Zima 2007

  U ODBRANU KNJIŽEVNE KRITIKE ZAŠTO KRITIČARI, IPAK, NISU BIJESNI PSI
   Adisa Bašić-Čečo
 
 

Odavno se otrcao, ali još uvijek dobro posluži vic da je kritičar zapravo neuspjeli pisac . Nikad i nigdje taj nezahvalni posao nije bio posebno cijenjen, niti ima nekog velikog razloga da ga se cijeni. Posao kao i većina drugih. Ali odnedavno su kritičari (ako je to uopće moguće) pali i koju stepenicu niže. Odomaćila se, naime, u bh. javnosti zadnjih godina jadikovka kako nemamo književne kritike . Kakva šteta! Književna produkcija nam je bujna i bogata, police se u knjižarama prolamaju od težine mnogobrojnih impresivnih knjiga, izdavaštvo nam je najunosnija grana privrede a nauka o književnosti dosegnula sami svjetski vrh! Piše se, objavljuje i čita a samo atrofirana književna kritika ne uspijeva da prati tu književnu erupciju bh. duha. Ne samo da je nedorasla zadatku, nego je uopšte i nema. Ne postoji. Baš niko se ni u kojem vidu njome ne bavi.
Cinizam na stranu, zaista vrijedi objasniti šta je korijen ovog nesporazuma. Trenutno se književna kritika u različitim oblicima objavljuje u najmanje petnaestak dnevnih, sedmičnih, mjesečnih i četveromjesečnih publikacija u Bosni i Hercegovini. S obzirom na priličnu krizu koju taj žanr doživljava i u ostatku svijeta (prostora za recenzije u novinama je sve manje), i s obzirom na obim savremene bh. književne produkcije, taj broj je sasvim pristojan. Nameće sa dakle pitanje, otkud tvrdnje da kritike nema: da li ljudi ne čitaju ili pak ne znaju šta je književna kritika.
Najprije treba podvući razliku između akademske književne kritike, rezervisane za naučne časopise i usko specijaliziranu publiku, i kritike u dnevnim i sedmičnim novinama namijenjene širem krugu čitatelja, o kojoj ovaj tekst prevashodno govori. U kratkom roku i sa malo riječi novinski kritičar treba iznijeti osnovne podatke o knjizi i svoj stav da li tu knjigu vrijedi čitati ili ne. Kritičar je, ukratko, posrednik između izdavača i publike, servis na raspolaganju čitaocima da im uštedi vrijeme (i novac). Kritičar nije nikakav polubog kojem je aklamacijom direktno sa Olimpa dodijeljena čast da kao najmudriji od svih govori o novim knjigama. Prosječni čitalac obično nema vremena svakodnevno obilaziti knjižare i čitati sve novitete, ali može imati želju da se o tim novitetima informiše. Zainteresuje li ga tekst kritike za određenu knjigu, čitalac će je potražiti i posvetiti joj vrijeme.
Naravno, ovde je od presudnog značaja povjerenje koje čitalac ima u svog kritičara. Kritičar je naravno čovjek, ubode li ga ko, i on krvari, zagolica li ga ko, i kritičar se smije... Uprkos znanju ili čitalačkom iskustvu (a šta god književna nauka o tome tvrdila) recepcija kritičara je također do izvjesne mjere subjektivna, obilježena individualnim književnim ukusom. Kritičarev stav nije nikakvo sveto slovo već jedan glas jedne osobe plaćene za to da o knjigama govori svoje mišljenje. U idealnoj situaciji o novim knjigama bi pisalo više kritičara u isto vrijeme, o knjigama bi se vodile duge, strastvene i dobro argumentirane rasprave. Iz tog višeglasja čitaoci bi lakše došli do nekoliko različitih utisaka o knjizi, i postali odlučniji u namjeri da knjigu pročitaju ili ne. Toga nažalost, na bh. književnoj sceni nedostaje. Iskrenog, neopterećenog dijaloga o čitalačkim doživljajima, iskustvima i utiscima. U tom smislu, književne (kao i bilo koje druge) kritike u bh. javnom prostoru nedostaje, ali je netačno i neodgovorno tvrditi da ona ne postoji.
Novinski kritičar se obraća širokom krugu ljudi i mora pokušati da zadovolji različite interese. Neki čitaoci rado prate historijske romane, drugi preferiraju poeziju, treći neće ni pogledati ništa osim bogato ilustrovane naučno-popularne literature. Svima se njima kritičar obraća i za svakoga od njih pokušava pronaći nešto. Kritičar ne piše za dvoje svojih najboljih prijatelja sa fakulteta sa kojima dijeli interese i književni ukus, niti za svog partnera kojeg poznaje u dušu. Kritičar ide u knjižaru, traži, premeće, njuši, rovi, gomila, odnosi kući, čita, i ponovo čita, bilježi primjedbe, piše, provjerava napisano i sve to radi za šareno višeglavo biće u sjeni koje zovemo književnom publikom. U toj sjeni, među publikom ima i ljudi koji zadnjih godinu dana (ili nekoliko godina) nisu pročitali ni jednu jedinu knjigu , ima i onih koji rade u knjižari i prate sve najsavremenije naslove, a ima i eksperata istančanog ukusa i ogromnog znanja (većeg od kritičarevog) ali koji se bave nekim drugim poslom i ne pišu kritike za novine.
Kritičar je privilegovan da ima pristup novim (nerijetko vrlo skupim) knjigama, pa je i tu još jednom na usluzi i onim čitaocima slabije kupovne moći (studentima, penzionerima) kojima može ponuditi barem informaciju o tome da je neka knjiga izašla, kakav je njen sadržaj i kakav je kritičarev dojam o njoj.
U odnosu između kritičara i čitaoca ipak nema tako mnogo nesporazuma. Čitalac može pratiti rad svog kritičara (redovno ili povremeno) i vjerovati mu, može ga čitati i ne slagati se s njim pa nabavljati baš one knjige koje kritičar negativno ocijeni, ili može potpuno ignorisati kritičarevo postojanje. U bilo koju od ove tri vrste da spada, odnos kritičara i tzv. prosječnog čitaoca je manje više harmoničan i sretan.
Izvori konflikata, neugodnosti, pa čak i ozbiljnih problema po kritičara su odnosi sa piscima i izdavačima. Kritičar je osoba koja obavlja javni posao, njegova adresa, broj telefona ili slika dostupni su posredstvom publikacije za koju piše, tako da gnjevni pisac ili izdavač lako mogu stupiti u kontakt i objasniti kritičaru sve njegove zablude. Na tvrdnju da Bosne i Hercegovina nema kritiku najbolje bi bilo odgovoriti da ima baš onakvu, pa čak i bolju nego što zaslužuje. Neki domaći pisci do te mjere ne poštuju osnovna pravila pristojnosti da su spremni nazivati kritičara, napadati ga, vrijeđati, moliti za pozitivnu recenziju, pokušavati da ga potplate, prijetiti mu, pozivati se na rodbinske ili zavičajne veze sa kritičarem ili prizivati u pomoć njegova vjerska uvjerenja ! Oni, dakle, itekako znaju da kritike ima, ali je prihvataju vrlo selektivno.
Među izdavačima pak postoje oni koji vječito kritikuju i napadaju kritičara (često posežu za teorijama zavjere da bi objasnili kako ih kritičar iz nekog razloga mrzi ili ignoriše ) i oni rijetki svjesni da im kritičar nije nikakav neprijatelj.
Omiljena zajednička strategija ogorčenih pisaca i izdavača je diskvalificiranje kritičara: kakvo god imao obrazovanje ili radno iskustvo, kritičar je jednostavno nekompetentan i ne umije da barata knjigama. Sve ovo ilustruje posvemašnju nezrelost dobrog dijela bh. književne scene i nespremnost za bilo koju vrstu kritike osim prigodničarskih i prijateljskih pangirika (PPP).  
PPP su kritike koje niko ne shvata ozbiljno: ni onaj ko ih piše, ni oni koji ih slušaju/čitaju. PPP je društvena konvencija, razmjena ljubaznosti između dvoje ljudi: pisca i piščevog prijatelja. Na promociji knjige, obično sterilnom, visoko formaliziranom i dosadnom hepeningu piščev prijatelj (ili prijatelj piščevog izdavača) govori lijepo o knjizi nakon čega slijedi dugi, iscrpljujući aplauz. Autori PPP-a se ne moraju zamarati originalnošću. Isti PPP se vrlo izdašno može reciklirati (i reciklira se) nebrojeno puta uz neznatne varijacije (ime autora, knjige i izdavača). Zabluda je vjerovati da je koncept PPP-a novotarija poslijeratne Bosne ili da su se standardi nepovratno srozali u odnosu na neko zlatno doba .
Skromni honorari za kritike obrnuto su proporcionalni broju neprijatelja koje kritičar sebi stvori svakim tekstom. A ne stvori ih zato što je kritičar frustrirana zvijer u kavezu ili sadista koji uživa da vrijeđa pisce i njihove tankoćutne osjećaje . Stvara ih zato što nam većini nedostaje kultura primanja i davanja kritike. Negativne se kritike shvataju lično i pokreću povrijeđenog pisca na osvetu, a izdašno se dijele samo pohvale, često licemjerne i lažne.
Svaki glas koji odudara od dubokih muških basova što u horu grme sa katedri nacionalnih književnosti jedva je čujan i zato se učini da kritike nema. Svaki glas drugačiji od mainstream pohvale ili osude prigušen je šumovima: skandalima oko književnih nagrada, ucjenjivanjem oko honorara iz državne kase (neposlušni se nemaju čemu nadati) ili brbljanjem za kafanskim stolovima gdje onaj najglasniji odluči valja li neka knjiga ili ne. Književna kritika u Bosni i Hercegovini postoji. Nježna svijetla biljčica, koja se bori za opstanak. Slabašna baš kao i savremena bh. književnost sama. Ali ništa više i ništa manje od toga.

 

 

«Kritikovati- to znači dokazati autoru da ne radi onako kako bih ja radio kad bih znao», govorio je legendarni Čapek, a Isidora Sekulić prema kritičarima je bila još nemilosrdnija: «Delo živi bez kritike, a kritika ne živi ni s delom ni bez njega».

O toj temi se na primjer govorilo na skupovima Vrednovanje i razumijevanje čitanja ( u okviru Sarajevskih dana poezije 2005.), godinu dana kasnije u okviru iste manifestacije održan je okrugli sto Književna kritika danas, zatim ovog ljeta okrugli sto Kritika kritike (održan 9. juna 2007. u okviru 8. evropskih književnih susreta u organizaciji Centra Andre Malraux), PEN Centar također priprema tribinu o istom problemu, a tema je zanimljiva i novinarima: Književna kritika u kritičnom stanju (objavljeno 24. 06. 2007. u Nezavisnim novinama) ...

Redovno ili povremeno književni prikazi se objavljuju u dnevnim i sedmičnim novinama (Nezavisne novine, Start, Slobodna Bosna,...) kao i u književnim časopisima Odjek, Novi izraz, Razlika, Život, Sarajevske sveske, Omnibus, Most, Motrišta, Diwan, Putevi, Književnik...

Istraživanje firme Valicon pokazalo je da 56% ljudi u BiH knjige ne čita «nikada» ili «skoro nikada» (objavljeno u Slobodnoj Bosni br. 570. od 18. oktobra 2007.)

U četiri godine koliko redovno svake sedmice pišem književnu kritiku za Slobodnu Bosnu dešavale su mi se sve od gore nabrojanih stvari. Pisci (sve odreda ljudi koje lično nisam poznavala) su me pozivali na kafu, nudili mi poklone, objašnjavali svoje veze sa članovima moje porodice, zaklinjali me Allahom «da čista srca i nijeta» pristupim njihovoj knjizi, tražili od mene da objasnim zašto sam njihovoj itekako vrijednoj knjizi posvetila samo nekoliko rečenica a ne opsežniju kritiku, pisali o meni objede, vrijeđali me na osnovu spola, nacionalne pripadnosti, fizičkog izgleda...

Izdavači većinom očekuju pozitivne prikaze koji bi doprinijeli boljoj prodaji njihovog izdanja, a usta su im puna hvale samo za poslušnike, tj. «kritičare» koji pišu promotivne tekstove o njihovim knjigama. Odnos prema kritičaru je na tako bijednim granama da se poklanjanje besplatnog primjerka knjige kritičaru (koliko god loša ona bila) računa kao usluga za koju se nešto očekuje i zauzvrat (npr. pozitivan prikaz)!?

Književni kritičar Nika Miličević je još u prvoj polovini 20. vijeka pisao: «Zašto su naši književni skupovi, mislim posebno ovdje na sarajevske, često sumorni i neuspjeli? Upravo zbog nedostatka atmosfere u kojoj bi pisac piscu trčao na razgovor, ali razgovor koji bi bio duhovna okrepa. Umjesto toga, priznajmo iskreno, naši razgovori nerijetko su prazni, konvencionalni. Jeste, postoji Udruženje, i književnici pišu i čitaju na literarnim večerima, ali to je puko vegetiranje. Književnog pokreta nema.» citirano prema Ogledi. Miličević, N. (Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, Sarajevo, 2007.) str. 162.

O kritičarima se skoro nikad ne misli i ne govori kao o ljudima koji iskreno vole književnost, uživaju u svom poslu i iskreno se raduju svakoj dobroj knjizi!