Ljeto 2008

  RUŽNI, PRLJAVI ZLI
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

Plemenite pobude, želje da se (fašističkoj) konstrukciji života, društva i ljudi suprotstavi na način da se rekreiraju dobrota i ljudskost, potakle su vodeće intelektualce, stvaraoce, a posebice filmske, da već tokom II svjetskog rata u Italiji nastane pravac poznat kao „neorealizam“. Počeci tog filmskog talasa sežu dakle prije rata, ali su svoj klimaks doživjeli poslije 1945. Bilo je to u duhu „umjetničkog osvještavanja“, nastojanja da se umjetnosti, nakon vremena stvaranja u trendovima i vrijednosnim sustavima fašizma, vrati dignitet, autentičnost, ali i uspostavi jedan novi realizam (zasnovan na verizmu), eda bi taj „umjetnički produkt“-film bio u dosluhu sa stvarnošću, konkretnim socijalnim, društvenim zbivanjima postratnog italijanskog društva. U tom ozračju stvarali su klasici talijanskog filma, kao što su Vittorio de Sica, Luchino Visconti, Roberto Rossellini, pa i Michelangelo Antonioni i još neki. Manifest neorealizma podrazumijevao je oporbu „vrijednostima fašizma“ (Mussoliniju), ali kasnije i postratnom beznađu prizivanjem slika osiromašenog, poraženog, običnog malog čovjeka, rastrzanog između unutarnje plemenitosti i grube političke i društvene zbilje. Antonio Pietrangeli već je 1942-43. objavio neku vrstu neorealističkog manifesta. U njemu je između ostalog pisalo: „Dole sa naivnom i izvještačenom konvencionalnošću koja vlada najvećim dijelom naše proizvodnje (filmske op. N.K.)... Dole sa svakom retorikom prema kojoj se svi Italijani sastoje iz istog ljudskog 'tijesta', da u svima bukti ista plemenita osjećanja i da su svi u istoj mjeri svjesni problema života.“ Jednom riječju, zagovaralo se jasno diferenciranje, po principu: „bad gays are bad, good guys are really good“. Zato su svi filmovi iz tog razdoblja veličali dobrotu i plemenitost običnih siromaha (a shodno tome pokazivala se ili sugerirala bešćutnost i bahatost ratnih i sličnih profitera). Sjetite se dobrih jadnika iz De Sicinih filmova „Čistači cipela“, ili „Kradljivci bicikla“, ili pak Rossellinijevog „Rim, otvoreni grad“.
 Ta potreba da se obični ljudi prikažu kao inkarnacije dobra, mada umjetnički utemeljena i sveobuhvatna, u smislu da se osobna drama likova uvijek prelama preko kritički opservirane društvene zbilje, vremenom je postala iritantna. Neki kritičari su počeli sve to da ismijavaju, a filmove su nazivali plačljivim i naivnim. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća javile su se glasne i umjetnički artikulirane reakcije na neorealizam. Ipak, jedan film Ettorea Scole „Ružni, prljavi, zli“ ( Brutti sporchi e cattivi iz 1976), inače posvećen Vittoriju de Sici, može se smatrati kultnim u tom novom čitanju italijanske stvarnosti. U tom filmu radnici bez pravog zaposlenja, društveni marginalci, siromasi, bijednici, ljudi koje život nije mazio, paćenici i tragičari ne gledaju se više kao plemeniti heroji sa velikim srcem i dušom. Oni su prikazani kao ružni, prljavi i zli. Onakvi kakvi samo mogu biti ljudi koji žive na rubu. Idealističke slike dobrih siromaha raspršile su se... progutalo ih je vrijeme. Zamelo ih je nastojanje i uvjerenje da im je osobna patnja dovoljna garancija da su dobri i plemeniti. A ta iluzija da su oni koji su proživjeli neka životna iskušenja, osobne ili kolektivne tragedije, superiorni moralno i ljudski, toliko puta je demantirana, raskrinkana, od antike preko Auschwitza do danas. (I, zar nije zabluda da čovjek uči na vlastitom iskustvu, greškama, u smislu da ne želi ponoviti i raditi drugom loše što je sam iskusio. A da ne spominjemo naivno vjerovanje da je umjetnost nekoga nešto može naučila!)
Što se tiče BiH, i stradanja njenih stanovnika devedesetih godina prošlog stoljeća, svi smo bili zatečeni, mnogi zaprepašteni količinom zla i stradanja. I stradalnici i svijet koji je, uglavnom, blagonaklono gledao na naše patnje trudili su se biti dobri, pomoći. Plemenitost, dobrota, požrtvovnost, altruizam bila su svojstva koja su ljudi prepoznavali ovdje i, shodno tome, pomagali nam, očekujući valjda da će se iz te pomoći izrodi refleks za samopomoć, daljnji napredak. No, euforija oko bezgrešnih žrtava, nažalost, splasnula je. A tome su najviše doprinijeli oni koji su hineći vlastitu patnju željeli da je okamene, kapitaliziraju na način da nemaju nikakvih obveza, odgovornosti, sućuti za druge, želje da budu išta više od jednom nazvanih žrtava. Sliku o sebi samima unakazili su. Plemeniti, dobri Bošnjani, koji su bili tako besprijekorni, čisti, entuzijastični, pametni, odgovorni, pretvorili su se u prljave, ružne, ponekad i zle. I to ne na filmskom platnu, nego u stvarnosti. A stvarnost je ovdje, na ovom prostoru skoro uvijek imala više umjetničkog od mnogih umjetničkih djela. “Uboge sredine su pozornice za velike (umjetničke op. N.K.) stvari”, pisao je Andrić. Ali, stvar je u tome što je nekad bolje ne biti na toj pozornici. Bolje je samo gledati izdaleka, jer ružni, prljavi i zli nisu samo glumci. Oni su odavno već sišli sa pozornice i upleli se u naše živote.