Ljeto 2008

  SVJEDOK
  Giorgio Agamben
 
 

1.1. Jedan od razloga koji u logoru mogu siliti deportirca na preživljavanje jest postajanje svjedokom.
Što se mene tiče, čvrsto sam zaključio da neću sebi oduzeti život neovisno o tomu što mi se dogodilo. Htio sam sve vidjeti, sve doživjeti, sve iskusiti, sve očuvati u sebi. Samo čemu, kad nikada neću imati mogućnost svijetu doviknuti rezultate svojih otkrića? Jednostavno zato jer se nisam htio odstraniti, nisam htio uništiti svjedoka kakvim bih mogao postati (Langbein 1, str. 186).
To zacijelo nije razlog svih logoraša, u najboljem slučaju krajnje manjine. Naposljetku je moguće da je posrijedi i ugodna izlika („htio bih zbog ovog ili onog razloga preživjeti, zbog ovog ili onog cilja, i nalazim na stotine izgovora. Istina je da bih htio po svaku cijenu živjeti“: Lewental, str. 148). Ili samo osveta („naravno da bih se mogao ubiti, bacajući se na bodljikavu žicu, to možemo uraditi bilo kada. Ali hoću živjeti. Možda se dogodi čudo i oslobode nas. I tada ću se osvetiti, svijetu ću reći što se događalo ovdje unutra“: Sofsky, str. 477). Opravdati vlastito preživljavanje nije lako, to manje u logoru. Neki od preživjelih potom radije šute. “Neki od mojih prijatelja, prijatelja meni jako dragih, ne govore nikada o Auschwitzu” (Levi 1, str. 224). Za druge je opet jedini razlog života svjedoke ne pustiti umrijeti. “Druge pak osobe o tome neprestano govore, i ja sam jedna od njih” (ibidem).

1.2. Savršen je tip svjedoka Primo Levi. Nakon što se vratio kući među ljude, svima neumorno pripovijeda o iskustvu što ga je snašlo. Postupa kao Stari mornar u Coleridgeovi baladi:
Zacijelo se spominjete prizora. Stari mornar zaustavlja pozvane na svadbu koji ne mare za nj – u mislima im je vjenčanje – i prisiljava ih slušati njegovu pripovijest. No tek što sam se vratio iz logora, i ja sam se ponašao upravo tako. Osjećao sam nezaustavljivu potrebu da svakome kažem što sam doživio!... Svaka je prilika bila  dobra za pričati svima što sam doživio, kako direktoru tvornice tako i radniku, iako su imali druge stvari za činiti. Postao sam baš kao Stari mornar. Potom sam počeo noću pisati na pisaćem stroju… Pisao sam sve noći. I to se drugima činilo još luđim! (op.cit., str. 224 i dalje)
No, ne smatra se piscem, piscem postaje samo zato da bi svjedočio. U određenom smislu, piscem nikada nije postao. Godine 1963., kad je već objavio dva romana i više pripovjedaka, na pitanje smatra li se kemičarom ili piscem, odgovorio je bez sjene dvojbe: “Ah, kemičar, neka bude posvema jasno i bez nesporazuma” (Levi 1, str. 102). Činjenica da je u međuvremenu i gotovo protiv svoje volje postao piscem, pišući knjige koje nisu imale ništa s njegovim svjedočenjem, dovodila ga je u duboku nelagodu: “Potom sam pisao…pisanje mi je prešlo u naviku” (op.cit., str. 258). “U toj sam se zadnjoj knjizi, Zvjezdani ključ [La chiave a stella], posve oslobodio svoje osobine svjedoka…Time ništa ne tajim; nisam prestao biti nekadašnji deportirac, svjedok…(op.cit., str. 167).
U takvoj je nelagodi bio kad sam ga susretao na sastancima u nakladnoj kući Einaudi. Krivim se mogao ćutjeti jer je preživio, a ne jer je svjedočio. “Sam sa sobom sam miran jer sam svjedočio” (op.cit., str. 219).

1.3. Latinski jezik ima dvije riječi za svjedoka. Prva, testis, iz koje potječe (talijanski) izraz testimone, znači, etimološki uzeto, onoga koji u sudskom procesu ili prijeporu između dviju stranaka postavlja kao treći (*terstis). Druga, superstes, označuje onoga tko je nešto preživio, koji je bio sve do kraja uz neki događaj, i zato o njemu može svjedočiti. Očito je da Levi nije treći (testis); on je, u svakom smislu, preživjeli (super-stes). A to znači i da se njegovo svjedočenje ne odnosi na ustanovljavanje činjenica u svezi s nekim sudskim procesom (za nešto tako nije dostatno nepristran, nije testis). U biti mu nije stalo do suda – još manje do otpuštanja. “Nikada ne nastupam kao sudac” (op. cit., str. 77); “nije u mojoj moći da bi mu otpuštao…nikakvu moć nemam” (op.cit., str. 236). Čini se čak da ga zanima samo ono što sud čini nemogućim, siva zona u kojoj žrtve postaju krvnicima i krvnici žrtvama. Preživjeli se slažu ponajprije u sljedećem: “Nijedna skupina nije bila ljudskija od drugih” (op.cit., str. 232); “Žrtva i krvnik su jednako niski, nauk logora je bratstvo u odbačenosti” (Rousset, u op.cit., str. 216).
Nije riječ o tomu da se sud ne bi dao niti smio izreći. “Kad bih pred sobom imao Eichmanna, osudio bih ga na smrt” (op.cit., str. 144); “Ako su skrivili zločin, tada moraju plaćati” (op.cit., str. 236). Odlučno je samo da se te dvije stvari ne miješaju, da pravo ne pretendira dovesti stvar do kraja. Istina ima nejuridički sastojak u kojem  quaestio facti [pitanje činjenica] nikada ne može biti pripisan quaestio iuris [pitanje prava]. Stvar je preživjelog upravo to: sve čime ljudsko djelovanje seže s onu stranu prava, što ga stubokom uskraćuje sudskom Procesu. “Svatko od nas može biti procesuiran, osuđen i usmrćen, ne znajući uopće zašto” (op.cit., str. 75).

1.4. Jedan od najuobičajenijih nesporazuma – ne samo u svezi s logorom – jest tiho miješanje etičkih i pravnih kategorija (ili, još gore, pravnih i teoloških kategorija: nova teodiceja). Gotovo su sve kategorije što ih rabimo u moralnim ili vjerskim stvarima više ili manje okužene pravom: krivnja, odgovornost, nedužnost, sud, oprost…Zbog toga ih je teško rabiti, a pritom ne biti posebno oprezan. Činjenica je naime, kao što pravnici savršeno znaju, da pravu u biti nije do ustanovljavanja pravednosti. Niti do ustanovljavanja istine. Stalo mu je jedino do suđenja, ne osvrćući se na istinu ili pravednost. To dokazuje s onu stranu svake sumnje snaga judiciuma, koja pripada i nepravednom pravorijeku. Krajnji je cilj prava izricanje res iudicata [pravomoćna sudska odluka], kojom prvorijek nadomješta istinu ili pravednost, i koja važi kao istinita unatoč svojoj lažnosti i nepravdi. Pravu je ta hibridna kreatura, o kojoj ne znamo možemo li je smatrati činjenicom ili normom, dostatna; ići preko toga nije mu moguće.
Godine je 1983. nakladna kuća Einaudi zamolila Prima Levija da prevede Kafkin Proces. Procesu je bilo posvećeno nebrojeno interpretacija koje su naglašavale njegovu proročko političku (moderna birokracija kao apsolutno zlo), teološku (sud je neznani Bog) ili biografsku narav (osuda je bolest koju je Kafka osjetio da ima). Rijetko je tko opazio da ta knjiga, u kojoj zakon nastupa isključivo u obliku procesa, sadrži duboku intuitivnu spoznaju o prirodi prava, koje ovdje nije toliko norma – kao što se općenito misli – koliko suđenje i, dakle, proces. Ako je pak bit zakona – svakog zakona – proces, ako je čitavo pravo (i moral, koji je njime obilježen) samo procesno pravo (i moral), tada se izvršenje i postupak, nedužnost i krivnja, pokornost i nepokornost počinju miješati i bivaju beznačajnima. “Sud ne želi ništa od tebe. Prihvati te, ako dođeš, i otpusti te, ako otiđeš”. Glavna je nakana norme izreći presudu; njoj pak nije do kazne niti do nagrade, ni do afirmacije pravednosti niti do ustanovljavanja istine. Presuda je sama sebi cilj, i to – kao što je rečeno – čini njezinu tajnu, tajnu procesa.
Jedan od zaključaka što ga je moguće izvesti iz te autoreferencijalne prirode suda – i izvukao ga je veliki talijanski pravnik – jest da kazna nije nasljednik presude, nego da je sama kazna presuda (nullum iudicum sine poena) [nema presude bez kazne]. “Moglo bi se čak reći da je sva kazna u presudi, da je izvršenje kazne – zatvor, krvnik – značajna samo ukoliko je – da tako kažemo – nastavak presude (pomislimo na izraz justificirati)” (Satta, str. 26). No to znači i da je “oslobađajuća presuda priznanje sudske pogreške”. da je “duboko u sebi svatko nedužan”. da jedini doista nedužni nije “onaj tko je oprošten, nego onaj kojemu život prolazi bez presude” (ibidem, str. 27).

1.5. Ako je to istina – a preživjeli zna da je istina – potom je moguće da su upravo procesi (dvanaest nürnberških, više drugih, koji su se odvijali unutar i izvan njemačkih granica, sve do jeruzalemskog iz 1963. godine, koji je završio Eichmannovim vješanjem i polučio niz novih procesa u Saveznoj Republici Njemačkoj) krivi za konfuziju koja je desetljećima dugo priječila misliti Auschwitz. Ti procesi – premda potrebni i unatoč tomu da ih nije bilo dovoljno (ako sve pribrojimo, zahvatili su jedva nekoliko stotina osoba) – pomagali su naime proširiti uvjerenje da je problem s njima riješen. Pravorijeci su postali pravomoćni, krivnja konačno dokazana. Izuzevši kakav lucidni, često izoliran duh, trebalo nam je gotovo pola stoljeća prije nego što smo dokučili da pravo nije izišlo na kraj s problemom, nego da je u najboljem slučaju problem toliko velik da je ugrozio samo pravo, izazvao njegovu propast.
Miješanje prava i morala te teologije i prava ubraja među svoje žrtve i znamenita imena. Jedna od njih je Heideggerov učenik, filozof Hans Jonas, koji se specijalizirao za etička pitanja. Godine 1984., pri podjeli Lucasove nagrade, pozabavio se Auschwitzom. I to je učinio podučavajući novoj teodiceji, pitajući se, naime, kako je bilo moguće da je Bog dopustio Auschwitz. Teodiceja je proces kojemu nije stalo do ustanovljavanja ljudske odgovornosti, nego Božje. Kao i sve teodiceje, i ova završava oprostom. Utemeljenje pravorijeka glasi otprilike ovako: “Beskonačni (Bog) se u konačnom posvema odrekao svoje svemoći. Stvorivši svijet, Bog je njegovu sudbinu takoreći predao u njegove vlastite ruke i sam je postao nemoćan. I potom kad se u cijelosti da svijetu, nema nam više ništa za ponuditi: za davanje je sada na redu čovjek. To može napraviti tako da skrbno pazi da se ne dogodi ili da se često ne dogodi da mora Bog zbog čovjeka žaliti jer je svijetu pustio biti”.
Pomirljivi je grijeh svake teodiceje ovdje posebice očit. Ne samo da nam ništa ne govori o Auschwitzu, ni o njegovim žrtvama ni o njegovim krvnicima, nego joj ne uspijeva niti izbjeći sretan kraj. Iza božje nemoći izbija na dan nemoć ljudi koji ponavljaju svoj plus jamais ça! [nikad više to], kad je već jasno da je ça [to] posvuda.

1.6. I pojam se odgovornosti nepopravljivo stopio s pravom. To je znano svakomu tko ga je pokušao upotrijebiti izvan pravnog područja. No ipak su etika, politika i religija mogle odrediti same sebe jedino otimajući teren pravnoj odgovornosti, no ne zato da bi sebi natovarile drukčiju odgovornost, nego raščlambom područja neodgovornosti. Naravno, to ne znači nekažnjivost. Prije znači – barem za etiku – naletjeti na beskonačno veću odgovornost nego što bismo je bili kadri ikada preuzeti. Najviše što možemo učiniti jest da smo je svjesni, to jest da zahtijevamo njezinu nepreuzimljivost [inassumibilità].
Nečuveno otkriće do kojega je Levi došao u Auschwitzu tiče se materije koja se odupire svakom ustanovljavanju odgovornosti. Leviju se pak posrećilo izlučiti nekakav novi etički element. Naziva ga “siva zona”. U njoj se vije “dugi lanac koji povezuje žrtvu i krvnike”. tu zatirani postaje zatirač i sam se krvnik pojavljuje na svoj način kao  žrtva. Siva, neprekinuta alkemija, u kojoj dobro i zlo, a s njima i sve kovine tradicionalne etike, dosežu svoje talište.
Posrijedi je dakle područje pravne neodgovornosti i “nemoći rasuđivanja” (impotentia judicandi; Levi 2, str. 45), koja se ne smješta s onu stranu dobra i zla, nego je takoreći s ovu stranu njih. S Nietzscheu simetrično suprotstavljenom gestom Levi je prenio etiku s ovu stranu točke od koje su nas navikli misliti. Osjećamo da je to s ovu stranu značajnije od bilo kojega s onu stranu, a da pritom ne bismo mogli reći zašto, da nas pod-čovjek mora zanimati puno više od nad-čovjeka. To sramotno područje neodgovornosti jest naše prvo okružje iz kojega nas neće moći izvući nikakvo priznanje odgovornosti i gdje se minutu za minutom sriče lekcija “strahotne, neizrecive i nepredstavljive banalnosti zla” (Arendt, str. 259).

S talijanskog preveo Mario Kopić

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"