Proljeće 2008

  DVIJE A JEDNA
   Esad Bajtal
 
 

(Promotivno slovo, Sarajevo, 27. 02. 2008.)

 

Ugo Vlaisavljević:
Rat kao najveći kulturni događaj – Ka semiotici etnonacionalizma
Izdavač: Mauna-Fe, Sarajevo, 2007.

Pripitomljavanje nacionalizma
Izdavač: Mauna-Fe, Sarajevo, 2008.

 

Mi večeras promovišemo dvije a ustvari, govorimo o jednoj knjizi.
Zvuči paradoksalno, ali nije. Perceptivno to su dvije, a sadržajno samo jedna, dvostruko opredmećena knjiga, refleksivno utemeljena na fenomenu etno-nacionalizma u njegovoj ratnoj i poratnoj izvedbi. Govoreći u terminima filmskog jezika, prva, Rat kao najveći kulturni događajaj – ka semiotici etnonacionalizma, predstavlja panoramski pregled etno-retoričkog polja moći.

U pitanju je teorijsko-fenomenološki široko osvjetljavanje tog polja odozgo, iz ptičije perspektive i sa aspekta semiotike, kao namjenski izabranog hermeneutičko-interpretativnog kōda. Rat kao najveći kulturni događaj ...  je knjiga koja nam, akademski izbrušenim jezikom globalno, panoramski cjelovito, prikazuje kako krajnje iracionalni etno-logos funkcionira u jezičkoj ravni. O tome najbolje svjedoče naslovi pojedinih poglavlja knjige kao što su: Geotropi diskursa; Poetika vlastitog imena; Etnički identitet i rat...

I dok ga u ovoj osvjetljava spolja, u drugoj knjizi, Pripitomljavanje Nacionalizma, zbirci tekstova pisanih za sedmičnu kolumnu jedne dnevne (nezavisne) novine, Vlaisavljević etno-nacionalizam rasvjetljava iznutra. Aksiološki jasno i logički nepristrasno, autor zumira i, izvlačeći ih na samu površinu svog knjiškog platna, fenomenološko-logički analizira konkretne detalje dnevne, entopolitičke proizvodnje života, nacionalno disparatne bh zajednice. To je vidljivo već iz nekoliko nasumice odabranih naslova tekstova kao što su: Država, policija i vojska; Srebrenica – kraj epopeje; Zločin, okrutnost i nasilje; Potajni užitak političara; Otrovna opojnost politike; Neljudi i ološ...

Zašto su ove knjige važne?

Zato što, pored sadržajne, imaju i svoju ostenzivnu valjanost i vrijednost. Odnosno, zato što nam na djelu pokazuju kako se jedan bh intelektualac, svojim kritičkim diskursom, i analitičkim načinom razmišljanja, u prvoj (Rat kao najveći kulturni događaj ...) i kontinuitetom javnog govorenja, u drugoj knjizi (Pripitomljavanje nacionalizma), jasno izdvojio od inteligencije kao oficijelnog korpusa bh akademske zajednice. Jer, upravo ta inteligencija, kao intelektualni rent-a-car servis etno-oligarhija, odavno je izdala univerzalna načela i znanja i istine; i slobode i morala.

U ime čega?
I zašto?

U ime kulta (resp. kilta), idejne, vjerske, i aktualno-profitabilne etno-aksiologije. Ugo Vlaisavljević kao javni intelektualac, za razliku od politikantski instrumentaliziranih, rent-a-car-salonskih, vlastitom odlučnošću, i "odvažnošću izricanja" (kako bi to rekao Kasim Prohić), fenomenološko-analitički i doslovno ih trgajući, cijepa sumorno-sive konformističko-pragmatičke koprene akademskog licemjerja.
U knjizi Rat kao najveći kulturni događaj – ka semiotici etnonacionalizma, Vlaisavljević jasno pokazuje kako jezik samo artikulira ono što se događa u intersubjektivnom, tačnije, na  međunacionalno, i interkonfesionalno uzavrelom, politikantski uskomešanom, i pogibeljno-trusnom, horizontu etno-armirane Bosne i Hercegovine.

Međutim, za razliku od te, pretežno akademski-ezoterične, druga knjiga (Pripitomljavanje nacionalizma) indikativna je intelektualno-kritički. Njome i kroz nju   (i ovdje dolazimo u tačku pojmovnog pozicioniranja njenog autora na javnoj, društveno i politikantski smišljeno pregrijanoj sceni),  Vlaisavljević se profilira, potvrđuje, i afirmira kao javni intelektualac. A javni intelektualac, za razliku od salonskih (dvorskih), nije samo Fachmann, stručnjak za neko uže znanstveno područje, nego je i prosvjetiteljski široko, odnosno univerzalno obrazovan i kritički orjentiran društveni analitičar.

Kao takav javni intelektualac je na stalnom zadatku kritičkog uznemiravanja (resp. alarmiranja, animiranja, buđenja ...), idejno-uspavane i racionalno-nagluhe javnosti. Kao pojedinac, politički neetabliran, i samostalan mislilac, Vlaisavljević nije tu ni da donosi, niti da učestvuje u donošenju političkih odluka, nego da kritički rasvjetljava smisao, odnosno, u konkretnoj bh situaciji, besmiso aktualnih političkih zbivanja. Konkretno, u slučaju našeg autora, danas (nasuprot inerciji široko uvriježenog etno-akademskog konformizma), promocijom ovih knjiga svjedočimo jedno iskustvo logike intelektualne nepokornosti i misaone samosvojnosti. Odnosno, iskustvo strukturalne kritike neokolektivističkog diskursa dominantnog unutar polja etnički instalirane vladavine moći.

Međutim, za razliku od javnog intelektualca, ofanzivno-kritički nastrojenog pojedinca i aktivnog zagovaraća društvene promjene, dvorska bh etno-inteligencija, uglavnom figurira defanzivno: kao pozamašno plaćeni intelektualni advokat na zadatku odbrane i znanstvenog racionaliziranja iracionalno-partikularnih etno-istina. Preciznije, na sceni je dobro uhljebljena sinekura, zadužena za dušebrižničko njegovanje i održavanje neokolektivističke etno-svijesti (svog) naciona.

U pitanju su nove medijske zvijezde, proizvedene u svrhu (quasi)naučnog racionaliziranja i cizeliranja najočiglednijih neistina etnoideologija i njihovog vrijednosnog kodificiranja kao, tobože, općeg javnog dobra. Na personalnoj ravni, radi se o kalkulatorski uzornoj, i etički poraznoj metamorfozi pragmatski kondicionirane svijesti i savjesti dvorskih i pragmatski instrumentaliziranih mandarina i profesionalnih demagoga kod kojih je, fenomenološki govoreći, etno-ideologija potisnula savjest i zauzela njeno mjesto, a mišljenje i raz-mišljanje su se povukli pred arogantno etnologiziranom sviješću nedovršenih i etički desenzibiliziranih inteligenata. Njima zahvaljujući, gusto šipražje idejno podivljalog etno-nacionalizma ojačalo je do neiskorjenjivosti. Na tragu krvave, ratom producirane samorazumljivosti, idejne nedodirljivosti i etno-ispolitiziranosti životnog i socijalnog prostora, preostaje još samo "tanka nada" (Mak Dizdar) i neizvjesni pokušaj  "pripitomljavanja nacionalizma", što je i temeljna kritička ideja istoimene knjige Uge Vlaisavljevića.

Ne radi se o tome da nacionalizam već jednom zauvijek uklonimo nego da
ga napokon u dovoljnoj mjeri – recimo makar u mjeri dostojnog
preživljavanja drugih – civiliziramo. (str. 8).

Vođen tom, koliko ljudskom, toliko jalovom nadom, on traži izlaz uz pomoć uma, znanja i vlastitog javnog angažmana. Jer, bez javnog djelovanja, intelektualac je samo intelektualna himera, i nije moguć kao javni intelektualac. Ovdje je riječ o praktički neobično važnoj dihotomiji koju je kritička politološko-filozofska litaratura već poodavno detektirala i obznanila. Radi se o praktično vrlo važnoj distinkciji – umijeću razlikovanja – poziva i zvanja intelektualca.

Zvanje je nominalni okvir za njegovo profesionalno ispunjavanje radnih, "etno-patriotskih", itd., dužnosti i obaveza. Poziv je nešto sasvim drugo i (praktično nadilazeći pojmovni okvir dobrih običaja i vlastodržačkih očekivanja poslodavaca), pada u domen etičkog samorazumijevanja i kritičkog odnošenja spram uobičajene podrazumijevanosti idejnih zadatosti unutar aktualnog ideološkog polja. U pozivu intelektualac se ne obazire na zov vanjskog, i odaziva samo sebi samom. Tačnije – unutarnjem zovu vlastitog uma. Zovu u ime općeg javnog dobra. Dobra za sve i dobra svih, a ne samo idejno marketiranog dobra "za nas" i "naše".

Konkretno, javni intelektualac, djeluje kao umna avangarda, eksponent humanistički obrazovane, i demokratski prosvijetljene svijesti. Tek, kroz svoj javni kritički angažman on sudjeluje u (pre)oblikovanju racionalnog diskursa idejno već natražno uobličenog i emotivno prevrelog javnog mnijenja. Jer, u pitanju demokratije, uprkos etimološkoj sugestiji samog izraza, ne radi se ni o kakvom automatizmu puke "vladavine naroda", nego o "vladavini naroda kao opće umne volje". Ali, ta "opća umna volja" nije nikad samonikla nego je, u njenoj otvorenosti, valja nekako (istrajno i teškom mukom) oblikovati i odgajati.
Kako?
Stalnim, svakodnevnim uticanjem (riječju i djelom) na zavedenu svijest gomile, i vjerovanjem u mogućnost njene promjene. Svijest naroda, o čemu zorno svjedoči povijesno iskustvo (od Spartakovog ustanka do danas),nije nikakva nepromjenjiva, hermetički zakovana, ni bogomdana mentalna kategorija. Naprotiv, na nju se, u njenoj urođenoj otvorenosti i iskustvenoj plastičnosti, da djelovati uticanjem, obrazovanjem i prosvjećivanjem. Narod se dā i mora mijenjati. Zato javni intelektualac svoju etički nepotkupljivu intelektualost potvrđuje i legitimira samo kritičkim javnim djelovanjem.

Ugo Vlaisavljević to sasvim dobro zna, i striktno slijedi logiku tog (sa)znanja. Stoga on piše i za masovnu javnost, za čitaoce dnevne štampe i sedmičnih magazina. U tom načinu odnosa spram društvene svakodnevnice on ima svoje intelektualne preteče. A.Tokvil (Alexis de Tocqueville), J.Djui (John Dewey), J.K. Galbrajt (John Keneth Galbraith)..., osim za akademsku elitu svog vremena, pisali su i za prosječno obrazovane čitaoce dnevnih novina i sedmičnih časopisa.

Za usporedbu sa ovom knjigom (Pripitomljavnje nacionalizma), podsjetimo i pozovimo se na još jedan identičan primjer: Ortega y Gasset, jedna od najmarkantnijih intelektualnih figura XX stoljeća, svoju poznatu knjigu Pobuna masa (1930) oblikovao je od serije pojedinačnih, prigodno pisanih tekstova, koje je objavljivao u madridskim novinama. Dakle, javni intelektualac, za razliku od akademskih (resp. dvorskih, salonskih, kabinetskih) piše za dvije vrste publike: za  stručno-akademsku zajednicu, s jedne,i najširu čitalačku, s druge strane.Njegova se vrijednost, i intelektualno umijeće, potvrđuju upravo u "zadovoljavanju tako oprečnih ukusa". Istovremeno, i s vrijednosne strane čitano, kritički naboj Vlaisavljevićevih spisa (knjiga), naporu njegovog angažmana daje etički i, tome proporcionalno, humani smisao. Dakle, u osnovi ovih knjiga je njegov intelektualni i moralni impetus.

On je njihov kritički temelj.
I zato, ove dvije Vlaisavljevićeve knjige nisu samo knjige.
One su nešto više i nešto dublje od toga.

Rat i nacionalizam su (koliko ga ja znam i poznam), Vlaisavljevićeve intelektualne i ljudske rane koje ga već godinama autorski bole i – tematski more. Žive rane, koje nastanjujući se u mozak, urezuju svoje trajne i duboke ožiljke na čelu. I Ugo Vlaisavljević ih ne krije.

Iz ugla te neskrivenosti, zajednički, neispisani motto ovih knjiga, mogao je, i može da bude onaj moralno nedvosmisleni stih iz davne 1971. godine tada mladog bosanskog pjesnika Ahmeda Muhameda Imamovića koji u svojoj mladalački-poetskoj skrhanosti (Posljednja želja klonulog cvijeta) dirljivo kaže:

Ne mogu više da trpim moru
Svoju prećutanu riječ na čelu
Došlo je vrijeme zdravom govoru
I otkrivanju ožiljaka na tijelu.

Knjige: Rat kao najveći kulturni događaj – ka semiotici etnonacionalizma, i Pripitomljavanje nacionalizma, jesu upravo ti "ožiljci na čelu" koje (promovirajući ih), evo, zajedno s autorom, javno otkrivamo.

Promocija knjiga odrzana je u prostorima Hotela Bosnia, Sarajevo, 27. 02. 2008. Pored potpisnika ovih redova promotori su bili: prof. dr. Jasminka Babić–Avdispahić; prof. dr. Muhamed Đelilović; prof. dr. Enver Kazaz; Ivan Lovrenović, a moderirao je Feđa Maunagić, dir. izd. kuće Mauna-Fe.

A.M. Imamović, Od jada zarada, Sarajevo, 1971. str. 31