Zima 2007

  KIBERSVIJET I NJEGOVA ZNAČENJA
   Asim Mujkić
 
 

Marina Gržinić: ESTETIKA KIBERSVIJETA I UČINCI DEREALIZACIJE
(Zagreb: Multimedijalni institut; Sarajevo: Košnica, 2005)

 

Britanski filozof John Gray u svojoj znamenitoj knjizi Straw Dogs kaže da se u evolucijskoj prahistoriji svijest pojavila kao nuz-proizvod jezika, a da je danas ona nuz-proizvod medija. Mislim da je ovo dobra rečenica koja bi nam mogla ukazati na to što bi bio predmet ove knjige. Riječ je, kako sama autorica kaže, o «konstituciji postmodernog subjekta u uvjetima što ih pružaju novi mediji i suvremena umjetnost i implikacijama tog konstituiranja u umjetnosti, kulturi, teoriji, politici i praktičnom, aktivističkom djelovanju» (21). Koji su mehanizmi tog konstituiranja subjekta u savremenom svijetu, tog, kako bi rekao, počesto zloglasni, Fichte sebe-postavljanja na samog sebe istražuje i u nizu plastičnih primjera pokazuje autorica kroz poglavlja: «Europa, kibersvijet i (realni) drugi», «Kapitalizam kao kanibalizam i historija» te jedan izuzetno interesantan dodatak: «Pank: strategija, politika i amnezija» koji nas vraća u ne tako davnu prošlost ciničnog samoupravnog socijalizma ukazujući na strategije otpora, okupljene oko Neue Slowenische Kunsta, koje su nekad više a nekad manje uspješno subverzivno podrivale ideološki konstrukt socijalističkog subjekta.

Bilo kako bilo, povijest tog na-sebe-postavljanja ujedno je, primjećuje autorica, povijest očovječenja, povijest samoprodukcije i njene imaginativne sposobnosti koju Agamben određuje kao antropološki stroj. Ta cijela produkcija ljudskoga odvija se u jeziku kao najspecifičnijem elementu ljudskosti. Marina Gržinič nas vješto uvodi u taj multikompleksni, višesmisleni, čak unutarnje proturječni proces proizvodnje jasno detektirajući njegovu unutarnju dvoznačnost. Naime, antropološki stroj neumorno očovječuje isključivanjem – koje je istovremeno i prihvaćanje, te uključivanjem – koje je istovremeno uvijek isključivanje. Ta produkcija ljudskosti koja istovremeno prihvaća i isključuje je sveobuhvatna i može se odrediti i kao povijest metafizike, transhistorijska misao civiliziranja ili uljuđivanja od antike kada se, kako autorica opaža, «ljudskost čovjeka provodila očovječenjem robova ili barbara» pa do danas kada se «očovječuju cijeli režimi, ljudske zajednice ili 'plemena', 'narodi' trećeg, također zašto ne i drugog svijeta» (184). Tako uključenje u red takozvanih «slobodnih naroda» Prvog svijeta podrazumijeva isključenje, odnosno potiranje svoje «ne-čovječnosti».

Očovječenje se sa svoje strane, i o tome govori dobar dio ove knjige, odvija prema cirkularnim kretanjima kapitala. U skladu s Marxovom tvrdnjom da kapital gradi ili proizvodi svijet prema svome liku «zapadni antropološki stroj s pozicije kapitala 'humanizira' sve i svakoga čineći ljudsko i životinjsko hibridnim» (28). Ljudsko, Hajdegerovim rječnikom kazano, se danas očitava još samo kao stanje zalihnosti pri čemu su ljudi izjednačeni u statusu konzumenata, njihove države u statusu tržišta i mogućnosti za investicije. Upravo novi mediji zauzimaju značajno mjesto u humanizaciji postmodernih subjekata prema liku kapitala. Njihov identitet postaje koordinatni sistem čije krivulje ispisuje multinacionalni i konzumeristički kapital. Povijest identiteta tako je neraskidivo vezana s inherentnim procesima kapitala pri čemu je, kako autorica primjećuje, bitno konstatirati da savremeni globalni kapitalizam sa svojim inherentnim de i re-teritorijalizacijskim procesima stvara uvjete za procvat novih višestrukih identiteta, za ono što bismo mogli nazvati multikulturalizmom. Kapitalizam, a s njim i proces očovječenja, to neumorno djelovanje zapadnog antropološkog stroja, stalno je u sebe-multiplicirajućoj, a istovremeno i sebe-žderućoj ekspanziji. On je, tvrdi Marina Gržinič, «uvijek bio sistem unutrašnjih, uzajamnih, kontingentnih granica koje se neprestano pomiču i reproduciraju u sve većem opsegu» (94). S usponom novih tehnologija i medija – internet – otvorio se i neslućeni prostor za novu globalno-kapitalističku reteritorijalizaciju, kanibalizaciju, na kraju na nastavak produkcije očovječenja. Kibersvijet zaziva nova kapitalistička osvajanja bez ikakvog posebnoga cilja doli cirkulacije same, odnosno uništenja same ideje o granicama, pri čemu se kapital po pravilu «uvijek preobražava u kanibala ... gutajući i pounutrujući sve što postoji»(94). Svijet se tako multiplicira s multiplikacijom tokova kapitala. Re-produciranjem svijeta prema svom liku kapital se istovremeno sam reproducira i, piše Gržinič, «taj proces neprestanog ponavljanja i reprodukcije se hvata u koštac s drugačijim shvaćanjem teritorija» - vidimo to na primjeru kiberprostora – «pri čemu taj iznova shvaćeni teritorij danas aktivira nove sektore proizvodnje, distribucije i razmjene. Deteritorijalizacija nije proces brisanja teritorija nego prvenstveno proces reteritorijalizacije: neprestanog kanibalizma starih i neprestanog izmišljanja novih teritorija»(95)... pri čemu doslovno «sve i svako može postati novi teritorij»(96). Nije li ta strategija, hajdegerovski kazano, 'raskrivajućeg skrivanja' kapitala toliko bila uspješna da je otupila oštricu marksističke kritike, da je vodećim intelektualcima, naprimjer, s klasnog pitanja skrenula pažnju na kulturološka cjepidlačenja? Richard Rorty je nedavno priznao da dok su se lijevoorijentirani intelektualci raspravljali oko kulturalnih razlika i diverziteta republikanci su umarširali u Bijelu kuću.

U svakom slučaju ova humanizirajuća produkcija, neprestani proces očovječenja koji se vodi prema liku kapitala zove se biopolitika – kao proizvodnja društvenih bića, kao praksa konstituiranja identiteta u kontekstu brojnih praksi i tehnologija. Tako je historija, zaključuje Marina Gržinič, «historija očovječenja, odnosno proces ulančavanja u model zapadne civilizacije»(178). Ogledni slučaj tog uključujuće-isključujućeg očovječenja, kapitalističkog gutanja i pounutrenja, doslovno ništenja, doživljava u proteklih petnaest godina, upozorava Marina Gržinič, Istočna Europa. Zaista, «više se niko ne bavi nekadašnjom, ili takozvanom Istočnom Europom»(23). Čitav jedan svijet, zvao se Drugim svijetom, gotovo preko noći je nestao, progutan od strane Prvog, proces njegovog ulančavanja u Prvi svijet samo što nije okončan tako što je on doslovno Izbrisan. Štaviše, posljednji put se na njega, prije dvije tri godine kritizirajući vanjsku politiku Europske unije, referirao Dick Cheney cinično nazvavši taj dio svijeta Novom Europom. Istočna Europa je humanizirana, očovječena, na način što se stopila, kako autorica primjećuje, s pogledom «koji se gradi kroz fantazmatske naracije o tom istočnoeuropskom subjektu naređujući mu kako će izgledati i ko će biti»(24). Štaviše, upitno je danas «kome je uopće dozvoljeno da piše historiju umjetnosti, kulture i politike na području nekad znanom kao Istočna Europa»(36). Ona je postala prazni višak Europe – «premalo europska, a istodobno nije Europa... skoro ništa ... nulta tačka subjektivnosti»(41-42). Istočna Europa je, kako bi mi u Bosni rekli, šaptom pala, kao veliki komad teritorija iz čuvene Louisiana Purchase, nedefinirani granični pojas iznenadno otvoren za fantazmatsko oblikovanje zapadnog antropološkog stroja, premda jasno omeđen šengenskom granicom Tvrđave Europe koja, kako autorica primjećuje, «briše stare granice na jednoj strani samo da bi uspostavila nove razlike na drugoj»(23). Preostao je još samo Treći svijet, svijet «istinski užasavajućih susjeda koji ne pristaju na filantropsku zapadnu ideologiju benevolentne i karitativne razmjene»(36). Nije red, mada se autorica time posebno ne bavi, ovdje propustiti Bosnu i Hercegovinu. Moglo bi se reći da je ova ne-zemlja možda nulta tačka praznine Istočne Europe, pretpolitički park prirode europske tvrđave čiju fantazmatsku protusliku bijednoj stvarnosti ne čini uljuđena kapitalistička demokratija jednakih građana konzumera već etnopolitika i religija, ali to neka ostane tema za drugu priču.

Svakom anarhično-odgovornom teoretičaru i filozofu postavlja se pitanje: «šta da se radi?». Kako pružiti otpor antropološkom stroju? Na tragu Agambena autorica predlaže – ostati izvan bitka, ostati ne-spoznat! Onako kako je Heidegger promišljajući bit tehnike pokušao artikulirati tu novu ontološku frazu – «pustiti biti», naime, pustiti svijet i bića da budu kao takvi, što je nešto što zapadni humanizirajući antropološki stroj nikako ne može učiniti, jer bi zato trebalo, kako autorica kaže, «otvoriti jednu posve drugu vremenitost»(195). Ima li umjetnost snage da još jednom postane mjesto opozicijskih praksi, kao što je nekoć to bio pank sred atrofične, regionalne – socijalističko-samoupravne antropološke produkcije? Ima li snage za iskorak radikalne drugosti? Da li je možda današnji Laibach uspješan u opscenoj subverziji kapitalističkog totalitarnog rituala? Možda, naprimjer, doslovno ponavljanje i u grafičkom i u audio obliku komercijalnog uratka Let it be Beatlesa ukazuje na nastavak Laibachove subverzivne redeskripcije koja danas ogoljuje taj skriveni fantazmatski scenarij konzmerskog kapitalističkog rituala, mehanizme službene umjetnosti i kulture Prvog svijeta koje karakterizira sumnjivi reality-show mentalitet?