Ljeto 2008

  BOŠNJAČKI SOKRAT
  Ahmed Kico
 
 

Šezdeset godina od smrti znamenitog bošnjačkog učenjaka Ahmed ef. Bureka (1876-1948)

 

Uvod
S obzirom da se na području Bosne i Hercegovine, posebno nakon proteklog rata, još uvijek javlja intenzivna potreba za što je moguće temeljitijim i cjelovitijim sagledavanjem, kao i ukupnim valoriziranjem bosanskohercegovačke, a napose bošnjačke baštine i tradicije, onda je jasno da i ovaj rad o Ahmed ef. Bureku također ima za cilj pokazati da bošnjačka predaja izvorno spada u bošnjačku sadašnjost i budućnost, jer ono što smo bili nije prošlo, već je to bitno određenje naših egzistencija, bošnjačkog bitka i konačnog opstanka Bosne i Bošnjaka.
Jedan od važnih dijelova bošnjačke tradicije svakako su i bošnjački učenjaci (alimi) koji su se krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća školovali i formirali najprije u Bosni, a potom u Osmanskoj imperiji pod snažnim utjecajem islamske duhovne i kulturne tradicije, i koji su nakon toga mišljenjem, praktičnom djelatnošću i pisanom riječju djelovali na prostorima BiH među bošnjačkim i drugim narodima, i to u perodima austro-ugarske vlasti, vlasti Kraljevine Jugoslavije, vlasti NDH, te postratnom i postrevolucionarnom periodu izgradnje socijalizma. Plejadi bošnjačkih alima koji su djelovali u spomenutom periodu, dakle na razmeđu orijentalno-islamskog i okcidentalno-kršćanskog kulturno-civilizacijskog i povijesnog kruga, pripada i Ahmed ef. Burek.
Nova etika odgovornosti (Hans Jonas, “Princip odgovornosti”) spram bošnjačke tradicije i na konkretnom primjeru Ahmeda ef. Bureka podrazumijeva iskaz koji će izvršiti “dekonstrukciju hijerarhije autoriteta”, bilo da su se oni (autoriteti) stvarali unutar duhovnog prostora BiH, ili da su dolazili “sa strane”. Na ovom tragu pokazat će se da ovaj rad o Ahmedu ef. Bureku ima dovoljno moći da u okviru bošnjačke tradicije uobičajeno učini začudnim, a da čitateljstvo dovede u situaciju da svoje vlastito razmišljanje, ponašanje i svekolike institucije shvata na nove načine. Dakle, istraživanja i rad o Ahmedu ef. Bureku imaju za cilj da dio bosanskohercegovačke tradicije koja se odnosi na bošnjačke alime bude prezentiran na autohton način, kako se i dalje ne bi čekalo da našu bosanskohercegovačku tradiciju “istražuju i prezentiraju” nezainteresirani posmatrači “sa strane” bez supstancijalne vezanosti za ovdašnju baštinu i kulturu. Zbog toga i ovo istraživanje o Ahmedu ef. Bureku i drugim znamenitim bošnjačkim alimima treba promišljati na izvoran način, i to u ime mnogih stvari toliko očevidnih, pa i u ime egzemplarnosti Bosne i Hercegovine za svaku postojeću geofilozofiju.

Spoznajni racionalizam
Istraživanja su pokazala da je Ahmed Burek, u najširem smislu riječi i bez pretenzije da se u bilo kom vrijednosnom smislu poredi, zapravo bio ličnost, makar svoga vremena, koja se na praktičnom i etičkom planu može dovoditi u vezu sa velikim grčkim filozofom Sokratom. Naime, ni Ahmed Burek, kao ni Sokrat, nije ništa napisao svojom rukom, ali je dao toliko jezgrovitih i smislenih sentenci i tumačenja koja i sada korespondiraju s znanstvenim, filozofskim, teološkim i drugim spoznajama.
U čemu su sličnosti Ahmeda Bureka sa Sokratom? One se ponajprije ogledaju u tome što je i Ahmed Burek, kao i Sokrat, bio racionalista koji je nastojao sve filozofske, teološke i druge kategorije objasniti racionalno-naučnim putem, odnosno umnim spoznajama. Burekovo prakticiranje racionalno-naučne metode u tumačenju i izlaganju teoloških kategorija, pored ostalog, omogućilo mu je da dâ najvjerovatnije, originalno tumačenje 109. ajeta iz sure El-Kehf. U tom smislu ilustrativna su svjedočenja Burekovih učenika, studenata i njegovih kolega profesora. Prema kazivanju Hivzije Hasandedića, a koje je on dao u listu Islamska misao, br. 62. iz februara 1984. godine, jedne prilike, učenici GHM (Ćamil Avdić koji je bio najbolji učenik u razredu koji je pohađao i H. Hasandedić), pitali su i zamolili muderisa Ahmeda Bureka da im objasni smisao Kur’anskog 109. ajeta iz sure XVIII (Al-Kahf) koji u prijevodu glasi:
Reci: kada bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kada bismo se pomogli još jednim sličnim.
Ahmed Burek je tumačenje ovog ajeta obrazložio ovim riječima:
“Uzmite kap vode i pogledajte je kroz mikroskop pa ćete u njoj vidjeti mnogo sićušnih i prostom oku nevidljivih živih bića. Pitam vas koliko bi kapi mastila trebalo da se detaljno i ponaosob opišu sva ta živa bića koja se nalaze u jednoj kapi vode?”.
 
Prema tvrdnjama Hivzije Hasandedića, Mahmuda Traljića, Jusufa Ramića i Omera Nakičevića, ovdje se najvjerovatnije radi o originalnom tumačenju ovog ajeta, s obzirom da u ranijim tefsirima koji su nastali prije otkrića mikroskopa, nije bilo tumačenja ovog ajeta, na način kako ga je protumačio Ahmed Burek.

Dijaloška forma i dijalektička metoda u spoznaji i praktičnom životu
Kao i Sokrat, i Ahmed Burek je posebno insistirao na etičkim principima i kategorijama, posebno u smislu dosljednog prakticiranja islamskog ćudoređa. O tome svjedoči i iskaz njegovog učenika Mahmuda Traljića koji u tom kontekstu kaže: “Ahlak je predavao na taj način što je uvijek pazio da ono što se protumači i pročita iz djela, da se to i praktički pokaže. A naročito da to ljudi koji su završili medresu u svome životu primjenjuju i da budu uzor kako drugi treba da postupaju u ćudorednim odnosima. Posebno je isticao one šerijatske propise, odnosno Kur’anske propise da se roditelji moraju slušati, da se moraju poštivati. Jedino u slučaju ako su roditelji bili protiv njegovog vjerskog uvjerenja, tu nije trebalo slušati roditelje. Inače, u ostalom roditelji se moraju slušati jer, kako bi Burek često istakao, u Kur’anskom ajetu se kaže “Obožavajte Allaha jedinog i činite dobro svojim roditeljima”. Dakle, odmah na drugom mjestu su roditelji  i zato roditelje treba paziti. Komšije treba paziti. Rodbinske veze treba održavati. Sve je to do utančine tumačio i tražio da mi kao svršenici medrese to u životu primjenjujemo.”
Ahmed Burek je slično kao i Sokrat u svoje vrijeme, posebno u intelektualnim krugovima, bio jedna od najizrazitijih, najprivlačnijih i najpopularnijih ličnosti. Iako nije pisao, on je svoje učenje izlagao i razvijao vodeći dijaloge o najsloženijim vjerskim i drugim pitanjima sa svojim učenicima i drugim učenjacima. Sokrat je svoje nepisanje obrazlagao riječima da “knjiga šuti, ako je što pitamo”, dok je Ahmed Burek isticao da on “zarezuje i oštri olovke”.
Koliko je dijaloška forma, odnosno dijalektička metoda kod Ahmeda Bureka bila prisutna (kao što je bila karakteristična i za Sokrata), svjedoče njegovi učenici.
O njemu Salih Trako kaže: “Volio je da mu učenici postavljaju pitanja i tek kroz ta pitanja on se nama otvarao. Ahmed efendija je, da tako kažem, volio provokacije. Volio je da mu učenici postavljaju pitanja, bez obzira kakva će ta pitanja biti. Nekada mogu biti sasvim, što se kaže, na mjestu, a nekada mogu biti i neumjesna, da ne kažem glupa, pitanja. Nije se on uopće na to osvrtao, niti se ljutio. Naprotiv, volio je ta pitanja i onda se nama otvarao i tumačio.”
Drugi Burekov učenik Mahmud Traljić, o njemu, pored ostalog, kaže: ”...Ahmed Burek je po svojoj prirodi bio blag, pristupačan, dobronamjeran i kako je obilato trošio svoje znanje, tumačenjem i prenošenjem na svoje slušatelje, a uz sve to bio je rijetko učen i obrazovan, brzo je sticao prijatelje i poštovatelje. Posebno je cijenjena njegova učenost. Njegovo tumačenje i mišljenje je uvažavano i poštovano. U potkrijepu ovoga, navodim nekoliko primjera: rahmetli dr. Jusuf Tanović, advokat iz Sarajeva, često je pričao, kako su se ugodno iznenadili kad im je Ahmed efendija došao na vjeronauku u sarajevskoj Velikoj gimnaziji. Dotle su imali učiti samo ono što je bilo predviđeno programom. Vjeroučitelj nije volio da mu se postavljaju pitanja izvan programa, a posebno nisu htjeli rasprave i diskusije. Računali su da će tako biti i sa Ahmed ef., ali su se ugodno iznenadili: Ahmed ef. je počeo tumačiti gradivo na sasvim drugačiji način. Za pojedina pitanja iz vjerskih izvora, Kur’ana i Hadisa, uzimao je primjere i iz prirodnih nauka. Uskoro su uvidjeli, da novi vjeroučitelj poznaje i prirodne nauke do u tančine. Posebno ih je iznenadilo Ahmed-efendijino dobro poznavanje fizike i fizikalnih zakona. On je to utkivao u svoja predavanja i tumačenja, da ga je bilo milina slušati. Uskoro su uvidjeli da, ne samo ne izbjegava diskusiju, nego je i sam podstiče. To su učenici obilno koristili. Postavljali su pitanja redovno i uvijek dobivali zadovoljavajuće odgovore.”
Kao i kod Sokrata, i Burekova dijelektička metoda u tumačenju, kako vjerskih tako i drugih pitanja i kategorija, sastojala se iz dva nivoa: ironije i majeutike. Naime, i Burek je svoje učenike, kroz dijalog s njima, najprije dovodio u poziciju da se suoče sa vlastitim neznanjem, da uvide koliko je put do istinske spoznaje težak i mukotrpan, a u nastavku razgovora, u drugoj fazi, svojim pitanjima i tumačenjima pomagao je učenicima da dođu do znanja, odnosno da iskažu (“porode”) ono što su u sebi već nosili. Karakterističan je primjer sa Sadulahom Hadžišabanovićem koji o Ahmedu Bureku kaže sljedeće: “Ahmed efendiju Bureka ste mogli upitati što se tiče vjere za sve... Ja sam poslije demobiliziranja iz vojske 1945. godine trebao da završim gimnaziju, i u osmom razredu tada je bila po programu filozofija. Međutim, filozofija je izbačena i ubačen marksizam. I sada normalno na onim predavanjima, to je uzrast svojih 18, 19 godina, kada čovjek dolazi do nekakvih razmišljanja o postojanju Boga. Da li postoji Bog, ne postoji Bog? I kod mene se to javljalo, i ja sam počeo da razmišljam o tome. I na jedanput sam se sjetio zašto bih ja o tome razmišljao i tražio nekakav razlog da li je ovakav, ili onakav, ovo ili ono, ja sam se lijepo pokupio i otišao kod Ahmed efendije. I dođem kod njega u Morića Han: “O, hajde bujrum ‘vamo, hajd’ taman da se kahva popije”. Sjeli mi. Ispekla se kahva. Cigar... “E, rek ‘o, hodža
ja sam došao s jednim poslom”. “Hajde bujrum, kaži šta je”. Rekoh ja sam došao, istim ovim riječima, ja sam došao da tebe pitam da li postoji Bog? Izravno pitam. Pita on mene: “Kaži ti meni na osnovu čega ti to pitaš?” Pa rekoh, znaš šta je Hodža, slušamo taj marksizam u školi, pa došao sam u nekakvo dvoumljenje.  “Anako”, kaže on meni, “sad ću ja tebi to ispričat’ ”. Pa mi onda poče citirati Marksa, pa Engelsa, pa ne znam ti šta još sve. Kaže:  “Evo vidiš ne postoji Bog”. A onda poče citirati pojedine ajete iz Kur’ana, i kaže “evo vidiš, postoji Bog, a ti sada bujrum, pa razaberi”. To  se meni nevjerovatno svidjelo, da dok sam živ neću zaboraviti taj razgovor s Ahmed efendijom. To je bilo toliko upečatljivo. On je meni dao i jedno i drugo mišljenje. A sada je na meni da ja izaberem šta ja hoću. A druga stvar što to pokazuje veličinu Ahmed efendije Bureka, koliko je on poznavao ne samo islam, nego je poznavao i marksizam, kao i sve ostale nauke. Da sam se obratio drugim hodžama, ne svima, ali za dosta njih, ja bih bio džahil. Nevjernik. Ja bih odmah bio proglašen za to, samo zato što hodžice ne bi znale odgovoriti na moje pitanje. Svoje neznanje su krili i mene odbijali.”
Svojom dijalektičkom metodom Ahmed Burek je, slično kao i Sokrat, nastojao da svoje učenike i ostale učenjake s kojima je vodio dijalog usmjeri prema najvišim vjerskim i društvenim idealima. Zbog toga se može reći, a to će u nastavku potvrditi i iskaz Burekovog učenika Omera Nakičevića, da je on (Burek), slično kao i Sokrat, bio zapravo, odgajatelj svoga vremena. Dakle, Nakičević, pored ostalog, o svom učitelju kaže:” On je i u liku bio Sokrat svoga vremena. Ja sam imao priliku da u Alžiru sretnem čovjeka, tačno grubo lice, nabarano, ona brada, oko njega se iskuplja svijet, znanstveni svijet ne mase, i uvijek je naučna tema. I odmah me je on podsjetio na Ahmeda Bureka. Oko tog čovjeka su se, kao i oko Sokrata, okupljali učenjaci. Tako je bilo i sa Ahmed efendijom Burekom oko kojeg su se, također, okupljali ljudi koje je zanimala nauka. On je bio dostojanstven i uvijek je nametao naučne teme. Sjedio je na šiltetu, oko njega su bile knjige, učeni ljudi dolaze kod njega, sjede i razgovaraju. Koliko znam, on ništa drugo nije imao osim literature. On je kod učenika i ljudi budio to da razmišljaju i nije ih nikad kalupio isključivo u islamske dogme. On se nije držao samo nastavnog programa i zato se za Bureka može reći da je bio odgojitelj. Burek je, također, bio narodni univerzitet za obrazovanje obrazovanih. On je držao dersove iz tefsira i hadisa za učenike, ali su bili i posebni dersovi koje je on držao u hanikahu Gazi Husrev-begove medrese gdje su dolazili obrazovani. Između ostalih, tu su dolazili Šaćir Sikirić, Kasim Dobrača, Abdulah Dervišević i drugi.” 

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"