Ljeto 2008

  MOTIV FAUSTA I TOTALITARIZAM XX STOLJEĆA
  Edin Konjhodžić
 
 

Neupadljiva razlika između starih i modernih sofista je da su se stari zadovoljavali prolaznom pobjedom argumenata na račun istine, dok moderni žele trajniju pobjedu na račun stvarnosti. Drugim riječima, jedni su razarali dostojanstvo ljudske misli, dok drugi razaraju dostojanstvo ljudskog djelovanja.

Motiv Fausta u XX stoljeću je doživio dvije briljantne realizacije u romanima Thomasa Manna Doktor Faustus i Majstor i Margarita Maihaila Bulgakova. Roman o ruskom Faustu staljinističke epohe i roman o kraju nacističke Njemačke samo na prvi pogled, izuzev motiva Fausta, ne veže puno toga, ali svako pažljivije čitanje vodi i do drugačijih tragova.
U svjetskoj književnosti su figure đavola uglavnom slijedile dvije tradicije – biblijsku i romantičarsku. Bibilijska tradicija je uvijek iznova koristila motiv praroditeljskog grijeha naglašajući obično koncept figure đavola kroz laž i ubistvo. Prve realizacije motiva Fausta su upravo imale funkciju upozorenja i zastrašivanja kršćana pred đavolom, dakle, sasvim jasan i užasan primjer đavolje prijevare i ubijanja duše čovjeka. U srednjovjekovnom kontekstu književnost figuru đavola degradira i dodjeljuje joj komične crte i đavo počinje da gubi bitku ne samo s nebom, nego i s čovjekom. Takvu sliku možemo pronaći kod Dantea, Voltera ili Goethea, a u ruskoj književnosti je degradacija đavola najočitija na primjeru Gogolja, čija figura kovača Vakula uspijeva nasamariti đavola. Rani Gogolj je premjestio đavola u svakodnevnicu i zajedno s Dostojevskim, koji je slijedio njegov trag, započinje tradiciju demonizirane svakodnevnice u ruskoj književnosti s transferiranjem lika đavola u bezbroj zemaljskih likova svakodnevnice. Za romantičarske realizacije figure đavola može se reći da su više tkale figuru đavola oko mita o Prometeju. Gotovo preuzimajući funkciju antiteze, u djelima Klopstocka ili Byrona figura đavola biva trasformirana u motiv pobunjenika, nakon toga slijede intervencije Ljermontova ili Hugoa, pa sve do Poa i Bodlera kada ovakva figura đavola piscima donosi i slavu ukletih.
Pakt s đavolom kao osnovni element motiva Fausta našao se prvi na udaru kreativnih intervencija Thomasa Manna i Mihaila Bulgakova. Istraživanja i brojni eseji o paktu s đavolom u Doktoru Faustusu nisu u mnogo čemu jedinstvena, pa čak ni po pitanju trajanja pakta, ali se slažu da se uloga đavola u potpunosti promijenila. Poglavlje u kojem se nalazi razgovor s đavolom ne donosi više moćnog đavola, koji svojim umijećem zavodi glavnu figuru, nego novog, gotovo bismo rekli sekulariziranog đavola. Herman Pongs to povezuje s kontekstom vremena:
 “Jedan takav poseban pakt s đavolom kao što je to bio slučaj u Pučkoj knjizi i Faustu Goethea nije potreban kod modernog đavola“2.
Glavna figura romana Adrijan gotovo da pretvara đavola u instrument, pomoću kojega želi dostići umjetnički uspjeh odnosno umjetničku inspiraciju. Razgovor s đavolom Thomas Mann doduše stavlja u sredinu svoga romana, ali ga pretvara u neku vrstu svjesnog potvrđivanja, a ne zaključivanja pakta. Karol Sauerland uočava da taj pakt na planu radnje “ne donosi nikakav novi pravac, Leverkuhn se ne razvija drugačije u odnosu na vrijeme prije njega, samo se u stvari potvrđuje ono što je već bilo nagoviješteno“3. Obezvrjeđujući đavola u Doktoru Faustusu, koji više nije ni imenovan, nego samo predstavljen ličnom zamjenicom, i time prateći biblijsku tradiciju figure đavola dovodeći je do upitne egzistencije u obliku svijesti poremećenog umjetnika, Thomas Mann nas je doveo do pitanja koje se skoro samo nameće: “Gdje je završila sfera demonskog?”.
Demonsko Thomas Mann vješto premješta u sferu historijskih događaja i u sferu svakodnevnice. U dvadeset i prvom poglavlju Thomas Mann piše o porazu u ratu:
(...) “to stvarno znači da smo mi izgubljeni, da je izgubljena naša stvar i naša duša, naša vjera i naša historija“4 (Mann, 278)
Suprotstavljajući sferi borbe đavola za dušu pojedinca sferu historijskog, koja s ratom oduzima čovječanstvu sve ono, o čemu nas je motiv Fausta na početku svoje priče htio upozoriti, naime, dušu i vjeru. Konkretna ubistva i samoubistva se s druge strane dešavaju u svakodnevnom životu zbog ljubomore, lošeg braka ili ucjene, a počinile su ih figure iz svakodnevnice, sestre Rodde, gotovo bez pomoći đavola, koji kao da se samo brine o umjetničkoj inspiraciji, a kroničar Zeitblom zapisuje o svemu tome
 “novi svijet antihumanosti, o kojem moja dobroćudnost nije znala uopće  ništa, bio sam prvi put u prilici da osjetim baš tada” (Mann, 434).

U duhu Pučke knjige iz 1587. godine oslanjajući se na poznata mjesta iz nje, Thomas Mann intertekstualnim postupcima, pa i upotrebom arhaičnog jezika, inscenira oproštajni govor pred brojnim figurama svakodnevnice, praveći još jednu intervenciju inovativne prirode, naime, Adrijanovo priznanje pakta s đavolom nailazi na negiranje i negodovanje publike, koja odbija da čuje njegovu istinu o postojanju zla, sasvim suprotno od reakcije iz ranijih realizacija ovog motiva, figure svakodnevnice odbijaju postojanje đavola, koje ugrožava nečelo opšte istine i groze se užasne individualne sudbine koja narušava zakon anonimnosti.
Upravo istina o postojanju đavola i pokušaj da se on ulovi dovodi Bezdomnog, jednog od figura Majstora i Margarite, u pshijatrijsku kliniku. Tamo je smješten i drugi pisac Majstor, koji je pisao roman o Pontiusu Pilatusu i o zločinu u sferi historijskog, čija je neugodna istina izazvala oštre kritike privilegovanih književnih kritičara njegove epohe. I kod Bulgakova pakt s đavolom doživljava inovaciju, jer u njega stupa svjesno ženska figura Margarita. Njeno spašavanje Majstora je spašavanje pred demoniziranom svakodnevnicom i to uz pomoć đavola. Bulgakov čak i izvodi đavola na pozornicu Varijetea pred narod, prikazujući kako se sve vrijednosti u očima ljudi, kao što su to novac ili odjeća, zapravo sredstvo manipulacije i stvaranje iluzije. Voland na to daje začuđujući, gotovo razočaran komentar:

„Ljudi kao ljudi. Čovječanstvo voli novac, ma od čega on bio napravljen, od kože, od bakra ili zlata. Lakomisleni … što ćeš … i milosrđe potkad zastruji u njihovim srcima…obični ljudi … općenito uzevši, podsjećaju na prijašnje … samo ih je stambeno pitanje pokvarilo…“5 (Bulgakov, 125).

 

Tekst u integralnom obliku i svim bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"