Ljeto 2008

  "IZA DEJTONSKE BOSNE"
  Adam Douglas Moore
 
 

I Uvod

bosna i Hercegovina je ponovno u slijepoj ulici ustavnih promjena jer političke vođe, koje govore u ime “svojih” etničkih zajednica, imaju radikalno nesrazmjerne vizije o tome kako bi država trebala izgledati u budućnosti. Međutim, već je krajnje vrijeme za reviziju Dejtonskog ugovora. Skoro svi priznaju da je postojeći politički sistem previše kompleksan i neefikasan. Možda bi, ako bi reformski fokus bio usmjeren na više tehničke aspekte,  kompromis bio moguć. Naposljetku, aprilski paket ustavnih promjena je zamalo usvojen u Parlamentu. Da nije bilo pasivnosti visokog predstavnika Christiana Shwartz-Schillinga, reformski zamah generiran tokom mandata Paddyja Ashdowna ne bi bio raspršen prije postizanja svog cilja.
Međutim, Bosna i Hercegovina ima potrebu za mnogo jačom reformom budući da država nije samo nezgrapna nego je i temeljno iliberalna i politički nelegitimna budući da je bazirana na etničkoj diskriminaciji koja krši evropske standarde ljudskih prava i sistematski potiskuje demokratsko izražavanje političkih alternativa koje nisu bazirane na etničkim potraživanjima.  Ovaj esej se sastoji iz tri dijela. Prvo, razotkrivam argument da Dejtonskom ustavnom okviru – i njegovom proizvodu odnosno postojećoj političkoj eliti u Bosni i Hercegovini – nedostaje osnovne političke legitimnosti. Drugo, dat ću kratku analizu trenutne političke dinamike koja pokazuje kako takva ustavna struktura puna grešaka ostaje do te mjere politički i institucionalno učahurena u Bosni i Hercegovini. Na kraju, predlažem demokratsko rješenje koje bi moglo obezbijediti građanima priliku da prevaziđu opstrukciju ustavnih reformi, učinjenu od strane nacionalističkih političara, i da odigraju svoju ulogu u razvoju novog političkog poretka koji će usmjeriti Bosnu i Hercegovinu čvrsto na putu priključenja Evropskoj uniji.
 

II Bosna i Hercegovina kao fragmentirana etnokratija

Na prvi pogled mogla bi se činiti nelogičnom tvrdnja da je politički sistem Bosne i Hercegovine nedemokratski i iliberalan budući da su njene vođe demokratski izabrane putem izbora koji se generalno percipiraju kao slobodni i fer. Ovo jeste tačno i ja sam spreman da priznam da je u svojoj formi Dejtonski ustav obezbijedio demokraciju u najužem smislu te riječi odnosno da se redovni izbori održavaju i da služe kao baza transfera političke moći. Međutim, fokus na izborima per se odaje duboko autističnu koncepciju liberalne demokracije. Jedino ako uzmemo u obzir specifična institucionalna ograničenja i poticaje koji čine politički sistem, moguće je normativno procijeniti karakter dejtonskih političkih struktura. Gledano s ovog sveobuhvatnijeg aspekta, ja tvrdim da je Bosna i Hercegovina najsličnija fragmentiranoj etnokraciji. Vezano za ovo, inspiraciju crpim iz djela Orena Yiftachela o etnokraciji kao o obliku prakse upravljanja državom baziranom na tehnikama prostorne diskriminacije.1 Prema tome, pod pojmom fragmentirane etnokracije – ja ustvari podrazumijevam dva prožimajuća fenomena: Prvi – sadržaj demokratskih prava i izbora je toliko ograničen da u praksi samo specifična etnička potraživanja jesu ustvari moguća, “Ustav priznaje jedino bošnjačke, hrvatske i srpske etničke interese kao legitimne političke interese dok su svi drugi isključeni... Isključivo etničko političko predstavljanje dovelo je do nestanka političkog građanina u pluralizmu njegovih i političkih interesa“2. Drugo, ova marginalizacija građanskog državljanstva praćena je  - i u krajnjem ishodu zavisi od – kulturne, političke i institucionalne etno-teritorijalne segregacije društvenih prostora Bosne i Hercegovine. Kada se ovi uvjeti preispitaju u (međusobnoj, M.K.) kombinaciji, postaje veoma teško održati legitimiziranu fikciju da je Bosna i Hercegovina bilo liberalna bilo demokratska država.
Promocija etničkih interesa nauštrb građanskih opcija je potkrijepljena sa dva široka i (međusobno, M.K.) povezana institucionalna elementa. Prvi od njih je etnički bazirana definicija državljanstva koja privilegira “grupna prava” članova tri bosanskohercegovačka konstitutivna naroda preko individualnih prava građana. Navodno, naglašavanje etnički definiranih kolektivnih prava je namijenjeno zaštiti političkih interesa (za koje se pretpostavlja da su homogeni i lako prepoznatljivi sukladno ovakvoj logici) konstitutivnih naroda. Ali u praksi ona prosto služe kao podrška nacionalističkim političkim elitama koje tvrde da govore u ime ovih pretpostavljenih etničkih kolektiviteta. Štaviše, unatoč njenom predstavljanju kroz jezik prava, ova etnička definicija državljanstva svodi se na samo nešto malo više od institucionalizacije etničke diskriminacije. Možda je najjasniji primjer ove tvrdnje to da je građanima koji nisu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci zabranjeno kandidiranje na izborima za određene funkcije poput one člana Predsjedništva. Postoji prostorni element vezan za ovu diskriminaciju jer su konstitutivni narodi iz “pogrešnog” entiteta  također uskraćeni za pravo na punu participaciju u političkom procesu.
Ovi aspekti Dejtonskog ustava jasno krše Protokol 12 Evropske konvencije o ljudskim pravima koja kaže:  “Svako pravo koje zakon predviđa ostvarivat će se bez diskriminacije po bilo kom osnovu kao npr. polu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovijesti, političkom i drugom uvjerenju, nacionalnom ili društvenom porijeklu, povezanosti sa nacionalnom manjinom, imovini, rođenju ili drugom statusu”.3 Upravo na bazi ovoga su Jakob Finci, Dervo Sejdić i Ilijaz Pilav podnijeli tužbe pred Evropskim sudom za ljudska prava tvrdeći da se njihova prava krše usljed njihovog statusa nekonstitutivnih naroda (Finci i Sejdić) ili konstitutivnih naroda koji žive na prostoru pogrešnog entiteta (Pilav). Ako, kao što se očekuje, Sud donese presudu u korist jednog ili više podnosilaca tužbe, Ustav Bosne i Hercegovine će morati biti prepravljen u cilju njegovog dovođenja u ravan s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.4 Međutim, ako političke elite u zemlji ostanu vjerne formi - većina će se boriti svim sredstvima da bi zadržale ovu etničku bazu državljanstva – a sve u ime zaštite ugroženog “nacionalnog” interesa, naravno. Učiniti drugačije od toga bi dovelo u opasnost samu osnovu njihove moći.
Slučaj Ilijaza Pilava – Bošnjaka koji živi u Republici Srpskoj, kojem je zabranjeno kandidirati se za bosanskohercegovačko Predsjedništvo – daje nam korisnu ilustraciju drugog etnokratskog elementa političke strukture Bosne i Hercegovine: promocije etno-teritorijalnosti na skoro svim nivoima vlasti. Etno-teritorijalnost je politička strategija koja za cilj ima ustanovljavanje eksplicitno prostornih baza za različita etnička potraživanja (identifikacija, politička moć, kulturna prava, itd.) pomoću konstruiranja partikularnih mjesta kao teritorija koje pripadaju ili koja su prikladna za određene etničke “kategorije” naroda – i sukladno implikaciji za istiskivanje drugih etničkih kategorija. U svojim ekstremnim oblicima, etno-teritorijalnost uključuje “čišćenje prostora” – brisanje svih tragova etnički “ostalih” sa određenog krajolika. Ova osobina je bila najjasnije demonstrirana kampanjama “etničkog čišćenja” u Bosni i Hercegovini a koje su bile centrirane  ne samo oko ubijanja i prinudnog preseljenja ljudi nego i oko pročišćenja  i etničke re-klasifikacije mjesta kroz destrukciju i konstrukciju etničkih kulturnih oznaka poput džamija, crkava, grobalja i memorijalnih oznaka; preimenovanje gradova i ulica, eradikaciju naselja i kuća i destrukciju istaknutih simbola bosanskohercegovačkog multietničkog naslijeđa poput Nacionalne biblioteke u Sarajevu.
Dejtonski ustav kao i prethodni Vašingtonski sporazum ustanovljavanjem Federacije institucionalizirali su ratne etno-teritorijalne projekte dajući temelje mnoštvu pod-državnih političkih jedinica organiziranih na etničkim principima. One su varirale od Republike Srpske na entitetskom nivou do osam etnički homogenih kantona u Federaciji i sve do načina podjele općina poput Mostara i Gornjeg Vakufa-Uskoplja kada se ova druga opcija pokazala nemogućom u Hercegovačko-neretvanskom i Srednjobosanskom kantonu. U teoriji, ove teritorijalne podjele su fundamentalna komponenta konsocijacijskog političkog sistema koji štiti prava konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Efektivno, one su olakšale etnizaciju i kontrolu nad određenim teritorijama koju je posjedovala jedna etnička grupa nauštrb ostale dvije. Znači, u konačnici to predstavlja ništa drugo do prostorno utvrđivanje etničke diskriminacije kroz stvaranje više političko-teritorijalnih etnokratskih režima unutar države. Republika Srpska, kao u institucionalnom pogledu najviše etabliran etnokratski režim, na meti je mnogobrojnih kritika zbog svoje diskriminatorne politike, ali pretjerano fokusiranje na ovaj entitet dovodi do rizika previđanja etno-teritorijalizma koji preovladava kao politička strategija u Bosni i Hercegovini. Zaista, u Federaciji bošnjačke i hrvatske nacionalističke stranke su marljivo radile na tome da se izbore za neformalne etnokratske prostore putem sveobuhvatnog nastojanja da ostvare paralelizam u administrativnoj praksi, javnim nabavkama i obrazovanju.
Kako objasniti preovladavajući karakter etno-teritorijalnih strategija i stremljenja ka etnokratskim prostorima kao politički projekt u Bosni i Hercegovini? Fragmentirana etnokracija proizvodi neophodnu bazu moći za nacionalističku političku elitu. Ona ih izolira od pravog izbornog natjecanja tako što im obezbjeđuje sigurnu demografsku marginu unutar etnokratskih teritorija te ograničava političku participaciju time što definira politiku unutar etničkog okvira. U isto vrijeme ona dozvoljava nacionalnim strankama da drže ljude u konstantnom stanju straha tako što priziva prijetnje njihovom vlastitom teritorijalno-političkom “suverenitetu” ili tako što potcrtava diskriminaciju s kojom se pripadnici njihovog vlastitog naroda suočavaju na drugim etnokratskim prostorima.
Rezultat ovoga, kako su nacionalni izbori 2006. godine u potpunosti pokazali, jeste politički sistem u kojem se “etničko nadmetanje” od strane rivalskih stranaka unutar svakog etničkog bloka pokazuje izuzetno uspješnom izbornom strategijom. Ustanovljenje fragmentirane etnokracije u Bosni i Hercegovini također olakšava kontrolu nad ključnim javnim preduzećima i ekonomskim resursima etničkim elitama i utvrđuje nacionalne stranke unutar javnih administrativnih aparatura. Stranke i njihove vođe u zamjenu koriste kontrolu nad javnom upravom i dobrima da bi obezbijedili patronažu – poslove u sektoru javnih usluga, poslovne kontakte, sumnjive uvjete privatizacije itd. – kako bi učvrstili svoj politički položaj. Rezultat toga je gotovo savršeno zatvoren sistem reprodukcije etničke političke kontrole.
Ovakva politička dinamika ponukala je opažanje da je u praksi Bosna i Hercegovina “demokratija etničkih oligarhija, a ne demokratija građana“5.  Možda je čak i ovakva formulacija preizdašna. Kao i kod ruske “vođene demokratije”. mogli bi se upitati kada to restrikcija političkog izbora i perverzija demokratske prakse čini apsurdnim bilo kakvo potraživanje demokratske legitimnosti? Kada ta tanka glazura demokratskog proceduralizma služi samo kao legitimno pokriće za produženje vladavine od strane etničkih oligarha koji žive “od” više nego “za” politiku (posudit ću Weberovu klasičnu formulaciju “Politika kao poziv“)? Kako pojedinosti iz trenutnog slučaja korupcije vezanog za Mladena Ivanića ili prethodne pljačke Elektroprivrede izvedene od strane Edhema Bičakčića (da spomenem samo ova dva prominentna primjera) pokazuju, politička elita Bosne i Hercegovine i nacionalne stranke ne samo da žive od politike: one su uključene u veletrgovinsku pljačku nacionalnog blaga zemlje. Kroz svoju ošamućujuću jagmu za osobnim bogaćenjem, nacionalističke političke elite otkrivaju se kao pohlepni paraziti demokracije prije nego kao njen legitiman politički proizvod.

 

III  Ustavna staza

 Unatoč ovih jasno iliberalnih i nedemokratskih osobina, ustavne strukture zavještane Dejtonom pokazale su se izvanredno izdržljivima. Danas je ta izdržljivost osigurana od strane dva faktora. Prvi i najočigledniji je uzajamna inkompatibilnost stavova tri grupe etno-političkih elita. Umnogome ću pojednostaviti stvari zarad prostora i da bih izbjegao zalaženje u tegobne debate, ove podjele se većinom mogu razložiti na slijedeći način: vođe bosanskih Hrvata zagovaraju “Dejton plus jedan” – urezujući  treći, dominantno hrvatski entitet unutar Federacije sa istim institucionalnim statusom Republike Srpske. Bošnjački političari odbacuju ovu predloženu daljnju federalizaciju države i pozivaju na jačanje centralnih državnih institucija kao minimum (SDA) i ukidanje Republike Srpske kao maksimalističku poziciju (SBiH). Političke partije bosanskih Srba odbijaju bilo kakvu promjenu statusa Republike Srpske, prijeteći referendumom o secesiji ako bošnjački političari nastave dovoditi u pitanje egzistenciju tog entiteta. Oni su također nedavno indicirali da će potraživati nazad neke od kompetencija prenesenih (sa entiteta, M.K.) na državu tokom posljednjih godina.

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"