Proljeće 2008

  OD POJEDINCA DO HISTORIJE
   Kerima Filan
 
 

Autobiografija Osman-age Temišvarskog. Priredio, preveo s osmanskog turskog i obradio Ekrem Čaušević. Zagreb. Srednja Europa:2004. p. XVI + 150.

Ima knjiga koje nikada nije kasno prikazati. Da ova rečenica ne bi bila shvaćena jedino kao opravdanje autorice ovoga prikaza što javnosti predstavlja knjigu koja je objavljena prije više od tri godine, nastojat ću pokazati da je baš ta rečenice poticaj za ovakav oblik komuniciranja s tom knjigom i čitaocima.
Savremena kretanja u svijetu knjige, a ovdje ponajprije mislim na naučnu i stručnu literaturu, omogućila su da nam u ovome vremenu na raspolaganju stoji mnogo knjiga. Danas se, čini se, u svakom pogledu lakše dolazi do knjige. Govorimo li iz ugla kvantiteta, stvari stoje tako. Postavimo li kriterij kvaliteta, pokazat će se kako se i u savremenim okolnostima samo manji broj knjiga uspijeva održati kao referencijalna vrijednost u svome svijetu (u užoj, potom u široj oblasti na koju se njen sadržaj odnosi, te općenito u kulturi). Svaki autor sâm najbolje zna šta u knjizi koju piše hoće da kaže i šta tom knjigom želi da postigne. Knjiga je plod autorovih odgovora na ta pitanja postavljao ih on svjesno ili (pak) nesvjesno. I mjesto   koje će nova knjiga zauzeti u svijetu knjige uvijek je određeno autorovim odgovorima na pitanja „šta pišem“ i „zašto pišem“. Da je Ekrem Čaušević ta pitanja promišljao naučno i kompetentno dok je priređivao, prevodio i obrađivao jedan prozni izvor sačinjen na osmanskom turskom jeziku pokazuje vrlo uspješno izdanje vrijedne knjige pod naslovom Autobiografija Osman-age Temišvarskog
Kad pred sobom imamo knjigu koja je autobiografija, pomišljamo na pripovijedni izraz „kroz koji subjekt dolazi do sebe“, „kroz koji subjekt traga za vlastitom historijom“, „u kojem pisac proizvodi verziju o sebi i drugima propitujući se o svome životu i svijetu u kojem živi“ (Mirna Velčić). Autobiografija Osman-age neće dati očitu potvrdu (svih) gornjih definicija autobiografskog diskursa, ali ih neće ni iznevjeriti. Ta je autobiografija napisana prije tristo godina.
Najveći dio Autobiografije odnosi se na vrijeme koje je pisac Osman-aga proveo u zarobljeništvu. On je 1688. godine kao mlad osmanlijski vojnik (rođen je, sudeći po njegovom zapisu, 1671.) pao u austrijsko zarobljeništvo i jedanaest je godina proveo na prostorima pod habsburškom upravom. Slobodu je stekao bijegom na osmanski teritorij, što mu je pošlo za rukom tek nakon više pokušaja, kad su okončani osmansko-habsburški ratovi koji su potrajali od 1683. do mira postignutog u Karlovcima 1699. godine. Autobiografiju je Osman-aga pisao nakon što se vratio u rodni kraj. Tom životu nakon zatočeništva posvetio je samo nekoliko posljednjih stranica autobiografije. Rekao je kako je u Temišvaru dobio namještenje tumača zahvaljujući tome što je u zarobljeništvu naučio njemački jezik, kako je stekao porodicu i imetak te kako se nakon habsburškog osvajanja Temišvara našao u Istanbulu gdje je, po njegovim riječima životario. Posljednji reci u autobiografiji datirani su u 1724. godinu u istanbulskom kvartu Tophane. 
U svojoj višestoljetnoj historiji Osmanska država je zasigurno imala više perioda koji se mogu nazvati prelomnim, no vrijeme o kojem govori Osman-agina autobiografija u svakom je pogledu bilo prelomno za tu Državu. Poraz koji su Osmanlije doživjeli prilikom opsade Beča 1683. godine Osmanlijama je donio kraj osvajačkih snova a Evropi olakšanje. Već naredne 1684. Osmanlije su morali voditi rat na sve strane u Evropi. Ratne će prilike potrajati sve do 1699. kad će mir u Karlovcima pokazati da su te godine od Beča do Karlovaca označile kraj osmanlijskoga spokoja. Zarobljen u habsburškoj opsadi jedne osmanlijske tvrđave 1688. i Osman-aga će narednih jedanaest godina svoga života provesti u krajnjem nespokoju.
U nastojanju da se domogne slobode Osman-aga je doživio prave pustolovine,  nekoliko puta se našao na rubu života. U njegovoj neobično zanimljivoj životnoj priči, punoj prevrata neočekivanih čak i za zarobljeničko iskustvo u ratnim okolnostima, čitamo najprije kako je dopao ropstva, kako je nakon toga putovao u Temišvar i natrag da bi osigurao novac za otkupninu. Budući da njegov gospodar nije održao riječ, Osman-aga nije stekao slobodu, nego se, naprotiv, našao na pravim zarobljeničkim mukama. Putovao je kroz hrvatsku zemlju, pokušao je prebjeći u Bosnu i tamnovao je u Ivaniću. Dopao je u ropstvo novome gospodaru te ga je tako sudbina odvela u Beč. Ondje je doživio svakojake pustolovine. Ondje je i isplanirao bijeg. Iz Beča se, opasnim putovanjem niz Dunav, preko [Petro]varadina domogao osmanlijskog tla i, najzad, rodnoga mjesta. Ovaj pregled sadržaja Autobiografije kroz naslove koje je u svome prevodu dao Ekrem Čaušević dovoljno pokazuje kako čitaoca na stotinjak stranica očekuje doista uzbudljivo štivo.
Osman-aga je u autobiografiji zaokupljen svojim doživljajima i svojom sudbinom. On se ne bavi „velikom historijom“ i donošenjem sudova o krupnim historijskim događajima, iako se njegova životna priča u zarobljeništvu odvija u burnom vremenu u kojem se stalno pomjerala granica između evropskog i osmanskog svijeta. Pisac ne iznosi svoja zapažanja i svoje stavove o onome što vidi, njegovo pričanje prije ima karakter dokumentarističkog. Ali u toj priči o sebi Osman-aga donosi pokoji podatak o životu na ratom zahvaćenom prostoru, o napuštenoj zemlji, o razrušenim naseljima, riječju, o naoko malim zbivanjima za koja nema mjesta u velikim historijama. Nadalje, Osman-aga je ponešto rekao o ljudima s kojima se susretao i s kojima je razgovarao. Iz tih se njegovih zapisa može iščitavati kako je on vidio „druge“ i kako su se oni ponašali prema „drugome“. Mjestimično je napisao kakve su bile kuće u kojima se skrivao, šta je jeo i šta je odijevao. Stoga je Autobiografija Osman-age Temišvarskog neobično vrijedan izvor ne samo za osmansku i srednjoevropsku historiju (političku, socijalnu, ekonomsku), nego i za kulturnu historiju. Imamo li na umu da je Osman-aga tokom jedanaest godina zarobljeništva boravio na hrvatskoj i nadomak bosanskoj zemlji, bit će nam jasno koliko je njegova autobiografija važan izvor za  kulturnu historiju naše regije. Vođen svim tim vrijednostima koje sadrži Osman-agina autobiografija, Ekrem Čušević ju je priredio, preveo i obradio i tako je učinio dostupnom ovdašnjoj nauci i kulturi. 
Istaknimo ono što se već na prvim stranicama ove knjige jasno uočava: prevodilac je znalački prenio Osman-aginu autobiografiju iz osmanskog turskog jezičkog prostora u hrvatski. Svojevrsnu poteškoću u obradi nezvaničnih osmanskih izvora, kakva je i ova autobiografija,  predstavlja jezik kojim su pisani. Budući da pisci takvih tekstova nisu bili visoko obrazovani, njihov je jezik, zapravo, njihov idiolekt. „Osman-agin je jezik siromašan, u izražajnim i leksičkim mogućnostima reduciran, njegove rečenice nisu uvijek dovršene, nerijetko im nedostaje predikatni glagol pa se gdjekad stječe dojam da su nedomišljene“ (str. XIV). Kad mi čitamo Autobiografiju Osman-age Temišvarskog posve smo pošteđeni tih nedomišljenih rečenica; njih je za nas sjajno razriješio Ekrem Čaušević. Koliko je Osman-aga napisao zanimljivu priču, toliko ju je prevodilac učinio čitljivom. Podsjetimo usto da prevođenje teksta podrazumijeva ne samo rješavanje (nepotpunih) rečenica nego i identificiranje toponima (koji su u prošlosti mogli glasiti drukčije), historijskih ličnosti koje se u tekstu spominju, odgovarajući prevod titula i vojnih činova koji pripadaju prošlosti. Iznijet ću jedno zapažanje o tome kako se formom može doprinijeti recepcije teksta, makar se ta forma činila posve običnom. Prevodilac i priređivač je tekst prevoda propratio s više od 200 napomena i one su date na kraju knjige. Tako šire čitateljstvo može pratiti Osman-agin tekst kao cjelovitu priču koju pri kraju stranice ne prekidaju napomene o mogućim različitim čitanjima osmanskog teksta u arapskom pismu, o izvornom obliku neke riječi ili izreke. Stručnjaku su, pak, takve napomene veoma dragocjene. Stručnjaku baš te iscrpne napomene garantiraju da je prevedeni Osman-agin tekst vjerodostojan izvor za dalja korištenja. Usto, čitalac ima jasno opisan historijski okvir u kojem se odvija Osman-agina životna priča u „Predgovoru“ Autobiografiji Osman-age koji je sačinio Dino Mujadžević. Na ovakvu knjigu nikada nije kasno prikazom (još jednom) skrenuti pažnju javnosti i potcrtati da ona nosi sve odlike naučnog i stručnog obrazca za objavljivanje narativnih historijskih izvora.             
Još je jedna vrijednost koja je s Autobiografijom došla u ovdašnju nauku i kulturu, a  ogleda se upravo u tom, autobiografskom žanru jednoga osmanskog izvora. Ne treba posebno isticati kako postoji doista velik broj pisanih izvora za proučavanje historije zemalja koje su bile u sastavu Osmanske države. No, u tom golemom broju zvaničnih dokumenata koje su izdavali različiti nivoi vlasti, potom historijâ pisanih na dvoru i oko dvora, te  drugih tekstova iz pera visoko obrazovanih osoba koje su naobrazbu stjecale na obrazovnim institucijama jedva se mogu zapaziti tekstovi koji su plod kulture pojedin(a)ca. A zapravo ti nezvanični izvori, koji odražavaju lično iskustvo, omogućavaju da se iz njih, a preko kulture pojedin(a)ca, upoznaje kultura osmanskog društva u kojem je u središtu bila zajednica a ne pojedinac. Takve je tekstove prava sreća pronaći u bibliotekama budući da nisu umnožavani prepisivanjem i obično su sačuvani u samo jednome primjerku. Ipak, neki radovi posvećeni toj vrsti osmanskih izvora, pisanih u prvom licu (Osman-agina autobiografija, Sohbetnama derviša Sejjida Hasana, knjiga o snoviđenjima Asije-hatun iz Skoplja) navode na misao da je obrazovano gradsko stanovništvo pisalo (prepisivalo i zapisivalo) više nego što osmanistika još uvijek o tome može pouzdano govoriti. Tu misao podupire i naš Mula Mustafa Bašeskija.