Proljeće 2008

  GENOCID – SLUČAJEVI, POREĐENJA I SAVREMENE RASPRAVE (PRIKAZ ZBORNIKA)
   Rasim Muratović
 
 

Još je melek caru rekao da nije pamet vladati,
nego znati oko sebe pametne okupiti i savjete
dobronamjerne u upravljanju carstvom prihvatiti
Iz knjige o Husrev-begu

Današnjem okupljanju pameti uzrokovali su glasovi iz Skandinavije, iz Danske, iz  Danskog centra za holokaust i istraživanje genocida, iz Kopenhagena, na čelu sa urednikom Stevenom L.B. Jensenom, koji je uredio i u  januaru 2003. objavio Zbornik radova pod naslovom: GENOCID – SLUČAJEVI, POREĐENJA I SAVREMENE RASPRAVE.
Ovu vrijednu, ozbiljnu i korisnu znanstvenu studiju na bosanski jezik je preveo Bahrudin Bijedić, a za štampu priredio i objavio Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, u junu 2007. godine. Predgovor bosanskom izdanju napisao je prof. dr. Smail Čekić, koji je u ovom djelu jedini citirani autor sa područja jugoistočne Evrope (str. 340). Zbornik radova sadrži 11 članaka, koji mogu egzistirati i egzistiraju kao zasebne cjeline, eminentnih znanstvenika iz oblasti izučavanja genocida, sa ukupno 400 stranica teksta podijeljenih u dva dijela:

 

  1. Slučajevi i uporedne perspektive:

Slučajevi i uporedne perspektive obuhvataju sljedeće radove:
 1. Radikalizacija njemačkog pokoravanja pobune domorodačkog naroda Herero 1904. godine. Autor Henrik Lundtofte;
2. Motivi, mehanizmi i sjećanje na sovjetski komunistički teror. Autor  Klas Karlsson;
3. Pendžab 1937-1947. Slučaj genocida? Autor Anders Bjørn Hansen;
4. Genocid u «nezapadnom svijetu». Implikacije za proučavanje holokausta. Autor Robert Cribb;
5. Poređenja polja smrti: Ruanda, Kambodža i Bosna. Autor Rene Lemarchand.

II
B. Savremene rasprave:
1. Holokaust, genocid i evropske vrijednosti. Autor Uffe Østergåd;
2. Turska, SAD i genocid protiv Armena. Autor Torben Jørgensen;
3. Turska medijska debata o masakru nad Armenima. Autor Mehmet Necef;
4. Istraživanje konačnog rješenja. Autor Torben Jørgensen;
5. IBM tehnologija i Treći rajh. Autor Lars Heide;
6. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i krivično djelo genocida. Autori Martin Mennecke i Eric Markusen.

U članku RADIKALIZACIJA NJEMAČKOG POKORAVANJA POBUNE DOMORODAČKOG NARODA HERERO 1904. GODINE, autor Henrik Lundtofte citira eksperte iz oblasti izučavanja genocida Franka Chalka i Kurta Jonassohna, koji  svoju definiciju genocida zasnivaju na konceptu «da je akt genocida svjesni pokušaj fizičkog uništenja cijele grupe.»
Spomenuti eksperti iz oblasti izučavanja genocida koriste historijska poređenja koja oni smatraju relevantnim u proučavanju istrebljenja naroda Herero: «Kao i u ranijim slučajevima Indijanaca i pripadnika naroda Tasmanije, Herero su bili žrtve počinilaca koji su ubijali one koji su blokirali njihov pristup bogatstvu», navode eksperti. Međutim, ova teorija «blokiranja pristupa bogatstvu» nije ostala bez reakcija.
Tako je Gesine Krüger generalno pitanje njemačkog vođenja rata dovela u širi kontekst vođenja kolonijalnih ratova. Stav Gesine Krüger je «da se njemačko vođenje rata protiv Herero plemena ne razlikuje radikalno od brutalnog ponašanja drugih kolonijalnih sila pri slamanju afričkih nemira. Krüger definira istrebljenje pripadnika Herero plemena kao genocid indicirajući tako da i gušenje nereda od kolonijalnih sila može doći pod kategoriju genocida.»
Jedan drugi teoretičar, po imenu Horst Drechsler, tvrdio je «da je važan njemački cilj eksproprijacija zemlje i stoke plemena Herero trebao biti postignut moćnim oružjem i istjebljenjem plemena Herero.»
Njemačka armija pod vodstvom Trothe vodila je rat sa ciljem potpunog brisanja cijele Herero populacije, tako da njemačke namjere nisu više bile ograničene samo na uništavanje vojnih potencijala plemena Herero. Brutalno gušenje domorodačkih nemira preraslo je u radikalizaciju i kasnije u rat u kojem je cilj bio istrebljenje plemena Herero u njemačkoj jugozapadnoj Africi bez obzira na godine i spol. Totalni rat prerastao je u genocid. U pismu  Leutweinu od 27. oktobra Trotha izjavljuje: «Nacija (Herero) mora biti ubijena.» Trothina namjera za istrjebljenjem Herera imala je podršku u Generalštabu Berlina i zbog te njegove namjere za istrebljenje nekršćanskog plemena Herero pretočene u praksu odlikovan je jednim od najvećih odlikovanja tadašnje Njemačke. Populacija plemena Herero reducirana je za 2/3, mada je stvaran broj ubijenih pripadnika plemena Herero neizvjestan i kreće se od 35.000 do 100.000. Savremene procjene se kreću između 40.000 i 60.000
***
            «Sovjetski državni teror, kao nasilje koje su vršile državne institucije, bio je predmet koji je privlačio većinu istražitelja historije i sa Zapada i iz Rusije. Jedan od razloga za to interesovanje bio je nedostatak pristupa relevantnoj dokumentaciji, a drugi je bio ideološka i politička delikatnost teme koja je sputavana na različite načine». Tako započinje svoj članak MOTIVI, MEHANIZMI I SJEĆANJA NA SOVJETSKI KOMUNISTIČKI TEROR Klas-Göran Karlsson.
Dok nisu došle godine glasnosti, ruski književnik Aleksandar Solženjicin bio je jedini sovjetski analitičar koji se usudio prodrijeti u dublje mehanizme sovjetskog državnog terora. U svojoj knjizi ARHIPELAG GULAG 1973-1975. Solženjicin je proniknuo u samo srce sovjetskog komunističkog sistema, tragajući za  institucionalnim i mentalnim preduvjetima državnog terora. Zanimljivo je da Solženjicin nije štedio čak ni Lenjina od kritike smatrajući ga odgovornim za podstrekivanje sovjetskog terora.
«Na Zapadu je sovjetski državni teror u cjelini bio prepušten političkim, intelektualnim i naučnim raspravama. Historičari revizionisti nastojali su objasniti brutalnost sovjetske politike u Staljinovoj eri kao proces sa savremenim i internim dinamikama. Nemajući ozbiljne oponente, ni unutar ni izvan zemlje, Staljin je uspio u uvođenju i održavanju režima terora. Neke unutrašnje determinante mogu ovaj tragični proces učiniti malo više razumljivim», piše autor ovog članka Göran Karlsson. U ovom duhu historičar Arch Getty predstavio je Staljina, ne kao gospodara totalitarizma, nego kao klimavog vladara koji se «spotakao u svemu, od kolektivizacije do spoljne politike».
Za revizioniste ljevičare jedno od ključnih pitanja je: Da li je Lenjin kao predstavnik komunizma mogao biti zaštićen od odgovornosti za izliv sovjetskog terora?
            U nastavku članka autor Karlsson piše o crvenom teroru. U tom kontekstu Karlson naglašava da je «različit vremenski raspon u poređenju nacističkog i sovjetskog terora. Dok se nacistička destrukcija evropskih Jevreja i drugih stigmatiziranih grupa odigravala u vremenu od nekoliko godina rata, teror je decenijama bio jedan integralni aspekt sovjetskog historijskog razvoja. U kasnijim slučajevima mijenjali su se, kako vršioci i strukture, tako i motivi nasilja i razvoja sovjetskog terora.»
Sa sigurnošću se može reći da ovo što je autor Klas Göran Karlsson nazvao motivi, mehanizmi i sjećanja na sovjetski komunistički teror ima sve elemente genocida u skladu sa Konvencijom o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Međutim, kao i u ostalim brojnim slučajevima, teško bi i u ovom slučaju bilo dokazati namjeru. Namjera uništenja se u ovom slučaju kamuflirala «čistkama», «prisilnim migracijama», žrtve se nazivaju «bivši ljudi», «ranjivi element», «unutrašnji konkurenti», a kada je došla «glasnost», što je zamjena za neki vid demokratije sve ovo se, kako bi se prikrila suština, umjesto genocidom, naziva crvenim komunističkim terorom.
Nešto u što nema sumnje je to da je ovaj članak potvrdio vodeću ulogu birokratskih državnih, tačnije partijskih i policijskih struktura u realizaciji određenih planova. U ovom slučaju birokratija je realizovala ono što su idealisti zamišljali. Tako je napravljena jedna stvarnost gdje će se sve planirati i sve držati u planiranoj formi sa vlašću. Instrumentalni racionalni duh birokratije podrazumijevao je čak i rješenja koja nisu moguća, ali su «razumna». Zanimljivo je nešto, a o čemu autor članka ne govori, a to je da su ta «razumna»» rješenja uglavnom značila uništenje muslimanskih naroda, poput Tatara, Čerkeza, Abhaza, Čečena, Azera, Turkmena, Uzbeka, Inguša u pretežno hrišćanskim republikama. Pored toga što su konstantno ubijani, ovim nabrojanim narodima oduzeta je njihova etnička teritorija, kulturni identitet i kolektivno su iseljeni u centralnu Aziju i Sibir. «Razumna» rješenja, odnosno genocid nad muslimanima Rusije i bivšeg Sovjetskog saveza u cjelini imala su različitu ideološku podlogu, ali su ih tako revnosno provodili i  Petar Veliki, i vođa socijalističke revolucije Lenjin, i neprikosnoveni vođa Staljin, i predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin. Istine radi, povremenom genocidu bili su izloženi Nijemci iz doline Volge i Jevreji Sovjetskog saveza nakon Drugog svjetskog rata.
***
Autor Anders Bjørn Hansen piše u članku PENDŽAB 1937-47 – SLUČAJ GENOCIDA? sljedeće: «Podjela Pendžaba u avgustu 1947. godine praćena je masovnim nasiljem koje je iza sebe ostavilo petsto hiljada mrtvih ljudi. Podjela je takođe praćena masovnim migracijama u kojima je deset miliona ljudi prešlo granice između dvije države u začeću – Indije i Pakistana. Više od  pet miliona muslimana pobjeglo je sa istočnog dijela Pendžaba na zapadni dio, a više od četiri miliona Hindusa pobjeglo je u suprotnom pravcu.»
Hansen citira istraživača genocida Lea Kupera koji istupa protiv opisa nasilja podjele u Indiji kao akta genocida zbog nedostatka državne involviranosti u svemu tome. Umjesto toga, Kuper je nasilje podjele okarakterizirao kao genocidne masakre, tj. «nestanak dijelova grupa – muškaraca, žena i djece». U ovom kontekstu autor Hansen citira Henryja R.  Hutenbscha koji smatra da politiku genocida ne moraju počiniti samo vladine institucije. U datoj situaciji dobro organizirana i dobro naoružana komunalna grupa sa slabom centralnom vladom može provoditi genocid.
Britanci to opisuju komunalnim incidentima, čineći to namjerno kako bi sebe portretirali kao samovladaoce opredijeljene za ustanovljenje reda i zakona, kaže Hansen. «Političke promjene, povezane sa političkim vakuumom u vlasti, kreiraju obimne preduvjete za genocidni konflikt. U južnoazijskom kontekstu, kontekstu etničkog komunalizma, fenomen zajednica treba biti priznat kao struktura koja je imala ulogu u porastu konflikta koji bi mogao pridobiti genocidne proporcije».
Ovo je dosta zamagljena formulacija u kojoj se i ne nazire uloga međunarodne zajednice, prije svega uloga Velike Britanije u stvaranju preduslova koji su omogućili ono što se kasnije desilo i ono što se i danas dešava u odnosima između Indije i Pakistana. Zahvaljujući sposobnostima da dijele i vladaju, Britanci su uspjeli podijeliti indijsko društvo.
Zlo kao genocid ne može se posmatrati sa kompromisom. U susretu sa genocidom jedini ispravni postupak je njegova moralna, politička i pravna osuda. Kriterij za osudu i kažnjavanje je samo vrsta nasilja, a etnički identitet žrtve i izvršioca mora se, kao irelevantan, držati po strani. Pokazalo se međutim, i u ovom kao i u nekim slučajevima kasnije, posebno na primjeru Bosne i Bošnjaka, da etnički, odnosno nacionalni identitet žrtve, pogotovo ako su žrtve muslimani ima veoma važnu ulogu u onome što se naziva sprječavanje i kažnjave zločina genocida. Potpuno pojednostavljeno rečeno, mada to može izazvati zgražavanje svjetskih humanista, ako su žrtve muslimani, teško da će njihovi dželati, bilo da su kršćani ili Jevreji biti osuđeni.
***
U članku GENOCID U NEZAPADNOM SVIJETU: IMPLIKACIJE ZA PROUČAVANJE HOLOKAUSTA, autor Robert Cribb piše: «Kada je Rafael Lemkin za vrijeme Drugog svjetskog rata upotrijebio termin genocid u namjeri da opiše pokušaje nacističke Njemačke da istrijebi Jevreje i Slavene unutar Trećeg rajha, identificirao je to kao i stari i novi fenomen. Smišljeno brisanje čitavih naroda», navodi Lemkin, «nije potpuno novo u svijetu. Ono je samo novo u civiliziranom svijetu u kojem smo tek počeli misliti o tome.»
Ovim je riječima Lemkin upro prstom u nešto što je uvijek bio jedan od najvećih intelektualnih izazova: paradoks da su i civilizacija i moć, ali i volja da se uništi čovječanstvo porasli u isto vrijeme. U tom kontekstu razumjeti zašto je Njemačka, zemlja Beethovena, Goethea i Einsteina počinila genocid smatrano je većim iznenađenjem i važnijim pitanjem nego razumijevanje zašto je Džingis- kan uništio Tangute u 13. stoljeću.
«Iz ovih razloga holokaust je postao paradigmatski slučaj u istraživanju genocida u razmjeru neubičajenom u društvenoj nauci. Naučnici raspravljaju o tome da li je genocid morao uvijek biti usmjeren protiv određene rase, religijske grupe, političke pripadnosti itd. Raspravljalo se o tome da li genocid podrazumijeva stvarnu namjeru uništenja cijele grupe ili kao svoj cilj može imati brojno slabljenje grupe, te o tome da li je to dovoljan pojam za kvalifikaciju.» U sklopu problematiziranja i definisanja genocida teoretičari se pitaju da li je potrebno obratiti pažnju na namjeru uopće ili da li identifikacija genocida treba biti fokusirana na ishod radnje - posljedice - rezultate, što onda znači da genocid može biti počinjen i putem nečinjenja određenih radnji.
U tom kontekstu autor Cribb piše da se vodi rasprava o tome da li je bitna skala ubijanja ili su bitni konačni brojevi žrtava ili njihova proporcija u ciljnoj populaciji – te da li samo države mogu provoditi genocid, odnosno da li i nacionalne zajednice mogu biti krive? Može li genocid biti proces koji traje vjekovima ili to mora biti proces koji je vremenski ograničen? Može li se genocid odigrati u odsustvu moderne koncepcije rase? Može li masovno ubijanje naoružanih pripadnika i civilnih snaga u kontekstu rata biti smatrano genocidom? Da li novi termini kao etnocid, politicid, democid i ingenocid pomažu boljem razumijevanju ovih fenomena, kao i samog fenomena genocid, ili ga sve to još više zamagljuje?
Na sva ova dobro postavljena pitanja autor kao da nema odgovora. Zato je i pozvao u pomoć Rafaela Lemkina, autora teorije da «genocid nije ratni zločin i da besmrtnost zločina kakav je genocid ne bi trebala biti miješana sa amoralnošću koju svaki rat neminovno sobom nosi.» Lemkinov pogled na suštinu genocida je namjerna destrukcija ljudskih grupa. Lemkin ističe da takva destrukcija može biti postignuta i drugim sredstvima osim masovnim ubijanjem – dezintegracijom političkih i društvenih institucija kulture, jezika, nacionalnog osjećanja, religijske i ekonomske opstojnosti itd.
                                                            ***
 U članku POREĐENJE POLJA SMRTI: KAMBODŽA, BOSNA I RUANDA, Rene Lemarchand piše da je: «masovna ubijanja počinjena u Ruandi, Bosni i Kambodži planirala, ustrojila i izvršila država. A znamo da je genocid zločin države.» Ukratko, kaže autor, «skala pokolja naroda određenog za fizičku eliminaciju i smišljeni svrsishodni način na koji su oni uništeni ne ostavljaju sumnju u mojoj svijesti da ovdje govorimo o neporecivim primjerima genocida.»
«I dok je istina da je ideologija bila dominantna crta u slučaju Kambodže i genicida u Bosni, Pol Potov marksistički katehizam, iako sa primjesama rasizma, nema ništa zajedničko sa nacionalističkim prizivom etnički homogene Srbije», piše Lemerchand.
Domaći faktori nisu samo oni koji su oblikovali dinamiku genocida na specifične načine. Međunarodni kontekst daje nam značajan smisao za ideološka podupiranja ubistava u svakoj državi i zašto su se ubistva dogodila, sa minimalnim uplitanjem međunarodne zajednice.
 «Poslije genocida sva tri pomenuta društva konfrontiraju svoju prošlost na različite načine. Međutim, nema sličnih recepata da se dođe do sporazuma nakon genocida. Svaka se zemlja ponovo otkriva u skladu sa svojim vlastitim historijskim okolnostima. Ipak, uvjerljiv slučaj može biti sačinjen od prijedloga da ne može biti pomirenja bez pravde, niti pravde bez istine.» Po površnoj ocjeni autora, u sve tri države pravda i istina jednostavno su iluzije; u svakom slučaju, istina kao memorija namjerno je politizirana.
Autor je dosta nespretno upoređivao agresiju Srbije, Crne Gore i Hrvatske i genocid nad Bošnjacima sa terorom države nad sopstvenim narodom izvršenim u Kambodži. Ali je zato, zahvaljujući nekim drugim autorima koje citirao, iznio jednu ocjenu koja zvuči zabrinjavajuće: «Najveća ideja nacionalne samodeterminacije mogla bi biti realizirana uništavanjem multietničkog realiteta Balkana u ime sna o etničkoj čistoći».
Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"