Proljeće 2008

  FEMINIZACIJA SIROMAŠTVA U VISOKORAZVIJENIM ZEMLJAMA
  Suada Buljubašić
 
 

Istraživanja o siromaštvu u razvijenim zemljama bila su poslije Drugog svjetskog rata zapostavljena, jer se vjerovalo da ekonomski razvoj po automatizmu eliminiše siromaštvo. Ovo vjerovanje je dodatno učvrstio i američki ekonomista Kennet Albraht kroz svoju knjigu Bogato društvo (1958). On je tvrdio da je siromaštvo prevaziđeno kao masovna pojava u američkom društvu, tako da se može govoriti samo o „džepovima siromaštva“. Za otkrivanje siromaštva u Americi značajan doprinos dala je knjiga Michael Harringtona Druga Amerika (1959). Od tada se siromaštvo ne definiše kao puko biološko preživljavanje, veće se definicija proširuje kriterijumima prosječnih mogućnosti globalnog društva i dostignutog kvaliteta života. (Lakićević, 2001)
U Velikoj Britaniji se također sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća pojavljuju brojne studije koje su pokazale da je  i u „državi blagostanja“ siromaštvo masovna pojava. Ko su siromašni i šta je sve uzrokovalo pojavu siromaštva u bogatom britanskom društvu?
Objašnjenje pojave siromaštva u Velikoj Britaniji, kao jednom od društava socijalnog  blagostanja, nemoguće je bez sagledavanja početaka razvoja moderne socijalne politike. Počeci ekspanzije britanske države blagostanja vezuje se za period neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata, mada su još u toku rata stvorene pretpostavke za daljnje napredovanje. „Ključni ekonomski osnov režima blagostanja bila je pretpostavka da će kontrolisana ekonomija dovesti do većeg stepena zaposlenosti kao političkog cilja. Ovi uslovi su predstavljali polaznu tačku za Williama Beveridgea u njegovom izvještaju Social Insurance and Allied Services (Socijalno osiguranje i srodne službe), poznatijem kao Beveridgeov izvještaj iz 1942. godine, u kojem su utvrđena načela jednog cjelovitog sistema socijalne sigurnosti.“ (Clarke, Langan, 1995:25) Ovaj izvještaj je postavio načelo osiguranja u samo središte socijalne politike, navodeći ranije sisteme osiguranja starih, bolesnih i nezaposlenih koje su uvele vlade liberala u periodu od 1906. do 1914. godine. Beveridgeove reforme su uvezale ove sisteme u jedan sistematičniji pristup socijalnom osiguranju, na principu da poslodavci i zaposleni plaćaju doprinose kojim će se finansirati osnovno osiguranje za tri glavne kategorije stanovništva u stanju socijalne potrebe, i to za stare, bolesne i nezaposlene. U ovom sistemu sadržane su tri osnovne pretpostavke.
Prvo, plaćeni rad je bio osnovni izvor prihoda, a uloga države je bila da osigura djelomičnu naknadu pojedincima za gubitak prihoda. Ova naknada bila je vezana za uzroke zbog kojih su pojedinci ostajali bez prihoda, tako da pravo na naknadu nisu imali oni koji su bez prihoda ostajali svojom krivicom ili nisu željeli raditi (dobrovoljno nezaposleni). Načelo ograničene naknade bilo je značajno iz dva razloga. Visina naknade bila je niska i nije bila stimulativna za nezaposlene što ih je prisiljavalo da intenzivno traže posao. Istovremeno, ograničavanjem visine naknade štitio se i standard zaposlenih jer naknade nisu smjele biti veće od prosječnih plaća zaposlenih.
Drugo, sistem je uključivao pretpostavku da će politički zadatak održavanja što većeg stepena zaposlenosti biti ostvaren. Bez održavanja visokog stepena zaposlenosti, načelo osiguranja bi bilo dovedeno u opasnost. Ova opasnost ogledala se u manjku priliva sredstava od zaposlenih, a što se neminovno moralo odraziti na primanja onih koji su bez posla, a i na punjenje fondova za isplatu penzija.
Treće, što veći stepen zaposlenosti podrazumijevao je što veći stepen zaposlenosti muškaraca. Uprkos ekspanziji ženskog plaćenog rada u toku Drugog svjetskog rata, koja je bila karakteristična za britansko društvo, Beveridgeov izvještaj i sistem novčane potpore koji je iz njega proizilazio, tretirao je plaćeni rad žena kao sekundarnu i perifernu aktivnost. Iako su žene mogle raditi određeno vrijeme prije braka, to se smatralo samo prelaznom fazom na putu ka njihovom „normalnom stanju domaćica i majki“. (Clarke, Langan, 1995:26) Na osnovu ovakvog shvatanja o položaju, odnosno njihovom učešću u plaćenom radu, žene su u strukturi sistema novčane potpore bile u zavisnom položaju, jer je njihov pristup prihodima išao preko muškaraca. U „normalnim“ uslovima muškarci su bili oni koji su zarađivali „porodičnu platu“ od koje su se izdržavali supruga i svi članovi porodice koji su bili u ovisnom položaju. U „nenormalnim“ uslovima, kao što su bolest ili nezaposlenost, prekid ostvarivanja dohotka bi bio nadomješten novčanom pomoći koju je država isplaćivala muškarcu kao onom ko treba da zarađuje plaću i onima koji su od njega zavisili. Jedan od pokazatelja te spolne nejednakosti je i to što žene nisu trebale biti zdravstveno osigurane, jer njihova bolest nije podrazumijevala gubitak prihoda. (Williams, 1995)

Uloga feminističkih pokreta u otkrivanju i borbi protiv siromaštva
Pojava različitih feminističkih kritika socijalne politike, posebno 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, rasvjetljava puteve kojima se došlo do boljeg spoznavanja kompleksnosti društvenih odnosa moći i nejednakosti. Mnogi  pobornici jednakosti između žena i muškaraca koji su se bavili istraživanjem iskustva žena u postratnim sistemima socijalne sigurnosti, penzijskog osiguranja, zdravstvene zaštite, stambene sigurnosti, obrazovanja i socijalnih usluga, došli su do zaključka da su programi, usluge i praksa u tim područjima podržavali tri glavne pretpostavke o životu žena: da je njihova primarna uloga bila uloga supruge i majke; da žive u heteroseksualnom bračnom odnosu; i da su finansijski ovisne o svojim muževima. Ovo znači da su žene u protivrječnom odnosu sa državom blagostanja. S jedne strane, socijalni programi su obezbijedili ženama napredak u materijalnom i društvenom pogledu kroz porodične dodatke, dječiji dodatak, sigurniji porođaj, sigurnija sredstva protiv začeća kao i mogućnost zapošljavanja. S druge strane, pretpostavke na kojima su se bazirali socijalni programi su često ograničavale život žene, a kao posljedica toga mnoge potrebe žena bile su zanemarene ili marginalizirane ili su postojeće razlike reprodukovane. Tako je npr. sredinom 70-ih godina pokret za obezbjeđenje utočišta za žene dugo i snažno provodio kampanju kod lokalnih vlasti da prepoznaju i priznaju potrebu stambenog zbrinjavanja žena i djece u bijegu od nasilja u porodici. Slično tome, razvoj nastavnih strategija bez spolne diskriminacije je nastao na svijesti o načinima na koji je organizacija školstva i nastavnih programa ograničavala nade i očekivanja djevojčica. Pretpostavka finansijske ovisnosti je značila da su mnoge žene bez muževa (samohrane majke, udovice, razvedene žene) bile natjerane u siromaštvo (Glendenning i Millar, 1987., Cochrane, 1993). Pretpostavka o sudbini žene da bude supruga i majka pomogla je marginaliziranju i patologiziranju onih žena čiji se životi nisu uklapali u ovaj model, a posebno su bile pogođene starije  žene i zaposlene majke. Osim toga, ove pretpostavke doprinose i spolnoj diskriminaciji na radnom mjestu utoliko što se žene zapošljavaju i bivaju plaćene za svoj rad. Najbolji primjer za to je javni sektor gdje žene čine veći dio radne snage, ali pretežno obavljaju nisko plaćene i nisko gradirane poslove. Jedna studija navodi da je razlika u plaćama 10:1 između rukovodnih službenika u općinskim organima, uglavnom muškaraca, i najniže gradiranih uposlenika, uglavnom žena koje ne rade puno radno vrijeme. (Cockburn, 1991:106)
Jedna od posljedica ovih analiza je bilo intenzivnije i kritičko fokusiranje na područje društvene reprodukcije. To se ne odnosi samo na rađanje djece nego i na fizičke, emocionalne, ideološke i materijalne procese uključene u brigu o drugima i njihovo izdržavanje. Uslovi u kojima se sve to dešava i posljedice i očekivanja, koje iz toga proističu, presudni su za živote žena, ali su također vrlo važni za pružanje usluga socijalne zaštite. Pored toga, ovi uslovi, posljedice i očekivanja se razlikuju u zavisnosti od toga kojoj društvenoj klasi žena pripada. Tako feministička istraživanja teže da objasne zašto žene igraju tako značajnu ulogu u društvenoj reprodukciji i kakve posljedice ovo iskustvo i način na koji država interveniše ima po žene i spolnu nejednakost. Odgovarajući na ova pitanja, pobornice za ravnopravnost žena i muškaraca koristile su se pojmom patrijarhata da bi se razumjelo ugnjetavanje žena na način koji prevazilazi biološko viđenje ovog problema (to je sve prirodno) ili ekonomsko (sve se to svodi na kapitalizam). Na ovaj način fokus na klasnoj proizvodnji/kapitalizmu iz analiza političke ekonomije je proširen feminističkim analizama na spol/reprodukciju/patrijarhat. (Williams, 1995)

Siromaštvo i rasna pripadnost
U analizama uzroka siromaštva u visoko razvijenim zemljama nezaobilazno je i pitanje rasne pripadnosti. Feministice pripadnice crne rase u analizi socijalne politike u britanskom društvu su ukazali da je ona spolno, klasno i „rasno“ strukturirana. (Bryan et al., 1985., Brah, 1987) Njihova istraživanja su pokazala da postoje brojni odnosi između rase, rasizma i socijalnog blagostanja. S tim u vezi oni ukazuju da su članovima imigrantskih porodica bile uskraćene novčane pomoći nakon što su službe socijalne zaštite utvrdile njihov imigrantski status. U svojim kritikama oni s pravom postavljaju različita pitanja: da li u državi blagostanja državljanstvo treba biti osnova za sticanje prava na socijalnu zaštitu? Kakvo značenje imaju državljanstvo i nacionalnost u socijalnoj politici? Proučavaju se različiti oblici rasizma koji postoje u programima socijalne zaštite. Oni ukazuju da postojeći programi socijalne kontrole postaju „rasno određeni“, jer se u institucijama za djecu sa problematičnim ponašanjem, zatvorima za maloljetnike i psihijatrijskim bolnicama nalazi daleko veći broj djece pripadnika crne rase. (Carby, 1982a) Pored toga, ističu se i brojni drugi problemi kao što su: patologiziranje porodičnog života crnaca prilikom njegovog procjenjivanja od strane socijalnih službi; lošije postupanje policije sa crnačkom mladeži i u crnačkim zajednicama; predstavljanje crnačke kulture kao prijetnje tradicionalnom obrazovanju i nacionalnoj kulturi.
Sve ovo značajno doprinosi da se nerijetko razlikuju iskustva crnkinja u odnosu na iskustva bjelkinja u pogledu načina na koji obrazovni sistem tretira njihovu djecu, načina na koji obrazovni sistem tretira njihovu plodnost, načina na koji sistem socijalnog osiguranja tretira njihova prava na novčanu pomoć ili načina na koji se socijalne službe odnose prema njihovom porodičnom životu.

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka".