Ljeto 2008

  Satansko NE!
  Mirsad Priganica
 
 

Čovjek kojemu se ne prijeti, ne spašava se - Peter Sloterdijk

Jesam li ja onaj koji hoće “pomiriti” nemogućno? Jesam li, upravo, ja postmoderni (“hermeneutički”) utopist par excellence? Griješim li možebitno ponajviše onda kad toleriram (otud Scanlonova “muka“)? Je li možebitno upravo moj pogled “nojevski” (vidi više o ovome u poglavlju ‘Nojevski pogled’) - zatvaranje očiju pred razvijanjem metafizike volje novovjekovnog subjektiviteta, pred uvijek iznova novim “naoružavanjem” svih i svugdje? Je li netolerancija, pa i mržnja Drugoga usud povijesti, ”dijalektička kob” (jedva da se govori o čovjeku, umješava se ono izvanljudsko) čovječanstva u koju se moram “uklopiti” da bih preživio? Jesam li možebitno “kriv” zbog nesposobnosti za mržnju? Može li se tolerancijom boriti protiv nacionalizma ili naprotiv, kontranacionalizmom?
Iako je možebitno tako (jer je Da-sein  kao “ne pravi” , kao “metafizički”- željan “moći” dakle,   uvijek “kriv“) ja se borim, jer hoću “Dobro“-”Dobro kao toleranciju. Onaj tko izdaje “Prosvjetiteljstvo” izdaje i vlastitu religiju (no, prosvjetiteljstvo koje zagovaram je uvijek ono s dozom pesimizma i mislim da je to zdravo).
“Poštovanje pred životom”, oduševljenje stvaranjem, prihvatanje razlika (summum bonum - zaštita života -”omogućavanje popravka”- nikad nije kasno za “spas”). Strah od grižnje savjesti, strah od “duše koja sebe kori” - Kur’an - taj najužasniji od svih strahova, pa i onog hobbesovskog (dakle, gorči i od same “smrti”). Nereflektirana “zaslijepljenost” vlastitim vodi “sljepilu” prema Drugome. Pa, je li mi uopće vidimo? Koje nam to svjetlo treba da progledamo? Znači li “istina” ubistvo Drugoga (ili prije toga nešto drugo)?
No, istodobno želim biti “jak” (moć nije “grijeh”- otud apologija Prosvjetiteljstvu) da bih uklonio “nepravdu” (netoleranciju). Ja sam “odgovoran” (no jesam li i dovoljno “pravedan”)? Snaga kao uvjet (“čuvar”) tolerancije.Toleranciju mogu vršiti ponajbolje oni koji su “najsnažniji” (no, nažalost i netoleranciju -”nesamouvjerenost”, ”nevelikodušnost”). Snaga i tolerancija, dakle, kao korelati. No, istodobno, snaga kao “uvjet” da bih bio teleriran. ”Slabi” su “prinuđeni”.
In magnis et voluisse sat est  -  u velikim je stvarima dovoljno i htjeti.
Jesam li ja sposoban, jesam li zaslužan za  “istrgnuće”  iz  “Se” 1, iz “subjektiviteta“– “suvereniteta” svoje nacije, svoje “kulturne grupe”. dakle, mase (za “bijeg iz mase” a ne “bijeg u mase“)? Jesam li sposoban barem za “umjerenu mjeru autonomije” ako ne za onu “herojsku” (vidi o ovome razlikovanju u Dudley Knowles, Political Philosophy, 2001)? Kako pobijediti “Se“?
Jesam li postao dijelom nacije, a da ne shvaćam svoju zahvaćenost nacija-bitkom dakle, masa-bitkom? Čini li me moja “briga” nepodesnim za bilo kakvu “autentičnost“? Je li  ona u naciji “ublažena” (živim li možebitno upravo u komunitarnome  “autentično”- najrjeđa od svih pojava u povijesti - tako da se svaka “drugačija autentičnost”  ukazuje “otpadništvom”, ”herezom”) ili, naprotiv, – ukoliko “slobodno” reflektiram, pojačana do “nepodnošljivosti“?
„Masa” se oduvijek razumijeva kao “nadiruća” – “natrčujuća” (vidi P. Sloterdijk 2000, 13), uvijek, dakle, kao “nepogoda” 2, ona je svagda (to je bitno naglasiti, jer mi živimo u postmoderni, u hermeneutičkome dobu) i svugdje u stanju pseudoemancipacije, pseudosubjektiviteta - kao nesigurno, labilno, od oponašajućih struja upravljano “vječito žensko” (problem “bushizma” kao najjasnija potvrda rečenoga - a da ne govorimo o stanju  u nedemokratskim i neliberalnim društvima).
Nacija (to “razlikovano nerazlikovanje“) ne trpi “individualitet”. distancu, “vertikalnost” (ona sve vertikalne razlike preobraća u horizontalne). Ona se od “tereta individualiteta” (tereta Sebstva) oslobađa upravo i jedino kroz svoje “biti skupa” („totalnu sredinu” –„devertikalizaciju“) - ibid.: 87.
U ovome se rasterećenju odbacuju razdvajanja i razlike (one se potiskuju ili su konvencionalne, sva se razlikovanja vrše kao “razlikovanja mase” - ibid.: 85 - čit. nacionalnih i religijskih lidera) – dakle, nerazlikovanje (potiranje talenata, zasluga, genija i njihovo zamjenjivanje  “podobnošću”. za naciju - čit. komunitarne i religijske demagoge  - ”prodavače vjere”, ”prodavače morala”) kao prvi i osnovni princip nacionalne svijesti 3 i svi se osjećaju isto.
Nacija (grupa, kolektivitet – ta  “prilagođenost zlu”, prilagođenost “spuštanju” a ne “uspinjanju”) “skida”. Ona  “uspinjanje” (“autentičnost”) preobrće u  “pad”.  ona “razapinje” (ne samo “istinu” nego i  “teženje”  k njoj - dakle, slobodno mišljenje kao takvo, neovisnost od “nacije” i uopće svaku “neovisnost”- neovisnost kao najveći od svih  “grijehova” ). Ona proglašava “ludim”. Isticati se u njoj znači, in ultima linea,  biti “uništen”, biti pregažen ( diktatura nacionalnog shvaća se kao konsenzus). Ona kažnjava surovije i bestijalnije nego svaki pojedinac ili životinja. Svaka vrsta antropološke diferencije za nju važi kao nestvarna i nevažeća (Satansko Ne! - “zavist na slobodi”- ne ti, ti Adame - ti sposobni za “autentičnost”, ti koji se “uspinješ”, koji si sposoban i za “da” i za “ne” - dakle, jedini istinski “slobodan”, ti nisi, ti ne možeš biti bolji od Nas (nas “đavola” - sposobnih samo za “vječito ne” i samo za  “ne”, ne autentičnosti, ”svrstavanje u zlo”, horror svrstavanja). Ona “poravnava – izravnjava” – “izglačava” individualizam (ibid.: 87). Ona “obvezuje” na “prilagođavanje” (teror “prilagođavanja” namjesto terora “vrline”- vidi W. Fach  2003, 126 – beskrajno teži od drugoga).
Ukratko, svrstavanje u naciju ima sve karakteristike satanizma, a ne vice versa.
Teško onima u njoj koje je Prometej napravio  od bolje ilovače, koji ne dozvoljavaju da sus Minervam docet (makar u tome našli svoju propast - jer im je “hrabrost” i “ljubav ka istini” prva vrlina), koji ne gaje ni najmanje sumnje u epistemološku i moralnu prednost u znanju onoga što je za njih dobro (pa makar u tomu “griješili”- no, zasigurno, znaju da to nije “namjerno”- i to im je dovoljno). Koji krvlju ispaštaju svoja “kritička prava” (vidi Dudley Knowels 2001, 137). Koji osjećaju nesnošljivi intelektualni i moralni nemir u nacionalnome “parku ljudi” (vidi o opisu ovoga više u P. Sloterdijk 2001, 331) - jer neće da budu “potkresivani”, ”uzgajani”,  čije su “qualije” (percepcija i interpretacija fenomena koje svi možemo promatrati, primjerice kralj Tvrtko, Bobovac, ljudska prava, sloboda itd.) po svim pitanjima antipodne onima nacije i svoje kulturne grupe.
Njen (nacije) je logički element antiesencijalizam. Njen je logički naslov razlika, što ne pravi nikakvu razliku. U njoj identitet i indiferencija trebaju biti razumljeni kao sinonimi.
U tom je smislu projekt nacija - kultura (čit. mas - kultura) na radikalan antinietzscheanski način nietzscheanski - ona “nadmoćno” gleda odozdo sa “sječućim dopuštenjem prema gore” (Sloterdijk 2000, 89) - a la “vječito žensko”. Ne samo kroz svoje “lažno uporište” (himerični  suverenitet) - dakle “odozgo”, ona kao ono “dolje” najnemilosrdnije “siječe” svaku herojsku egzistenciju (ili blaže – svaku “autentičnost”) koju naprosto ne može ni gledati.
Pošto nitko nije više netko bolji nego drugi, ljudi postaju nacija - masa. Subjekt je mase  grupa svejedno zove li ga se narod, etnija, nacija, kultura, proletarijat ili javnost (taj “parlament fikcija” –ibid.: 77). U njemu je čovjek kao individuum masa (kao Sebstvo, dakle,  “Nitko”  na način “nacija – Netko”).4

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"