Ljeto 2008

  BOSANSKA I BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST U ESTETSKOM SINKRETIZMU I INTEGRALIZMU
  Rašid Durić
 
 

Kad jednom shvatimo prirodu umjetnosti i poezije, njenu pobjedu nad ljudskom smrtnošću i udesom, njeno stvaranje novog svijeta imaginacije, nestat će nacionalne taštine. Čovjek, čovjek uopće, čovjek svugdje i svagda, u svoj svojoj raznolikosti, uskrsava, a nauka o književnosti prestaje biti starinska danguba, obračun nacionalnih potraživanja i dugovanja, ili čak ucrtavanje u tlocrt mreže odnosa. Nauka o književnosti postaje akt imaginacije kao i sama umjetnost  i tako čuvalac i tvorac najviših vrednota čovječanstva.”
U: Roman Wellek, Comparative literature ... Prema: Slamnig Ivan: Disciplina mašte.
Zagreb 1965. 27.

“U konačnoj analizi sva kultura dolazi izvana. Samo je barbarizam autohton.”
G. Serner: “Traesures of Swedish Art.” Stockholm 1950. 3.

 

I

Studiju ću započeti Matoševim duhovno-sinkretičkim doživljajem Sarajeva – središta i raskršća bosanske kulture: “Zagreb je jedan svijet, Sarajevo je raskrsnica od pet svjetova, s putovima u Carigrad, Zagreb, Cetinje - Beograd, Beč – Peštu i Jerusalem.” Mada se sa Antunom Gustl  Matošem (1873 - 1914) ne moramo složiti, jer pjesnici idealisti od idealizacije grade vlastiti svijet – ova će studija slijediti navedeni Matošev doživljaj bosanskoga Sarajeva. Hrvatski je naime bodlerovac dospio iz Parisa preko Zagreba u Sarajevo povodom prerane smrti sarajevskog i hrvatskog pjesnika Silvija S. Kranjčevića (1865-1908). Pritom je izrekao citirani civilizacijski i duhovni doživljaj Sarajeva – bosanske duhovne paradigme. Matoševe riječi iz 1908. do danas nisu u svojoj suštoj istinitosti, u svojoj egzistencijalno-kulturnoj aktualnosti, ništa izgubile. U Matoševom doživljaju Sarajeva armaturna je riječ “raskrsnica.” Ona opojmljuje suštinu tisućljetnoga življenja bosanskoga čovjeka u  njegovu duhovno-civilizacijskom sinkretizmu, socijalno-kulturnom integralizmu. Ujedno je to i specifikum bosanske (i bošnjačke) književnosti, čijim komparativnim samjeravanjem sa zapadnoevropskim (prvenstveno sa francuskom i sa njemačkom) i orijentalno-islamskim književnostima (prvenstveno sa turskom) – i to sa onim piscima i djelima koji su oblikovali stilske epohe u tim književnostima, u ovoj studiji smjeramo argumentirati estetsko-stilski sinkretizam* i kulturni integralizam* bosanske književnosti. Matošev impresionistički, ali u osnovi objektivni doživljaj Sarajeva u ovoj studiji bit će u prva tri poglavlja studije sintetički, a u posljednja dva poglavlja književno-analitički fokusiran kroz naprijed citiranu misaonu prizmu književnoga teoretičara R. Welleka i vodećeg švedskog pjesnika romantizma Tegnera: njihovi su književnoteorijski postulati estetički smjerokazi mojemu diskursu, poetološki temelj mojoj studiji.
Zbilja ili biće svake, pa i bosanske, književnosti počiva u jeziku. Jezik bosanski (srpski i hrvatski) kao nacionalni ili nadnacionalni kôd jest u slavenskoj duhovnoj bazi položen, obogaćenoj oazama klasičnih jezika – starogrčkog i latinskog, germanskim i romanskim jezičkim supstratima, arapskim, turskim i perzijskim jezikom. Bosanski jezički babilon iskazuje se kao osobena kulturna pojava od srednjovjekovne pismenosti do savremene književnosti. Jezički se integralizam kulturno ispoljava kroz bosanski multigrafemizam: kroz cijeli srednji vijek i osmanski period pisalo se u Bosni glagoljicom, ćirilicom, bosančicom, arebicom, latinicom. Sa svim grafijama u cijelom navedenom vremenskom razdoblju, ili sa izvjesnim vremenskim prazninama u korišćenju pojedinog navedenog pisma, odnosno sa pretežito korištenom jednom od navedenih grafija u određenim vremenskim periodima. Bosanski su Sefardi i Aškenazi (prognani 1492. iz Španije) od 16. stoljeća do danas objavljivali svoju književnost na ladino jeziku i na vlastitom hebrejskom pismu. Ima li u Evropi tako zemljopisno malog prostora sa višestoljetnim multigrafemskim kontinuitetom? Izgleda da su danas pisci manje pismeni nego njihovi najobrazovaniji preci: u Bosni danas većina piše samo latinicom ili samo ćirilicom, a napr. starija arebička bošnjačka književnost pisana je na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Po orijentalnoj poetici i po jezicima stvaranja, ova je  književnost bila arapska, turska i perzijska, ali po stvaralačkom duhu bosanska.
Bosanska je danas jedna od najmlađih, znanstveno još neetabliranih slavenskih književnosti, a njen bošnjački tijek pripada i orijentalno-islamskim književnostima, i to sve od 16. stoljeća do danas. Stoljećima se bosanska književna riječ otima ulijevanju u susjednu srpsku i u hrvatsku književnost, posebno od njene evropeizacije sve do savremene književnosti. U vrijeme obiju Jugoslavija (1918-1941; 1945-1991) njen je književni meander u evropsko-svjetskoj književnoj znanosti (npr. u njemačkim enciklopedijama Brockhaus i Kindler-Lexikon, u njihovim izdanjima između 60-ih i 90-ih godina) usljed njenog objavljivanja na zajedničkom srpskohrvatskom jeziku prikazivan netočno, uglavnom srpskim, katkad i hrvatskim. Pritom se najčešće izostavljala njena suština duhovno-socijalnog integralizma i poetičko-estetičkoga sinkretizma, koji su se iskazivali kao duhovno-jezička talionica triju civilizacija u maloj Bosni. Unatoč povremenom kritičkoknjiževnom srpskom ili hrvatskom prisvajanju, najbolje su bosanske književne pojave (od Ive Andrića preko Maka Dizdara do Meše Selimovića) u evropskoj i u islamskoj književnoj recepciji ostale prepoznatljive po svojem sinkretičkom književno-estetičkom iskustvu. Objavljivana su bosanska jezičkoumjetnička savršenstva od tzv. “srpske Hasanaginice” i Herderove zbirke 1787. do danas, u svijetu i na Balkanu, u antologijama i u prijevodima kao nebosanska, ali je samo imenovanje sebe iznevjeravalo kroz bosanski književni integralizam i sinkretizam.
Bosanska je književna riječ nastajala i razvijala se autohtono, iz same sebe, i u paralelizmu sa srpskom i sa hrvatskom književnom riječju. Medijevalna bosanska pismenost u svojemu duhu sadrži relativnu autohtonost, obilježja razlikovnosti u odnosu na srpsku i na hrvatsku pismenost. Tu razlikovnost iščitavamo kroz naprijed navedeni multigrafemizam bosansko-humskih povelja, i  kroz epigrafiku – osobeni izraz vlastite konfesionalne i medijevalne jezičke kulture Bosne i Huma. Do četrnaestoga stoljeća u Bosni i Humu su oblikovane tri zasebne kulturno-konfesionalne i političko-etničke zajednice, koje će sa islamizacijom Bosanaca od sredine petnaestoga stoljeća još dublje i intenzivnije izgrađivati svoju duhovnu zasebnost. I ma koliko te strukture bile duhovno disparatne, one su u sebi stoljećima njegovale i čuvale zajedničko, bosansko jezgro kulturnoga integralizma. Pritom je religijska sfera života davala pečat i zasebnosti i jedinstva u književnom stvaralaštvu, i kroz njih, zasebnost i jedinstvo, su bosanski pisci – katoličke, pravoslavne, muslimanske i judejske provenijencije ostajali u stalnom intelektualnom i osjećajnom rodbinstvu sa svijetom Orijenta i Okcidenta. Konstitucija psihe bošnjačkoga pisca sastavljena je od južnoslavensko-islamske simbioze, sa petstoljetnom arebičkom grafijom na tri orijentalna jezika i sa novijom književnošću od kraja 19. stoljeća na maternjem jeziku. To je bošnjačku književnost učinilo osobenom muslimansko-evropskom pojavom. Kao relativno autonomna pojava, novija se bošnjačka književnost od kraja 19. stoljeća do danas ostvaruje u plodonosnom prožimanju sa srpskom i sa hrvatskom književnošću. Pored toga, starija bošnjačka književnost bila je od sredine 15. stoljeća sastavnicom turske, arapske i perzijske književnosti. Sa orijentalsko-islamskim književnostima je bošnjačka književnost do danas ostala u tijesnom poetičko-estetičkom rodbinstvu i dodiru.
Kroz svoj jezički, stilski i estetski integralizam bosanska književnost, kao integralna cjelina i kao zasebna troetnička pojava, u najboljim djelima nadrasla je pojedinačne etno-nacionalne ograde. I tu je upravo jedan od socio-literarnih segmenata njena integralizma. Takav je duhovni integralizam zaloga njena kvaliteta i budućnosti. Tomu je zaloga i dinamička stilsko-estetska otvorenost bosanskih stvaralaca, u dija i sinhronijskom smislu. Ova je dinamička otvorenost posljedica tisućljetne socio-kulturne pozicije bosanskoga pisca na rubovima svjetskih civilizacija. Sasvim je prirodna pojava da se u bosanskom književnom stvaralaštvu prožimaju, negiraju i oplođuju modeli susjednih civilizacija. U toj talionici duha opstoji i kulturološki fenomen bosanstva, etabliran u spojevima svjetskih civilizacija, povijesno osvjedočen u osobenim sadržajima življenja bosanskoga čovjeka  i njegova književnoga stvaraoca. U književnom stvaralaštvu u bosanski duhovni etimon sabiru se i stječu sadržaji koji su u isti mah i jedinstveni i različiti u svjetskim civilizacijama. Unutar tih spojeva, tog integralizma i estetičkoga sinkretizma, opstojanje književnoga bosanstva moguće je sinhronijski dokazati u svakoj od četiri književne tradicije – od Kulinove Povelje, preko bosančičke pismenosti, franjevačke bosanske književnosti, kroz patriotizam bošnjačke poezije na orijentalnim jezicima, u usmenoj poeziji bosanskih Srba, bosanskih Hrvata, Bošnjaka. Književno bosanstvo kao motiv i kao ideja opstojalo je i opstojat će paralelno sa administrativnim, državno-političkim bosanskim prostorom. Bosanstvo, i uopće bosanska književnost, bitno je suodređivana balkanskim (srpskim i hrvatskim više, i bosanskim u manjoj mjeri) ideološko-političkim prevratima, pa je po njima nužno ustvrđivati i periodizaciju i povijest bosanskih književnosti. Bosanska je povijest književnosti, uostalom kao i srpska i hrvatska, manje određivana unutarnjim vlastitim mijenama i estetičkim transformacijama. Više je njena poetička priroda određivana socijalno-političkim prevratima koji su bitno djelovali na stilske epohe u svim balkanskim književnostima.

II
Rijetke su književnosti koje su tako duhovno i jezički razuđene kao bosanska: jedinstvena, ili sa svoja četvera ušća, veći je njen dio južnoslavenskoga kôda, starija je bošnjačka i orijentalno-islamska, a sefardska je jedinstven judejsko-bosanski spoj. Začeta je u hrišćansko-kršćanskom grafemu (glagoljičkom, ćiriličkom, bosančičkom) i u njemu se do danas (laticom i ćirilicom) ostvaruje. To što je njen jedan tijek bitno islamskoga izvora nije argument za poricanje njenog muslimanskoga evropejstva. Već od petnaestoga stoljeća su prevodi i originali bosanskih pisaca na istočnim jezicima ćuprija muslimansko-kršćanskoga duhovnoga bratimljenja. Muslimanska filozofijsko-religijska podloga nije opreka njenu književnome evropejstvu: upravo je u tome markacija bošnjačke u evropskim i u slavenskim književnostima.
Bosanska je književnost izraz pluralnog sistema vrijednosti, pluralne vizije života. Zajedničko porijeklo, život na zajedničkom prostoru, sličan, često istovjetan jezik, i sve što s tim život životom čini, sve to sudjelovalo je na strukturno urastanje različitosti u dinamički književni postupak kojeg imenujemo integralnim, sinkretičkim, bosanskim. Razlike su bosanske urasle u osnovu književnoga saznanja o Bosni, u književno samosvješćenje generacija pisaca, u njihovu svijest o sebi. To je saznanje rezultanta socijalnoga, političkoga i ekonomskoga života u konkretnom povijesnom vremenu. Ono je kontradiktorna svijest, jedan kontrapunkt koji je koliko tragičan toliko i ljudski plodotvoran i u zbilji, i u književnoj inspiraciji. Argumente ovoj poetologiji moguće je naći u djelu gotovo svakog bosanskoga pisca, posebno novijega vremena, napr. u prozama Novaka Simića, Milivoja Markovića, Zvomimira Šubića, Bogoljuba Jevtića, Derviša Sušića, Ive Andrića, Meše Selimovića, Dževada Karahasana, Irfana Horozovića, Abdulaha Sidrana, Izeta Sarajlića, Marka Vešovića, Mile Stojića, Ivana Lovrenovića, Miljenka Jergovića, Hazima Akmadžića, Muharema Bazdulja... Možda je fenomen “pripovedačke Bosne” kojeg je formulirao Jovan Kršić u antologiji proza “Sa strana zamagljenih” (Sarajevo, 1928) bitan stvaralački argument bosanskoga duhovnoga pluralizma, estetskoga integralizma. Kršićeva je formulacija “pripovedačke Bosne” poetološki bazirana u osobenom bosanskom duhovnom horizontu koji se konstituirao u vlastitim inspiritavnim vrelima (pretežno usmeno-tradicijskim) i koji je u pisanoj bosanskoj književnosti začet u austro-ugarsko doba prozama V. Ćorovića, Osmana-Aziza, E. Mulabdića, P. Kočića. U odnosu na druge žanrove bez kontinuiteta (posebno dramsku i romanesknu književnost) bosanska je umjetnička novela trajna, duhovno tvarna bosanska markacija između srpske i hrvatske pisane umjetničke riječi. Ako se u drugim žanrovima bosanska književnost razvijala pod uplivom susjednih, bosanska je novela od posljednjih decenija 19. stoljeća do danas izrastala iz vlastite životne podloge i iz usmeno-tradicijskih bosanskih vrela. Prigodna ocjena J. Kršića iz godine 1928. da “savremena pripovedačka Bosna predstavlja najoriginalniji ili bolje rečeno najelementarniji dio naše književnosti” i danas je aktuelna i točna. (U: Kršić Jovan: Izabrana djela. Knj. I. Sarajevo 1979. 158. Biblioteka Kulturno nasljeđe). Da je tomu tako, već par decenija dokazuje izvrsna novelistika savremenih bosanskih prozaista koja vrijednošću nadilazi susjednu hrvatsku i srpsku novelistiku. Bosanski su savremeni novelisti usmeno-tradicijsko vrelište svojih prethodnika supstituirali ili spojili sa urbanom inspiracijom i univerzalnom simbolikom. Možda su najbolji primjeri bosanske urbane novelistike u djelima A. Isakovića, N. Radanovića, R. Trifkovića, Dž. Karahasana, V. Lukića, I. Horozovića, M. Jergovića, D. Džamonje, M. Vešovića, A. Kujovića, M. Bazdulja.

Tekst studije u integralnom obliku i bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"