Proljeće 2008

  U ZNAKU POLITIKE
   Asim Mujkić
 
 

Nermina Šačić, Izvan politike

Rukopis Izvan politike autorice dr. Nermine Šačić predstavlja izuzetno poticajno štivo koje nadilazi zahtjeve klasične politološke analize. On je, ako se pravo hoće reći, provokativan u svojoj dekonstrukcijskoj zadaći koju je sebi sasvim „hladno“ zadala sama autorica da kao politologinja analizira i razvija narativ „ne-političnosti“, odnosno „izvan-političnosti“ kao strategije koja dovodi u samo srce političkog, odnosno mehanizma etnopolitičke vladavine.

Kroz šmitovski kategorijalni aparat koji počiva na distinkciji „prijatelj-neprijatelj“, a kontekstualizirano u strpljivo razvijan historijski narativ „izvan-političkog“, autorica nam pokazuje kako i dejtonska i komunistička BiH počivaju u svojoj dubinskoj strukturi na jednom etnopolitičkom obrascu. Jedan srpski političar iz Banje Luke nedavno je odao taj etnopolitičko ključ kada je rekao kako Bosnu vidi kao zemlju strogo kontrolirane, uljudne, ili neki bi rekli civilizirane mržnje između njenih konstitutivnih naroda. Do nedavno, s druge strane, unutar jednog drugog ideološkog predznaka, a na temeljima konsocijacijskih elemenata iz „zavnobihovske“ formulacije „i-i-i' i 'ni-ni-ni“, socijalizirani smo Bosnu gledati kao zemlju strogo kontrolirane ljubavi između njezinih konstitutivnih naroda. Mislim da nam upravo na ovim „šmitovskom“ mjestima u svom tekstu autorica razotkriva kompleksni etnopolitički mehanizam isključenja ogromne većine bosanskohercegovačkih građana „izvan politike“. I jedan i drugi obrazac strogo kontrolirane ljubavi i mržnje omogućuje zidanje zidina političkog Edena, ili strogo zaštićenih, rekla bi Naomi Klein, „zelenih zona“ u kojima zaštićeno živi oligarhija narodnih predvodnika. Politička sfera ostala je samo njima, bilo da je riječ o komunističkim, ili etnonacionalističkim oligarhijama. Samo unutar sigurnih „zelenih zona“ donose se ključne odluke, kompromisi, službeni i neslužbeni politički, ekonomski i kulturni dealovi. Zelene zone političkog zidom od policije, diskriminatornih zakona i raznih obavještajnih službi zaštićene su od „vanjskog svijeta“, svijeta „izvan politike“, od takozvanih crvenih zona, zona apolitičkog, zona unutar kojih su građani prepušteni svojim svakodnevnim mučnim životima na rubu dostojanstva i ekonomske održivosti, svijeta u kojem vlada „prirodno“, dakle „ne-političko“ stanje rata svih protiv svakoga, jedna hobsijanska džungla za koju je rezerviran izgleda samo zakon strogo nadzirane mržnje kao jedan nepresušni rezervoar legitimiteta povlaštene ideološke kaste. Upravo referirajući na Schmita, autorica razotkriva taj etnopolitički obrazac ideološko-oligarhijske vladavine koji, kako nam autorica pokazuje, svoju političku dominaciju legitimira pomoću stalnog podgrijavanja emotivnih naboja – bilo da je riječ o „ljubavi“ ili „mržnji“. Bosanskohercegovački konsocijacijski modeli se onda razotkrivaju u tekstu dr. Nermine Šačić kao duboko ideologizirani politički projekti koji posebno bivaju održavani zahvaljujući medijima, a temelje se na izguravanju ili upornom i ubjedljivom održavanju ogromne većine stanovništva ove zemlje „izvan politike“. Naime, držati nekoga izvan politike znači držati ga izvan dijaloga, rasprave, uticaja, mogućnosti participiranja, znači držati ga u životu gole funkcionalnosti, na kraju, znači držati ga izvan dobra i zla, u rezervatu divljih zvijeri u kojemu, per definitionem, ne može biti ni  zločinaca niti žrtava, ni pravde niti nepravde. Drugim riječima, biti izvan politike znači biti izvan zajednice moralnih subjekata, izvan ljudskosti.

Pa onda, ko je to „izvan politike“? Najočitiji odgovor na ovo pitanje, na što autorica ukazuje, jesu manjine. Na ovom mjestu treba podvući značaj tog pionirskog posla koji je autorica obavila u formi empirijskog istraživanja ne samo u klasifikaciji manjina već i analizi njihovog stanja i ukupnog društvenog položaja. Davanje manjinama mogućnost da dođu „do riječi“ u serioznom politološkom tekstu ne samo da ga čine jačim u kritičkom naboju već i nas ostale, pomalo već naviknute na etnopolitički oktroiranu monotoniju istosti, podsjeća na ono izvorno u bosanskohercegovačkoj običajnosti – susretanja u raznolikosti. Međutim, studija Izvan politike ne završava se uvidom u nepovoljan položaj bosanskohercegovačkih manjina. Autorica nas vješto, iz poglavlja u poglavlje vodi k pravom odgovoru na pitanje „ko je to zaista izvan politike?“. Pravi odgovor na to pitanje glasi da je upravo subjekt politike, kako nas naučavaju važeće politološke, filozofske i demokratske teorije, taj koji je izvan politike, građanin. Autorica nas tako suočava s, možemo reći, paradoksom nad paradoksima BiH: upravo je „građanin taj koji je izvan politike“.

Dr. Nermina Šačić dokazuje kako se upravo etnopolitička praksa održava zahvaljujući uspješnom držanju građanina izvan politike – politikama strogo kontrolirane mržnje i neprijateljstva, praksama diskriminacije, zastrašivanja, katkad silom, a što je najporaznije i nizom zakona na čelu sa spornim odredbama samoga Ustava. Autorica uspješno pokazuje da kategorija Ostali nije samo namijenjena onim skupinama ljudi koje se obično definiraju kao nacionalne manjine, već na suštinski način, pod Ostale može sasvim lako da se podvede ogromna većina građana ove zemlje, upravo onih koji se uporno drže „izvan politike“.

Knjiga dr. Nermine Šačić Izvan politike trebala bi podstaći dalju društvenu kritiku ali i imaginaciju studenata, da će pojačati senzibilitete prema manjinama, kako onim nominalnim tako i onim „nevidljivim“, dakle ogromnoj većini građana ove zemlje kojima je u zaglušujućoj buci poziva „narodima“ na okup u svojoj „čistoti“ sasvim „demokratski“ oduzet glas. Ovaj tekst nada je da ćemo kao građani ove zemlje taj glas vratiti.