatirati da «nikakva država ne može pretendirati na legitimitet ako sistematski gazi dostojanstvo slobodnog građanina, ako svojim ustavnim temeljem ne samo živi od permanentne krize izazvane nacionalizmom već samom svojom konstitucijom generira krizu koja sprečava bilo kakvu racionalnu državnu organizaciju pokazujući kontinuirano odsustvo potrebe za djelovanjem u pravcu općeg dobra. Na djelu je, u Bosni i Hercegovini ponižavajuće etničko zlostavljanje građanina koje združeno provode etnopolitike sabrane oko nacionalnih stranaka i predstavnici međunarodne zajednice ozakonjeno Ustavom uz poražavajuću spoznaju da dejtonska Bosna počiva na najgrubljoj vrsti diskriminacije koja je utemeljena kolektivističkim karakteristikama etničke pripadnosti konstruiranim kao biološkim, pri čemu je famozno kolektivističko pravo naroda na samoodređenje u potpunosti zatrlo jedno civilizacijski starije pravo, pravo građanina na samoodređenje.» Gornji stavak pruža glavnu tezu studije, koja uz uvod i zaključak ima devet aneksa koji ironijski analiziraju teme: 1. Mi, građani Etnopolisa. Opći okvirni nesporazum za disoluciju BiH; 2. Deset godina neliberalne demokratije; 3. Građansko društvo, privatna i javna sfera; 4. Liberalno-demokratska episte-mologija razoružanja; 5. Religija i politika: Bošnjaci, Srbi i Hrvati; 6. Prilog kritici genealogije etničkog mi-stva; 7. Procesi etničkog grupotvorstva: događanje naroda; 8. BiH između etnične i etičke jednakosti; 9. Na putu k europskim identitetima. Naše prepoznajuće, naslućujuće, interpretacijske i čitačke natuknice se tako već u nultoj strani (... skripture R. Barthovske iz Književnosti, mitologije i semiologije) ekspliciraju u Mujkićevu tekstualnom, jezički liberalnom i dekonstrukcijskom čitanju njegove vlastite pozicije kao manjinske. Na djelu je proleterska (od grč. proles), androgina, deesencijalistička, liberalno-ironijska, kulturalno-kritička pozicija koju autor pripisuje «manjinskoj urbanoj subkulturi» gdje se i «socijalizirao slušajući rock,n, roll, punk i novi val; uz hrpu pročitanih knjiga i odgledanih filmova o kojima je satima s ushićenjem raspravljao; članu otuđene, odnarođene manjine koji nikad nije dao svoj glas za nacionalnu stranku i kojemu krv uzavri na, recimo, prve taktove Jumpin Jack Flasha a ne na vatrene pozive na jedinstvo naroda.» Studiju artikulira lirski ironizam sazorio u «pluralnom univerzumu istina», odupirući se jednoj jedinoj istini, političkoj manipulaciji i novim oblicima ponižavanja građana, razapet između onih pretežito starijih odanih ideologiji komunizma (ja im pripisujem učiteljsku, alazonsku, etnopolitičku svijest) i onih uglavnom mlađih prožetih rječnikom etnonacionalizma i etnoreligijskog nacionalizma (to su đaci svojih Uča) kao nosive karakteristike našega političkog i intelektualnoga stanja – gordo i s lakoćom tvrdi Mujkić, u mojoj blagoj redeskripciji.
       Budući da prvo poglavlje izlaže teorijsko-hipotetski i pojmovno-jezički okvir cijele studije, valja se najprije na njemu zadržati i reći da se glavni autorov prigovor daytonskom Ustavu BiH odnosi na uzdizanje kolektivnih prava konstitutivnih naroda iznad prava individuuma i na prevlast etnoprincipa u njegovom funkcioniranju: u potapanju liberalnih načela unutar etno-demokracije i zatiranju građanskog sebstva. Autorova esejistička nježnost i ozbiljnost drži da vladajuće nacionalističke stranke odbijaju promjenu Ustava jer to ukida njihovu političku moć proisteklu iz kolektiviteta, opisujući takvu politiku demokracijom etničkih oligarhija a ne demokracijom građana: pojmom Etnopolisa gdje etničke grupe prevaguju nad jedinkom, a političku naraciju i praksu etnopolitikom, utvrđujući njenu bliskost religijskomu nacionalizmu. Ističući oksimoronstvo etničke demokracije, autor na tragu Ballibarovom distingvira ethnos kao pretpolitički narod, te srodstvo, politiku, demos i građanstvo osobe koje etnička politika podlaže srodstvu, poturajući etnos za demos, kako bi osporila pluralnost u jednomu izrazito multikulturnom društvu, esencijalizirajući konstitutivne narode do razine etnoapsolutizma, uz pomoć etnonaracije i etnokulture bez Drugog. Mujkić drži beha etnodemokraciju izazovom za suvremene teorije kulture, multikulture i komunitarizma, čije krajnosti ukidaju demokraciju čim grupa dobije prednost nad individuumom, nalazeći rješenje u liberalno-demokratskoj re-deskripciji etnoprincipa novim metaforama. Ističući da etnopolitika ideologijski parazitira na odrpinama socijalizma, liberalizma, fašizma i nacionalromantizma, autor naglašava primarni njen nagon da se održi na vlasti, a ne da zaštićuje nacionalni interes na koji se često poziva, kreirajući permanentnu krizu kao tehniku opstanka na vlasti i odgađajući civilnost, potičući etničku jednakost umjesto etičke, svojom autoritarnom politikom i rječnikom. Otud građanin u nas vrijedi isključivo kao član etnogrupe, služeći biologiji nacije i pretpolitičkom glasanju za srodnika, obrćući etnopolitiku u biopolitiku i tretirajući građanina kao otpadničkog ateistu, de-gradirajući privatni život u javnosti nasilnim opisima etnoreligijskih elita, negacijom građanina kao samodefinirajućeg bića. Narativ autorov odnjegovan je u tradiciji kulturalne teorije i kritike, pa njegovom političko-filozofijskom oku ne izmiče jedna pojedinost kakav je čuveni etnoplakat «Glasajte za vlastiti opstanak», eksplicirajući opisnu moć fragmenta, metafore, riječi u liberalnoj epistemologiji postmoderne. Pozivom na R. Hafizovića i M. Babića, on veli kako religija i ime u našoj etnopolitici ispisuju identitet etničke grupe, kad intimnost biva javni znak a religijski obredi građanska obveza, dok se odvajanje crkve i politike vidi kao izdaja i sekularni napad na «naš» identitet. U svakodnevnoj etnopolitičkoj patologiji važni ulog imaju i mediji pod nadzorom etnoologarhija čija slava i imanje prerastaju u glamour i vrijednosni uzor, zastirući svoju egologiju i pohlepu nacionalnim interesom i proizvodnjom mržnje prema Drugima, poradi vlastite volje za Moć, konstatira Mujkić.
       Neumorna krtica ironije rije i u naslovu Aneksa 1: Deset godina neliberalne demokratije, odbijajući lakonski stav da je BiH demokratska država. tezom F. Zakarie da demokracija i izbori traju u «atmosferi straha, stalne etničke homogenizacije i stranačkorođačkih klanova». Gornjoj postavci autor predmeće anedgotu o Platonu i Diogenu iz Sinope, kada je Platonov pojam čovjeka kao dvonožnog bića bez krila potonji komentirao s pijetlom očerupanih krila i odrezanih noktiju. Preko metafora, dosjetki, anegdota i viceva Mujkićeva jezička virtuoznost dobija na medičnosti i komunikabilnosti, ni časka ne napuštajući tlo znanstvene uvjerljivosti: političko-filozofski diskurs time prerasta u moderni tekst i književnost koje i najstudiozniji publicitet lakše prihvata i svaruje u svome intelektualnom zrenju i građanskom obrazovanju - umjesto da se prepusti pedagogiji pasivnog slaganja, nekritičkog sljedbeništva i tetkinskog tapšanja rođaka po ramenima, razvijajući slobodu mišljenja, kritičke deklinacije i unutarnjeg prihvatanja – sjajan izvještaj o tome W. Gombrowicz podnosi u svome romanu Ferdidurke a M. Yourcenar u svom romanu Hadrijanovi memoari. Mujkić pokazuje da su «prvi demokratski izbori» u BiH 1990. izmjestili i rastočili proletersku formu kolektivizma u tri etnokolektiviteta a nacionalističke partije odnijele pobjedu uz pomoć religijskih institucija, otkad politika traje iza kulisa, kao deset godina očerupane demokracije. U polemici s jednim od vodećih teoretika naše etničke demokracije, K. Trnkom, autor pravu konstitutivnih naroda na samoodređenje pretpostavlja pravo građana na samoodređenje, kojeg Ustav BiH tretira pravom onih Drugih, prezrenih od nacionalnih oligarhija što vladaju umjesto konstitutivnih naroda i građana u što se cinički zaklinju. Mujkić rastače i zabludu o BiH kao multikulturnoj državi kako ga zamišlja esencijalistički pojam etničke grupe jer esencijalistički multikulturalizam u pluralu različitih kultura vidi homogenistički monos bez interakcija, svojim etnopolitičkim holizmom odbijajući projekt liberalno-demokratske fragmentarizacije, heterogenosti, diferencijacije i razlikovnosti. Autor smatra da BiH takvom može i postati ako etnopolitika ustraje u konsocijacionalizmu koji u individuumu vidi sredstvo povijesne misije kolektiva, predmećući mu antiesencijalistički multikulturalizam kao projekt deetnizacije i detrivijalizacije individualnog i demitologizacije skupnog, kulturu samointerpretativnog sebstva i sekularizaciju kao izlazak iz Kantove samo-skrivljene nezrelosti i deesencijalizaciju vladajućih čitanja, težnju privatizaciji i depolitizaciji kolektivističkih doktrina, a na tragu Johna Rawlsa. Mujkić drži da se u BiH etnicitet može de-politizirati kako su bila depolitizirana religijska uvjerenja na Zapadu: «da bismo bili Bošnjaci, Srbi, Hrvati, muslimani, pravoslavci, katolici u onoj mjeri u kojoj to želimo, potrebno je da kao građani imamo što je moguće veći slobodni prostor za samostvaranje.» Odvagujući domaći režim kantarom Grayova demokratskog legitimiteta, on osporava legitimitet ovom režimu jer ne štiti građanina i odgađa civilno društvo – to je u nas 1991. prvi zatražio N. Koljević, da se prvo urede odnosi između konstitutivnih naroda, videći tu sličnost s stavovima K. Trnke, uz detalj o ponedjeljku. Spominjući tajne dealove etničkih elita, autor veli da vitalni nacionalni interes može biti i preimenovanje jednog aerodroma, privatizacija firme itd., pod uvjetom da ih se opiše koljevićevskim etničkim rječnikom. Mujkić odbija konsocijacijski model jer politički ugnjetava građanina etničkom disciplinom i implicira prisutnost strane sile, držeći da u BiH ne postoje bitno različiti načini življenja i bitno udaljene kulture kojima bi trebao takav model – ova Mujkićeva teza izazvat će najviše polemika kod nas, jer ona pomalo aprioristički ukida bilo kakvu političku valjanost kategoriji konsocijacije. 
        Ideju građanskog društva kao autonomnog djelovanja građana koji je oprečan državi i privredi autor razvija u Aneksu 2: građansko društvo, privatna i javna sfera, zagovarajući de-supstancijalizaciju i sekularizaciju vladalaštva, slijedeći modernu koja ukida svetost Ustava, videći ga projektom civilnog društva i državu kao stalno otkrivanje. Razloge naše udaljenosti od građanskosti Mujkić nalazi u premoći ideologije kolektiva i daytonskom etno-aprioriju koji potiče dezintegraciju i konsocijacijski ustroj države, polazeći od Deweyeva stava da svaka tvrdnja o vječnim istinama sadrži nužnost da ljudski autoritet odlučuje koje su to istine. Kako ne bi ostao teorijski suh, on uvodi jedan star, a tako mlad tekst Dinka Tomašića iz 1937, koji opisuje naš mentalitet na gotovo dvornikovićevski način, pišući da je «vlast u ovoj sredini ostala vodeća društvena vrijednost i težnja za vlašću po svaku cijenu i održanje na vlasti svim mogućim sredstvima», «pomanjkanje autokritike i vlastito precjenjivanje i pomanjkanje smisla za sitan, discipliniran rad; pomanjkanje humanih osjećaja, gramzljivost za materijalnim dobrima, sila kao glavno sredstvo vladanja, a prevara kao društveno dozvoljen način ponašanja». Slikajući nas liberalno, autor veli da odnos privatnog i javnog u nas nije liberalno-demokratski jer su pitanja iz javne sfere privatni hir političara, dok je privatna sfera postala javnom. Razlikujući agnostički, legalistički i diskurzivni koncept javnog prostora kako ih vide H. Arendt, Kant i današnji liberali i Habermas, on sugerira liberalno načelo da država mora biti jednaka prema svakom građaninu, neutralna u odnosu na osobnu slobodu, rortijevski se «zamjerajući» feministima koji odbijaju dihotomiju privatno-javno jer ona održava hijerarhije između spolova, ističući da je lično i političko. Jezičkom svježinom i filozofskom nježnošću koja razblažuje svaku uznositu i militarnu naraciju, plijeni Aneks 3: liberalno-demokratska epistemologija razoružanja gdje se izlaže koncept liberalne indiferencije, ne-znanja u politici, u opreci s Kantovim izlazom iz samoskrivljene nezrelosti jer liberalizam demokratizira znanje i militantne epistemologije: tu se razilaze Učo i eiron. Liberalna se ignorancija ispituje kroz džefersonski kompromis koji vjerske sporove rješava ne obraćajući na njih pažnju, politiku odmičući od eshatona, kad načelno ne-znanje otvara prostor znanju; kroz Rawlsov veo ignorancije koji odbija ideju ljudske prirode, smisla života i morala, otvarajući teren znanju; te kroz načelo obzirnosti D. Davidsona kao nešto što prihvatamo u komunikaciji s drugima, ako ih želimo razumjeti, stavom da su drugi pretežno u pravu. Strategije ignorancije ukazuju da javna sfera treba naraciju drukčiju od privatne da bi građanin živio svoja uvjerenja, ali ne ulazeći u ono što drugi rade – ovim liberalno ne-znanje razoružava esencijalističke politike znanja i mobilizacije (komunizam, nacionalizam, neo-liberalizam), vraćajući važnost empatiji i unoseći se u poziciju drugog, sugrađanina, civilizirajući komunikaciju.
        Ako smijem primijetiti, Asim Mujkić rijetko spominje termine kao što su agresija, etničko čišćenje, genocid itd., što ne znači da ih on ne podrazumijeva i ne implicira, sukladno potrebi samog predmeta studije, ali okrećući se prema sadašnjosti i budućnosti, zbiljskim političkim, socijalnim, ekonomskim itd. problemima koje treba rješavati projekt uspostavljanja liberalne demokracije i građanske konstitucije kod nas, tako praktičko pokazujući kako se može i bez naoružanoga, militarnog, muškaračkoga, androcentričkog, herojičkog vokabulara uspravno i istinito i korisno misliti za svoju zemlju i narod, preko androginoga jezičkoga i teorijskog vokabulara i liberalne eironike, ne pristajući na jezik koji toliko obožava etnopolitika i njena oligarhijska naracija, ne ostajući zarobljen predmetom vlastite kritike i odustajući od manire objašnjavanja gotovo svakoga našeg društvenog, političkog i kulturalnog problema jednom suženom leksikom u kojoj dominiraju naoružane kategorije, njihova ratna melodija. Oduvijek sam smatrao ovakav lingvistički pristup stvarima pouzdanijim i superiornijim u spoznajnom i jezičkom, političkom i ekonomijskom, kulturalnom i estetičkom smislu, budući da ga implicira svaka opća i komparativna estetika kad govori o tome da je umjetničko djelo najbolje onda kad se ne vidi očito prisustvo njegova autora, pisca u djelu. Ovdje vidim suštinu Mujkićeve eironike, u njegovoj vlastitoj sposobnosti samosmanjivanja, autodegradacije, silaska na nivo svoga sugovornika, u umijeću samodekonstrukcije, što ga čini manje ranjivim kad odustaje od militarističke epistemologije koja je uvijek bila nauružana silnom jezičkom artiljerijom, mobilizacijskim i propagandističkim nabojem, sklonošću prema ortodoksiji i jednom jedinom i ispravnom čitanju, muškarački suženom i uniformiranom, falogocentričkom vokabularu koji ima zadaću da pokaže odanost govornika autoritetu moći i intelektualnom središtu, da što surovije i okrutnije ubije Drugog, pa i onda kad ga njegova pozicija delegitimira i prikazuje u pravom, tamnom svjetlu - pod tim Drugim mislim na rečenog agresora. Kao rijetke primjere takvog diskursa kod nas, imam običaj navesti Zdravka Grebu i njegov Radio-Zid, i Sinišu Glavaševića i njegov Radio-Vukovar, koji su najveću moguću mobilizaciju građana u obrani zemlje postizali na način koji sam maločas opisao, izbjegavajući jezičko nasilje i stilizirajući prejake reči, rekao bi vječno mladi Branko Miljković. Ostajem pri svojoj tezi, bez obzira na riječi sv. Pavla da narodu priprostom i neupućenom treba stvari govoriti što razumljivije i što izravnije, jednostavnim metaforama i znakovima, usput ga plašeći kaznom Božjom za grijeh, kako bi ga mogao dokučiti njegov siromašni duhovni hambar, bez ulaganja većeg napora – u ovoj prilici odustajem od potrebe da kažem da je masi najviše stalo do kruha i igara, jer nastojim da izbjegnem predirektno, ogoljelo, odveć realno, naturalistički reći do čega je masi stalo: to etnopolitika i Uče najbolje znaju. Na str. 70 Mujkić citira Rortyja: da je jezik služi slamanju međusobnog nepovjerenja, a ne predstavljanju stvari kakve one uistinu jesu.
        Jedan od najbolnijih problema naše političke zbiljnosti razmatra se u Aneksu 4: religija i politika: Bošnjaci, Srbi i Hrvati, i riječ je o politizaciji religije kao svojstva etnopolitike u kojoj se sužava prostor za javni nastup građana u korist kolektivističke samoidentifikacije. Autor drži da religijski nacionalizam i koncept sveobuhvatnosti homogenizira vlastiti kolektiv radi uklanjanja nepoćudnih, odgađajući demokraciju, pravnost i racionalnost, stvarajući stanje u kojem svećenici postaju javni službenici. Stanju u kojem je religija postala građanska obveza, on usuproćuje koncept građanskog individualizma kao niza opisa koji se stalno mijenjaju, uz odbijajnje centralnog narativa i digitalnog poimanja grupnoga identiteta. Opažajući u ovoj digitalnosti Mujkićev smisao za ironiju, reći ću da nepotkupljivost njegova pera iskazuje i citiranje O. Kebe da bošnjačka desnica danas nije manje opasna od srpske i hrvatske: ima medije i vode je «opasni, labilni i elokventni tipovi» koje niko ne nadzire. On smatra da projekt liberalne sekularizacije može rastvoriti etnoreligijski koncept politički i institucijski, tj. uvodeći Bošnjake, Srbe i Hrvate kao građane u politiku koji kroz davanje smisla i jačanje državnih i javnih institucija mogu očuvati BiH i biti politički subjekti. Umjesto kristalizacije Mujkić predlaže identitetsko širenje onog mi, kako bi se napustilo predmoderno nacionalno utemeljenje i usredištili na građanina. Opisujući etnoslike pravog beha Hrvata i Srbina koji jezik uče u Zagrebu i Beogradu, on veli da je BiH postala mjestom čuvanja svetih gralova identiteta: koristeći eiron i u ovoj osjetljivoj materiji, za alazona, etnopolitičara, naoružanog epistemologa. Lektirom Rortyja, Singera i Sellarsa itd., u Aneksu 5: prilog kritici genealogije etničkog «mi-stva», autor uvodi metaforu o širenju kruga mi, gledanja iz stanja polegnutog Drugog što muškarce vidi preko pozicije žena ali i Jevreja, muslimana, crnca. To se postiže čitanjem književnosti, filozofije i novinarskih reportaža a ne otkrivanjem biti ljudske prirode, šireći ono mi do poetske vizije ljudstva: to je ideja Kontingencije, ironije i solidarnosti, osvježena novim djelom. Ovaj dio studije osjetilno mi je i metafizički najbliži jer se proširenje kruga mi najbolje dostiže kroz književnost koju Rorty drži srcem slobodarske imaginacije i uočavanja svih formi tlačenja i ekskluzije Drugih kao uvoda u promjenu institucija da budu što osjetljivije za Druge. Drukčiji je stav Benedikta XVI koji «poemu ljudskog smislotvorstva» smatra odavno upisanom u strukturu egzistencije i ima povlaštene metafore, uče i sljednike: ali se ono mi svodi na «nas pravovjerne» i «njih krivovjerne», kada nastupa ideologija a ne poiezija, povlaštena naracija a ne čitački pluralizam. Etno-politika sužava ono mi kroz etnički homogenizam, a daytonski Ustav BiH zatire izmještanje u ulogu Drugoga, esencijalizirajući etničko grupstvo kroz etnički koncept obrazovanja, povijesti, novinarstva i esencijalističku filozofiju i društvene znanosti, otupljujući imaginaciju. Proces etničke homogenizacije ispituje Aneks 6: procesi etničkog grupotvorstva - «događanje naroda» kroz Brubakerov otklon od pojma «grupizma» koji homogenizira naciju i rasu, umjesto da im vrati kontingentna svojstva i kontekst, obratom iz biopolitike u politkomunikaciju. Pojam grupstva time prerasta u pojam događanja naroda, opisujući jednu od ključnih metafora etnopolitike, nastale odabirom iz mnoštva interakcija, njihovim hipostaziranjem i odsijecanjem od konteksta. Ispitujući genezu etnopolitičkog rječnika zazivanja kao proizvođenja (Heidegger), autor izdvaja čuvenu frazu Miloševićevu: «niko ne sme da vas bije», videći u njoj zazivajuće proizvođenje etnosubjekta, događaj naroda. I temeljem beha etnopolitika kola i svrdla zazivajuća proizvodnja razlika kao ahistorijskih crta identiteta a zazivajuće raskrivanje kao rekonstrukcija kontingentne historije, bez dodira s čistom supstancijom. Jezička blizina neprijatelju je glavni problem etnopolitičke proizvodnje naših razlika jer je udaljenost između njih toliko mala da ne dopušta postvarenje drugog kao drugog – ironizira Mujkić, ironijski spoznajući. 
        Za decenijskog trajanja Daytona etablirao se – stoji u Aneksu 7: BiH između etničke i etičke jednakosti – cijeli jedan okoštali etičko-politički diskurs koji artikulira mišljenje, politiku, kulturu, znanost i svakodnevni život, zastirući poimanje stanja u BiH. Mreža dejtonologije je prožela strukture moći, ekonomske i kulturalne odnose, zatirući plural društvenih interakcija i ima smisla samo kod etnopolitičkih i međunarodnih poduzetnika koje retušira Mujkićev stav da promjene Daytona moraju ići u pravcu prioriteta prava građanina na samoodređenje a ne u smjeru prava naroda na samoodređenje. Potonji model izražava gledište esencijalističkog multukulturalizma koji želi učvrstiti poziciju etnokulturalne zajednice kao subjekta temeljnih prava, tragom etnopolitike koja nastoji državu konstruirati na etničkom identitetu, naginjući k konsocijacijskom režimu. Stav da u BiH ne postoje tri bitno odjelite kulture autor potkrjepljuje lingvističkim uvidom R. Bugarskog o jednom jeziku sva tri naroda, odvajajući lingvistiku od psihologije. Ovo gledište se proslijeđuje i u sferu historiografje i umjetnosti, tragajući za onim zajedničkim, povezujućim, komunikacijskim unutar sva tri entiteta, zatim u oblasti tradicije i konfesije, gdje su razlike značajnije, ali i tu ukazujući na dubinsku izmiješanost i običajnost međusobnog uvažavanja i sklanjanja razlika u intimi doma a ne u javnosti, na trgu i trgovini. Na str. 84 i 85 Mujkić otvara raspravu o intelektualnom nacionalizmu, u čiju je zazivajuću proizvodnju upregnuta velika skupina etnonacionalističkih akademaca, novinara, doktora i inženjera itd. kako bi proizvela tri etnoidentiteta s državotvornim pretenzijama – jedna takva studija očekuje hladnog analitika i autor joj podastire valjan smjer. Analiza prioriteta prava građanina na samoodređenje počiva na izuzetnoj lektiri anglosaksonske i evropske političke filozofije u zahvatu od Deweya i Habermasa, Gutmanna, Taylora i Walzera, do N. Ćurka i D. Abazovića. Završni akordi studije analiziraju naš put k europskim identitetima, u Apendiixu I, slijedeći poglavito anglosaksonske liberalno-građanske koncepte jer ga fenomen evropskog identiteta pomalo zbunjuje suverenističkom fragmentarnošću, i Mujkić traga za finim tkanjem međusobnih interakcija i onim povezujućim u europskom pluralitetu ali uz povlašten oslon na J. Rawlsa. Ovaj segment studije je pomalo ranjiv jer teško prihvata da su Amerika i Evropa ipak dva svijeta, nastala na povijesno, kulturalno i politički sličnim, ali i uveliko i diferentnim pretpostavkama, o čemu je Marx najbolje pisao u Grundrissama, neuvijeno dajući prednost Americi i kritikujući evropski konzervativizam. Stvar smiruje Mujkićeva kritika neoliberalizma i njegova asimilatorsko-esencijalističkog vokabulara jer on nudi partikularni model kulture i univerzalističku partikularnu ideju o jedinstvu ljudske vrste, prava i sloboda koje interpretiraju bogate atlantske demokracije. Argumentacija koju autor nudi je balibarovska, deridaovska i habermasovska, ona govori o apsolutističkoj pretenziji američkih neoliberala i univerzalizmu euroidentiteta in statu nascendi, što odlikuje gradnju Evropske unije i ruženje zemalja Druge i Treće Evrope, kamo spada i BiH kao periferna zona.

Smatram da će knjigom dr. Asima Mujkića Mi, građani etnopolisa – etičko-politički diskurs razorenog društva, naša politička znanost i filozofija,  na razini mediologije i tekstologije, dobiti jedno izuzetno vrijedno djelo koje može doprinijeti ozdravljenju našeg mišljenja i političkog djelovanja i lakšem podnošenju vlastite situacije. Za to je najprije zaslužan vokabular Mujkićev koji autor ovih redaka drži dosad još nedosegnutim, najrazuđenijim, najizgrađenijim, ali i sasvim dovoljno teorijski jezgrovitim, postojanim i bliskim stvarnosti koju on deskribira, zahvata i doznačuje našoj intelektualnosti i razumijevanju, teorijskoj upotrebi i građanskom političkom obrazovanju. Na kraju nije možda suvišno skrenuti pozornost na činjenicu da Mujkić koristi jednu varijantu Aristotelova pojma ironije, videći je preko eirona, čovjeka koji sebe potcjenjuje i postupa naspramno alazonu, ili onom tko se uzvisuje, poput našeg Uče, militarca i etnopolitičara, o bilo kojoj sferi djelovanja i mišljenja, pisanja i slikanja bila riječ. Postupajući na taj način, liberalni ironist Mujkić čini sebe manje dodirljivim i ranjivim, zauzimajući poziciju umjetnika, liberalnoga ili lijevog liričara čiji alazon, etnopolitičar, etnomislilac, etnoideolog, etnomobilizator ..., naš naslovni Učo, biva žrtva, dok je ironija Sokratsko autosmanjivanje koje glumi da ništa ne zna, ne moralizira, već naprosto opisuje zbilju. N. Frye piše da tragičku ironiju zanima izdvojenost kao takva, koja sebe izostavlja kao slučaj, puštajući čitaču, gledaču, slušaču da on to sam otkrije, da upiše vlastiti komentar, da dopiše nedostajuću prazninu koju pisac, filozof, esejist, novinar nije htio doslovno obznaniti, nego je naviješta, implicira, navodeći publiku na takvo što, ali nikad ju ne zavodeći, jer sofisticirani ironičar pušta čitača, slušača, gledača da sam upiše ironijski ton, dok naivni eironik svraća pažnju na svoju ironičnost. N. Frye, Anatomija kritike, Golden marketing, Zagreb, 2000, str. 53 i d. Mujkić i Frye me vraćaju na Nietzschea koji u Porijeklu tragedije naivnim umjetnikom smatra Rafeala i njegovo Preobraženje.....točka 4, str. 32