Proljeće 2008

  IZGUBLJENO U PRIJEVODU
   Besmir Fidahić
 
 

U većini kultura i društava religija je, ako ne glavna, onda svakako jedna od najjačih snaga koje uspostavljaju i kontroliraju stavove prema seksu i regulišu seksualno ponašanje. Religije se baziraju na sistematičnom vjerovanju u božansko, duhovno biće (ili Vrhovno Biće), a ovo Biće, zauzvrat, stvara, vlada i kontrolira sudbinu svijeta i svega što u njemu postoji. 
Kako taj božanski autoritet ima kontrolu nad sudbinama pojedinaca na ovom svijetu, pa ih zatim nagrađuje, odnosno kažnjava, prema zasluzi na nekom drugom svijetu, vjerskim službenicima u «opisu radnog mjesta» stoji tumačenje otkrovenja sadržanih u svetim knjigama i/ili posredovanje k b ožanskom kroz izabranog predstavnika. 
Osim što razabiraju šta je to što je prema Bogu dozvoljeno ili ne, tumači otkrovenja sadržanih u Svetim knjigama tumače i uputstva za seksualno ponašanje u kojima se navodi ko se smije upuštati u seksualno sjedinjenje, pod kojim uslovima, kada, kako i u koju svrhu. Ove upute za seksualno ponašanje se tumače od strane muških sveštenika, rabina, imama, šamana, kao i od drugih pojedinaca koji tvrde da se nalaze u neposrednom kontaktu sa božanskim ili da su određeni od strane Boga kao njegovi predstavnici i tumači. Spol ovih tumača seksualnog ponašanja po Bogu nije slučajno naveden, jer ne postoji baš toliko religija u kojima žene (ili oni koji su penetrirani, odnosno oni u koje je nešto ugurano tokom tjelesnog spoja dvoje ljudi) vrše tu funkciju tumača. 
Uzevši u obzir nepobitnu činjenicu da je organizirana religija koja je proizašla iz jednog ovakvog sistema vjerovanja tokom minulih stoljeća, a i danas, posredno, odnosno neposredno, na ovaj ili onaj način, nanijela toliko bola upravo pojedincima-klijentima ovih tumača, te stvorila, radije nego objasnila, mnoge nedorečenosti, ne možemo a da se ne zapitamo o kontroli kvaliteta tumačenja Božjeg slova.
Budući da je svako tumačenje varijacija na temu, logičnim se nameće nepobitna neumitnost ispitavanja samovoljnosti tumača Boga da bi se pokazalo koliko se toga, zapravo, «izgubilo u prijevodu».  Svrha ovog članka je prikaz koncepta homoseksualnosti kao takve u očima svega što čini islam, pa ćemo pokušati pokazati, ako ne i potkazati, neke primjere samovoljnosti i lažnih tumačenja koncepta homoseksualnosti u islamu. 
Homoseksualnost je kao način života religijski demonizirana, pa je vrlo kontroverzna tema i sa heteroseksualne i sa homoseksualne tačke gledišta;  dok se čini da se pojedinci heteroseksualne orijentacije ne mogu prestati iščuđavati svemu što čini homoseksualnost, pojedinci homoseksualne provenijencije, zauzvrat, ne mogu prestati praviti «šou program» od samih sebe.  Umjesto da se zadrži u okvirima definicije vrste seksualnog odnosa između istospolnih partnera, homoseksualnost je prerasla u utjelovljenje svega što je ultraliberalno i, nadasve, ekscentrično.
Heteroseksualnost je, zauzvrat, umjesto da se razumije kao vrsta seksualnog odnosa između partnera različitog spola, postala model kojim se štiti sve što je časno, logično i kreposno. Modernističko licemjerstvo pri načinu pristupanja ovom pitanju je očevidno, a njegova «intelektualna» razgranatost, kao što ćemo i vidjeti na primjerima, sve je samo ne kreposna. Upravo su tumači po Bogu i religijske institucije oni koji su postavili temelje jednom ovakvom shvatanju seksualnosti i koji prednjače u zagovaranju ovakvih bipolarnih stavova. 
Prakticiranje ovakvih mimoilaženja i nesuglasja na primjeru Islamske Republike Iran, ili možda i uopšteno, čini da homoseksualnost, heteroseksualnost i biseksualnost, kao fenomeni, zapravo ni ne postoje. Primarni ljudski instinkti su se slabo razvili od samog postanka (ili Postanka); u potrazi za ljubavlju (odnosno seksom) mužjak ne traži ništa do toplotu (toplinu), a sve što ga na ovoj sferi bivstvovanja okružuje su ljubav, seks, pokušaj ugrijavanja i ljudi koji su uvijek spremni da nekoga nečim obilježe.

Uvod u Iran

Kada su arapski kalifi osvojili Iran, dogodilo im se isto ono što se dogodilo Rimu po osvajanju Grčke:  iako su vojno osvojili Perziju, perzijska kultura je osvojila njih.  Poezija, književnost, lijepe umjetnosti i svjetovna misao su tako počele da se šire kroz čitavu teritoriju Dar al-Islama, nastavivši tokom otomanskog preuzimanja moći, pa sve do potpunog pada Sultanata krajem 19. i početkom 20. stoljeća. 
Pad iranskog društva, koji je započeo u 19. stoljeću zajedno sa padom ostalih dijelova Otomanske imperije, vuče korijene iz raznih sfera društveno-političke prakse u Sultanatu, ali ono što ih je dokrajčilo bila je nemoć Sultanata da se nosi s vremenom u kojem živi: poljoprivreda, vojska, društveno-političko uređenje države su stagnirali, klimali se, pa napokon i krahirali zbog zastarjelosti u njihovim metodama rada. Krivac je mogao biti bilo koji sudionik u institucijama vlasti. Usprkos činjenici da su iranski i ostali panislamski imami pokušali da pripišu krah civilizacije široko rasprostranjenoj praksi homoseksualnosti i ostalih «griješnih» stvari, pad čitave civilizacije, naravno, nije imao nikakve veze s onim šta je narod odlučivao da radi sa svojim reproduktivnim organima. 
Istina nije imala nikakve veze ni sa čim seksualnim:  perzijski šahovi su otkrili čari i ljepote tadašnjeg industrijski, intelektualno, kulturološki razvijenijeg Zapada, pa bi krenuli po Europi zajedno sa svojim suprugama, djecom, slugama, kabinetima, u povorkama od po najmanje 500 ljudi, odsjedajući po pariskim, londonskim, rimskim hotelima sa pet zvjezdica. Kao u najnaivnijem od viceva, novcu prijemčivi Europljani bi im vrlo skupo naplatili čak i autentičnu europsku «žvaku», pa je jedan od smiješno naivnih iranskih šahova jedan dan u Londonu shvatio da nema para da se vrati nazad kući u Iran.  Prilici vični Europljani su mu predložili da potpiše komad papira kojim sve prirodne zalihe gasa na teritoriji Irana poklanja njima, a oni će, zauzvrat, njega i ostalih 499 ljudi iz njegove povorke vratiti kući.  Tako je i bilo. 
Iranski klerici toga vremena, osjećajući da bi trebalo nešto reći u vezi s prodajom rođene države, uplašili su se i same pomisli da napadnu šaha, tu uzdanicu Islama, taj bedem Vjere, nego za sve okriviše homoseksualce, alkoholičare, raspuštenice, vanbračnu djecu i, naravno, neizbježne Jevreje.  Tako su oni, možda nesvjesno, uspostavili model kojim islamske nacije sve do dana današnjeg «procesuju» greške svojih vladara.  
Bilo kako bilo, ne-Iranci nisu imali primat nad iranskim prirodnim blagom sve do islamske revolucije, koja je za neartikulisanost svojih prethodnika po pitanju rasprodaje države i neizbalansirane moći suverena okrivila ni manje ni više nego čitav Zapad. Posljedice vjerske oštrine iranske islamske revolucije po um običnog građanina Irana jedino se mogu mjeriti s intenzitetom ludila kineske kulturne revolucije; za ostatak svijeta, iranska islamska revolucija nije bila ništa drugo do posljednji znak da je ova država kapitulirala pred nemogućnošću da se prilagodi novom svijetu , pa je označila i konačan i potpun pad progresa moderniteta u Iranu. Stoljeća liberalizma, slobodne misli i optimizma pala su pred ludilom ultrakleričkog radikalizma. Najveći vladar kojeg je taj dio svijeta ikada vidio, Harun ar-Rašid, za čijeg je doba napisana poznata «Hiljadu i jedna noć», kalif pozitivno progresivniji od Petra Velikog, demokratičniji od američke moderne državne administracije, okrenuo se negdje u kaburu. 
Razlog propasti i Otomanske imperije i Irana, zbog čega su i ostali prikovani na dnu, jest da su izmanipulirali sopstvene narode, miješajući im se u vjeru na državnom nivou. Atatürk je promijenio jezik i pismo, uzevši time vlast od uleme , a Iranci nisu uradili ništa nego su se počeli predavati zaboravu, tvrdeći da su i dalje ono što su bili nekada, prije hiljada godina, i gledajući kako im stranci za male pare kupuju zemlju, nastavljajući da za sve okrivljuju homoseksualce, alkoholičare, raspuštenice, vanbračnu djecu i, naravno, neizbježne Jevreje. 
Ta uljuljkanost iranskog društva u zaborav pod šahom Pahlavijem prekinuta je islamskom revolucijom pod vođstvom bivšeg vjerskog disidenta ajatolaha Homeinija . Posljedica moderne manipulacije vjerom tokom Islamske revolucije sedamdesetih godina i uvođenja klerodržave krajem 20. stoljeća je to da je svaki građanin Irana postao potpuno ogoljen od svoga ljudskog ponosa i integriteta. Sve je to učinjeno samo da bi se novovladajuća klero-klasa ukotvila i ostala na vlasti:  hiljade Iranaca sa makar i jednom liberalnom dlakom na tijelu bačeno je u zatvore, uz navode da nisu dovoljno pobožni, da nisu dovoljno Iranci, da su vesternizirani i da se moraju vratiti iskonskim počecima svega po šiitskoj verziji islama. 
Iako se zove «islamska», iranska revolucija nije poradila na samoj vjeri, islamu, ni na koji način:  osim što je vjera postala sinonimom za državu, oni nisu uložili nikakve resurse u razvoj vjere, niti su uradili išta drugo do svezali 70 miliona Iranaca neopisivim strahom.  Retorika mržnje protiv Zapada i nemuslimana je počela da vlada , vojne povorke i obilježavanja nečijih drugih praznika, aktualne za vrijeme vladavine šahova, zamijenila je proslava Ašure , javno sjećanje na pobijene imame, javno njegovanje ličnosti Mahdija , ukratko, javna histerija. 
Mnogo toga je rečeno u vezi s iranskom islamskom revolucijom, neki čak tvrde da ona još uvijek traje, a kako je započelo, svi se jedino možemo nadati da se neće završiti jednim ogromnim krahom za sve nas. Ovako moderna iranska spisateljica Farnoosh Moshiri u svom prvijencu «Pred zidinama Svemogućeg» opisuje sljedbenike islamske revolucije i njihovo uvođenje u filozofiju i praksu Revolucije:
«...  Kemal priča o Revoluciji. Izjavljuje da je on, sin mesara, uzeo učešća u Revoluciji da bi istrijebio neprijatelje Boga i Vjere, vijoreći crnom zastavom Božje Stranke , tukući se lancima po leđima sve dok mu krv nije mlazovima šiknula iz rana; razmazavši krv po licu i položivši zakletvu, prozvao se Odanim pristašom Revolucije...» (prijevod str. 3 originala)

Ukoliko na svjesnom nivou odlučimo da ignorišemo ovaj očiti «entuzijazam» malog čovjeka koji kreće u revoluciju da bi promijenio svijet, važnije pitanje koje se nameće je kako možemo očekivati od kulture koja krajem 20. stoljeća praktikuje ovakvu vrstu učlanjivanja i koja odabira nepoštivanje integriteta ljudskog tijela i ljudskog života da ima ikakvog smisla za «sofisticiranija» ljudska prava kao što je poštivanje prava homoseksualaca? U ovakvim društvima ljudi pate en masse, bez obzira šta činili i s kim to činili kad navečer ugase svjetlo. 
Ovaj nojevski pristup problemima i stvarnosti savršeno opisan u liku Kemala iz Moshirijine knjige čini Iran savršenim modelom za tretiranje teme o islamu i homoseksualnosti, jer je Iran principe islama, islamskog društva i folk islama doveo na jedan potpuno novi, do sada neviđen nivo:  pravila i zakoni islama se kroje i savijaju da bi štitili interese iranske klero-klase. Postojanje jedne ovakve situacije u Iranu otvara potrebu za jasnijom definicijom islama, islamskog društva i folk islama, jer se čini da su Iranci prevalili ogroman put u negativnom pravcu od dana Saadija do ajatolaha Homeinija. 
Bez obzira koliko se brutalnima činili u provođenju u djelo ovih novih ideja o islamu, islamskom društvu i folk islamu, Iranci nisu baš uvijek bili lojalni idejama koje danas propagiraju u Islamskoj Republici. Možda oni i jesu «došli tobe», ali se nekako čini da su prije bili ako ne normalniji, onda svakako opušteniji. Trenutačno protuslovlje, trenutačna potpuna bipolarizacija u njihovih stavovima, čini njihov sadašnji pristup tematici jednom vrstom paradoksa.

Tekst u integralnom obliku i svim bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"

Pri pojmu «novi svijet» nikako se ne misli samo na SAD i Zapad nego na čitav spoj, većinski evropskih država, koje su učestvovale u industrijskoj i nacionalnoj revoluciji buđenja 19. stoljeća.  Trebalo bi pod tim terminom smatrati novoosviještene države onoga što čini današnji moderni svijet.

Do Ataturkovog preuzimanja vlasti 1922. godine, kada je zbacio posljednjeg otomanskog sultana, moderni turski jezik se zvao otomanski turski, pisao se arabicom, a bio je mješavina između modernog turskog jezika, arapskog i perzijskog.  Po pitanju jezika, Ataturk je, između ostalog, uveo latinicu, stavio glagol na posljednje mjesto, po uzoru na njemački jezik, te je započeo sa opismenjavanjem svih sfera stanovništva, a ne samo uleme i bogatih, kako je do tada bio običaj.    

Šah Reza Pahlavi je krenuo u potragu za iranskim identitetom. U potrazi za bivšom slavom, ime države je promijenio u Perzija, počeo tvrditi da su Perzijanci Arijevci, pa je pravio velike spektakle i proslave kao što je bila peta hiljadugodišnjica perzijske države, proslava pobjede na Persipolisu, itd.

Kaže se «disident» jer je ajtolah Homeini bio disident i sa političke tačke gledišta društvenog uređenja koje je tada vladalo u Iranu, kao i sa vjerske, dakle islamske, tačke gledišta:  on je zastupao verziju islama mnogo rigorozniju od verzije koju danas zastupaju vehabije ili Osama bin Laden, dakle verziju povratka «čistom» islamu, uvođenju potpunog šerijatskog sistema vlasti, tzv. klerodržave.

Termin «gharbiyyaz» ili «pod uticajem Zapada» je termin kojim se baratalo istom onom lakoćom kojom se u bivšoj Jugoslaviji baratalo terminom «državni neprijatelj», uopšte nije bilo logike u njegovom korištenju.

Čitav spektakl - od progona Salmana Rushdieja, koji je praktikovao pravo na slobodan govor, pa do progona zoroasterijanaca, bahaija, Jevreja i ostalih nemuslimana, o ~emu se moglo čitati u svakom izvještaju «Human Rights Watch» od Islamske revolucije do danas.

Ašura u {iita nije toliko proslava koliko «serbizirani» fenomen slavljenja izgubljenih bitaka.  Ovo je bitka koju su oni izgubili protiv sunnita, koji su htjeli izbore za nasljednika Alejhiselama, a ne da ga se naslijedi po muškoj liniji, kako su insistirali {iiti.

Mahdi je, dakle, taj posljednji božji poslanik kojeg {iiti čekaju da dođe na Sudnji dan.

Misli se na Hazbollah:  Allah – bog, hazb – stranka.