Ljeto 2008

  PLIVAJUĆI U MORU SMRTI
  David Rieff
 
 

Deveto poglavlje

ma trenutaka kada poželim da sam umro umjesto nje. Krivica onog koji ostaje? Nema sumnje da je to dio ove priče. Ali samo jedan dio. U svakom slučaju, ja to ne mislim melodramatski, kako bi se moglo učiniti. Ovo nije odlomak iz Priče o dva grada, niti sam ja Sidney Carton. Niti su te misli, koliko god me cijelog obuzmu, jedina, niti su čak glavna reakcija na smrt moje majke s kojom se borim od njenog odlaska. Ali se ne mogu osloboditi tih osjećanja i ona umnogome ostaju najjača, ako ne i najdublja moja osjećanja. Nije u pitanju strah od smrti, jer ja nipošto nisam siguran da sam imalo manje od nje prestravljen ili nepomiren sa nestajanjem. Ta osjećanja ne proizlaze ni iz nekog rijetko visokog stepena sinovljeve odanosti. Bio sam skloniji napisati što je moguće manje o svojim odnosima s majkom u posljednjoj deceniji njenog života, mada je dovoljno da kažem da su često bili napeti, povremeno i vrlo teški. Ali svakom prema njegovim potrebama, kako ispravno reče Marx. Između nekoga ko je zaljubljen u svijet – a koliko je ona samo voljela puku činjenicu... da postoji! – i nekoga ko nije, odgovarajući ishod - da nam se takvo što uopće nudi - sam je po sebi očigledan. Reći da je moja majka uživala i bolje koristila svijet no što sam ja to ikada uspio ili ću ikad postići, jednostavno je činjenično stanje.
To pitanje koliko je bilo nepravično prema njoj što je otišla i zašto sam ja još neko vrijeme ostao da živim, pada mi na um u najnevjerovatnijim trenucima. Praveći inventuru nekih njenih ličnih stvari ubrzo nakon što je umrla, u njenoj sam tašni našao debeli svežanj kartica – članskih kartica muzeja i teatara, kartica raznih avio-kompanija koje osiguravaju besplatne letove i razne druge pogodnosti putnicima što često putuju, posjetnica restorana. Sama tašna nalikovala je na nekakav plan budućih putovanja. Ta mi misao često padne na um ovih dana dok prolazim kraj neke od mnogih novih zgrada podignutih u New Yorku nakon smrti moje majke. “Koliko bi njoj ovo bilo mrsko”. uhvatim se da pomislim. Ili, “kakva šteta što ovo ne može vidjeti. Bilo bi joj zanimljivo”. U drugim momentima, opet, u New York Timesu pročitam članak o nekom novom kineskom restoranu i pomislim kako bi ona taj članak izrezala i kako bi našla načina da ode u taj restoran. Ili vidim da njena omiljena izvođačka grupa počinje novu sezonu pa pomislim, “ne mogu vjerovati da je nema da ih ode pogledati”.
Ali naravno, ja u to vjerujem. Apsolutno. Mada sam čuo mnoge ljude koji tvrde da nakon smrti nekog koga vole ne mogu vjerovati da je ta osoba stvarno otišla a ponekad čak nastavljaju fantazirati da ta osoba zapravo uopće nije mrtva, nego da će se u nekom trenutku vratiti, ja nikad nisam bio podložan toj iluziji, mada ne zbog neke moje posebne snage. Možda stoga što je umiranje moje majke bilo tako dugo. Ono što se njoj činilo (s pravom) kao tako brza i užasna spirala propadanja, nama - koji smo je okruživali – dalo je gotovo previše vremena da se pripremimo za konačnost njenog odlaska. A kada je umrla mi smo uz nju plivali u moru njene smrti - gledajući je kako umire. A onda je i umrla. A kad sam ja u pitanju - smatram da još uvijek plivam u tom moru.
Svjestan sam da pišem o svemu samo ne o tome kako je umrla. Čudno je šta čovjeku biva najteže.
Dan prije nego što će umrijeti, upitala je: “Je li David tu?” Njene su oči bile čvrsto stisnute. Tada se već nije obraćala nikom od onih koji su bili oko nje, osim da zatraži da je se okrene u krevetu, da joj se doda vode, ili da zatraži bolničarku. Ali je mnogo govorila, tiho, gotovo u sebi, o svojoj majci i o svojoj velikoj ljubavi iz jednog davnog vremena - Josipu Brodskom. “Da, David je tu kraj tvog kreveta”. sjećam se da je neko rekao. “Da, tu sam”. sjećam se da sam čuo sebe kako govorim. Majka nije otvorila oči, niti je pomjerila glavu. Načas sam pomislio da je opet zaspala. Ali je  nakon stanke rekla: “Želim ti reći...“
To je sve što je rekla. Slabašno je mahnula onom svojom mršavom rukom a onda je pustila da padne na prekrivač na krevetu. Mislim da je tada stvarno zaspala. To su bile posljednje riječi koje mi je majka uputila.
Ako je, kao što vjerujem, moja majka sebe zamišljala kao nekog ko je poseban, onda je ova njena posljednja bolest okrutno razotkrila svu krhkost te umišljenosti. Bila je bespoštedna po boli i strahu koje je izazivala. Moja majka, koja se više od svega bojala nestanka, bila je užasnuta zbog njegove blizine. Uoči same smrti obratila se jednoj bolničarki – sjajnoj ženi koja se brinula o njoj kao da joj je kćer - riječima: “Umrijet ću”. a onda je zajecala. A opet, ako je njena bolest bila nemilosrdna, smrt joj je bila milosrdna. Oko četrdeset i osam sati prije kraja počela je slabiti, žaleći se na jedan opći blagi bol (znak, čini se, da se leukemija vratila u njen krvotok). Ljekari su ustanovili da je dobila infekciju i rekli mi da su, s obzirom na njen oslabljeni odbrambeni sistem, male šanse da bi se njeno tijelo moglo izboriti sa tom infekcijom. Ostala je, s prekidima, lucidna još jedan dan, mada joj je grlo bilo tako oštećeno da je jedva bila kadra  glasno govoriti a bila je i smušena. Osjećam da je znala da sam bio tu, mada nisam sasvim u to siguran. Rekla je da umire; pitala da li je poludjela.
U ponedjeljak poslijepodne nas je napustila, mada je još uvijek bila živa. Predterminalno stanje, kako to zovu ljekari. Ne radi se o tome da nije bila tu ili da je bila potpuno nesvjesna; nije bilo ni jedno ni drugo. Otišla je negdje duboko u sebe samu, u neku posljednju utvrdu svoga bića, barem ja to tako zamišljam. Ono što je odnijela sa sobom ja nikad neću znati, ali više nije mogla uspostaviti neki kontakt, ako je to uopće i željela. Ja i ostali koji su bili uz njenu postelju otišli smo kući oko 11 sati uvečer da odspavamo bar nekoliko sati. U 3:30 ujutro nazvala je bolničarka. Moja majka je slabila. U sobi smo je našli priključenu na kisik. Pritisak joj je već pao u opasnu zonu i stalno padao, puls joj je bio sve slabiji a kisika u krvi bilo sve manje.
Oko sat i pol sat se činilo da se moja majka drži. Onda je načinila posljednji korak. Nazvao sam Stephena Nimera u šest sati ujutro i on je smjesta došao. Ostao je kraj nje tokom cijelog njenog umiranja.
Njena je smrt bila blaga, kakva smrt i jeste, tako da kažem, u smislu da je osjećala malo boli ili malo vidne muke. Jednostavno je otišla. Prvo je duboko udahnula; onda je nastala stanka od četrdesetak sekundi, jedno tako mučno, beskonačno vrijeme, posmatraš li kraj ljudskog bića; onda je još jednom duboko udahnula. To je trajalo više od nekoliko minuta. Onda je stanka  postala trajnost, osoba je prestala biti i Stephen Nimer je rekao: “otišla je”. Nekoliko dana nakon što je moja majka umrla, Stephen Nimer mi je poslao poruku.
„Stalno mislim na Susan,” napisao je i dodao: “Moramo učiniti više”.
Zauvijek ću mu biti zahvalan za tu poruku e-mailom, a opet, ako bih bio potpuno iskren, nisam sasvim siguran da znam šta da o tome uopće više mislim. Kako sam ja to shvatio, Stephen Nimer je iskazivao i sućut i nadu, kao naučnik i ljekar, da će jednoga dana on i njegove kolege moći primjenjivati bolje tretmane na pacijentima oboljelim od raka krvi, kao što je bila moja majka, kojima su i posvetili svoj život a čije su šanse da prežive u tako mnogo slučajeva i dalje tako male. Cijenim ga i uvijek ću ga voljeti zbog toga. Ali pošto što njegove riječi (s pravom) govore o onome od čega umiremo ili ne umiremo, naravno, samu činjenicu da umiremo, postoji jedan osjećaj u kojem se one ne dotiču zapravo dubokog odbijanja smrti, koje je bilo osobina moje majke - odbijanje u kojem je, unatoč pretpostavkama nekih njenih ljekara u Seattleu, ona bila sve samo ne usamljena. Da, naravno, moramo učiniti više i ja ne sumnjam da će sjajni ljekari poput Stephena Nimera i učiniti više. Ali, uz dužno poštovanje, surova činjenica smrtnosti po sebi znači da postoji granica u tome koliko se može stvarno očekivati da ćemo učiniti više i bolje.
Ja nisam čak ni izdaleka dovoljno pametan da bilo koje od ovih pitanja razriješim, čak ni u svojim mislima. Ali, neke se činjenice čine neizbježnim. Bez obzira na fantaziranje o besmrtnosti, većina biologa se slaže da je trajanje ljudskog života manje-više ograničeno. A ako toliko ljudi umire danas od raka, ljekari vele da je to bar dijelom i stoga što ne umiremo od drugih bolesti u mladosti. Pretpostavlja se da to znači da - ako bi onkolozi stvarno imali više uspjeha u liječenju raka i, da upotrijebim trijumfalističnu frazu s kojom se susrećemo u literaturi što se distribuira u brojnim centrima za rak – ako uspiju barem mnoge vrste raka pretvoriti u “hroničnu bolest”, umjesto smrtne - ljudi će tada umirati od nečeg drugog, nečeg oko čega nećemo moći učiniti više, nečeg što se neće moći dugo liječenjem ublažavati.
Na koncu, to je upravo pitanje koje me proganja. Da je Stephen Nimer bio kadar spasiti mojoj majci život, da li bi se ona pomirila s tim da od nečeg drugog umre kasnije? Da li bi se bilo ko od nas pomirio s tim - kada dođe red na nas? U svom turobnom a izuzetnom dnevniku vođenom na koncu životu, Marguerite Duras mirno veli: “Ne mogu se pomiriti s tim da budem ništa”. To je rečenica koju je mogla ispisati i moja majka, ona, koja je toliko voljela jednostavno biti živa. U jednoj od svojih dnevničkih zabilješki ona se sa svim tim direktno suočava: “Smrt je nepodnošljiva, osim ako čovjek nije u stanju prevazići ‘ja’”. piše ona. Ali, ona koja je mogla učiniti toliko mnogo stvari u svome životu, to nije nikad bila u stanju.
Jasno, neki ljudi imaju taj dar, ili, tačnije, mogu naći put do toga. Dok je ležao na samrtnoj postelji u svojoj sobi u berlinskoj bolnici Charité, Bertolt Brecht je napisao niz izuzetnih posljednjih pjesama. U posljednjoj, on gleda kroz prozor pticu na obližnjoj krošnji i divi se njenom pjevu. Brecht piše o tome kako razmišlja da će,  kada on umre, ta ptica i dalje živjeti, na tom drvetu sa svojim prekrasnim pjevom. Mudrost pjesme krije se u umjetnikovom mirenju sa tom činjenicom, i u njegovom oduševljenju ljepotom svijeta, njegovom prihvatanju vlastite prolaznosti, vlastitog nestanka. “Jer sa mnom ne može nešto ne biti u redu”. piše on, “ako sam ja sâm ništa. Evo, sad sam uspio uživati i u cvrkutu svakog kosa koji će postojati poslije mene.”
Ali instinktivno, ja ne vjerujem da je moja majka mogla voljeti svijet bez nje same, isto onoliko koliko bi moralista u njoj prezirao samu sebe što to nije u stanju. Pošto se nije mogla osloboditi svoje nade u život, u svijet – unatoč njenim povremenim melanholijama, uvijek sam mislio da je ona ponajprije bila čisto utjelovljenje nade – ona nikad zaista nije ni imala šansu da se oslobodi svoga užasnog straha od nestanka, od nepostojanja. Tamo gdje ja ne znam da li sam se ponašao dobro ili loše i, što je mnogo važnije, korisno, pokušavajući da ‘hranim’ tu nadu tokom cijele njene bolesti, ja sam u tim danima bio potpuno svjestan da će mojoj majci, što se više nadala, biti teže umrijeti. Ali razgovarati s njom na način da je vjerovatnije da će umrijeti nego da će živjeti, činilo se da na izvjestan način uvećava njen strah i bol. Bila je to odluka koju sam ja racionalizirao argumentom da je za nju prekasno da odustane od nade, ako je to uopće i bilo moguće s obzirom na njenu prirodu, i da za nju kraj nade ne bi značio kraj straha – ona Brechtova epifanija iz pjesme napisane u bolnici Charité – već samo više očaja, panike i besmisla. Svakako, bilo je bolje umrijeti u nadi nego se sklupčati u strahu, što sam se bojao da bi ona mogla učiniti. Ali, ja sam sve samo ne siguran da sam uradio pravu stvar i, u svojim turobnijim momentima, pitam se da li sam zapravo ja učinio stvari gorim time što sam joj beskrajno ‘nadolijevao’ taj otrovni pehar nade.
Reći da sam joj na kraju života želio da osjeća Brechtov spokoj, umjesto panike koju je osjećala Marguerite Duras, u najboljem je slučaju izraz ljubavi i vjerovatno tek nešto više od ispraznog osjećanja. Svakako, osjećanja poput ovih nisu joj nimalo pomagala i ona je ih je s pravom prezirala, vidjevši ih upravo onakvim kakva su i bila: utjeha za one koji će ostati da žive. Naravno, skeptik u meni se pita kako se zaista osjećao Brecht ili oni koji su ga voljeli u tim posljednjim danima. Ako je vjerovati njegovoj pjesmi, on je imao lakšu smrt nego moja majka. A opet, to i jeste utjeha umjetnosti, jednako kao i njena laž. Umjetnost je uvijek bila i utjeha mojoj majci. Ali među okrutnostima njene smrti nije najmanja ona vezana za činjenicu da je upravo ono što je nju održavalo, nadahnjivalo i upućivalo za života, bilo upravo ono što joj je učinilo težim umrijeti.
Ja još uvijek ne mogu vjerovati da nije bilo ništa što sam mogao učiniti da pomognem.

EPILOG
Moja majka leži ukopana na groblju Montparnasse u Parizu. Ako u to groblje uđete kroz glavnu kapiju, na bulevaru Edgar Quinet, idući pravo prema grobu moje majke, naići ćete na grob Simone de Beauvoir, gotovo direktno sa desne strane. Što god da je ostalo od Samuela Becketta leži ispod jednostavnog sivog granitnog kamena stotinu metara od crnog, uglačanog kamena koji pokriva kosti i sve ono što je ostalo od mumificiranog tijela koje je nekoć bilo američka književnica po imenu Susan Sontag, 1933.-2004. Grob majčinog prijatelja, pisca Emila Ciorana je oko dvije stotine metara dalje, samo u suprotnom smjeru. I Sartre, Raymond Aron i, najslavniji od njih, Baudelaire, tu su sahranjeni.
Grobove je lako naći jer na ulazu u groblje postoje mape koje posjetioce upućuju do grobova slavnih. Ukratko, Montparnasse je najknjiževnije od svih groblja, istinski Parnas. Osim, naravno, što nije ni nalik -  ne, ukoliko ne vjerujete u duhove ili kršćansku bajku o uskrsnuću – iz jednog razloga: ni muškaraca ni žena koji tu leže više nema. Najbolje što se može učiniti, a ja nisam siguran da vjerujem u ijednu ovu riječ, bilo bi reći, kao što je to učinio Bei Dao, da “dok god se izgovaraju i zapisuju nečije misli, te će misli činiti drugi život, neće nestati sa svojim tijelom”.
Da li to ono što čini naše sjećanje? Simone de Beauvoir svakako nije tako mislila kada je u svojim memoarima o smrti svoje majke zapisala: “Bilo da o tome razmišljate kao o nečemu nebeskom ili zemaljskom, uhvatite li se grčevito za živuću besmrtnost, to ne predstavlja utjehu za smrt”.
Moja majka je bila jednako neubijeđena i neutješna. A opet, i sama je stalno posjećivala groblja – na planini Auburn u Bostonu, Colón u Havani, La Recoleta u Buenos Airesu, Highgate u Londonu, i, naravno, Montparnasse, da spomenem tek najslavnija. S obzirom na njen paralizirajući, ledeni strah od nestanka, ja to nikad nisam sasvim razumio. Jer, mada je zanimao memento mori, i mada je decenijama držala ljudsku lubanju na polici iza stola, zajedno sa kojekakvim art nouveau sitnicama i fotografijama svoga privatnog Panteona pisaca kojima se najviše divila, ja ne vjerujem da je posjetama tim grobljima željela samu sebe iskušavati vlastitom  smrtnošću. Prije će biti da je, kao mnogi književni turisti koje čovjek danas viđa na groblju Montparnasse, onih što ostavljaju kartu za podzemnu željeznicu na Beckettovom grobu, a kasnije, otkrio sam, malo, uglačano kamenje koje je ona voljela i skupljala i cvijeće na grobu moje majke – i ona je odavala počast a, čineći to, održavala u životu taj drugi život umjetnosti.
U stvarnosti, međutim, moja odluka da sahranim majku na Montparnasseu imala je malo veze sa literaturom, čak i sa njenom životnom ljubavlju prema Parizu, koliko god da je ushićena bila. Ta odluka je bila samo moja – toliko mi je njena oporuka omogućila – ali morao sam je negdje sahraniti – ona se užasno bojala kremiranja. Ali, pošto je do samog kraja vjerovala da će preživjeti svoj rak te stoga nije vidjela nikakvog razloga da ostavlja bilo kakve konkretne upute ili da čak izrazi bilo kakvu želju po tom pitanju, ja nisam imao pojma što bi mogla biti njena želja. Nismo imali oproštajne ceremonije, da upotrijebim sjajni izraz Simone de Beauvoir.  A bez njenog glasa koji bi me vodio, ja nisam imao ničeg za što bih se uhvatio. Bilo je to kao da je umrla iznenada, u automobilskoj nesreći ili padu aviona, a ne polako, postepeno i užasno od leukemije.
Jedina konkretna stvar koju je ikada zatražila bila je da se jedan kasni Beethovenov kvartet, kojeg je još od mladosti voljela svira na njenoj sahrani. Ali, to je bila ideja koja je datirala iz njene mladosti i, kao takva, činila se gotovo nevezanom sa njenom stvarnom smrću. Tako da sam ja improvizirao, stalno se pitajući – a pitam se i dan-danas - jesam li uradio pravu stvar.
Njujorška groblja su ružna; posebno je groblje na kojem je sahranjen njen otac od svih najružnije. Usto, moja majka je saznala za grob svog oca veoma kasno u svom životu i, koliko znam, samo ga je jednom posjetila mada je oca često spominjala kad je razgovarala sama sa sobom  u svojim posljednjim danima – uz onom unutra, sebi upućenom govoru koji je, činilo se, slobodno lutao između lamentiranja, svođenja računa i lične povijesti. Znao sam da moja majka nije osjećala neku posebnu vezu sa drugim američkim gradovima – Tucksonom, Los Angelesom, Chicagom i Bostonom – u kojima je živjela. Tako mi je preostao Pariz koji je tako dugo bio njen drugi dom. Ili sam ja tako razmišljao, u mjeri u kojoj sam uopće bio sposoban razmišljati neposredno nakon majčine smrti. U svakom slučaju, Pariz je bio i drugi dom mnogih prijatelja moje majke i, koliko sam mogao vidjeti, ako grobovi ikome trebaju, onda trebaju živima.
I tako sam prebacio tijelo moje majke sa njujorškog aerodroma Kennedy u Pariz istim onim večernjem letom Air Francea kojim je doslovno na stotine puta letjela za života. Bilo je to naše posljednje zajedničko putovanje. Sjećam se da sam pomislio: “Posljednji put vodim svoju majku u Pariz.” To putovanje je počelo preko Atlantika, ja na svom sjedištu uz prozor, sa tabletama za smirenje koje nisu uopće djelovale, ona u spremištu aviona. A završilo je u automobilu marke Volvo, koji se glatko kretao od njenog pogrebnog doma na obodu grada, na Montparnasseu, niz bulevare koje je tako dobro poznavala i toliko strasno voljela. Périférique do Opere, od Opere do Madeleine, od Madeleine do trga Concorde; preko Seine do Saint-Germainea – “njenog” kvarta iz vremena kada je, u dvadeset četvrtoj godini, prvi put stupila nogom u Pariz 1957. godine, pa pored Narodne skupštine, bulevara Raspaille do bulevara Montparnasse te, konačno, duž bulevara Edgar Quinet do grobljanske kapije. Poveo sam majku na tu posljednju vožnju Parizom a onda je sahranio.
I tako je to završilo. Kako je njeno tijelo spušteno u grob a ja kleknuo na ivicu grobnice, osjetio sam da je ona još uvijek tu. Danas, kad posjetim grob svoje majke, ja ne znam što da činim osim da ga malo sredim (moje sređivanje za majku! – koja besmislena promjena uloga). U svakom slučaju, grobljanski vrtlari odlično obavljaju svoj posao, kao što to čine i brojni posjetioci koji posjete njen grob. Ali ja ne vjerujem da je ona tu, ili da je uopće bilo gdje pa se rijetko dugo zadržim. Dođem, žurno prolazeći kraj Simone de Beauvoir, kraj Becketta. A kad stignem, ja zurim u grob nekoliko trenutaka. Onda kleknem, poljubim granitni kamen i brzo ustanem. Onda odem – žurno, zbunjeno, ponovo kraj Becketta i Simone de Beauvoir ako se trudim vratiti istim putem, ili kraj Ciorana, ako to ne učinim. Ne radi se samo o tome da  nemam ništa pametno reći: nisam u stanju da mislim.
I ne samo na grobu. Kada se osvrnem na smrt svoje majke, imam malo misli a mnogo kajanja. Uglavnom osjećam krivicu – tako oni koji ostanu po pravilu osjećaju. Poželim da sam joj više ispunjavao želje za života, manje-više u svakom pogledu. Poželim da sam mogao potisnuti vlastite interese kako bih poticao njene. A to samo znači da želim da sam živio, dok je ona bila živa i zdrava, tako da mi je u svijesti na prvom mjestu bila slika njene smrti. Naravno, potpuno sam svjestan da su to zaludne želje – želje koje može i pomisliti da bi bio kadar ispuniti samo neko ko istinski nema svog ega. Zapanjen sam njihovom djetinjastošću, njihovom lažnom svetošću, njihovim mazohizmom a, opet, nesposoban sam (ili sam, možda, nespreman?) da ih se lako potpuno oslobodim. Bez obzira koliko vam je do nekog stalo, ne možete se ponašati kao da im stalno bdijete uz samrtnu postelju. To je vezano za onu Kierkegaardovu misao koju Jerome Groopman tako rado citira: Živjeti se mora u perspektivi, ali se život može shvatiti samo retrospektivno. Problem je što tada obično bude prekasno.
I šta nam onda ostaje? Zaklopiti knjigu? I opet, ja ni jednog časa ne vjerujem da je takvo što moguće. Ako ima ikakvog... olakšanja, to je vjerovatno činjenica da se, kako vrijeme teče, sva bol, svi slojevi čovjekovih osjećanja nekud “premjeste”. Ili se možda mi naviknemo na svoju bol te se, kako nam postaje sve bliskija, sve više dio našeg emocionalnog krajolika, pretvori u jednoličnost. Ali, nema zaklapanja stranica te knjige; nema zaborava. Čovjek žali one koje voli a koji su umrli sve dok im se ne pridruži. To se desi dovoljno brzo.
U međuvremenu, šta nam je činiti? U knjizi Vesela nauka Nietzsche opisuje “melanholičnu sreću koju on izvlači iz promatranja ljudskih bića koja vole život i odbacuju misao o smrti”. Kao da ih voli zbog njihovog junaštva, jer svi će oni nestati prije ili kasnije, a vjerovatnije je da će to biti prije nego kasnije. Ovo njegovo zapažanje me tješi na način koji ne mogu potpuno objasniti, ni potpuno opravdati. U jednom od svojih dnevnika, pisanog dok je bila pod kemoterapijom u bolnici Memorial Sloan-Kettering prilikom liječenja raka dojke, moja majka je samoj sebi zapovijedala da “bude vesela, da bude stoik, da bude spokojna”. Na to je dodala: “U dolini tuge, raširi svoja krila”.
Njena smrt nije bila takva. Ali na kraju krajeva, mislim da je to što je rekla – bez obzira je li u to do kraja vjerovala ili ne; bez obzira može li iko od nas sebe navesti da u to potpuno vjeruje -  najbolje od svega što se može reći o smrtnosti.
U dolini tuge, raširi svoja krila.

S engleskog prevela: Senada Kreso