Ljeto 2008

  I JA PRUŽAM i druge pjesme
  Tatjana Lukić
 
 

Rođena je 1959. godine u Osijeku, Hrvatska; rano djetinjstvo i prve razrede osnovne škole provela u Varešu, Bosna i Hercegovina, gdje su joj roditelji ostali živjeti sve do smrti. Gimnaziju završila u Osijeku. Studirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu; diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju 1982. godine. Vratila se u Osijek i radila kao srednjoškolski profesor nekoliko godina, zatim kao sociolog istraživač. Kao urednik poezije, sredinom i krajem 80-ih godina prošloga stoljeća bila u uredništvu tadašnjeg osječkog časopisa Revija i istoimene izdavačke kuće.
Sredinom 1991. godine sa suprugom i tek rođenom kćerkom odlazi iz Osijeka u Novi Sad, Srbija, gdje ostaje godinu dana kao izbjeglica iz već uveliko ratnog Osijeka. Nakon godinu dana napušta bivšu zemlju i odlazi u Češku Republiku, odakle je migrirala u Australiju koncem 1992. godine.
Učila i usavršavala engleski; radila na doktoratu iz sociologije; radila za australsku vladu kao sociolog istraživač; i nije se bavila poezijom godinama.
Od prije pet-šest godina ponovo piše, ali samo na engleskom. Povremeno i prevodi australske suvremene pjesnike za periodiku na području bivše Jugoslavije.
Nove pjesme objavljuje u australskoj i internacionalnoj književnoj periodici. Za rukopis na kome radi zadnjih godina Australian Council for Art je nagradio prestižnim New Work Grant za 2006. godinu. Nova zbirka pjesama La, la, la izlazi joj iz štampe ove godine u izdanju Five Island Press, Melbourne, Australija.
Živi sa kćerkom Jelenom u Canberri, Australija.

 

i ja pružam

pružaju svi
i ja pružam
moje crveno knjišče.‘

majakovski, 1929.

 

još korak dva i uzet će moje
crveno knjišče
povući otvarač platnene torbe
i istresti stvari na stol

jesam li spremila prljavo rublje
u bijelu vrećicu na dnu torbe?

kao da škljocnu obarač
uperen ravno u prsa

bože jesam li spremila?
i vrećicu čvrsto svezala?
ili će se tu pred svima
rasuti sramno moje djevojaštvo?

i planuti od stida korice knjižice
bez koje ne mogu u šetnju duž obale
kao suhi lipov listak
pod užganom šibicom

(1989).

 

razlozi za ostanak

pomjerio bi se stol
ako sutra na njega
ne položim ruku?

pod tuđim tijelom
klonula bi stolica?

pošla bi za mnom vjerna svita
sva slova iz knjiga?

pred drugim okom
prhnuo bi put nebesa
beli anđeo sa zida?

prije bi se rasprsla
nego tuđi pikavac primila
pepeljara?

od olovke bi ostala tačka?
od prazne hartije flor?

a nož kojim sam rezala hljeb
i otvarala pisma

uzelo bi u zube ludo pseto
i nosalo tamo-amo
uzduž sobe tamo-amo
gdje sam vijek prohodala?

(1989.)

 

sarajevo

postoji ulica
uz koju sam se dugo verala
i kuća ista stoji

ali se ja prema gradu ne pomjeram

znam da bi u susret
raširenih ruku
svi pomrli pošli

živi bi nabirali obrve
i prolazili šutke

i ovdje je ciča zima
dok trnem svjetiljku
kroz cijelac se teško
probija san:

sam bog će znati
je li zatvoren prozor
kroz koji motriš ulicu?
još uvijek skriven i sam?

i je li preživio minule smetove
porculanski anđeo na stolu kraj pepeljare?

(1989.)

 

a duša?

nekada sam znao? Pričao? priču
kao da je sve o biću
rečeno u jednom sroku
a evo me, dvojim
pred djetetom
koje uči prvo slovo:

ovo je uho, ovo ruka, ovo kosa,
ovo ovdje jagodice,
mladež ispod oka

ali
gdje je
duša?

zgranut stojim:
šta bi ono htjelo?

da uprem kažiprst u sjenku?
ili da zašutim i spustim ga
niz tijelo?

 

i ništa više

ne, nisam se zadesila na trgu kad je pala granata
jeste, ranjen je tada netko meni drag
ne, nisam spavala u podrumu
jeste, telefoniram svaku noć onima koji su spavali tamo
ne, nisam muškarac i nisu me odveli u logor
jesam, srela sam nekoga ko je izašao iz žice s metkom u plućima
ne, nisam vidjela nikoga kako umire
jesam, gledala sam leševe kako plutaju rijekom
ne, nisam umirala od gladi
jesam, prodala sam vjenčani prsten i kupila hljeb i mlijeko
ne, nitko me nije istjerao iz moje kuće
a jeste netko promijenio brave i legao u moj krevet
ne, nisam kupila mali pištolj koji sam jednom vidjela u izlogu
a jeste, svidio mi se, u džep bi mi sasvim fino stao
ne, nisam ja birala obalu rijeke na kojoj ću se zadesiti
a jesam, znam, mogla sam naučiti da plivam
ne, nije me bilo strah
a jesam plakala gledajući avione kako tutnje
ne, nisu me čuli, bila sam predaleko, na samoj zemlji
jesam, znala sam da će baciti bombu u tvoje dvorište
ma ne, u stvari, nisam znala, samo sam brinula da bi je mogli baciti
jeste, sjećam se svega
ne, nije bilo hladno, to ljeto je bilo prekrasno
izvodila sam svoju bebu u kolicima u šetnju i pjevala joj
po cijeli dan
šta sam joj pjevala?
o oblacima i pticama,
o željama i zvijezdama,
la la la,
eto to, i ništa više

(2003).