Proljeće 2008

  DIJABOLIČNO U POEZIJI ŠARLA BODLERA
  Mirza Sarajkić
 
 

Sotona ili Đavo jedna je od najkompleksnijih figura u zapadnoj književnosti. Ovaj pomalo mitski i legendarni lik prati vascijelo čovječanstvo od samih korijenja života na Zemlji. Tako nam, barem, kazuju svete knjige. Međutim, iako zauzima dominantno mjesto u povijesti religija i njihovih učenja kao oličenje samog Zla, u književnosti je Sotona preživljavao brojne metamorfoze i nije statičan lik. Za razliku od većine religijskih tekstova, književna djela ne predstavljaju Sotonu jednolično i nepromjenjivo. O tome nedvojbeno svjedoče djela čuvenih pisaca poput Dantea, Tassa, Marloua, Miltona, Blejka, Bajrona, Getea i mnogih drugih.
U Srednjem vijeku, Sotona je bio neupitna antiteza svega dobrog i moralnog – Danteov Inferno (1321). To je sasvim odgovaralo kolektivnoj slici svijeta koju je onomad promovirala Crkva. Međutim, Džon Milton već sredinom XVII stoljeća dekonstruiše ustaljenu sliku Sotoninu i u svome djelu Paradise Lost (1667) prikazuje dotašnje nečastivo oličenje zla kao prkosnog junaka s kojim u određenim trenucima trebamo suosjećati. Kako se od Miltonom počelo otklupčavati moderno doba, moglo bi se kazati kako je moderno doba počelo upravo onog momenta kada smo, napokon, počeli simpatisati Sotonu. Tu naklonost ka Nečastivom posebno su istaknuli romantičari sa Blejkom u pročelju. On je svojim djelom Marriage of Heaven and Hell (1790-1793) potvrdio Miltonove obrise novog heroja. Kod Blejka, Sotona već postaje uzoriti pobunjenik protiv Autoriteta, što je vrhovni ideal pjesnika uopće. Tako već u osvit XVIII stoljeća, Sotona bezmalo postaje sama ikona romantičarskog pokreta doživljavajući potpunu metamorfozu od najmračnije manifestacije Zla do tragičnog heroja, koji, štaviše, ukazuje na pravi put čovječanstvu. Upravo su dva najveća engleska romantičara, lord Bajron i Persi Šeli, utemeljila ovu novu, modernu sliku o Sotoni. A zbog svog konceptualnog obrata, proglašeni su osnivačima takozvane Đavolje škole ili Satanic Schoola. Nema sumnje da je u ovom periodu lik Sotone ostavio najdublji trag u književnosti. Profiliranje ili daljnje nijansiranje đavoljeg lika u književnosti najupečatljivije su nastavili Gete – Faust (1832), Dostojevski – Braća Karamazov (1880), Bulgakov – Majstor i Margarita (1966) kao i  Glen Dankan – Ja, Lucifer (2003). Pored ovih pisaca i njihovih djela, dijaboličke inkarnacije su kvalitetno obilježile i romane Hotorna, Gogolja, Tvena, Mana, Asimova i drugih.

SOTONA U CVIJEĆU ZLA
Ovaj rad će skromno pokušati istražiti polja dijaboličkog u pjesničkom opusu, po mnogima najznačajnijeg vjesnika modernog doba, čuvenog Šarla Bodlera (1821 – 1867). Već smo spomenuli kako se lik Sotone prenuo iz stereotipa upravo sa pjesnicima modernog doba, i to je razlog više da vidimo kako je on predstavljen u Bodlerovoj poeziji.
Iako fokus rada nije Bodlerovo ideološko stajalište, valja ukazati na poznatu činjenicu kako je Bodlerov život, a i pjesništvo, u veoma jakoj relaciji sa kršćanstvom. Povrh svega, njegova poezija obiluje kršćanskim simbolima poput anđela, grijeha, zla, pokajanja, litanije, Abela i Kajina, blagoslova, uznošenja... U toj svojevrsnoj mitologiji prepunoj metafora i slika preuzetih direktno iz kršćanstva, dominantno mjesto zauzima Sotona. Ta dominantna pozicija ne ogleda se u frekventnom ili pak podrobnom opisu Nečastivog, već upravo u kompleksnosti i simbolizmu tog lika i pjesama u kojima se spominje. Kao i većina njegove poezije, tako i dijelovi koji se odnose na Sotonu izuzetno su aluzivni, zgusnuti i metaforični. U ovom kratkom osvrtu na Bodlerovu poeziju, pokušava se otkriti da li je Sotona tek jedan u nizu dijelova mitologijske panorame njegove poetikeili pak važan lik koji reflektira esencijalne probleme modernog čovjeka?
Krećući ab ovo zbirke Cvijeće zla (Les Fleurs du mal), primjetno je da se Sotona u njoj eksplicitno pojavljuje na (tek) nekoliko mjesta. Međutim, upravo te pjesme su iz više razloga upečatljive i značajne, najviše zbog svojog simboličnog mjesta u zbirci i izrazito alegorijskog sadržaja.
Prva od njih je dakako uvodna pjesma Čitaocu. Ova pjesma može se posmatrati kao implicitni manifest Bodlerove poetike. Surovo iskren i potresan, ovaj lirski preludij razbija iluzorne krinke današnjice i uvodi nas u stvarni svijet. Taj svijet, opisan u prve dvije strofe, obilježen je glupošću, zabludama, grijesima, škrtošću i inertnošću. Centralni motiv naše ogoljene stvarnosti jeste niko drugi do Sotona lično.

...
Na jastuku zla dugo nas uljuljkivaše
Satana Trismegistos, koji nam duh začara,
I u rukama ovog mudrog alhemičara
Ispari dragocjena kovina volje naše.

Đavo u ruci drži konce koji nas miču!
U stvarima odvratnim mi dražest nalazimo,
I za po jedan korak svakog dana slazimo
Ka Paklu, bez užasa, kroz punu smrada tmicu.
...

Već ovdje Sotona je prikazan kao aktivni dio naše stvarnosti, toliko blizak da nas uspavljuje na jastuku zla. Na sceni nema nikakvog okrutnog demona zla koji nas želi dokrajčiti (religijski stereotip), već smjernog i mudrog alhemičara koji tali našu volju. Kao posljedica tog alhemijskog rituala, mi postajemo lutke kojima se on poigrava i kojima upravlja na putu ka paklu.
Nakon ovoga Bodler se naglo vraća daljnjem raskrinkavanju naše stvarnosti kroz personifikacije sedam smrtnih grijeha, te niže pomalo naturalističke slike licemjernog ljudskog roda. Aluzija na Sotonu opet nije izostavljena.
...
Jedno pleme demona banči u mozgu nama
Zbijeni, vrve, ko da milion crva plazi
...
Na samom kraju pjesme, pak, pažnju potpuno privlači gnusna ''zvijer'' Ennui ili Dosada. Ovaj magloviti motiv toliko je dominantan i upečatljiv, tako da zasjenjuje i sam središnji lik – Sotonu.
...
Od zemlje krš i lom bi stvorio najradije,
I u zijevu jednom sav svijet progutao:
Takvoga kao Dosada! Nju nehotične prate
Suze, dok iz nargile puši i sni stratište.
Ti, čitaoče, znaš to lukavo čudovište,
 - Dvolični čitaoče, - meni sličan, - moj brate!
...
 
Dakle, već sa uvodnom pjesmom, posvećenoj nama – čitateljima, đavolji lik je neizbježan i višestruko značajan. On, Nečastivi, držu nas u šaci. Poigrava se s nama i duboko je upreten u jezivu stvarnost u kojoj vrhuni čudovišna Dosada. Iako, u maniru prave moderne poezije, početna Bodlerova pjesma više sugerira nego što izravno kazuje, određena pitanja jasno golicaju um. Da li je Dosada ili Čamotinja posljedica đavoljeg djelanja u svijetu ili, pak, sredstvo kojim on isparava našu volju? Da li u tom slučaju sve nadolazeće pjesme treba posmatrati kao rezultate i primjerke Sotoninog djela? Naravno, to ne znamo i kako Kaler kaže: Što je najstrašnije kada govorimo o Sotoni – mi ne možemo razlučiti šta je njegovo djelo, a šta ne (Culler, 1998:92).
Možda se određeni odgovori mogu naslutiti u drugoj, opet inauguralnoj pjesmi Razaranje, koja ne slučajno, otvara četvrto poglavlje Cvijeće zla, po kojoj je cijela zbirka dobila ime. U njoj se potvrđuje sveprisutnost Đavola u pjesnikovom svijetu, njegovo sveznanje o čovjeku, kao i apsolutna kontrola.

Bez prestanka Demon trepti blizu mene;
Ko zrak neopipljiv oko mene pliva;
Gutam ga i ćutim: grudi mi spržene
Puni vječnom žudnjom koja je kažnjiva.

...

Vodi me daleko od Božijeg oka,
Usred dola čame, pusta i duboka,
Zadihan sam i sav od umora smlavljen.

I baca u moje, zbrke pune, zjene,
Prljave haljine, rane otvorene,
I stroj Uništenja, posve okrvavljen.

U ovoj pjesmi već je izvjesno kako je Dosada djelo đavolje, mjesto u koje odvodi i zatočava ljude. Taj kleti topos, polje od čame, izrazito je alegoričan – daleko od Božijeg oka, ispunjen krvlju, prljavim haljama izagonetnim strojem Uništenja. Ovaj sugestivni završetak pjesme još je jedan u nizu briljatnih pjesničkih manira Šarla Bodlera. Nakon ponuđenog odgovora o Dosadi, opis njena ''konačišta'' isuviše je aluzivan i maglovit.
Ove dvije znakovite i udarne Bodlerove pjesme s razlogom se smatraju  najvažnjim, barem kada se radi o dijaboličnom u njegovoj poeziji. One poručuju kako je Sotona sveprisutni pratilac čovječiji, te kako je u potpunosti preuzeo vlast nad ljudima. Nadalje, u njima se razotkriva proces i mehanizam sotoninog djelovanja. On dosadom  ubija našu volju, čini nas oguglalim na zlo naše svakodnevnice i nakon toga određuje nam pute. Stoga je već na ovome mjestu vrijedno kazati kako u Bodlerovoj viziji Sotona nije prikazan kao tradicionalni  reprezent Zla koji dolazi iz tamnih vilajeta zaumnih kako bi nas uništio. Naprotiv, Bodlerove pjesme ga prikazuju kao čovjekovog nerazdvojnog saputnika, podvlačeći neraskidivu vezu između njih. S druge strane, Bodler se ne priklanja ni romantičarskom portretu Sotone, jer on nije tragični heroj, pobunjen protiv Autoriteta, već mudrijaš i alhemičar koji vodi nejasne igre. Bodlerov Đavo nema magične moći niti vodi u svijet beskrajne slobode, zabave i egzotike, kako je to predstavljao Bajron. Naprotiv, u ovim pjesmama Sotona nas vodi u suprotnom pravcu, ka čamotinji i bezvolji. Ovo još jednom potvrđuje kako nasljeđe romantizma nije učinilo Bodlera epigonom romantičarske poetike niti ga je spriječilo da otkrije nove horizonte pjesničke imaginacije. Bodler je sav okrenut sebi (Kovač, 2000:163).
Postoji još pjesama koje direktno govore o Sotoni, one indirektne mogle bi biti sve ostale, kako je sugesirano na početku rada. Nikako se ne smije izostaviti jedina pjesma u čijem naslovu je ime đavolje – Litanije Satani. Ova poetska molba Đavolu opet se ne uklapa ni u jednu dotadašnju predstavu o njemu. U njoj nema ni traga o tragičnom junaku ili nadrealnom biću nezamislivih moći kakvim je Sotona zamišljan od romantičara. S druge strane, u njoj se pjesnik moli Nečastivom, a ne traži zaštitu od njega. Lik Sotone u ovoj pjesmi sjajno nadilazi oba do tada uvriježena mišljenja. Naime, Litanije Satani su krajnje priznanje apsolutne đavolje vlasti nad zemljom, odnosno čovjekovim svijetom. Pjesnik je spoznao ko je kralj, knez, princ, sveznajući na zemlji.
...
O kneže u izgnanstvu, prevaren i uvređen
Ti što se jače dižeš otkako si pobeđen,

Satano, sažali se na ponor bola mog!

Ti što sve znaš, o kralju podzemnoga prostranstva,
Iscelitelju vičnih strepnji čovečanstva,

Satano, sažali se na ponor bola mog!
...

Tekst u integralnom obliku i svim bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"

Opširnije pogledati u: Kim Wheatley, Shelley and His Readers: Beyond Paranoid Politics, University of Missouri Press, 1999.

Charles Baudelaire, Cvijeće zla, preveo Marko Vešović, ZID, Sarajevo, 2000, str. 7.

Charles Baudelaire, Op. Cit., str. 8.

Charles Baudelaire, Op. Cit., str. 8.

Charles Baudelaire, Op. Cit., str. 127.

Šarl Bodler, Izabrane pesme, priredio Dragomir Brajković, UNIREKS, Podgorica, str.99.