Proljeće 2008

  LOŠI ODGOVORI LOŠIH ĐAKA
  Nermina KURSPAHIĆ
 
 

Život je samo skup sjećanja, od pamtivijeka je poruka mnogih pjesnika, filozofa. Ergo, ne zaboravite važne sadržaje (vlastite) prošlosti, jer u njoj je sadržan i smisao svakog, pa i vlastitog postojanja, sadašnjosti i zalog bolje budućnosti. Zaborav (apsolutni, neselektivni) znači smrt. (Evo kako pobunu protiv zaborava, nježnog uplovljavanja u umiruću svjetlost-smrt, stihovima oživljava Dylan Thomas u pjesmi:
Do Not Go Gentle Into That Good Night:
Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rave at close of day;
Rage, rage against the dying of the light..
.)

Poštovanje prošlosti ovdje, na padinama Balkana, nikada nije bilo upitno. Barem kada je riječ o onoj drevnoj, često mitovima i lažima ukrašenoj davnini, onoj koja je dio plemenskog-kolektivnog sjećanja. Na njoj su se, "s koljena na koljeno" obrazovale generacije. (Danas se taj odgojni proces odvija sustavno - u institucijama škola, fakulteta, medija.) Nju se njegovalo, tretiralo kao neupitnu povijest. Fetišizirani su njeni akteri, slavljeni i hvaljeni “ko rod rođeni”, kao najmiliji koji tek što su zamakli za ćošak vječnog nestanka. Nauštrb toga i svih njih čije stvarno postojanje je historijski upitno,  problematično sa aspekta svojstava koja im se pripisuju, trpe stvarni i ne tako drevni povijesni likovi i njihove tekovine. (Naprimjer Marko Kraljević i njegovo junaštvo via drug Tito i njegove tekovine). No, odluke da se djeluje racionalno, dakle u vlastitom interesu (općeg, fizičkog i duhovnog zdravlja, kulture i znanja) ovdje su problematične tlapnje. Princip je sljedeći, zašto dobro kad može loše, pa i zlo i naopako. U tom nastojanju da se djeluje u interesu vlastite štete, odnosno previda, zaborava svega što bi moglo da suvremenost učini podnošljivom, čak dostojnom življenja, prednjače oni koji su do jučer svjedočili stanovite oblike tolerancije, podnošenja i razumijevanja drugoga i drugačijeg, kosmopolitizma. Dakle, oni koji bi po godinama koje imaju, po sjećanju, ali i vlastitom angažmanu i koristi od nedavne prošlosti, mogli da posvjedoče o tome da je to vrijeme bilo i vrijeme kada je bilo moguće funkcionalno multietničko društvo, društvo koje nije zasnovano samo na usko jednonacionalnom identitetu, društvo bez etnoteritorijalizacije i sukoba. Generacije koje su iskusile sadržaje od kojih se sada većina njih distancira, odnosno gnuša, sada još produbljuju te svoje amnezije. Mnogi među njima baš su oni koji su najodgovorniji za novonastalu netolerantnu situaciju, za stanje u kojima se svjesno imaginacija mlađe i najmlađe generacije podešava na frekvencije etničkog nacionalizma, i “osposobljava” ih se da mrze drugačijeg, da slijede “tečevine” i svojstva starina čija je etičnost, pa i duhovno zdravlje često upitno.
Dakle, bitka za mlade u ključu kosmopolitizma ovdje je već izgubljena. Etnonacionalizam, “neciviliziran” i surov, već je zagospodario javnim prostorom, odnio je, i još odnosi mnoge žrtve. (Akademska nastojanja mog prijatelja Uge Vlaisavljevića da se “nacionalizam pripitomi”, smatram hrabrim, ali procesom sa neizvjesnim ishodom). Zato mi se čini da je u pravu Jerry Z. Muller, profesor povijesti na Katoličkom američkom univerzitetu, kada kaže: “etnonacionalizam je dvostruko porazan (razočaravajući), i intelektualno i moralno. Sociolozi idu još dublje u dokazivanju da etnonacionalizam nije prirodan već smišljeno konstruirani produkt kulture”, ... sa konačnim ciljem da se potpuno društveno etablira. Svjedoci smo da je ovdašnja “kultura” koja oblikuje mlade naraštaje posljednjih decenija (tro)nacionalna,bez konekcije sa onim vrijednostima koje su baština predratnog vremena. Fenomen jeste tranzicijski ali,  paradoksalno i nažalost, ipak u slijedu globalnih političkih tendencija.
Ovdašnji slučaj je još teži. Jer, neadekvatno, nesustavno, selektivno i površno obrazovanje stvorilo je generacije oskudnog obrazovanja, ali nacionalno (i fizički) ostrašćene i osnažene. Tako je i ovdje sjeme zla opet, i opet posijano, a mladi su postali glasnogovornici svih sadržaja koji ovo društvo odvlače od bolje budućnosti, obezbjeđujući joj nestabilnu sadašnjost i poraznu budućnost. Nažalost, ovi nalazi se ne uklapaju u idiličnu sliku i svevremensku tezu da su “mladi snaga najjača”, blistava budućnost. (Zemlja koja ima ovakvu mladost ne treba da se boji za svoju propast! Naravno, i srećom, ove ocjene nemaju apsolutne vrijednosti, što znači, nisu svi takvi, ali glasna većina jeste.) Zato, vidljiva je, i to katastrofalna, posljedica svega što nas je snašlo; a to je da su društvenim i javnim prostorom ovladale ignorantske junoše, nauružani “znanjima” od kojih će nam svima biti još gore. Tako, sve ono što se mukotrpno gradilo i sve najbolje što su namrle prošle generacije odlazi niz vjetar. A sve ono što je do jučer po univerzalnim  kriterijima i standardima i moralno i intelektualno bilo neprihvatljivo postaje vrijedno, pa se shodno tome promovira, u diskursu novih mucavaca nazatka. A tada se kao posljedica dešava ono što Jerry Z, Muller  izražava ovako: “Kada jednom etnonacionalizam zarobi maštu grupa u multietničkim društvima, etnička segregacija ili odvajanje je najčešće posljednji loš odgovor.” Stoga, dobro došli u svijet loših odgovora.