Ljeto 2008

  WILSONOVI MRAVI
  Nihad Hasanović
 
 

Za Ines

Svečana i sablasna - takva je ulica Behdžeta Mutevelića krajem zime, u sitnim satima, pod žutom uličnom rasvjetom. Kvartovski kafić u prizemlju nebodera odavno se oprostio od mušterija. Njihov žagor uz zaglušujuću muziku opet će oživjeti sljedeće večeri. Osim povampirenog mene, ulicom hodaju još jedino duhovi poginulih u prošlom ratu. Na vidiku nema primjeraka ljudske vrste. Ugojeni gradski golubovi i vrapci pokućarci takođe su našli pribježište.
Ali ako život shvatimo u najširem smislu, priznaćemo da taj dio Grbavice II ipak nije mrtva zona. O njemu bi imao štošta kazati vrsni poznavalac flore, insekata, mikroba. Zahvaljujući relativno toploj zimi, aglomeracije bakterija, klica, virusa, plijesni bujaju u mlakom, vlažnom zraku i na rešetkama kanalizacionih otvora. U lokvama se odvijaju nevidljivi biološki procesi. Životom je ispunjen svaki pedalj blata uzoranog automobilskim gumama. Mikroskopska bića razmnožavaju se i ugibaju na poklopcu šahta. Izgažena paloma-maramica i ljuske kikirikija bačene na zemlju ugošćuju stvorenja koja se našem oku otkrivaju tek pod uvećavajućim lećama.
Ambijentom dominira napeti muk. Pokoje bunovno graktanje i lepet krilima otkrivaju ko to proizvodi tišinu - sive vrane koje, načičkane po krošnjama lipa, iščekuju zoru, kada će krenuti u potragu za hranom. Njihov izmet kapa odsvukud. Mora te voditi anđeo čuvar ako želiš izbjeći poniženje posranog. Trotoar i cesta išarani su fekalijama. Bijele mrlje blistaju na sivoj pozadini. Ptice se okušavaju u Pollockovom slikarskom postupku; ispoštavan je zahtjev akcijskog slikarstva iz četrdesetih godina XX vijeka: magija umjetničkog stvaranja važnija je od smisla koji bi slika mogla imati.
Meni su sive vrane (Corvus cornix), čije se prisustvo u Sarajevu osjeća čak i više od divlje gradnje, bile oduvijek simpatična bića. Briga me što ih se povezuje sa zlom kobi i smrću. Doduše, slabo ih poznajem, uključujući i njihov, pretpostavljam, bogat društveni život. Volim šarmantni peripatetički hod tih životinja, volim geste njihovih krepkih tijela koje odaju inteligenciju drugačiju od naše. Zanimljive su onda te oči, crne poput katrana: teško je izdržati pogled kojim te bez straha odmjeravaju.
Dok prolazim ispod jata raštrkanog po krošnjama, ispuni me znatiželja i nešto slično strahopoštovanju. Isti boost dobijem i kada nedaleko odatle stanem pred procvjetalu džanariku u totalno ružnom okruženju. Blizu nje su, naime, prljavo trolejbusko stajalište, zgradurine čađavih fasada i bučna radionica za obradu glave, bloka i radilice motora. Pomenuto stanje osjetim i kada ljeti, u Grbavičkoj, spazim ježa kako, isprepadan, pretrčava ulicu.
One sive vrane drijemaju (možda čak i sanjaju), bdiju, seru, grakću, prelijeću s jedne grane na drugu i uglavnom šute. Tavore slikajući po asfaltu tehnikom nakapavanja. Upravo su one najzaslužnije za atmosferu koju doživljavam kao svečanu i ugodno uznemirujuću.
Sve dok me nije protresla jedna velikodušna knjiga, propuštao sam da se pozabavim raspoloženjem koje me obuzimalo pri susretu s tim tako banalnim pticama. Rađao se taj impuls - kako već napomenuh - i u drugim prilikama. Neobičan proces dešavao se u mozgu gotovo uvijek kad bih se usredotočio na neku ne-ljudsku formu života i pokušao se zamisliti u njenoj koži. Bio sam (i biću) bjelouška koja, virkajući iz vode, krivuda površinom Une. Skupljao sam u dlan suze rasplakanih vrba. Krotio sam, bez uspjeha, jata punoglavaca u ogromnoj oker lokvi nadomak betonare, saosjećao s rakovima koji su, još uvijek živi, šištali i pjenili na štandu pijace u drevnoj pariškoj ulici.
Ne postoji uvriježen termin za to stanje svijesti. Ono obuhvata znatiželju, budnost čula, respekt prema nepoznatom, spremnost da se identificiramo s bićem drugačijim od nas i, ponekad, određenu dozu straha, obično ne veliku, pogotovo ako znamo da nećemo biti otrovani ujedom ili požderani. Ima u tom kontaktu s drugim organizmima i nečeg, ponoviću, svečanog, čak i svetog, pod uslovom da se pojam svetosti vezuje za poštovanje života i ljubav prema njemu, a ne za lelujavosti metafizike.
Američki biolog Edward Osborne Wilson pasionirano je izučavao mrave i druge društvene insekte. Dobitnik dvaju Pullitzera, renomirani entomolog posebno se zanimao za utkanost čovjeka u ostatak živog svijeta. O tome govore njegova naučnopopularna djela. U Wilsonovoj knjizi Biophilia, sočnoj,  leksički bogatoj i nabijenoj magnetizmom dobre poezije, književni eros spaja se s disciplinovanim rezonovanjem prirodoslovca. Naučni jezik prelijeva se u poetski - sfumato koji je izuzetno teško postići a da se ne sklizne u pretencioznost. (Valja, ipak, istaći da je pretencioznost ponekad obilježje novìne. Ono što je nekad bilo pretenciozno, danas prihvatamo kao riba vodu. Isto tako, ima slučajeva kada jednostavan, prirodan izraz nije ništa drugo do najljepša manifestacija mračnjaštva i zaguljenosti.)
Jedna od namjera ovog originalnog djela iz 1984.: udariti temelje novoj etici koja bi očuvanje biološke raznovrsnosti stavila u središte svojih briga. Naš opstanak zavisi upravo od te najvažnije poznate raznovrsnosti. Ali da li je nju moguće spasiti u vremenu kada se tehnološke kreacije gomilaju a industrija metastazira? O korporacije, dajte nam novih seksi gadžeta, a bez gorila se, je li, nekako i može. Amazonsku prašumu, područje s najvećim biodiverzitetom na planeti, bageri krče da bi se izgradila saobraćajna infrastruktura i obezbijedio teren za uzgoj stoke. Po procjenama iz osamdesetih godina prošlog vijeka, s lica zemlje godišnje nestane najmanje hiljadu biljnih ili životinjskih vrsta. U prosjeku, dakle, svaki dan tri boje manje na pejzažu koji ubrzano blijedi. Nema sumnje da je situacija u našem stoljeću još užasnija.
Pragmatičar vulgarnog tipa će prigovoriti: “Zašto ne bismo uništavali druge vrste ako ćemo time poboljšati kvalitet ljudskog života, učiniti sretnijom ciljanu populaciju? Zar mi sebi nismo važniji od životinja?” Znači, istrijebi da bi preživio i mirna Bosna. E. O. Wilson objašnjava zašto stvari nisu tako jednostavne. Živi svijet sa svojim vječnim rebusima neiscrpan je energetski potencijal za čovjekovu kreativnost. Ako osiromašujemo biosferu, kržljaju i naše mentalne sposobnosti. Što je manje šuma, to smo više strojevi. Ko živi okružen isključivo mašinama, ničim drugim do ljudskim tvorevinama, neizbježno zapada, po Wilsonovom ubjeđenju, u duhovni kolaps. Pošto je Mašinu sâm napravio, čovjek ne može od nje da nauči ništa značajno novo. “Artefakti, osmišljeni da podražavaju život”, primjećuje autor, “neuporedivo su prostiji od njega.” Ovo mišljenje bi, kladim se, podržao i Ernesto Sábato, kako se to dâ zaključiti iz njegove zbirke eseja Pojedinac i univerzum. No, za razliku od slavnog argentinskog romansijera i razočaranog atomskog fizičara, Wilson nije tvrdokorni protivnik tehničkih novotarija. On samo želi revalorizirati prirodu na način drugačiji od onog kojim su se poslužili prosvjetitelji lansiravši mit o dobrom divljaku.
A priroda predstavljena u djelu Biophilia sadržajnija je i stvarnija od one kojoj se, ponekad u naivnom zanosu, divio XVIII vijek. Fragonard, Watteau, vaše slike djevičanskih predjela, vaši magličasti gajevi gdje dame i gospoda troše državni budžet na dokolicu zavodljivi su i dan-danas, ali rovanje biologa po mravinjacima takođe ima svoje draži. Gotovo na svakoj stranici, Wilson navodi primjere iz carstva flore i faune. Mala prosvjetljenja postignuta opservacijom, lopatom, mikroskopom, laboratorijskom analizom pretočena su u izvrsnu prozu. Brojni pasaži svjedoče ne samo o enciklopedijskom stručnom znanju ovog prirodoznanca, nego i o njegovoj istančanoj vještini zapažanja koja je decenijama vježbana po zabitima Novog svijeta.
U prvom poglavlju, pripitomljeni pekari bulji u prolaznike ispod strehe jedne kuće u surinamskom selu Bernhardsdorp. Pogled, čas divlji, čas ponizan, odaje bijednu poziciju jednog degradiranog, sluđenog stvorenja. Kao i njegovi bliski srodnici svinje, pekari spada među najpromućurnije životinje. Narator iznosi još neke karakteristike te vrste: u društvenoj hijerarhiji, ženke dominiraju mužjacima, a ne obrnuto, kako je uobičajeno među sisavcima; jedinke se ponaosob prepoznaju; kad te ugrizu, očnjaci se mogu zariti do kosti. Iako su to životinje rođene za divljinu, mladunče se lako pripitomljuje, ali po kakvu žalosnu cijenu: njegov karakter inteligentne i borbene nemani omlohavljuje jer nema gdje da se snaži. Posmatrač sa žaljenjem odmjerava tog nesretnika koji je odvojen od svog prirodnog okruženja. Pekari je “ukraden”, kako se izrazio, i preseljen među ljude. Jedno biće koje treba da se ostvari u slobodi naučeno je od malih nogu na zatočeništvo i poslušnost. Bačeno u civilizaciju, odudara od okoline, suvišno je, apsurdno, jadno.
S ljubavlju i preciznošću, Wilson pripovijeda o kompleksnom životu raznih organizama u tropima, ali i drugdje. Jedna vrsta južnoameričkih mrava (leafcutter ants ili po brazilski saúva) veliki je konzument vegetacije, čak je halapljivija od larvi, ptica i sisavaca. Ona uzgaja, na komadićima lišća pohranjenim pod zemlju, gljive koje su glavna hrana koloniji. Taj zamašni projekat mravlje prehrambene industrije ne može se realizovati bez zavidnog vrtlarskog umijeća. Ovi genijalno složni insekti su jedine životinje koje vladaju tehnikom pretvaranja biljaka u gljive. Saznajemo i da mravi komuniciraju prevashodno pomoću hemijskih spojeva, a ne vizuelno ili auditivno kao mi. Njihov nervni sustav, nepojmljivo mali, toliko je komplikovan da ga nijedna firma u Silicijumskoj dolini nije kadra reprodukovati. Milioni mrava jedne kolonije kojima su dodijeljene brojne dužnosti, od njegovanja kraljice-majke do vojnih zadataka, sačinjavaju grandiozni nadorganizam. On nema centar kao što mi imamo sivu masu u glavi. Može se, međutim, pretpostaviti da je njegova inteligencija drugačije konstituisana - da je podjednako raspoređena na sve članove kolektiva. Pošto je njih na milione, sljedovanje inteligencije za svaku jedinku je neznatno. Mrav je glup, ali nadorganizam se ponaša kao inteligentan i kreativan entitet koji se adaptira na okolnosti. S njega naučnici još nisu skinuli veo tajanstvenosti i, po svoj prilici, nikad neće. Mravlje katakombe ostaju jednako misteriozne kao i rimske.

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"