Proljeće 2008

  IDEOLOŠKI PROBLEMI KONSOCIJACIJSKE DEMOKRATIJE U BOSNI I HERCEGOVINI
  Asim Mujkić
 
 
  1. Uvodne napomene

Povod za pisanje ovog teksta je združena „metodološko-povjesničarska“ redarstvena akcija koju su na stranicama posljednjeg broja časopisa Status protiv tzv. bošnjačkih liberala poduzeli Mirjana Kasapović i Mladen Ančić . Ono što je zajedničko ovim tekstovima je jedan patronizirajući ton kojim se obraćaju onima u BiH, preciznije Sarajevu, koji su se drznuli kritizirati koncept konsocijacije kao mogućeg rješenja za BiH. Iako su oba autora uložila značajan napor da tekstovi izgledaju što je moguće znanstvenije, čitatelj se ne može oteti dojmu da se iza citata i naizgled koherentnog toka argumentiranja krije duboka srdžba, pa čak i prijetnja:

“Zaključno mogu pretpostaviti da ni konsocijacijsko rješenje nije opcija koja trajno 'stoji na stolu'. Može doći vrijeme kad će biti prekasno i za nju. Bojim se da bi tek tada najveći kritičari konsocijacijske demokracije posegnuli za njom kao jedinim spasonosnim rješenjem za Bosnu i Hercegovinu” (Kasapović, 2007: 142).

Pun nekog meni nejasnog jeda Mladen Ančić je još oštriji i uvredljiviji:

“A. Mujkić, vjerovatno ne baš potpuno svjesno, slijedi jednu kulturnu tradiciju koja se reproducira i može pratiti stoljećima unatrag, primjerice sve do alhamijado pjesnika prve polovice 17. stoljeća, Muhameda Hevajija Uskufija. Hevaji, kojega su povjesničari književnosti ranije pretvarali u Hrvata ili Srbina, a danas, naravno, u Bošnjaka (on, inače, sam sebe zove 'Turčinom', a 'druge' jednostavno 'nevirnicima'), u jednom je trenutku napisao ilahiju pod naslovom Poziv na viru iz koje ću ovdje reproducirati samo prve četiri kitice kako bi se jasno vidjelo gdje zapravo stvarno leži inspiracija A. Mujkića za njegov poziv na stvaranje 'jedinstvene političke zajednice'” (Ančić, 2007: 170)

Dok Kasapovićeva „bošnjačkim liberalima“ prijeteći poručuje da je bolje da ušute dok im se još uopće nudi konsocijacijsko rješenje (toliko o poželjnosti takvog rješenja za građane BiH, kad ga i sama autorica prije smatra zadnjom šansom prije nečeg strašnog nego nekim ozbiljnim rješenjem), Ančić se te iste protivnike konsocijacionizma ne libi opisati, skladno valjda svome orijentalističkom imaginariju, kao sljedbenike sedamnaestovjekovnog pjesnika – Turčina - koji poziva na prelazak na neku pravu viru. I pored najbolje volje, ja naprosto ne mogu čitati tekstove ova dva autora kao znanstvene tekstove. Jednostavno, previše je prijetnji, toliko oštrog esencijalizma i etno-ideoloških učitavanja koji više govore o samim autorima nego o kritičarima konsocijacijskog projekta. Ova dva teksta objavljena u Statusu su uglavnom ideološki tekstovi. Učitavanje „bošnjačkim liberalima“ implicitne ideološke platforme koja se uglavnom dovodi u vezu s političkim djelovanjem Harisa Silajdžića oba autora uporno pokušavaju liberalnu redeskripciju učitati kao tek bošnjačku. Naravno, meni ne pada na pamet da prebrajam krvna zrnca onih koji smatraju da možda liberalno-demokratski institucionalni redizajn za BiH može ovu zemlju izvući iz teške krize, ali jednostavno ne stoji činjenica da je riječ isključivo o etničkim Bošnjacima. Na taj način iskazan je jedan užasno uvredljiv orijentalistički stereotip koji se svodi otprilike na sljedeće: bilo ko u svijetu može zastupati liberalne ideje, međutim, ako ih zastupa etnički Bošnjak, e onda mora da je posrijedi prevara. Ako ih, dakle, zastupa tamo neki Mujo, onda je on razvidno i bjelodano sljedbenik Turčina Uskufija koji mašta o privođenju nevjernika pravoj viri. Zato se, pače i poglavito, s Mujom ne može ni voditi dijalog – treba mu zaprijetiti, a i prigodno ga smjestiti u prezreni islamistički okvir (svaka veza s današnjim agresivnim islamizmom ne samo da je poželjna, već je „logična“, još od Uskufija) i natjerati ga da prihvati što mu se nudi, dakako, „dok je ponuda još na stolu“. S Mujom, onda ne može biti dijaloga, osim prijekora „s visina“, jer je njegovo ime „conversation stopper“. Na kraju, da se ne zavaravamo, velikosrpski geopolitički mag Nenad Kecmanović otvoreno je progovorio o onome što je stvarna prepreka „dovršenju“, odnosno etnoteritorijaliziraju konsocijacije u BiH, a što se u tekstovima Kasapovićeve i Ančića tek naslućuje:

„jer Zapad još od početka bosanske krize stalno brine da muslimani ne ostanu sami te tako postanu mostobran za prodor islamskog terorizma u Evropu, i to je izgleda već petnaest godina glavna prepreka da se BiH organizuje na najlogičniji način kao neka vrsta unije tri nacionalne republike“ (Kecmanović, 2007: 11).

Bilo kako bilo, u tekstu “Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini” autorica Mirjana Kasapović pokušala se obračunati s onim što je nazvala „liberalnom bošnjačkom pričom“ pri čemu je iznijela nekoliko neodrživih tvrdnji koje ću u tekstu koji slijedi podvrći kritičkom preispitivanju, ili, ako joj je draže, „imanentnoj“ kritici. Smatram ovaj napor izuzetno važnim jer stavovi koje promiče Kasapovićeva i njoj slični u vezi s mogućim preustrojem ustavno-pravnog poretka moje zemlje već su odavno postali sastavnim dijelom političkih programa etnopolitičkih partija s hrvatskim i srpskim predznakom. „Konsocijacijska priča“, vidjeli smo, rado se sluša kako u Zagrebu tako i u samom Beogradu među radikalnim zagovornicima „nemoguće BiH“ kao što je gore spomenuti Nenad Kecmanović, koji autorici Kasapović dijeli dirljive komplimente:

“Knjiga Mirjane Kasapović predstavlja, ne samo sa hrvatske strane, do sada najkompletniju, najstručniju i najdirektniju kritiku bošnjačko-muslimanske vizije unitarne budućnosti dejtonske tvorevine po liberalno-građanskoj recepturi” (Kecmanović, 2007: 326); ili, nešto dalje:

“Ova provokativna knjiga o BiH, teško oborive istoriografske i politikološke argumentacije, više od godinu dana nije naišla na polemičku reakciju bošnjačkih političkih intelektualaca. No, dok je Sarajevo sistematski prećutkivalo rješenja Mirjane Kasapović za nedoumice postdejtonske Bosne, stigao je pozitivan odjek sa hrvatske strane, iz zapadnog Mostara, od grupe mlađih nastavnika i asistenata sa Filozofskog fakulteta školovanih po evropskim i američkim naučnim institucijama” (Kecmanović, 2007: 327-8)

Moramo se zapitati, nakon ovih izraza „međusobnog uvažavanja“ odmah na početku: ne krije li „ideološko učitavanje“ liberalno-demokratske pozicije kao prijetećeg bošnjačkog unitarizma jedno dublje ideološko pregrupiranje na etnonacionalističkoj desnici na zasadama deala iz Karađorđeva daleke 1991.? Odgovor prijeteći visi u zraku. Smatram pri tome da je pojam „konsocijacije“ ponajmanje kriv. U tekstu ću pokazati da je BiH ne samo već konsocijacija, nego je od ozbiljnih znanstvenika kao što je Pippa Norris prokazana kao neuspješni model konsocijacije – kao što sam uostalom i tvrdio, selektivno odabirući neuspjele primjere konsocijacije kao što su Kipar i Liban , što je posebno naljutilo Kasapovićevu. Osim toga, ostajem pri tvrdnji, bez obzira na rizik da opet moje tvrdnje proglasi deplasiranima, da je koncepcija konsocijacije ozbiljno dovedena u pitanje, osobito nakon kritike Donalda Horowitza, Benjamina Reillyja i Pippe Norris, što ću također pokazati u daljem tekstu. U svim svojim „polemikama“ i tekstovima na ovu temu pokušao sam reći kako konsocijacijsko rješenje nije ništa novo u dejtonskoj BiH. Autori kao što je Vlaisavljević, govore o dugom prisustvu konsocijacijskih elemenata u bosanskohercegovačkoj političkoj zajednici, još od Prve deklaracije ZAVNOBiH-a. Koja je onda svrha nuditi kao jedno od mogućih spasonosnih rješenja za budućnost BiH ono rješenje koje je već na djelu – kontekstualizirano da kontekstualiziranije ne može biti – i koje se, što je još važnije, pokazuje ključnom preprekom za tranziciju ovog društva ka stabilnoj demokratiji? Ono što je zabrinjavajuće u vezi s tom koncepcijom njezina je dalja razrada k etnoteritorijalizaciji, ili nacionalnoj federalizaciji, koja i jeste, po mom uvidu, stvarni motiv knjige Mirjane Kasapović Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država . Ančić će biti još eksplicitniji u objašnjenju tog preporučenog rješenja kao modela

“unutar kojega bi samo dosljedno trebalo dovesti do kraja već napola oblikovani konsocijacijski sustav, dakle složenu organizaciju raspodjele političke moći i utjecaja sukladnu trenutnom stanju ove 'duboko podijeljene zemlje'. U koncipiranju se takvoga uređenja polazi od činjenice društvene 'podijeljenosti' te se ona dovodi u svezu s pojmom 'kolektivnih prava', koja onda bivaju ugrađena u sustav političkoga uređenja i društvene distribucije moći” (Ančić, 2007: 163).

S obzirom da se dovršenje tog „sustava“ ponajprije tiče etnoteritorijalizacije koja sobom povlači političke procese teritorijaliziranja nacije, uz sve zastrašujuće dimenzije historijskih iskustava vezanih za rješenja teritorijalnih sporova na području bivše Jugoslavije, taj motiv je, nažalost, prije ideološke nego znanstvene prirode. Naime, uvodeći problematiku konsocijacionizma “stari imperativ etničke podjele postao je sadržajno nov zahvaljujući novom diskurzivnom okviru u kojem se pojavio” (Jovanović/Arsenijević, 2007: 175).

 

 

  1. Metodološke napomene

Cijela intonacija teksta “Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini” odiše “patronizirajućim prijekorom” (Jovanović/Arsenijević, 2007: 186) upućenim meni i ostalima koji učestvuju u tkanju „liberalne bošnjačke priče“. Treba tamo neke bošnjačke liberale naučiti što je to tekst, a što kontekst, pa ih podsjetiti da još boluju od marksističke hermeneutike, a potom da i ono malo nemarksističkog štiva što su pročitali shvaćaju doslovno – nekontekstualno, bukvalno (pa Bosanci su, kako bi drukčije) – što pokušavaju „uroniti“ u stvarnost po svaku cijenu, vođeni valjda samo jednom zamisli, a to je kako osigurati bošnjačku političku dominaciju u BiH. Ovaj kratki kurs iz „metodološke uljudbe“ mi je otvorio oči – sad znam da Aristotel, kada je govorio o tome da je čovjek od prirode društveno biće, nije pod ljudima smatrao robove i žene, da Hobbes nije zoolog kad govori o vukovima. Kakvi smo mi „bošnjački liberali“ samo bukvalisti! Profesorica Kasapović lijepo docira: “Kontekstualno konstruiranje i značenje pojmova podrazumijeva, nadalje, da se oni ne mogu doslovce prenositi iz jedne epohe u drugu ili iz jedne sredine u drugu. Ono što su sloboda, pravda ili jednakost značile u 19. stoljeću ne moraju značiti u 21. stoljeću” (Kasapović, 2007: 137). Kada bošnjački liberal govori o koncepcijama pravde i slobode, on ili ona jamačno misli na tamo neku davno prohujalu koncepciju Lockea ili nedajbože Marxa koja je smiješna njima kurentnim kontekstualistima. Ali Bošnjo zapeo u svojoj tvrdoglavosti pa je hoće „uroniti“ u savremenost po svaku cijenu. Pri tome je vrlo zanimljivo da je Huntington na kojeg se ranije Mirjana Kasapović pozivala kao autoritet sada postao „zastrašujući“; također je zanimljivo da ljude poput Bendikta Andersona ili Erica Hobsbawma naziva dekontekstualizatorima, kada su upravo oni kako zagovornici historicizacije nacije tako i historičari; konačno, veoma je zanimljivo da komparativiste koji su veberijanci po orijentaciji (te je metod kojim se koriste suštinsko ideal-tipski, a njihovo shvatanje kulture esencijalističko - tj. dekontekstualizirano) Kasapovićka zove kontekstualizatorima .

Ako su me čemu naučili moji „marksistički profesori“ filozofije na seminarima o Heideggeru i Gadameru, to je svakako sljedeće: svako čitanje je kontekstualističko. Sve je tekst, rekao bi Derrida. Ne postoji način da izađemo iz svoje društveno-historijske pozicije i zauzmemo poziciju „božanskog pogleda“ (Putnam), neku povlaštenu epistemološku perspektivu s koje bismo mogli procijeniti istinitost nekog stava. Ostaje nam izvorni tekst i naš današnji kontekst iz kojega je jedino moguće to „stapanje horizonata“ razumijevanja. Sve i da hoću, ne mogu znati što doslovce znači neki Lockeov pojam, pa onda ne mogu ni zamisliti kako bi izgledalo Kasapovićkino „doslovno prenošenje pojma iz jedne epohe u drugu“. Mission impossible. Kontekst u kojemu je jedan pojam nastao važan je za historičare znanosti ili filozofije. Za nas ostale koji pokušavamo kritički promisliti stvarnost, pa makar bili i bošnjački liberali, važna je njegova „upotrebna vrijednost“, William James bi rekao „cash value“, odnosno može li nam u svojoj upotrebi ponuditi neki novi ugao gledanja, jednu novu redeskripciju stvarnosti, interpretativni obrazac putem koje se s njom lakše nosimo. Na takvom backgroundu zaključivao sam kako pojam konsocijacije otežava naše nošenje sa stvarnošću jer počiva na nekoliko ključnih esencijalističkih postavki, poglavito onih o odjelitosti etničkog identiteta. Ali, dosta o mojoj filozofskoj metodi.

U svom odgovoru Mirjani Kasapović neću nastupiti patronizirajuće prijekorno i dijeliti joj lekcije o kontekstualizmu i antiesencijalizmu, niti ću kao filozof, njoj politologinji, pokušavati objasniti značaj „imanentne kritike“ i „pojmovnog sučeljavanja“ što ona smatra recidivom marksističkog nauka. Ali ću upitati nju kao „odgovornog realistu“ na kojem to opsežnom empirijskom istraživanju kontekstualizira svoju „konsocijacijsku priču“ o BiH kao duboko podijeljenom društvu? Na temelju čega Mirjana Kasapović zaključuje kako “u BiH objektivno nema valjanih povijesnih i strukturnih razloga za bilo koji drugi federalizam osim etničkoga” (Kasapović, 2007: 142)? Na temelju nekog ozbiljnog istraživanja koje je poduzela, ili na temelju rezultata ilegalne upotrebe sile, etničkog čišćenja i genocida počinjenog između 1991. i 1995.? To je vrlo važna distinkcija. Koliko je meni poznato, u BiH do posljednjeg rata nije zabilježen niti jedan primjer etnoteritorijalnog organiziranja. Pa kako se onda  može etnoteritorijalno organiziranje smatrati nekom povijesnom konstantom ove zemlje? Ne znam, ali valjda politologinja Kasapović zna. Bez obzira na sve, ako se meni kao filozofu može i progledati kroz prste jer slijedim „rad pojma“, njoj kao politologinji svakako ne može biti oprošteno izvođenje zaključaka bez prethodnog empirijskog uvida. U tome je i glavni nedostatak cijelog teksta Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država. Onaj ko dijeli lekcije iz metodologije sam se ponaša kao metodološki „skojevac“ ideal-tipski slijedeći zacrtani pravac zaključivanja, bez obzira na činjenice. Da ne stoji baš sve onako s „dubokom podijeljenošću“ u našoj zemlji, dokazat će ozbiljna istraživanja koja su zaista provedena u proteklih deset godina u dejtonskoj BiH. Skrećem Mirjani Kasapović pažnju, naprimjer, na izvanredan zbornik eseja, odnosno niza antropoloških studija sabranih u knjizi The New Bosnian Mosaic. U toj knjizi koja prezentira istraživanja koja su uradili mlađi, mahom na Zapadu školovani antropolozi (dakako, da su bošnjački školovani u BiH, sve bi bilo drugačije, zar ne) nailazimo tako na stav kako je

„naša namjera, međutim, pokazati kako realiteti na lokalnom nivou pobijaju redukciju na tako pojednostavljene kategorije (kao što su 'drevne mržnje', 'protektorati', 'tranzicija' – A.M.). Nije dovoljno pretpostaviti da etnički nacionalizam podržava svaki aspekt bosanskog političkog i društvenog života. Niti se memorije i naracije rata mogu reducirati na srpske, hrvatske i bošnjačke 'verzije' kao da je riječ uniformnim i neosporenim koncepcijama“ (Bougarel et. al., 2007: 19).

Za razliku od Kasapovićkinih „uvida“ (spekulativnih?, intuitivnih?, astroloških?, ideoloških?) u realnost iz kojih proističe da je BiH tradicionalno duboko podijeljeno društvo, mnoštvo empirijskih istraživanja izloženih u ovoj knjizi ukazuju, između ostalog i na sljedeće:

„Kako sva poglavlja pokazuju, društvene podjele i konflikti koji su prisutni u bosanskom društvu se uglavnom zasnivaju na ratnim ulogama i iskustvima. Ovo se većinom objašnjava surovom brutalnošću rata i etničkog čišćenja, pri čemu materijalna nesigurnost i nedostatak ekonomske perspektive također imaju svoju ulogu (Maček, Jašarević, Jansen). Konkretnije, međutim, brojne kategorije vezane za rat smišljeno su poticane od strane različitih aktera, prije svih glavnih nacionalističkih stranaka. U groznoj ekonomskoj situaciji, distribucija stambenih jedinica, poslova i drugih društvenih beneficija u skladu s ratnim ulogama i statusom ne samo da doprinosi nacionalističkoj kontroli nad etnonacionalnim grupama, već i perpetuira različite vrste konflikta povezanih s ratom upisujući ih u samo srce društva“(Bougarel et. al., 2007: 21).

Imajući na umu rezultate opsežnih istraživanja koja su obavljena u BiH pristup problemu podijeljenosti bosanskohercegovačkog društva stječe sasvim drugačije osvjetljenje: duboka podijeljenost bosanskohercegovačkog društva je prije svega etnopolitički projekt koji opstaje u životu zahvaljujući upravo postojećim konsocijacijskim mehanizmima, pa se zagovornicima konsocijacije sada hitnim čini zadaća etnoteritorijaliziranja koja bi konačno zaustavila svaku mogućnost rehabilitacije bosanskohercegovačkog društva na terenu.

  1. Bosna i Hercegovina kao neuspješna konsocijacija

 

Da je obavila bilo kakvo, pa i ono najpovršnije istraživanje, politologinja Kasapović mogla bi zaključiti da ono što predlaže kao buduće rješenje za BiH u toj zemlji u najvećem dijelu postoji barem posljednjih trinaest godina. Takav njezin pristup pravi je primjer dekontekstualizacije koju je Kasapovićeva sklona pripisati „bošnjačkim liberalima“. Ne, konsocijaciju „tek treba uvesti“ u bosanskohercegovački javni diskurs, sugerira profesorica i njeni istomišljenici u BiH. U dejtonskoj BiH od 1996. godine na djelu su ključne konsocijacijske institucije: koalicija etničkih partija u vlasti, tročlano rotirajuće Predsjedništvo, etnička kvota poslaničkih mjesta (famozno „entitetsko glasanje“ koje je bilo predmet spoticanja u pregovorima oko ustavnih reformi 2006. godine), dvodomni parlament (premda su u praksi oba doma ustvari „domovi naroda“), pravo veta na pitanja „od vitalnog nacionalnog interesa“ pri čemu ta pitanja mogu biti što god dvije trećine „narodnih predstavnika“ požele, iritirajuće cjepidlačka paritetnost u svim državnim institucijama, obično na štetu stručnosti itd. Možemo, ako ove institucije kontekstualiziramo u konsocijacijsku teoriju, zaključiti da one u većoj ili manjoj mjeri zadovoljavaju sve karakteristike ideal-tipskog konsocijacionalizma: “izvršnu podjelu vlasti između 'članova velike koalicije' političkog rukovodstva sastavljene od svih značajnih društvenih segmenata; manjinski veto u procesu odlučivanja vlasti koji zahtijeva zajedničko sporazumijevanje između svih partija u izvršnoj vlasti; proporcionalno predstavljanje glavnih grupa u izabranim i imenovanim službama; te visok stupanj kulturne autonomije za grupe” (Lijphart, 1968, 1977). Dakle, u BiH već jesu prisutne isključivo „power-sharing“ institucije. Upravo konsocijacijska teorija u najširem smislu “sugerira da 'power-sharing' institucije imaju brojne značajne posljedice, te da one imaju najviše izgleda da olakšaju akomodaciju i saradnju između vodećih elita, promoviraju demokratiju i dobru vladavinu u podijeljenim društvima” (Norris, 2005: 1). Ali nakon punih 13 godina dejtonske konsocijacije građanima ove zemlje treba biti dopušteno (ili prethodno moramo upitati Zagreb i Beograd?) postaviti pitanje učinkovitosti tih konsocijacijskih institucija u BiH. Tim prije jer “konsocijacijska demokratija znači vladavinu kartela elita kreiranu da pretvori demokratiju fragmentirane političke kulture u stabilnu demokratiju” (Lijphart in Norris, 2005: 4). Gdje smo danas sa stabilnom demokratijom? Zašto se u postavljanju ovog pitanja odmah „detektira“ bošnjački unitarizam, prsti Harisa Silajdžića, i poetski „handžar“ Uskufija?

Vjerovali ili ne, barem koliko je meni poznato, većina „bošnjačkih liberala“ su lijphartovci u ključnom smislu po kojem “vladavina većine znači diktaturu većine i građanski sukob, a ne demokratiju. Ono što je takvim režimima potrebno je demokratski režim koji naglašava konsenzus namjesto suprotstavljanja, koji uključuje a ne isključuje, koji pokušava maksimizirati veličinu vladajuće većine namjesto da bude zadovoljen pukom većinom” (Lijphart, 1999: 33). Dakle, teško je naći „bošnjačkog liberala“ koji bukvalno i doslovno shvaća demokratiju kao vladavinu proste većine , a još manje takvo rješenje predlaže za BiH. Konsocijacijski teoretičari zamišljaju da bi u jednom takvom kontekstu, “stranačke vođe imale poticaju da pregovaraju i sarađuju s drugim sranama u parlamentu kako bi stekle svoje mjesto u vladajućim koalicijama” (Norris, 2005: 4). I bez istraživanja koje je provela Pippa Norris, može se zaključiti da konsocijacijska praksa u BiH pervertira sve ključne Lijphartove postavke. Naime, prema konsocijacijskom viđenju ti „power-sharing“ aranžmani vladavine kartela elita “stvoreni su da bi maksimalizirali broj 'stakeholdera' koji imaju interes da igraju prema pravilima igre” (Norris, 2005: 4). Ali, namjesto očekivanih pravila igre koja bi upućivala na saradnju, bosanskohercegovačka politička praksa odaje pravila igre koja upućuju na saradnju kroz podizanje međuetničkih tenzija, zaoštravanju, nepregovaranju, na što su upravo upozoravali ozbiljni politolozi kao što su Horowitz i Reilly. Nije li upravo takva praksa postala magična formula konsocijacijske vladavine etnopolitičkih oligarhija u BiH? Bilo koji političar koji pokaže umjerenost, spremnost na saradnju s onima iz drugog tabora, svakodnevna politička praksa to zorno pokazuje, postaje „političkim mrtvacem“. Ovo konfliktno, potpuno neproduktivno dijeljenje moći sada garantira bosanskohercegovačkim etnopolitičarima mjesto u vladajućoj koaliciji obezbjeđujući im osnov za stvaranje ekonomske moći:

“Ne samo da su nacionalisti profitirali financijski, pa i po tome što ih je međunarodna zajednica prihvatila kao legitimne lidere, već im je njihov uticaj na izbor kompanija koje će biti odabrane za međunarodne projekte rekonstrukcije pomogao da steknu lojalne političke pristaše. Međunarodna pomoć ima duboke političke efekte, a rezultat rada sa domaćim izabranim zvaničnicima bez obzira na njihovu političku orijentaciju jeste društvo koje se i dalje zasniva na vezama i podjelama po etničkim linijama, a ne društvo jednakih mogućnosti i vladavine prava” (McMahon iz Abazović, 2007: 139).

Namjesto da vodi kartele elita saradnji i stabiliziranju demokratije, trenutni konoscijacijski aranžman u BiH vodi k daljem zaoštravanju, pogoršanju sigurnosne situacije, stalnom dizanju tenzija. Nijedan meni poznat „bošnjački liberalni“ teoretičar/teoretičarka ne zalaže se za „winner-takes-all“ poziciju. Štaviše, oni se većinom slažu s ključnom postavkom konsocijacijskih teoretičara, naime da su takvi režimi “skloniji generiranju neprijateljskih politika nego 'zero-sum-power-game'” (Norris, 2005: 5), no ne pokazuje li dosadašnja konsocijacijska politička praksa u BiH da i „zero-sum-power-game“ koja odražava nulti politički balans između konsocijacijskih potpornih segmenata isto tako može generirati politike ograničenog neprijateljstva na osnovu kojega se osigurava još jedan mandat u „velikoj koaliciji“. Drugim riječima:

“Već je postalo bjelodano jasno da podjela vlasti i moći institucionalizacijom etničkih različitosti ne dovodi nužno do željenih razultata, bar ne u smislu funkcionisanja države i stvaranja povoljne klime za ekonomski rast i oporavak ratom razrušene i opustošene zemlje. Na državnom nivou situacija je takva da koncept power-sharinga ne funkcioniše u institucijama zasnovanim na etničkoj (proporcionalnoj) zastupljenosti – umjesto pozitivnog konsenzusa o kooperaciji kako bi se obnovile institucije, na snazi je negativni konsenzus oličen u sistematskom blokiranju usvajanja odluka neophodnih da bi se krenulo u rekonstrukciju” (Abazović, 2007: 136).

Upravo je to realnost pred kojom „odgovorni realisti“ kao što je Mirjana Kasapović radije zatvaraju oči. U još jednom segmentu bosanskohercegovačka konsocijacija pada na testu. Naime, uobičajeno mjesto konsocijacijalizma sugerira da su izborni sistemi proporcionalne zastupljenosti najprikladniji za multietnička društva. Pa ipak, neki autori stvari vide malo drukčije. U jednom etnopolitičkom kontekstu:

“u većini izbornih kampanja, naprimjer, političari koji se takmiče za poziciju imaju malo izgleda za dobitak, a daleko više za gubitak ako se uključe u pregovore sa svojim rivalima ... učešće u dijalogu licem u lice s etničkim suparnicima lako se može karakterizirati kao izraz slabosti i 'prodaja' suprotstavljenom taboru. (...) đavolji krug – etnički poduzetnici tada počinju 'dizati cijenu' gurajući srednju političku poziciju dalje od umjerenog centra prema krajnostima, što postaje uobičajena praksa. Posljedice tog poteza mogu biti razorne: umjerene snage bivaju brzo preplavljene ekstremnim glasovima što vodi u tekući krug nasilja i odmazde – 'upravo zato što je umjereni etnički centar često nesposoban da se održi pred centrifugalnim silama koje bivaju razularene usljed vatrene retorike etničkog šovinizma' (Sisk prema Reilly, 2001: 9).

Dovoljno je samo prisjetiti se slučaja SDA, ali i SDS-a, čiji su kandidati usljed uključenja u procese pregovaranja oko ustavnih amandmana s početka 2006. godine sa svojim suparnicima povećali svoje izglede za gubitak. Pregovori su se  interpretirali kao slabljenje pozicije i „prodaja“, pri čemu su SBiH i SNSD iz pozicije umjerenog centra uz pomoć vatrene retorike svoju političku poziciju gurnuli prema ekstremima i opet inicirali krug nasilja i odmazde na osnovu čega su i dobili izbore na jesen te godine. Da bi se sada SDA i SDS vratili kao izborni pobjednici, oni na sljedećim izborima moraju istupiti s još vatrenijom retorikom produžujući tako krug „nasilja i odmazde“. Čuvari konsocijacijskog Ustava – predstavnici međunarodne zajednice – namjesto konsolidiranja demokratije kroz partnerstvo tri etnonacionalna kartela i proporcionalne predstavničke institucije suočeni su s velikim neuspjehom. „Bošnjačka liberalka“ Nermina Šačić zaključuje:

“Međunarodna zajednica pokušala je 'demokratizovati nacionaliste' u BiH. Zbog toga s velikim naporom spoznaje da bosanskohercegovačke političke elite opstaju na vlasti zahvaljujući podsticaju nesigurnosti, sukoba i nestabilnosti. One kao takve ne mogu proizvesti stabilnost jer opstaju na vodećoj poziciji zahvaljujući konfliktu. Kada su tri nacionalne stranke u BiH (SDA, HDZ i SDS) pod međunarodnim pritiskom bile prisiljene ublažiti nacionalističku retoriku, rivali unutar nacionalnih blokova (SBiH, HDZ 1990 i SNSD) prisvojili su takav vokabular, što im se isplatilo na narednim izborima. Postoje mišljenja da posljednji izbori nisu pokazali da su najradikalnije stranke postale umjerene, nego da su najradikalnije upravo umjerene stranke. Ima više razloga za tvrdnju da je u BiH došlo do radikalizacije nacionalizma, a ne njegovog smanjivanja. Analiziramo li predizbornu retoriku uoči, tokom i poslije izbora tzv. umjerenih stranaka, nećemo moći zaključiti da su na posljednjim izborima pobijedile reformisane nad nereformisanim strankama. 'Demokratizacija' nacionalnih stranaka koju je između ostalog podržavala i međunarodna zajednica, dovela je do njihovog umnožavanja, udvostručavanja” (Šačić, 2007: 63).

Dakle,  praksa „uljuđivanja“ nacionalista uz pomoć konsocijacijskih mehanizama pokazuje se u BiH uzaludnim poslom, dostojnim onog „kvadriranja kruga“. Konsocijacijski ustav i procedure dodatno cementiraju tu bezizlaznost jer, čini se, o stabiliziranju demokratije ipak ne može biti riječi dok je na djelu „ustavna diskriminacija političkih prava građana BiH“:

“Etnički identiteti su ustavno-pravno i institucionalno fiksirani, i sve individue unutar bh. društva bivaju prisiljene da se svrstaju unutar jednog od tri zadata i fiksirana etnička identiteta; nijedna individua ne može realizirati svoja politička prava (niti računati na praktičnu društvenu promociju) izvan njih. Štaviše, individua ne funkcioniše na političkom planu kao građanin, niti na društvenom planu kao individua, već isključivo kao pripadnik zadatog etničkog identiteta” (Šačić, 2007: 50).

Proučavajući bosanskohercegovačku političku situaciju nakon 1995. Benjamin Reilly zaključuje kako su:

“Prema svome Ustavu iz 1995. – koji je integralni dio Daytonskog mirovnog sporazuma koji je okončao rat – bosanske političke institucije podijeljene prema etničkim granicama, naglašavajući predstavnički balans između hrvatske, srpske i bošnjačke (tj. muslimanske) zajednice u trojnom predsjedništvu zemlje, njenom dvodomnom nacionalnom zakonodavstvu i njenim strukturama vlasti kao i u okviru dva pod-entiteta, FBiH i RS. To je dovelo do političkog predstavljanja etničkih grupa, no vrlo malo na način međuetničke moderacije ili akomodacije. Ustvari, izborni poticaji su, ako išta, otišli u drugom smijeru. Rezultati nacionalnih izbora iz 1996. i 1998. koji su okončali izborom tvrdolinijaških nacionalista nad umjerenim ekstremistima, ... (bili su – A.M.) doslovno etnički popis stanovništva, gdje su glasači glasali unutar etničkih granica pri čemu je svaka od glavnih nacionalističkih partija uspjela dobiti podršku gotovo isključivo od svoje vlastite etničke grupe (vidi Reilly, 1998)” (Reilly, 2001: 143-4)

Da zajedno s Reillyjem zaključimo:

“Konsocijacionalizam je tačno opisan kao vladavina 'kartela elita' (Lijphart 1969) unutar koje je vrlo malo ili nimalo mjesta za masovne publike i masovno djelovanje kao subjekta promjene. Moć odlučivanja ima tendenciju centralizacije u rukama male grupe elita. Stranačke vođe posebno dobijaju na značaju zahvaljujući svojoj moći da utječu na to koji će kandidati biti smješteni na pobjedničke pozicije na partijskim listama, kao i zbog njihove uloge predstavnika distinktnih društvenih i političkih grupa tokom pregovora koji se vode između elita. To znači da se konsocijacijske pogodbe mogu postići čak i kada su veze između masa i elita relativno slabe. Sasvim je malo potrebe za većinu glasača da se uključuju u neku preko-etničku aktivnost; uistinu, većina konsocijacijskih aranžmana pretpostavljaju da je takvo ponašanje malo vjerovatno i nepotrebno – kakve god pogodbe između različitih grupa bile moguće, one će se postići između prosvijetljenih vođa etničkih partija, a ne između glasača. Konsocijacijski aranžmani za upravljanje konfliktom na taj način počivaju na pretpostavci pregovaranja elita i dobroj namjeri pa tako mogu biti i narušeni usljed regionalnih od elita iniciranih konflikta: jasno je da u mnogim duboko podijeljenim društvima sami stranački lideri jesu oni koji iniciraju i podgrijavaju međuetničke konflikte (istraživanje koje nudi obilje dokaza o konfliktima koje iniciraju elite – Horowitz, 1991a, 140-1)” (Reilly, 2001: 177-78).

Onda, kako sam već pisao , svaka strategija za izgradnju održive demokratije u podijeljenim društvima mora se fokusirati na izbjegavanje ovog depresivno uobičajenog modela te, namjesto toga, iznaći načine na koje će promovirati međuetničku akomodaciju, multietničke političke stranke i umjerenu, centrističku politiku“ (Reilly, 2002: 156). Trebaju nam dakle institucije koje se neće svoditi na odražavanje postojećih tendencija (konsocijacija) već koje će ih također oblikovati jer, preferirati jedan skup institucija kao što je izborni sistem „nad drugim znači učiniti politički izbor“ (Horowitz, 2003: 116). Kakav to „politički izbor“ činimo ako se opredijelimo za „dovršenje konsocijacije“ u formi etnofederalizma? Sigurno ne onaj koji bi kroz takvu konsocijacijsku praksu u BiH ispunio ključnu zadaću koju sebi postavlja konsocijacijska teorija – stabiliziranje demokratije. Pojačavanje etničke odjelitosti sada kroz teritorijalizaciju svakako neće doprinijeti ni stvaranju demokratskog okruženja niti stabilnosti uopće. Izvan sumnje je, vidjeli smo, da “trenutačno ustavnopravno uređenje BiH poštuje skoro sve elemente konsocijacijskog modela. Teško je, znači, argumentovati da se sadašnji problemi BiH mogu riješiti uvođenjem još višeg stepena konsocijacije” (Stojanović, 2007: 84). Naime, nadovezujući na istraživanja Benjamina Reillyja i Andrew Reynoldsa, Susan L. Woodward i Jacka Snydera Pippa Norris zaključuje:

„Najjasnija ilustracija ovih opasnosti može se identificirati na slučaju postdejtonskih aranžmana dijeljenja moći uvedenih u vlast BiH. Podjela vlasti između Bošnjaka, Hrvata ili Srba implementirana je uz zakučast skup ustavnih aranžmana izbalansiranih na svakom nivou. Proporcionalni izbori za donji dom održani su 1996. godine kada su ključne vođe svake od zajednica mobilizirali podršku unutar svake od tri nacionalne grupe naglašavajući radikalne sektaške pozive, uz glasanje koje je striktno slijedilo etničke granice. (...) U tom smislu, aranžmani dijeljenja moći temeljeni na formalnom priznanju jezičkih ili religijskih grupa mogu uvećati političku odjelitost identiteta zajednica uz pomoć institucionalizacije ovih rascjepa i osiguranjem izbornih poticaja za političare i partije da zaoštre svoje zahtjeve temeljene na distinktivnim etničkim identitetima” (Norris, 2005: 9).

Namjesto ove prakse, Norris navodi Snyderov zaključak koji bi mogao biti uputan za sve one koji zastupaju konsocijacijsko rješenje za BiH:

“Navodna rješenja etničkog konflikta koji pred-demokratske identitete shvaćaju kao fiksne, kao što je podjela, etnofederalizam, etnički 'power-sharing' i osiguranje grupnih prava, mogu nepotrebno zaglaviti u obostrano isključivim, neprijateljskim nacionalnim identitetima. Tome nasuprot, stvaranje jednog institucionalnog aranžmana za demokratizaciju koji ne bi naglašavao etnicitet mogao bi ove identitete preusmjeriti k inkluzivnijim i građanskim samokoncepcijama”(Snyder in Norris, 2005: 9).

Dalji opstanak konsocijacijskog etnopolitičkog aranžmana čini se potvrđuje stav Donalda Horowitza po kojem:

“u duboko podijeljenim društvima, vođe bi mogle posegnuti za populističkom retorikom da bi eksploatirali i time podigli društvene tenzije, etničku mržnju i politiku straha. Zaista, umjereni lideri koji žele sarađivati prelazeći etničke granice brzo će uvidjeti da gube vlast od suprotstavljenih elita koje smatraju svaki kompromis kao 'prodaju'” (Horowitz in Norris, 2005: 9).

Nije li se to upravo desilo, kako smo vidjeli, na izborima iz 2006. godine? Kako Horowitz i predviđa, proporcionalna zastupljenost koja je u srcu konsocijacijske teorije kada je BiH u pitanju “služi za institucionalizaciju pa time i ojačanje etničkih tenzija u društvu, generirajući još veću političku nestabilnost, a ne akomodaciju razlika između zajednica” (Horiwitz in Norris, 2005: 9).

Zastupnici konsocijacijskog rješenja za BiH na čelu s Mirjanom Kasapović očito shvaćaju etničke identitete kao fiksne, kao, rekao bi Rogers Brubaker, stvari-u-svijetu koji imaju svoju volju, i jedan koherentno odjelit, zaokružen skup navlastitih karakteristika koji ih jasno odvajaju od drugih . Tu poziciju napada i Seyla Benhabib (a možda je i Šejla 'bošnjačka liberalka'?) u svojoj Claims of Culture i označava je kao esencijalistički multikulturalizam. U tom kontekstu „kultura se prikazuje kao nepromjenjiva objektivna datost, čime se odbacuje mogućnost dogovaranja. A kad se ne bi pozivali na navodno zadatu kulturnu razliku, bili bi mogući dogovori jer bi se priznalo da je sve politika, a kod politike su dogovori i promjene mogući“ (Kordić, 2006: 139). Mirjana Kasapović ne predstavlja izuzetak u tom općem trendu da se „na južnoslavenskim prostorima neznanstveno pripisuju 'naciji objektivne kulturne datosti koje se mogu pratiti u daleku prošlost'“ (Riedel in Kordić, 2006: 196). Usprkos tome, ne mogu vjerovati svojim očima da Mirjana Kasapović “takozvane konstruktivističke teorije nacije“ može tek tako proglasiti nekritičkim i nerefleksivnim. Pričati o njima kao nerefleksivnim nakon Rogersa Brubakera i njegovog teksta “Ethnicity Without Groups” temeljenog na opsežnim istraživanjima mađarsko-rumunskih etničkih odnosa u Transilvaniji, nakon Benedicta Andersona, Etienne Balibara, Pierre Bourdieua, Seyle Benhabib, Craiga Calhouna i drugih, jednostavno nema smisla. Otkud toliki prijezir prema 'konstruktivizmu' socijalnih kategorija kod zagovornika konsocijacije? Sama konsocijacija je konstruktivistički termin kako u teorijskom tako i u praktičnom smislu – nije li joj cilj, ponavljam, konstrukcija stabilne demokratije? Uostalom:

„Znanstvena 'teorija o konstruiranosti nudi daleko najveći dobitak spoznaja: ona se oprašta od esencijalističkog pojma kulture koji kulturne činioce poput npr. jezika i religije promatra kao konstante ili u najboljem slučaju kao nezavisne varijable političke kulture društva'. Teorija o konstruiranosti pokazuje da 'porijeklo, povijest, jezik i religija nisu objektivne datosti koje neraskidivo i sudbinski povezuju jednu grupu ljudi pomoću kulturnog identiteta, nego su instrument politike za sprovođenje određenih ciljeva. Kako ljudi gledaju i vrednuju porijeklo, povijest, jezik i religiju, to je rezultat odluka elite koja zadaje određeni način gledanja i pojačava ga odnosno skreće pomoću političkih koraka'“ (Riedel in Kordić, 2006: 194).

Upravo nam esencijalističko „gledanje i vrednovanje porijekla, povijesti“ BiH kakvo nalazimo kod Kasapovićeve odaje ne znanstveni već svojevrsni ideološki background konsocijacijskog projekta, tim prije jer je zaživio kao politički projekt. Bješe li ono ideologija, kako nas je Engles učio, „govor suština“? Dakle, karikiranje „izmišljenosti“ pokazuje se potrebnim Mirjani Kasapović kako bi mogla tvrditi kako „bošnjački liberali“ zaključuju da “ako su nacije izmišljene zajednice, onda je izmišljena i podijeljenost bosanskohercegovačkog društva” (Kasapović, 2007: 196). Ovo je višestruko maliciozna tvrdnja. Pripisati autorima konstruktivističkih teorija nacije da tvrde kako je nacija izmišljena je banaliziranje njihovog djela, upravo bukvalizam koji je Profesorica sklona pripisati „bošnjačkoj liberalnoj priči“. S druge strane, niko pri zdravom razumu među „bošnjačkim liberalima“ ne tvrdi da današnje bosanskohercegovačko društvo nije podijeljeno. Da, ono je podijeljeno, ali ilegalnom upotrebom sile, etničkim čišćenjem i genocidom i održavano kao takvo konsocijacijskim dejtonskim aranžmanima. A šta ako se iza ovog pravca zaključivanja Mirjane Kasapović krije jedna sasvim drugačija logika. Nebojša Jovanović i Damir Arsenijević zaključuju sljedeće:

“Magistralna teza Bosne i Hercegovine je sljedeća: BiH je oduvijek bila društvo podijeljeno na tri etničke skupine te uz pomoć konsocijacijske teritorijalnopolitičke podjele države na etničke entitete, podijeljena treba i ostati. Kasapović tu tezu temelji na onome što je Etienne Balibar u svojoj analizi nacionalizma označio kao dvostruku retrospektivnu iluziju. Prvo, tu je iluzorna pretpostavka da naraštaji neke društvene skupine 'pod prilično jednoznačnom oznakom' prenose nekakvu nepromjenljivu bit; drugo, tu je vjerovanje da je 'razvoj, u kojemu retrospektivno odabiremo aspekte poimanja sebe samih kao njegov ishod, bio jedini moguć, da predstavlja sudbinu” (Jovanović/Arsenijević, 2007: 177).

Ako se onda osnovna teza ove knjige ne može empirijski dokazati - kao prvo da će uvođenje konsocijacijskog aranžmana doprinijeti izgradnji stabilne demokratije u BiH, a kao drugo da je tradicionalno BiH duboko podijeljeno društvo - onda upitne su i njezine dalje znanstvene pretenzije. Ali, vrijeme je pokazalo da je znanost u svemu tome igrala jednu epizodnu ulogu. Važnije su ideološke pretenzije cijele knjige. One se svode na sljedeće: postojeći konsocijacijski poredak iskoristiti za pretvaranje etnosa u demos uz korjenito i opsežno institucionaliziranje politički proizvedenih etničkih razlika s konačnim ciljem etničke teritorijalizacije, (kon)federalizacije. Drugim riječima, nije 'bošnjačkoj liberalnoj priči' toliko bitno pokazati da podjele ne postoje koliko je Mirjani Kasapović važno ubijediti svoje čitatelje da su one povijesnom konstantom bosanskohercegovačkog društva odakle bi mogla donijeti „slavodobitni“ zaključak kako “nema valjanih povijesnih i strukturnih razloga za bilo koji drugi federalizam osim etničkoga” (Kasapović, 2007: 142).

  1. “Zločin i kazna”

 

Za mene, kao „bošnjačkog liberala“, duboka podijeljenost bosanskohercegovačkog društva potiče iz prethodnog rata. S time se očito slaže i Mladen Ančić, mada izvlači krajnje različite i, rekao bih, cinične zaključke da je:

“...Bosna i Hercegovina onakva kakva je danas – država u kojoj tri nacionalne zajednice žive (praktično) na svojim (u velikoj mjeri realno – osobito je to razgraničenje etnički realno u slučaju 'hrvatskog' Drvara, Bosanskog Grahova i Glamoča – A.M.) razgraničenim teritorijima. Činjenica da je ta teritorijalna razdvojenost nacionalnih zajednica svježa stvar (a ne tradicionalna kako misli Kasapovićeva – A.M.) i posljedica nasilja, koje je u jednom slučaju (Srebrenica) posve opravdano okarakterizirano kao genocid, ne može utjecati na to da pred realnošću zatvorimo oči. Posve opravdano moralno zgražanje nad takvim postupcima, nikako ne može biti pretočeno u praktično djelovanje koje bi istim takvim nasiljem poništilo rezultate rata”(Ančić, 2007: 166).

Dakle, kad nekog mučki ubijete, onda, izgleda, sve što treba uraditi na sudu je da kažete da „pred realnošću ne smijemo zatvoriti oči“. Naime, ubijenoga više nema, i tu se priča završava. Naše moralno zgražanje nad ubistvom može biti opravdano ali, mudruje Ančić, „nikako ne može biti pretočeno u praktično djelovanje koje bi istim takvim nasiljem poništilo rezultate rata“. Ovo je flagrantna zamjena teza. Ko je u Bosni pozvao da se na nasilje odgovori nasiljem u cilju poništenja ratnih rezultata? Nikakvo nasilje nije potrebno. Dovoljna je obična pravda na sudu. Ančić bi se, dakle, zadovoljio samo s „opravdanim moralnim zgražanjem“ nad Srebrenicom, Omarskom, sljedstveno tome i Vukovarom i Ovčarom. Idemo se malo moralno zgražati, a onda ćemo se svojski baciti na „dovršenje konsocijacije“, odnosno provesti etničku teritorijalizaciju koja je rezultat tog zločinačkog nasilja. A potraga za zločincem, pravedan sudski postupak i prikladna kazna? E to je već „diskurs viktimizacije“, ili pak tekovine moderne civilizacije kao što je sudsko zadovoljenje pravde nisu za Bosance. Nije valjda da je svaki zahtjev za pravdom koji dolazi od porodica žrtava zločina i genocida “diskurs viktimizacije koji konstantno reproduciraju lokalne elite”(Ančić, 2007: 166)? Međutim, Ančić nastavlja dalje:

“Nemogućnost nametanja jedinstvenoga modela kulture određenim skupinama pri tomu se često pretvarala i u problem teritorijaliziranja nacije u obliku nacionalne države, pa se tako nastale probleme obično razrješavalo kroz ratne sukobe oko teritorija. Uglavnom, latentno se društveno nasilje u ovakvu kontekstu otvoreno ispoljavalo, poglavito u (kratkotrajnim) razdobljima političkih kriza, u formama koje literatura danas definira u pojmovne kategorije od genocida, preko raznih oblika (više ili manje nasilnoga) etničkog čišćenja do organizirane razmjene pučanstva. Valja se ovdje samo letimično prisjetiti genocida nad Armencima u Turskoj, milijuna Nijemaca konačno protjeranih (uz više no obilatu primjenu nasilja i brojne žrtve) sa širokoga prostora Srednje-istočne i Jugoistočne Europe nakon Drugog Svjetskoga rata, ili organizirane razmjene pučanstva između Grčke i Turske nakon Prvog Svjetskog rata. Konačni je učinak svega toga činjenica da danas, na prostoru gdje su prije stoljeća i pol, po načelu 'leopardove kože' (što je omiljena metafora za prilike kakve su vladale u BiH do prve polovice 90-tih godina 20. stoljeća), izmiješani živjeli pripadnici različitih vjera, govornici različitih jezika, odnosno pripadnici različitih etničkih ('nacionalnih') zajednica, funkcioniraju klasične nacionalne države” (Ančić, 2007: 165).

Dakle, što nam je s Bosnom i Hercegovinom činiti, iz ove perspektive? Povjesničar nam poručuje kako se građani BiH, osim „opravdanog moralnog zgražanja“ ne trebaju puno osvrtati za onim što je bilo. Oni treba da shvate i konačno prihvate neumitne povijesne procese konstituiranja nacionalnih država koji podrazumijevaju genocid, organizirane razmjene pučanstva, te da bez nepotrebne viktimizacije na novom faktičnom stanju stvorenom silom nastave sa svojim životima, sada u „malko“ promijenjenim okolnostima i da, po mogućnosti dovrše konsocijaciju definitivnom etnoteritorijalizacijom. Ono što im se prethodno desilo, povijesna je nužnost koja se, manje više desila svima, pa onda ne treba praviti mnogo buke oko toga. Evo prilike da se to obavi na netom etnički očišćenim bosanskohercegovačkim teritorijima. To im upravo nudi projekt etnoteritorijalizacije konsocijacijskog projekta.

Izgleda onda da je problem s „bošnjačkim liberalima“ u tome što ne žele priznati realnost stvorenu ilegalnom upotrebom sile, etničkim čišćenjem i genocidom. Utoliko su oni neodgovorni realisti, naspram Mirjane Kasapović koja se naziva odgovornim realistom. Ta “neodgovornost” spram realnosti je još posljednja objektivna prepreka etnofederalizmu i ona je, kada danas pogledam unazad na ovu dvogodišnju unutarbosansku polemiku oko konsocijacije, u podmetu cijeloga problema. Međutim, šta ako se ta „predisponiranost“ za etnoteritorijalnu federaciju ostvari ratnim zločinom? Ako povijest, kako ukazuje Ančić, obiluje sličnim primjerima, treba li od toga sada napraviti regulativni ideal? Da li je opravdano prihvaćati tako flagrantne rezultate nasilja danas, s kraja 20. stoljeća i na početku 21. u vrijeme medijske sveprisutnosti i međunarodnog zakonodavstva, samo zato što je to bilo uobičajeno do jučer? Možemo li s iste pozicije uskratiti prava ženama, crncima, a možda i Jevrejima, jer je tako oduvijek u povijesti bilo?

Zar nakon surovog krvoprolića u BiH od 1991. do 1995. kome je u temelju bio upravo etno-teritorijalni princip nije postalo kristalno jasno da svaki nagovještaj etno-teritorijalnog preustroja u BiH vodi do nasilja i genocida? U tom smislu ne protivim se etnoteritorijalizmu kao Bošnjak, već kao intelektualac, liberalnih svjetonazora, senzibiliran za nepravde i tuđe patnje. Kao osoba koja u „modelu etnoteritorijalizma“ prepoznaje mehanizme ponižavanja i diskriminacije drugog i drugačijeg.  Zato mi je odvratna  svaka pomisao na takvu praksu, a da ne govorim o ratu i ljudskim žrtvama. Etnoteritorijalnost je uzrok genocida, neviđenih patnji svih građana BiH, uzrok nestabilnosti i neviđenih diskriminatornih praksi, pa danas predlagati takva rješenja za mene ima onu težinu kao kada bismo danas predložili rasne zakone u modernoj Njemačkoj. Treba li još pri tome cinički zaključiti da je tako oduvijek kroz povijest BiH bilo? Na žalost, namjesto kritičkog samopropitivanja ovih hipoteza, sve što Mirjana Kasapović kao „odgovorni realist“ nudi je „dešifiriranje“ tajnog koda za bošnjačku supremaciju nad BiH, nakon čega zaključuje kako je “etnički ili nacionalni federalizam kost u grlu bošnjačkim liberalima zato što ga vide kao 'uvod' u raspad države. Etnička federacija ne promatra se kao institucionalni oblik zajedničkog života nego kao institucionalna pretpostavka za razgradnju države” (Kasapović, 2007: 142). Da urota bude još kompletnija i zabavnija, osim bošnjačke zavjere koja je u pozadini, Ančić pridodaje i ulogu Amerikanaca. On veli:

“politički okvir naznačen kao država Bosna i Hercegovina očuvan je i danas postoji ne zahvaljujući nekom mističnom 'bosanskom duhu', već ponajprije zato što je to bila volja najveće današnje sile, SAD. Ne ulazeći ovdje u pitanje motiva današnje najveće sile, vrijedi svakako tu temeljnu činjenicu smatrati okvirom (do onoga trenutka dok to odgovara američkim interesima) političke budućnosti teritorija koji danas tvori tu državu” (Ančić, 2007: 165-66).

Ako sad po strani ostavim uvredljive konstatacije povjesničara o susjednoj državi (u kojoj se rodio), po kojoj ona nije država već „politički okvir naznačen kao država BiH“, ili naprosto „teritorij koji danas (podvukao A.M.) tvori tu državu“ pokušat ću odgovoriti što bi to bio interes najveće današnje sile u BiH. Kao prvo, Ančić ne bi trebao da izražava toliku malicioznost prema SAD-u. Upravo je „volja najveće današnje sile“ oličena u liku Ambasadora Galbraitha omogućila oslobođenje njegove nove domovine. Kao drugo, mislim da mi Final Award Arbitražnog Tribunala za Brčko, u kojoj su presudnu ulogu odigrali Amerikanci, daje neke osnovne smjernice američkog gledanja na stvari u zemlji „duboke podijeljenosti“ – mislim da, u krajnjoj analizi, SAD žele vidjeti BiH kao pravu demokratsku multietnička državu vladavine prava. A možda je volja „najveće današnje sile“ upravo takva jer ta sila vrlo dobro zna volju Zagreba i Beograda kada je u pitanju „teritorij koji tvori“ današnju bosanskohercegovačku državu? Ko zna?

  1. Izvan konsocijacije

 

Izražavao sam u više navrata svoja strahovanja da bi konsocijacijski institucionalni redizajn u BiH koji bi podrazumijevao etničku teritorijalizaciju doveo do stvaranja tri segregacionistička, diskriminatorna etno-oligarhijska režima. Upravo jedna takva etnička federacija koja bi uslijedila na temelju institucionaliziranih etničkih razlika, sudeći po dosadašnjoj praksi institucionalizacije dovela bi do pogoršanja sigurnosnog stanja u BiH i njezine dalje razgradnje. U tu svrhu, još jedan od „bošnjačkih liberala“ Nenad Stojanović upozorava na nužnost izbjegavanja “institucionalizacije kolektivnih identiteta. Primjer švajcarskih katolika koji nisu ušli u Ustav 1848. godine kao kolektiv doprinio je tome da danas vjerske razlike ne dijele više švajcarsko društvo” (Stojanović, 2007: 85).

I Mirjana Kasapović i ja znamo da je bosanskohercegovačka konsocijacija slijepa ulica. Ona je u svom sadašnjem dejtonskom obliku dosegla svoj limit i njena dalja opstojnost može samo donositi „vječno ponavljanje istog“. Da postoje duboke povijesne podjele i tradicija povijesne etnoteritorijalnosti, cijeli problem bi bio davno riješen stvaranjem triju etničkih republika. Na veliku žalost etnopolitičkih poduzetnika, značajnije kulturne razlike, osim u sferi konfesionalnosti, među građanima BiH ne postoje: govorimo jezik(e) koje možemo razumjeti, dijelimo istu povijest i mentalitet, pa se razlike koje su nužne za konsocijacijski aranžman uglavnom proizvode u političkim krugovima da bi se na njih referiralo kao „objektivno-postojeće“. Nije li upravo ta „nepodnošljiva“ kulturna blizina uzrok tenzijama i frustracijama? Ne frustrira li, „nažalost“, tek performativna priroda nacionalnog grupotvorstva? Dakako da frustrira. Otuda „bošnjački liberali“ usmjeravaju svoju intelektualnu energiju na promjenu ustavno-pravnog političkog okvira koji bi spriječio povlašćivanje samo jedne vrste razlikovanja na štetu svih drugih, a ne njihovo ukidanje, kako se to uobičajeno maliciozno tumači . Budući da je riječ o slijepoj ulici, moramo se iz nje vratiti na glavnu ulicu, gdje nas čeka raskrižje. Mirjana Kasapović i Mladen Ančić bi skrenuli desno, k daljem institucionaliziranju razlika. Da bi pogodili kako bi izgledala takva BiH na tragu zaključka iz Kasapovićkine knjige, budući da smo u potpunosti na terenu ideološkog, ne moramo više biti znanstvenici. To će nam plastičnije opisati etnopolitičar, npr. Dragan Čović. Kaže on u „Slobodnoj Bosni“: “Sve što idemo niže od države, sve više će biti zastupljeniji građanski modeli i to je vještina da se ne ovisi o kolektivnom koje će biti na razini države” . Upravo je to „kost u grlu“ „bošnjačkih liberala“. Dakle, u etnoteritorijalnoj federaciji koju što prije treba uvesti, građansko načelo demokratije „jedan-čovjek-jedan-glas“, bit će primijenjeno na lokalnoj razini gdje je genocidom i etničkim inžinjeringom ostvareno etničko i teritorijalno homogeniziranje pa se ta hegemonija sada može ozakoniti u svojoj ugnjetavačkoj praksi prema preživjelim, bilo da je riječ o „konstitutivnim“ ili „nekonstitutivnim“ manjinama. To je u skladu s klasičnim modelom stvaranja nacionalnih država o kojem govori Ančić, a ne ono što zagovaraju Ćurak, Mujkić i drugi. A na nivou države gdje je još jedino ustanovljenje građanskog principa ima smisla i to kroz demokratske procedure koje će kroz preferencijalno glasanje i dvodomni parlament naći način da zaštite grupna prava, zadržat će se konsocijacijski princip. Znači, na lokalnom nivou provodit ćemo devetnaestovijekovni princip nacionalne, etnički homogene države, a na državnom, treba da imamo konsocijacijski aranžman sa svim svojim poteškoćama koje su gore navedene.

Građanski princip na lokalnom nivou znači ozakonjenje rezultata etničkog inžinjeringa i nastavak ponižavajućih, diskriminatornih praksi. To isto znači i kolektivistički princip na državnom nivou. To je, ukratko, BiH kao teritorijalna konsocijacija za koju se zalaže Mirjana Kasapović. „Bošnjački liberal“ kao što sam ja smatra da treba krenuti obrnutim putem: na državnom nivou građanski model uz punu zaštitu grupnih prava – pri čemu ne samo prava Bošnjaka, Srba i Hrvata već i četvrtog konstituenta 'Ostali' - a što idemo niže prema lokalnoj razini, sve više treba upotrebljavati kolektivistički, osobito etnički princip kroz model afirmativne akcije koja štiti pripadnike manjina i vraća, odnosno rehabilitira stanje prije etničkog inžinjeringa (u skladu s Aneksom 10 Sporazuma) uz punu zaštitu građanskih prava za svakog pojedinca. To otprilike ocrtava i moje skretanje ulijevo na istom raskrižju na kojem sam se našao s Mirjanom Kasapović. Demontaža važećeg konsocijacijskog političkog aranžmana, nipošto njegovo potpuno ukidanje, treba po mom sudu da se odigra kroz prije svega promjenu izbornog zakona k preferencijalnom glasanju, najprije na državnom nivou, koje bi ohrabrilo prekoetničko glasanje, a zatim kroz čitanje Dejtonskog ustava u svjetlu petnaest konvencija o ljudskim pravima i slobodama koje su praktično sastavni dio ustava i kao takve nude sasvim legitiman način promjene Dejtonskog ustava Dejtonskim ustavom samim, namjesto promašenih pregovora s kartelima elita kojima je najmanje u interesu da promjene postojeći poredak. Dakle, s jednog konsekvencijalističkog stajališta razmotrena mogućnost etnoteritorijalizacije BiH navela me je da ponudim preferencijalni izborni sistem na koji sam nadošao putem “dileme zatvorenika” . Smatram da su posljedice preferencijalnog glasanja manje pogubne, pa čak i obećavajuće ako imamo u vidu rezultate, naprimjer, Good Friday Agreementa u Sjevernoj Irskoj. S druge strane, posljedice daljeg etnoteritorijaliziranja su pogubne, ratnohuškačke i dovode nas, znajući kako se teritorijalna pitanja rješavaju na području bivše Jugoslavije, do novih krugova pakla. Čak se i bosanskohercegovački konsocijativci ustežu od etnoteritorijalizacije. Da zaključim: „power-sharing“ institucije organizirane isključivo po etničkim linijama ne samo da ne doprinose stabilizaciji demokratije već su dugoročni izvor nestabilnosti. One funkcioniraju samo u jednom smjeru, koji detektira Mirjana Kasapović, doprinoseći daljoj politički oktroiranoj institucionalizaciji etniciteta i njihovom teritorijalnom zaokruženju. Tako se ne može prihvatiti zaključak Mirjane Kasapović da su “za bošnjačke liberale nacije 'neprijateljske zajednice'” (Kasapović, 2007: 141). Naprotiv, neprijatelj je ustavnopravni okvir koji favorizira samo etničnost nauštrb svih drugih prava i sloboda čovjeka.

Za kraj, još jedan primjer autoričinog dekontekstualizma: pisati knjigu o konsocijacijskom preuređenju BiH bez kontekstualiziranja u širi region – u kontekst odnosa i uloga Srbije i Hrvatske u velikoj mjeri otežava razumijevanje cijelog bosanskohercegovačkog problema. Kao da je predosjećala ranjivost vlastite pozicije, Mirjana Kasapović se odlučila za napad: “U liberalnoj bošnjačkoj priči o BiH kontekst se pojavljuje u jednome jedinom obliku – u likovima Srbije i Hrvatske kao vječnih 'zlih susjeda'” (Kasapović, 2007: 138). Istina, Kasapovićeva se nije potrudila odbraniti Srbiju od bošnjačkih objeda, ali se okomila na interpretaciju agresije Hrvatske na BiH kao „genocidnog“ djelovanja u tekstu Muhameda Filipovića. Hrvatska po svaku cijenu mora ostati čista u cijelom slučaju, kao što je u historijskom pregledu bosanske podijeljenosti glatko preskočen period NDH i Narodnooslobodilačke borbe na što ukazuju Jovanović i Arsenijević.

“Tako eksplicitno nijekati činjenicu da je podjela BiH uračunata u srbijanski i hrvatski postsocijalistički državotvorni projekt, danas je moguće valjda još samo u srbijanskoj skupštini i hrvatskom Saboru, tim svijetlim kovačnicama historijskih Istina” (Jovanović/Arsenijević, 2007: 178).

Nadalje,

“svojom cenzurom NDH Kasapović ne prikriva samo ustaški režim i njegov zločinački karakter, nego prikriva i antifašističku, partizansku borbu koja u bh. povijesti predstavlja jedini istinski politički događaj, i to upravo onaj događaj čije spominjanje podriva skladnu kasapovićevsku 'studiju' o višestoljetnoj blokovskoj podjeli BiH. Taj događaj antifašističkog otpora ne samo da može biti vrelo zajedničkog ponosa, nego nas i podsjeća na činjenicu koja užasava sve antikomuniste, a ponajviše one koji se zaklinju u BiH: BiH je prvi put artikulirana kao moderni politički projekt upravo u okviru partizanske politike”  (Jovanović/Arsenijević, 2007: 182).

Ali, čak i da zanemarimo ovu šutnju koja podriva autoričinu tezu o povijesnoj bosanskohercegovačkoj podijeljenosti, postoji još jedna recentnija šutnja koja dodatno otežava da Mirjanu Kasapović gledamo samo kao na znanstvenicu. Interesantno je da se profesorica politologije nije sa svojim konsocijacijskim rješenjem problema u duboko podijeljenom društvu istakla u prvoj polovici devedesetih kada je Hrvatska doista bila jedno takvo društvo. Naravno, ruku na srce, i tamo su duboke podjele bile više stvar političke produkcije nego povijesti. Ali, bez obzira, zašto tada nismo čuli prijedlog o etnoteritorijalizaciji tzv. Republike Srpske Krajine unutar hrvatske konsocijacije, paritetnoj zastupljenosti u Hrvatskom saboru, „velikim koalicijama“ itd. Štaviše, za razliku od BiH, Hrvatsku barem u posljednja dva stoljeća karakterizira princip etničke teritorijalnosti. Dovoljan je površan pogled na mape hrvatskih zemalja iz 18. i 19. stoljeća pa da se uoči prisustvo teritorijalnog entiteta vojne krajine koja je tradicionalno imala uglavnom srpsku većinu. To su mahom oni dijelovi Hrvatske koji su se 1990. udružili u paradržavnu tvorevinu, tzv. Republiku Srpsku Krajinu. Da ne bude zabune, budući da sam protivnik konsocijacijskih aranžmana koji počivaju na institucionalizaciji etničkih razlika, nipošto za Hrvatsku ne bih poželio ono što ne želim za BiH. Ali  ne mogu a da ne primijetim da  se tih „davnih“ 1990-tih  nisu pisale knjige naslovljene kao “Hrvatska – Podijeljeno društvo i nestabilna država” niti su u opticaju bila konsocijacijska rješenja za hrvatsku državu već mehanizmi vojno-redarstvene „uljudbe“. Golom silom Tuđmanova Hrvatska razriješila je problem „duboke podijeljenosti“ – izbrisavši status konstitutivnosti Srbima u Republici Hrvatskoj, a potom protjeravši desetak posto svoje populacije, reducirajući svoje Srbe na status 'manageable minority'. Sve ovo (kao) promaklo je politološkoj ekspertizi profesorice Kasapović. Zato, ta činjenica, ali i sve gore navedeno ozbiljno dovodi u sumnju njenu znanstvenu dosljednost i dobronamjernost. Naprotiv, sve što je Mirjana Kasapović izrekla u vezi s preustrojem BiH (a da i ne spominjem moju malenkost), sugerira prepoznatljivu politikansku malicioznost.

Reference:
Abazović, 2007: Dino Abazović: „O međubilansu učinka rada međunarodne zajednice u BiH – od decembra 1995. do marta 2007. – sociološki aspekti“, Primjer BiH: održivi koncepti ili stranputice međunarodne zajednice?, Zbornik radova, Fondacija Heinrich Boll, Sarajevo.; 133-147;
Ančić, 2007: Mladen Ančić: “Jedan čovjek – jedan glas ili 'hodte nami vi na viru'”, Status br. 12, Mostar, zima 2007 (str.: 163-72);
Anderson, B. (1991): Imagined Communities (revised edition, London, Verso)
Bougarel et. al., 2007: The New Bosnian Mosaic / Identities, Memories and Moral Claims in a Post-War Society, Xavier Bougarel, Elissa Helms, and Ger Duijzings, eds. (Burlington: Ashgate);
Horowitz, 2003: Donald L. Horowitz: „Electoral Systems: A Primer for Decision Makers“, Journal of Democracy, Vol. 14, October 2003; 115-127; p. 116.
Jovanović/Arsenijević, 2007: Nebojša Jovanović, Damir Arsenijević: „Bespuća politološke zbiljnosti“, Reč, no.75/21, Beograd; 173-189;
Kasapović, 2007: Mirjana Kasapović: “Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini”, Status br. 12, Mostar, zima 2007 (str.: 136-44)
Kecmanović, 2007: Nenad Kecmanović, Nemoguća država (Banja Luka: Glas Srpske);
Kordić, 2006: Snježana Kordić: „Kultura kao kriva politika identiteta“, Književna republika 4/9-10, Zagreb; 192-199;
Lijphart, 1999: Arend Lijphart, Patterns of Democracy: Government Forms and Performance in 36 Countries (New Haven: Yale University Press);
Norris, 2005: Pippa Norris: „Do power-sharing institutions work? / Stable democracy and good governance in divided societies“, Paper for presentation at the Quality of Government Conference, Goteborg University, 17-19 November 2005.
Reilly, 2001: Benjamin Reilly, Democracy in Divided Societies / Electoral Engineering for Conflict Management (Cambridge University Press);
Reilly, 2002: Benjamin Reilly,: „Electoral Systems for Divided Societies“, Journal of Democracy, Vol. 13, Number 2, april 2002; 156-170; p. 156.
Stojanović, 2007: Nenad Stojanović: „Konsocijacija – Švajcarska i Bosna i Hercegovina“, Pregled, Vol. LXXXVII, No. 3-4; Sarajevo, maj-august; 63-89;
Šačić, 2007: Nermina Šačić: „Međunarodna zajednica u BiH – od decembra 1995. do marta 2007. – politološki uvidi, Primjer BiH: održivi koncepti ili stranputice međunarodne zajednice?, Zbornik radova, Fondacija Heinrich Boll, Sarajevo.; 47-69;


Mirjana Kasapović: “Metodološki problemi kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini”, Status br. 12, Mostar, zima 2007 (str.: 136-44) i Mladen Ančić: “Jedan čovjek – jedan glas ili 'hodte nami vi na viru'”, Status br. 12, Mostar, zima 2007 (str.: 163-72);

Inače, Ančićeva orijentalistička učitavanja u tekstu zaprepašćuju. On ne samo da me prepoznaje kao Bošnjaka već iz te 'činjenice' izvlači dalje zaključke kao naprimjer: ako je neko Bošnjak nužno se socijalizirao na alhamijadu (ne može se on socijalizirati na, šta ti ja znam, prosvjetiteljskoj ili romantičarskoj misli); dakle sljedbenik je Hevaji Uskufija koji se izjašnjavao kao Turčin, a ne sljedbenik naprimjer Johna Deweya i Richarda Rortyja. Bošnjak, onda. nužno mora slijediti i etnopolitiku svog lidera – Harisa Silajdžića; On čita i moju podsvijest, a zna i za moje skrivene namjere – on zna “gdje zapravo stvarno leži inspiracija A. Mujkića za njegov poziv na stvaranje 'jedinstvene političke zajednice'” (Ančić, 2007: 170). Samo on s izvjesnošću zna da sam kao ratni radijski urednik “uvelike doprinio stvaranju 'Pavlovljeva refleksa' u odnosu na 'etničkog drugog' kod današnjih birača u BiH” (Ančić, 2007: 169). Nadalje, Ančić zaključuje sa sigurnošću da sam “socijaliziran u atmosferi Fakulteta političkih nauka u Sarajevu” (Ančić, 2007: 170) – mada sam studirao, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu - pa moje filozofske konstrukcije – jer trebao bih biti prema njemu politolog - tumači “'na brzaka' skrpljenom filozofijom iz priručnika za studente” (Ančić, 2007: 170). Za razliku, jel'te, od zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti koji je stvoren iz čistih univerzalističkih poriva vođenih najplemenitijom akademskom slobodom, taj bedački sarajevski Fakultet političkih nauka je za Ančića nekakav prljavi ideološki bastard jer “tamo se”, likuje Ančić, “već desetljećima razvija umijeće diskursa kojim se negira postojeća društvena realnost i istodobno proizvodi alternativna, 'bolja' realnost, podređena ciljevima i programima trenutno vladajuće političke elite” (Ančić, 2007: 170).

Na osnovu čega me uopće Mirjana Kasapović svrstava u grupu bošnjačkih liberala? Na temelju čega ona zaključuje da se ja izjašnjavam kao Bošnjak? Prema mome imenu? Ili prezimenu? Kojeg li biologizma od jedne od vodećih politologa u Hrvatskoj. Ovakvo klasificiranje ljudi zastrašuje. Ili je to neka nova metodologija o kojoj Bosanci  i Hercegovci pojma nemaju. Ono odaje jednu strategiju koju Kasapovićka često koristi: učitavanje. Isto onako kako svoju teorijsku koncepciju učitava u povijest BiH, ona učitava nacionalnu pripadnost onih koji joj se suprotstavljaju drugačijim interpretativnim obrascima stvarnosti. Za Kaspovićevu je čini se od presudne važnosti one koji promiču liberalno-demokratske ideje učitati kao Bošnjake i tako parohijalizirati njihovu argumentaciju – kao tek jednu od pozicija „strana u konfliktu“ u BiH. Namjesto dijaloga, argumentiranog sučeljavanja s ljudima koji iznose mišljenja jednog Graya, Horowitza, Reillyja, Brubakera i tako dalje, Kasapovićeva ide prečicom: te ljude prokazuje kao bošnjačke liberale time pokušavajući da diskvalificira takvu poziciju.

Vidjeti Pippa Norris: „Do power-sharing institutions work? / Stable democracy and good governance in divided societies“, Paper for presentation at the Quality of Government Conference, Goteborg University, 17-19 November 2005., također, Pippa Norris: „Ballots not Bullets / Testing Consociational Theories of Ethnic Conflict, Electoral Systems and Democratization“, Paper for the International conference on Institutional Design, Conflict Management and Democracy in the Late Twentieth Century, Kellogg Institute, University of Notre Dame, 9-11 December 1999.

              Nemam ništa protiv da se Libanu i Kipru sada pridoda i „uspješni“ primjer belgijske konsocijacije.

Mirjana Kasapović, Bosna i Hercegovina / Podijeljeno društvo i nestabilna država (Zagreb: Politička kultura, 2005);

            Interesantno je koliko oba autora insistiraju na nužnosti iznalaženja rješenja na osnovi „duboke društvene podijeljenosti“. Kao učesnik tima FBiH za arbitražu spornog područja Brčkog – inače jednog od najdublje podijeljenih dijelova BiH te 1996, područja na kojem su počinjeni stravični zločini i gdje gotovo da nije bilo nikakva kontakta između različitih etničkih grupa,  na saslušanjima sam imao priliku čuti slične argumente „faktičkog stanja“ na kojem je insistirala srpska delegacija predvođena Aleksom Buhom. Ono što „dokazuje“ Kasapovićeva i što „realistički“ konstatira Ančić, taj „vapaj za realnošću“ koji se neizostavno svodio na nužnost etničkog teritorijaliziranja kao „jedinog mogućeg“ (nužnog, rekla bi Mirjana Kasapović) , ovaj put iz usta srpskih nacionalista, nije ostavio osobit dojam na američkog predsjedavajućeg arbitra Robertsa  Owena. Nasuprot etničkog modela preuređenja „spornog područja“ i njegove etnoteritorijalizacije, Owen se odlučio za pravi multietnički pristup koji je doveo do rehabilitacije cijele te zajednice i ovaj dio BiH pretvorio u najperspektivniji dio države. Da, upravo zato što ne počiva na striktnom etnopolitičkom principu. Tamo niko nije nikog priveo pravoj „viri“. A možda je ipak i Roberts Owen „bošnjački liberal“ u dosluhu s političkim štabom Harisa Silajdžića. S tim u vezi interesantno je bilo i ponašanje oficijelnog Zagreba za vrijeme arbitraže. Pokojni kongresmen Frank McCloskey, inače advokat Federalnog tima, došao je razočaran sa susreta s pokojnim Franjom Tuđmanom koji je odbio da se zauzme za ovo „sporno područje“ (Bože, što li?) ili barem da podrži federalnu stranu. Čak je na drugom ročištu 1998. godine u Beču predstavnicima brčanskog HDZ-a bilo zabranjeno svjedočenje u korist Federacije. Nije li Povjesničar vidio u eventualnom pozitivnom ishodu arbitraže i moguću propast svoje „bosanske doktrine“ koja se upravo temeljila na etničkoj dubokoj mržnji, podijeljenosti i etnoteritorijalnosti? Ili bi to bila izdaja dogovora s Miloševićem o trampi Posavine za Drvar i Glamoč?

Ovaj uvid dugujem kolegici Aidi Hozić, profesorici na Odsjeku za političke nauke Univerziteta u Floridi, SAD.

The New Bosnian Mosaic / Identities, Memories and Moral Claims in a Post-War Society, Xavier Bougarel, Elissa Helms, and Ger Duijzings, eds. (Burlington: Ashgate, 2007)

Osim možda nekih od prigodno „selektiranih“ bošnjačkih autora iz Kasapovićkine knjige. Ali, onda, te autore je teško ubrojati u 'bošnjačke liberale'.

Vidjeti Asim Mujkić: „„Bosna i Hercegovina i izazovi konsocijacije“, Odjek 1, Sarajevo, proljeće 2007; 6-12;

            Ben Reilly and Andrew Reynolds, 1998. Electoral Systems and Conflict in Divided Societies, Washington D.C.: national Academy Press; Susan L. Woodward, “Bosnia and Herzegovina” in Civil Wars, Insecurity and Intervention, Eds. Barbara F. Walter and Jack Snyder, New York: Columbia University Press; Jack Snyder, 2000. From Voting to Violence: Democratization and Nationalist Conflict, New York: W.W. Norton.

           Ančić, vrlo interesantno , primjećuje kako je za mene “Bosna i Hercegovina 'stvar-u-svijetu'” (str. 170), pri čemu mi se pripisuje esencijalizam. Unatoč 'zavodljivosti' tog uvida, moram primijetiti da to jednostavno ne stoji. Smatram i državu kao što je BiH socijalnim konstruktom kao što je to i rod i etnija i nacija. Kritizirajući konsocijacijske aranžmane upravo kritiziram i svaku redukcionističku esencijalističku identitetsku priču. Ustvari, smatrao bih BiH 'stvari-u-svijetu' jedino kada bih imao jednu 'pozadinsku' esencijalističku identitetsku naraciju o 'biti' ove zajednice što su, istini za volju, i pokušali neki 'bošnjački povjesničari'. Moj pristup identitetu etničke grupe kao i identitetu države je desupstancijalizirajući i antiesencijalistički. Inače, o mojoj kritici bošnjačkog esencijalizma vidjeti šire u A. Mujkić: “Treći entitet (II) 'Bauk' liberalne demokratije kruži Bosnom”, Status br. 12, Mostar, zima 2007 (str.: 154-63).

Vidjeti opširnije u Seyla Benhabib, The Claims of Culture / Equality and Diversity in the Global Era (Princeton and Oxford: Princeton University Press, 2002);

Vidjeti šire u Rogers Brubaker: „Ethnicity Without Groups, Arch. Europ. Sociol., XLIII, 2 (2002), 163-189);

Stricto sensu, ovdje se radi o zamišljanju a ne o izmišljanju nacije. Tako naprimjer, Anderson sam u izvorniku na engleskom jeziku pravi distinkciju između termina “imagined” i “imaginary”.

         Mirjana Kasapović, Bosna i Hercegovina / Podijeljeno društvo i nestabilna država;

Vjerovali ili ne, iako sam 'bošnjački liberal' i „silajdžićevski hard-liner“, inače duhovni sljedbenik Uskufije, smatram da je agresija na BiH počela kada je selo Ravno izbrisano s mape u jesen 1991.

          Ančić je posve siguran da “i Ćurak i Mujkić implicitno zagovaraju stvaranje jedinstvene BiH nacije, ali se po tome ne razlikuju od nacionalističke bošnjačko-muslimanske elite i onoga što ona zagovara, poglavito nakon 2000. godine” (str. 169). Niti u jednom mom tekstu neće se naći zagovaranje „jedinstvene BiH nacije“. Štaviše, pisao sam da takav govor homogenizira samo jednu etničku grupu i u krajnjem pokazuje se kao etnonacionalizam. Ono što Mujkić zagovara jeste jedinstveni institucionalni i politički okvir unutar kojega sve različiti zahtjevi, uključujući tu i one “nacionalne“ tek mogu doći do izražaja, ali kao ravnopravni učesnici u javnoj raspravi naporedo s drugim oblicima grupstva. Ali, naravno, pa ko u ovom ne bi prepoznao Hevaji Uskufijev poziv na pravu „viru“.

           Slobodna Bosna, Sarajevo,  20.12.2007.; str. 15.

Vidjeti šire u Dino Abazović: „Konsocijacijom protiv konsocijalizma“ na www.pulsdemokratije.net . Zanimljivo je kako Mirjana Kasapović zapada u svojevrsni redukcionizam kada su u pitanju „power-sharing stakeholderi“ i ne pomišljajući na mogućnost da se i ustavna kategorija Ostali u BiH može legitimno svrstati u tu kategoriju. Dakako, to bi ozbiljno dovelo u pitanje prosti, tripartitni koncept etnoteritorijalizacije.

Vidjeti šire Asim Mujkić: „'Zatvorenikova dilema' i njene implikacije u etnopolitici BiH“, FPN Godišnjak 2007, god. 2, Sarajevo, 2007; str.: 31-45;