Ljeto 2008

  PORUKA
  Rusmir Mahmutćehajić
 
 

O DIZDAREVOJ KNJIZI KAMENI SPAVAČ U VIDIKU PERENIJALNE FILOZOFIJE

 

Znak Kamenog spavača su svi poznati i nepoznati stećci, oni pojedinačni i oni po cijeloj bosanskoj zemlji, oni sa slikama i natpisima, kao i oni bez njih. Njihova hladna trpnost nad grobovima davnih Bošnjana, u Dizdarevoj pjesničkoj objavi, preinačena je u Spavačev govor o nestvorenom i nestvorljivom ”Ja”. Taj govor je poruka.
Spavačevo kazivanje dovodi slušatelja ili čitatelja do “Poruke”. Iako su u njoj sabrani brojni glasovi različitih govornika, ona potpuno razlučuje govornikovo “ja” i slušateljevo “ti”. Okrenut tome “ti”. koje mu neprestano prijeti uništenjem, Spavač kaže:

A ja ću začudo još na zemlji
prisutan sniti

Pa kao mudar badac s istoka
Što drugom brani da bdije
i snije

Sasut ćeš
Otrov
U moj studenac
Iz koga mi je
Piti

I smijat ćeš se vas opijen
Kako me više neće
Biti
(“Poruka”)

Ko je taj “ti” Spavačeve poruke? Ako on ništa ne zna o jastvu govornika, da li to jastvo zna sebe? Poruka je odnos onog koji poručuje i onog kojem on poručuje. Ko je poručitelj, a ko primatelj poruke?                                                                                                             
Kameni spavač postaje shvatljiviji ako se korijeni tumačenja povežu sa svetim naukom i svetom umjetnošću. Posebni bosanski oblik te knjige domisliv je samo u povezanosti unutarnjeg, uvijek jednog i istog, i vanjskog, pokazanog u mnoštvu i kretanju. Taj pjesnički govor, uzet izvan toga, ostaje nemušt i pogodan za sumnje i pometenosti. Kada je primljen i učen u mogućnosti premošćenja jaza između vremenitog i duhovnog, zemaljskog i nebeskog, te mnoštva i Jednosti, onaj tekst te knjige koji je iznad njegove prve razine doprinosi usmjeravanju središtu, koje, inače, postaje sve zamračenije i udaljenije.
Knjiga Kameni spavač jeste, valja ponoviti, pjesnička objava nastala u tami ideologijskog i dogmatskog propovijedanja u dvadesetom stoljeću. A nijedna objava ne traži, za razliku od svakog ideologijskog propovijedanja, potvrđivanje u nekome činu kao društvenom pothvatu. Objava ima svoj razlog i vrijednost mimo svake posljedice, pa tako i mimo svakog čina u kojem nije uvažena izvorna ljudska savršenost. Ona je iz srijede ljudskog jastva i radi nje. Ljudska savršenost je njen razlog, pa se samo u njoj prava objava može svjedočiti i razviđati. Ništa u svjetovima ne može nadići svetost i nepovredivost ljudske srijede. Nijedno ljudsko postignuće nema značaj u odnosu na gubitak Jastva. Zato je Spavačevo govorenje svjedočenje smisla sna kao mosta između privida i Tajne koja se objavljuje, ali, ipak, ostaje to što jest.
Gubitak i nalaženje su stalna ljudska mogućnost. U svakome se čovjekovom dahu obznanjuju i milost i gnjev, i ljepota i ružnoća, i dobrota i zlo. Iako čovjek ne bira svoju sudbinu, u svakome času može da izabere pristajanje uz milost, ljepotu i dobrotu nasuprot svemu drugom, da izabere ljepotu cvijeta umjesto ploda za kojim poseže. Šta će čovjeku svjetovi, ako će izgubiti sebe u krivom izboru?!
Pjesma “Modra rijeka” nije u knjizi Kameni spavač. Ali nema nikakve sumnje da je ona i prolog i epilog te knjige. Ona je poput dragulja na prstenu Spavača. Ležište tog dragulja je pjesma “Poruka”. Zato bi pjesmu “Modra rijeka” valjalo čitati kao nastavak knjige Kameni spavač.
 Spavač započinje svoje kazivanje pjesmom “Putovi”. a završava ga nedovršenom pjesmom “Poruka”. Njegova vjera nema ime ali je ona zbilja njegovog “ja”. Izvan te jednosti vjere i bivanja Spavača ne obuzima pitanje o njenom imenu, jer bi ono navijestilo mogućnost gubljenja ili zamračenja te zbilje. Protiv njega drugi pokreću vojne određujući ga u svom neznanju i strahu prema njegovoj “nevjernoj vjeri”. Tako je Spavačeva vjera zbilja bez imena, jastvo kojem su najveći teret i briga neznanje o sebi, pa tako i potpuno nepovjerenje u svako znanje koje mu donosi neko izvana, pa makar to bili i njegovi bliski ili daleki preci. To jastvo Spavača jeste za njegove neprijatelje obrnuta slika stanja njihovog jastva: neznanje vlastite nevjerne vjere preinačeno je u služenje imenu bez zbilje a pokazano kao okrivljivanje Spavača koji ne pristaje ni na jedno propisano stanovište.
Na taj način je Spavač sebe odredio iskazom “Ne!” kao prvim dijelom svoga svjedočenja Jednosti. A završni stihovi “Modre rijeke” su drugi dio tog istog svjedočenja:
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke

Spavač će nepoštedno i nepopustljivo odbijati sve što je usmjereno prema njemu iz svakog tistva. Ni u čemu što mu tistvo nudi, niti u bilo čemu čime mu prijeti, Spavač ne prepoznaje svoju sudbinu. Ona je jedino u njegovome “ja”. Tek kada se prihvati odlučnost ozbiljenja u jastvu, postaje shvatljiv prijelaz od “Poruke” prema “Modroj rijeci”. Ta modra rijeka preko koje valja prijeći nije ništa drugo do ljudska priroda.
Knjiga Preko vode je tumačenje pjesme “Modra rijeka” u vidiku perenijalne filozofije koja je i suština i okvir knjige Kameni spavač. Ideologijska propovijedanja, koja su svoje potvrde redovito zahtijevala u preoblikovanju svijeta i čovjeka, dovela su do zatvaranja čovjeka u jednu razinu postojanja, u mjerljivi svijet kao jedini. A svijest nadlazi svaku granicu, pa je u tmini ideologijskog nasilja razumljiv Spavačev san:

Satvoren u tijelu zatvoren u koži                                                                                                                                                 Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce                                                                                                                                            U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti                                                                                                                                       Prostor taj do neba
Kako da premosti?

(“Slovo o čovjeku: Prvo”)

Ako je poruka odnos poručitelja s onim kojem se on obraća, moguće je reći da su poručitelj i njegova poruka jedno i isto. Slika tog poručitelja je i njegova poruka koju upućuje svome “ne-ja” kao onoj strani jastva što potiče i vuče prema tminama ili grijehu. Svojom porukom Spavač predstavlja sebe sebi. Nema suštinske razlike između Spavača i njegovog sna. Tako poruka označava ili oslikava Spavačev put i cilj. U tome ocrtavanju puta i cilja jastvo se otvara prema svojoj srijedi. Ono pokazuje da je sveto spavanje budnost i jasnoća u unutarnjosti ili srijedi. Svojom dubokom i ushitnom prisutnošću Spavač ukazuje na smirenost misaone poduzetnosti i uzvišene utihnulosti.
U zbilji je samo jedno čudo iz kojeg sva ostala
bivaju izvedena – a to je dodir konačnog i
Beskonačnog, ili razmotavanje Beskonačnog u grudima konačnog.1
Spomenuti dodir konačnog s Beskonačnim ili razmotavanje Beskonačnog u grudima konačnog pretpostavlja priznanje: ja znam da ti o meni ništa ne znaš, pa slijedi da i ja o sebi ne znam ništa. To je tako, jer znanje koje ti imaš o meni je dobiveno kao tvoj odnos sa Zbiljnim koji svem postojanju daje zbilju, pa je i tvoje i moje znanje odnos s Njime, a ne s nečim drugim. Kad god neko od pokazanja tog odnosa bude usvojeno kao znanje, tada ti i ja usvajamo to kao stanovište kojim želimo odrediti, pa tako i osuditi drugog, jer smo time uzdigli sebe u svome zamišljanju na uzvisinu s koje govorimo kao suci kojima neće biti suđeno.
Kada čovjek prizna da je njegovo znanje malo, te da je ono što on od znanja ima dobiveno, tada može reći kao i Spavač:

Nikto ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano

(“Modra rijeka”)

Spavač poručuje svakome pojedinačno da otkrije svoju izvornu prirodu, i to u velikoj vojni protiv sebe utvrđenog u dogmatizmu i ideologiji. Na taj način Spavač ne poriče mnoštvo svijeta zato što je ono a priori bez vrijednosti i svrhe. On ukazuje na njegov položaj u razmotavanju beskonačnosti koja je jedna i ista i na tu jednost i istost on ukazuje kao prvinu i krajnost, unutarnjost i vanjskost. Na taj način Spavač svjedoči Jednost i njeno objavljenje u svjetovima i čovjeku preko njenog trojstva koje jeste živa i stalna jednost – Biće, Svijest i Blaženost.
Da bi čovjek znao kako i šta biti i činiti u tom razmotavanju jednosti, nužno je znati šta svjetovi označavaju njemu, ili kako učiti knjigu njihovih znakova. A da bi čovjek znao to što jeste u knjizi svijeta, nužno je da zna svoju prirodu, te razlog i svrhu svog dolaska u svijet. A da bi čovjek znao svoju prirodu i svoju sudbinu, potrebno je da zna svoje jastvo kao saznavatelja.
Kako čovjek može znati sebe? Znanje je odnos onog koji saznaje i onog što on saznaje. Zemlja, nebesa i sve što je među njima nude čovjeku svaku pojavu pojedinačno i sve njih zajedno kao predmet saznavanja. Ali ništa od tog ne može zadovoljiti čovjeka. U pothvatu saznavanja sebe jastvo je i saznavatelj i saznavani, pa je smisao svega u vanjskome svijetu u podsjećanju na unutarnjost kao “mjesto” sveg znanja.
Ljudsko jastvo jeste razlučeno, ali to je privid kojim se jedna i ista zbilja pokazuje čovjeku privida. Sve dok jeste u tome stanju, svako njegovo znanje je iz te razlučenosti, pa tako i konačno, što znači da je ono u odnosu na Beskonačnost ništavno ili samo Njen nestajući trag. Razlučenost jastva je također trojstvo: jastvo koje vodi prema tminama ili zlu;2 jastvo koje prekorava ili razlučuje neuništivu zraku svjetlosti u svim tminama;3 i jastvo u Miru, koje je oslobođeno razlučenja saznavatelj–Saznavani.4  To posljednje stanje jastva je istinsko znanje. U njemu je prevaziđena razlučenost ja-ti, ili saznavatelj-Saznavani. To je ono Spavačevo “ja” koje se opire svakome “ti” kao svojim nižim mogućnostima. Dvojina je pokazana u jednosti kao počelu. Svjedočenje jednosti i savršenog čovjeka kao njenog poslanog jest uvjet objedinjenja saznavatelja i Saznavanog, jastva i svijeta, te čovjeka i Boga.
Samo na taj način čovjek može vidjeti pojave onakvima kakve one doista jesu. Svoje postojanje i svijet i čovjek duguju Istini. Nema ničeg bez tog duga Njoj. Na osnovi tog duga svaka pojava na zemlji, nebesima i među njima, ima pravo u čovjeka koji saznaje. To pravo svega jeste čovjekov dug svemu, jer su njegovo jastvo i sve u svjetovima s dugom prema Bogu. Od čovjeka se očekuje da sazna sebe kao zaduženog, te svemu što ima pravo u njeg prizna to pravo, pa da sve čini u skladu s pravom Boga i pravom Njegovog stvaranja. Priznanje i vraćanje duga uključuje malo znanje o Voljenom. Ljubav ili neodoljiva čežnja za ujedinjenjem s Njime preinačuje sve u Njegovo Lice, kako veliki učitelj Rumi kaže:

Ljubav je onaj plam, koji kada bukne,
Spali sve osim Vječno Voljenog.
Ona udara sabljom “nema boga” i ubija sve drugo do Zbiljnog.
 Pa gle – nakon “nema boga”. šta ostaje?
Ostaje “osim Bog”. sve drugo jest nestalo.
 Bravo, o velika Ljubavi koja spaljuje drugosti! 5

Tekst studije u integralnom obliku i bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"