Ljeto 2008

  TIJELA ZAJEDNICE
  Bernard Harbaš
 
 

Tretiranje problematike tijela otvara se u savremenoj filozofiji posebice u fenomenologiji Edmunda Husserla. Od fenomenološkog razmatranja, u djelima Husserla i Merleau-Pontya, i antropološkog shvaćanja kod Arnolda Gehlena, koncept tijela i tjelesnosti postaje jednim od najvažnijih problema suvremene filozofije. Jean-Luc Nancy će na tragu  kršćanskog naslijeđa i fenomenološke filozofije (naročito Heideggerove i Merleau-Pontyeve misli) postaviti pitanje tjelesnog dodira kao izvornog kontakta. Nancy će otvoriti temu izvjesne ontologije tijela, tijela kao temelja naše egzistencije. Ta ontologija je ontologija mnoštva i sadržana je uvijek u onom “sa” bitka. Osim toga, tema tjelesnosti će u Nancyjevom corpusu dijela otvoriti još jednu važnu temu, a to je dekonstrukcija kršćanstva1 koja će, zasigurno, u bitnom obilježiti njegov kasniji rad.
Nancy razmatra poziciju tijela i tjelesnosti kao temeljni princip zajednice. Ne možemo govoriti o tijelu, nego o tijelima i tjelesnosti. Francuski filozof ističe primat pluraliteta tijela, jer samo u zajednici, kroz dodir kao izvorni kontakt, konstituira se smisao. Tijelo ima ontološki status. Nancy u djelu Corpus piše o tijelu kao bitku egzistencije.2 Nancy odbacuje pre-egzistirajuću poziciju smisla. Smisao je dodirljiv, opažljiv. Prema Catherine Malaboue, “tijelo je ontološko tijelo, tijelo ontičko-ontološke razlike.“3 Nije više riječ o podjeli na duh i tijelo, koju je utemeljila klasična metafizika, gdje jedna od od ove dvije instance uvijek ima prioritet nad drugom. Nije riječ o inkaranciji ili utjelovljenju duha u tijelu ili, naprosto, o primatu tijela nad duhom. “Tijela ne nastanjuju ni duh ni tijelo.“4 Tijela ne obitavaju u nekom višem entitetu. Tijelo funkcionira kao sama ontološka razlika. Rođenjem dospijevamo u svijet tijela. Ontološka pozicija tijela je primordijalna izloženost. Dolaskom u svijet bivamo izloženi. Naša egzistencija je određena izloženoću tijela drugom tijelima. Ona je određena upravo u toj prvotnosti same naše izloženosti svijetu i drugim tijelima. Dolaskom u svijet bivamo bačeni u ogoljeno, palo i griješno tijelo, ali tijelo koje nužno dijeli egzistenciju i slobodu. Ta sloboda našeg tijela nije subjektivna sloboda niti autonomna sloboda subjekta nad samim sobom, već, naprosto, sloboda tijela koje nužno dijeli zajedničku egzistenciju. Doći u svijet znači doći u prostor participacije ili dijeljenja zajedničke, tjelesne egzistencije. Dolaziti u prisutnost znači oprostoravati, dolaziti u prostor, zauzimati prostor, i dijeliti ga. Ne postoji prije rođenja niti poslije smrti. Vrijeme je oprostoravanje i to kroz pojavljivanje, iskrsavanje, ali i odsutnost, polazak i dolazak u prisutnost. 5 U tom pogledu, tijela su jedan simultanitet singularnih tijela kao i simultanitet tijela i duha. “Bitak egzistencije i sama egzistencija su u isto vrijeme jedinstveni i razdvojeni, jedno i drugo spojeni u istom, zahvaćeni jedno u drugom, i u isto vrijeme jedan drugome stranac i uljez.“6 Tijelo je izvjestan alteritet. Ne etička pozicija Drugog, već naprosto druga tijela.
Tijela, bivajući zajedno, simboliziraju društvenost; među tijelima i u tijelu društveno se prepoznaje.7 Nancy, zbog toga, ne govori o tijelu nego o tijelima – corpus koji tvore zajednicu zasebnih singulariteta. Ta zajednica tijela, odnosno corpus, konstituira se na način da ne postoji izolirani tjelesni subjekt, već samo odnos među tijelima koji tvori smisao, smisao koji se proizvodi dodirom. Momenat dodira, koji će posebno naglasiti Jacques Derrida u svojoj interpretaciji Le toucher, Jean-Luc Nancy, igra temeljnu ulogu u procesu konstituiranja smisla: “Kontakt ne proizvodi stapanje ili identifikaciju, niti čak neposrednu blizinu. Moramo ponovo razdvojiti dodir od onoga što mu zdrav i filozofski razum oduvijek pripisuju kao potpuno očigledno, kao prvi aksiom fenomenologije dodira, tj. od neposrednosti.“8 Riječ je o tijelu smisla.
Dodir, tj. kontakt se ostvaruje u prostoru. Pitanje prostora, odnosno oprostoravanja (espacement), je temeljno za Nancyevu filozofiju tjelesnosti. Dodir, kontakt, uvijek se ostvaruje između, među tijelima, u prostoru. Prostor je uvijek nešto što se dijeli. Drugim riječima, dijeljenje zajedničkog prostora, dodirivanje, je oprostoravanje. Samo u oprostoravanju tijela konstituira se smisao. Nije riječ o pukom pozajedničavanju ili o nekom ustrajnom stapanju, već o dodirivanju ali i razdvajanju. Tijela su uvijek već singularno su-bivstvovanje. Ona su su(djelovanje) bez stapanja jer se uvijek već u svojoj oprostorenosti i razmiču.9 Međutim, ovdje se ne radi o nekom ’’praznom’’ prostoru koji nastanjuju ili naseljavaju tijela, već sama tijela daju prostor. Tijela su mjesta egzistencije. Ona daju mjesta egzistenciji. Zato Nancy u Corpus zapravo govori o tijelu-mjestu (corps-lieu).
Temeljno pitanje tijela je pitanje simbola i značenja. Tijela u svom kontaktu proizvode značenja: “Mi poznajemo, saznajemo, čak zamišljamo samo označavajuća tijela”.10 Tijela označavajući stvaraju. Kroz označavanje kao stvaranje, stvaranje kao dodir koji je nužni odnos, tijela su zajednički bitak. ,,Koncepcija tijela kao označitelja i teksta je u bitnom politička. Tijela ljudskog svijeta bi pripadala zajednici smislenim odnosima koje bi proizvodili njihovi pokreti. Realnost zajednice bi bila mreža tih odnosa. Tijelo može pripadati zajednici samo bivajući smisleno’’.11 Ne radi se o političkom kao o nekoj empirijskoj manifestaciji politike, već, naprosto, o nužnoj pretpostavljenosti pluralnosti naše egzistencije. Političko, to smo naprosto mi. Politika otpočinje i završava u tijelima.12 Samo u zajednici tijela se stvara, recipira, opipava, osjeća, dodiruje.
Klasična metafizička postavka vodila se dihotomijom koja je jasno razlikovala tijelo i duh. Nancyeva postavka o tijelu kao činiocu značenja odbacuje metafizičko naslijeđe mišljenja tijela kao nečega što je činilo zaseban entitet u odnosu na duh, um i apsolut. Nancy kaže: “Tijelo nije ni suština, fenomen, meso niti značenje, već ispisani-bitak (l`être-excrit).“13 Tijela ispisuju značenja u kontaktu. Proizvoditi smisao znači dodirivati, dolaziti u kontakt. Svaki dodir proizvodi značenje, svako pisanje, govorenje i stvaranje je proizvedeno tijelom, odnosno dodirom. Pisanje je dodirivanje. Dodirivanje je ispisivanje. Tijelo dodiruje ispisujući. Dakle, tijelo je ono što pisanje ispisuje. Tjelesna ontologija je uvijek ispisivanje bitka.14 Tijela kao ispisani bitak dokidaju svaku logiku identiteta i oponašanja. Ne postoji smisao prije ispisivanja-stvaranja. U pisanju se stvara smisao. Tijela dokidaju idenitet i mimezis. Stvaranje je uvijek dodirljivo, opipljivo. Umjetnost je dodir. Umjetničko djelo nastaje u dodiru. U tom smislu, stvaranje je uvijek nadopunjavanje svijeta. Ta nadopuna svijeta  je stvaranje svijeta. Biti u svijetu znači dodirivati, biti tijelo. Ne postoji smisao van svijeta. Smisao svijeta je svijet sam. Biti u svijetu, dodirivati, stvarati odražava nužnu pluralnost naše egzistencije. Stvaranje je uvijek pluralno. Na taj način ne postoji svijet, već mnoštvo svjetova. Umjetnost je pluralna. Tijelo je u bitnom tehničko, stvaralačko. Stvarajaći, tijelo razdjelovljuje. Ne postoji djelo. Kao što ne postoji odjelovljena ili dovršena zajednica, tako ne postoji ni dovršeno djelo. Djelo je uvijek u razdjelovljenju. Filozofija tijela-stvaraoca raskida sa diskursom istine djela, diskursom supstancijalnosti koja se postvaruje djelom. Djelo nije ozbiljavanje suštine koja mu prethodi, već ono samo producira smisao. Ne postoji ništa što prethodi djelu. Djelo je djelo zajednice tijela i mreže dodira. Ono se stvara u su-dodirivanju ili su-djelovanju. Djelo je razdjelovljeno jer nije slika stvarnosti, već nadomjestak same stvarnosti ili, tačnije, sama stvarnost. Koncept zajednice stvaralačkih tijela, tijela koja su uvijek već tehnička dovršava metafiziku subjekta kao svemoćnog stvaraoca. Stvarati znači stvarati nužno zajedno. Dodirivati, opipavati, biti uvijek već u odnosu. Taj odnos, koji se dijeli, gdje tijela dijele zajedničku egzistenciju. Dijeliti ne znači činiti podjelu, već dijeliti zajedničku egzistenciju. Kapital dijeli, dijeli tijela, čini ih trgovačkim, radnim i na kraju istrošenim tijelima. U oprostoravanju, tijela se dijele ali opiru podjeli. Dijeleći se, ona prkose kapitalu koji ih instrumentalizira. Oprostoravanje je opiranje i revolt tijela prema podjeli i instrumentalizaciji.
Ontološka pozicija tijela ovdje se shvaća kao množina. Ontološki preduvjet je corpus, množina tijela, koja se nužno prepliću, dodiruju i miješaju bez stapanja i sjedinjavanja. Tijela egzistiraju uvijek u nužnom su-odnosu. Smisao otpočinje u mnoštvu, u ’’sa’’ egzistencije, u ’’corpus’’ tijela, u ’’zajednici’’.
Nancy kaže: “ne znam za pisanje koje ne dodiruje“15  Dodir se ostvaruje u prostoru ruba, granice, vrška ili ekstremiteta. Tijela se dodiruju svojim rubovima. Ne postoji moje tijelo. Ne postoji ja-tijelo (ego-corps). Postoje samo tijela (corpus ego). Riječ je uvijek o corpus ego koja postoje bez vlastitosti, bez jastva (égoïté).16  U tom smislu, tijelo je uvijek strano. Ne postoji moje vlastito tijelo. Tijela ne pripadaju. O tijelima se govori prije pripadnosti. Ona su uvijek drugo. Tijelo je stranac.17 Tijela su izvlaštena. Drugo je tijelo, jer samo tijelo je drugo.18 Dakle, ne postoji samo tijelo kao takvo. Postoji samo vanjskost, drugost, izloženost drugom tijelu. Tijelo je izloženo, da kažemo ogoljeno. Tijelo nije tijelo subjekta niti oruđe stvaraoca. Tijelo samo stvara. Stvaranje je tehne tijela.19 Tijelo, pišući (stvarajući) ispisuje. Tehne tijela je nadomještanje, suplementacija stvarnosti. Ta suplementacija koju tijelo stvara nadomješta ontološki manjak stvarnosti. Tijelo proizvodi stvarnost. Dodir ispunjava prazan prostor među tijelima. Kroz dodir, kroz ispunjavanje prostora svijet se stvara.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"