Zima 2007

  MNOGOSTRUKO SVJETSKO FILOZOFIJSKO NASLIJEĐE: UPOZNAJUĆI IZAZOV
   Maja Milčinski
 
 

U nadi tolerantnijeg dijaloga među različitim religijama i kulturama, željela bih nas podsjetiti na neka zapažanja iz historije europskog kolonijalizma i razmisliti o tim misliteljima koji su, kroz svoje djelo, napravili neki pozitivan prinos procesu snažnog dijaloga između različitih kultura, ili pak koji su nekritički zanijekali vrijednost Drugog. Među azijskim kulturološkim i religijskim tradicijama, napose podrobno propitivanje je dato onima koji mogu, uz svoje ideje, pripomoći da se inicira uzajamno uvažavanje i ohrabri konstruktivni dijalog između različitih kultura, kao i između različitih paradigmi unutar pojedinačne kulture.
            Bez nastojanja da se univerzaliziraju određene zapadnjačke (europske, sjevernoameričke) koncepcije, vrijednosti i zablude o zapadnjačkom stilu života (kao one najbolje za svakoga...), željela bih da istaknem neke historijske trenutke u kojima se primjena takovrsnog mišljenja već pokazala da će biti štetna, dok istodobno nastoji da opravda zapadnjačku hegemoniju. Također u području religije, takovrsne djelomične ili eksplicitno zapadnjačke perspektive poslužile su pokušajima da dovedu više ljudi pod izravnu kontrolu Zapada, bilo pod oznakom velikih zapadnjačkih vrijednosti (jednakosti, bratstva, slobode: vrijednosti koje su važile za vrlo ograničen broj ovih tzv. zapadnjačkih podanika, koji su istodobno divlje podjarmljivali veliki broj svojih sunarodnjaka, kolonijalizirajući jednako tako druge kulture, zemlje, podanike...). Važno je da pokušamo pronaći i definirati naše uloge u konstruiranju multipolarnog svijeta koji je utemeljen na pojmu pluralnog (ne univerzalnog!) u području globalnog građanskog prava u kojemu ljudi mogu iskazati svoj globalni glas. U ovom pogledu bih pledirala protiv globalizacije ograničenog zapadnjačkog modela, koji ne uključuje brigu i osjećajnost za različite životne stilove.
            Uz neke dimenzije azijskih filozofija, željela bih unijeti u raspravu pluralni karakter svijeta i željela bih zagovarati priznanje takvog svijeta, razotkrivajući krinku pozapadnjačenja koja je skrita ispod ideja o modernizaciji i demokratizaciji.
            Priznanje ljudskog digniteta je važno, napose u području religijskog osjećanja i bogoštovnih praksi. Zapadnjačka kultura posjeduje svoj(e) vlastiti(e) model(e), međutim, različite tradicije posjeduju različite odgovore u pogledu onoga što bi se trebalo priznati kao ljudski dignitet. Treba da priznamo multikulturnu koncepciju ovog pojma. Pokušajmo razviti senzitivnost, a ne da pokušamo nametnuti naše razumijevanje na druge kulture (ideja autonomije, primjerice, bila je tipična za Zapad, ali ne i za druge kulture). U europskoj su historiji već postojali isprobani različiti recepti za veliku nesreću, dok se nametalo zapadnjačku koncepciju religije (religijsku «slobodu») i demokraciju, i dok su se svi drugi pomaljali kao neprijatelji civilizacije.
            U ovom pogledu ne zanimaju me znanstveni modeli koji pokušavaju opravdati (bilo naše sljepilo, sadašnji svjetski poredak itd.), nego bih vas htjela pozvati da razmotrimo stvaranje znanja, koje ne dominira, već zajednički ustanovljuje suvislost s drugim određujućim procesima bivanja i značenja; dakle, pokušati ću da se udubim u pojmove različitih kultura, religija i filozofija, bivajući svjesna činjenice da demokracija nije samo liberalno-demokratski oblik koji poznajemo, i jednako tako ću pokušati da naslutim različita upisivanja u različitim kulturama.
            Uži pojas obale između kopna i mora, koji je stalno podvrgnut promjenama plime i oseke, pretpostavlja se da je najbogatiji i najraznovrsniji po animalnim i biljnim životnim oblicima. Kako se ljudski rod susreće i konfrontira sa svojom vlastitom raznolikošću? U svojemu romanu o Jevreju iz Andorre, Max Frisch je opisao čovjeka kojeg su, zbog predrasuda prema Jevrejima, ubili ljudi iz istog sela. Nakon otkića da on zapravo i nije bio Jevrej, autor se pita o pojmu istinske ljubavi i zaključuje da mi izražavamo istinsku ljubav spram voljenog, ali ne formirajući bilo kakve ideje o njemu/njojzi. Isto valja za Boga, kojemu smo na taj način priznali da Ga ne možemo ograničiti u uski kalup naše imaginacije, očekivanja i namjera.
            «Ko (Ka) je bog kojemu bismo trebali ponuditi našu žrtvu?» ostaje biti suštinsko pitanje Upanišada. Začudni slog je poput ušća rijeke podvrgnute plimi skritog okeana, koji istodobno proizvodi puno tjeskobe i zatvorenosti i otvara golemi prostor koji je otvoren za bogoštovlje: za nevjerujuće jednako tako, te također za sve one koji različito štuju, ili za one koji smatraju da ne vjeruju, te čak i za one koji možda nisu ni svjesni svoje duboke vjere, budući da nikad nisu ograničili svoju duboku posvećenost lokalnoj kulturi, ili uskom vremenskom okviru koji je možda propisala određena društveno-politička situacija ili razdoblje. Za sve te i za sve one koji su prakticirali apsolutnu ljubav spram Boga, bez ikakve nade za rajem ili straha od pakla, treba da spomenem zapažanja iz riznica europske kulturne i religijske kratkovidosti.
            Herodotov model posmatranja sebe kao najboljeg u svijetu i drugih kao lošijih ili manje dobrih formiran je na ljestvici na kojoj su Drugi bliži ili dalji od središta (pozicije opisivača). U polju istraživanja u neeuropskim filozofijama i religijama pronalazimo  predstavnike ovog modela među najpriznatijim znanstvenicima. Kroz Homerovu perspektivu udaljeni narodi se mogu posmatrati kao najsretniji i najdostojniji divljenja (primjereno udaljenosti od «središta»). U oba slučaja (Herodota i Homera), bavimo se kulturološkim tlapnjama. Nijedan od njih nije dobar, a ono što je važno moglo bi biti kultiviranje otvorenosti za Drugog. Magični krugovi zajednica koje su blagoslovili utemeljivači i koje su obnovljene krvlju žrtava za koje se pretpostavlja da štiti članove tih zajednica, njihove pojedince od svakog zla, pali su u zasjenak. Isključenje ili povučenost od nečije grupe ne znači da bi patnja trebala pasti na čovjeka izvan zakona, već ona otvara mogućnosti za oslobođenje i prakticiranja povučenosti. Historija je Europe preopterećena blistavim slikama kršćanske države i nesklonosti s kojom ona gleda na Turke. Također, između drugih stvari, razaralačkih gorljivosti s kojima su održavane propovijedi protiv luteranaca. Dakle, nužna zadaća je bila povjerena katolicima, tj. da iskorijene na najokrutniji i «nekršćanski» način «heretike koji su istinski privrženici demona» . Različitost u okviru «istog» nikad nije bila dobro tolerirana. Otuda, hvaljeni europski intelekt, i sve što bi trebalo istaknuti europsku racionalnost nad drugima, vrlo lahko može biti izopačen u nacionalni bijes koji ugrožava Europu s vremena na vrijeme poput posljednjih devastirajućih bolesti europske racionalnosti (posljednjih, budući da su doista razaralački). Vidjeti ćemo da li će «europski identitet» priznati razliku kao element svojeg vlastitog samorazumijevanja, a ne samo kao imaginarni argument za svoju vlastitu vrijednost. Hoće li još uvijek biti identitet sagrađen na ograničenju od različitog?
            U ovom smislu bismo trebali zahtijevati više lucidnosti u pogledu otvorenosti spram zbiljnosti.
«Peter Viani (30 godina) pratio je Karla Ambrosiusa Mezzabarbu kao apostolski poslanik u Kini. U mom izvještaju on navodi Du Haldea, koji izvještava o svađama među misionarima koji žive u Kini, te također izjavljuje da su jezuiti prenosili klevete papi. Predmet prijepornih rasprava uključuje pitanja kao što su: da li Kinezi, pod pojmovima Tiena (Tian) i Shang tija (Shang di), razumiju samo materijalna nebesa ili Samog stvoritelja Nebesa? Da li su svečanosti posvećene pokojniku, napose filozofu Konfuciju, religijske naravi, ili su one samo buržujski ritual, ili akt posvećenosti, ili tek običaj?
Mateo Ricci, koji je 1580. godine kao jezuita širio Evanđelje u Kini, smatrao je da veći dio svečanosti može biti toleriran, budući da su prema mišljenjima inteligentnih Kineza one samo običaj.
Međutim, sukladno Du Haldeu, obrazovani ljudi se mole istinskom Bogu pod imenom Tyen (Tian) i ne postoji ništa loše u tome ukoliko se ovo bogoštovlje dopušta.
Međutim, dominikanci su ustvrdili da su Kinezi, pod imenom Tyen (Tian) i Shang ti (Shang di), obožavali kao Boga materijalne sile i da su kroz ovo grubo činili idolopoklonstvo i zbiljski prinosili žrtve za pokojnike na način koji nije bio spojiv s kršćanstvom. Obje strane iznose ovo pitanje papi. /... ovdje slijedi nastavak iskaza za i protiv u pogledu kineskih svečanosti.../
Mezzabarba je otplovio iz Lisabona 1720. Jezuiti su mu obećali suradnju u njegovoj misiji, međutim, u praksi su bili protiv rada kardinala iz Tournona, koji je već otpočeo da djeluje sukladno papinskim instrukcijama.
Nakon nekog vremena – i skupa s prikladnim svečanostima i uz carsku bilješku da on nikada neće prihvatiti dekret (protiv kineskog rituala), koji bi bio protiv nepromjenljivih zakona države – oni su zapovjedili da Mezzabarba i svi misionari (izuzev onih koji su ostali dobrovoljno, ili zbog bolesti, ili oni kojima je sam car odobrio i oni koji žele da djeluju u skladu sa zakonima koji su bili na snazi u Kini) moraju napustiti Kinu. Njegovo veličanstvo je očekivalo da primi papinskog izaslanika sa svim počastima, ali pošto su oni znali o ovoj noti, nisu željeli da ga vide.
Međutim, Mezzabarba je još uvijek pitao one koji su nosili pismo od pape – mandarine – da traže mogućnost da pročitaju caru riječi njegove svetosti.
Jezuiti su otpočeli razgovor pitajući zar papinski poslanik ne bi mogao da prilagodi papinsku bulu u smislu u kojemu su se mandarini također trudili.
Mezzabarba je napisao podugu listu lokalnih (kineskih) običaja koji bi mogli biti uključeni u kršćanske svečanosti. Mandarini su kazali svoje stajalište o tome da bi car mogao biti zadovoljan. Međutim, vladajuće mišljenje među jezuitima je bilo da spomenuta pitanja koja su bila adaptirana još nisu bila na stupnju s osnovnim željama kineskih kršćana.
Mezzabarba je ishodio prijem kod cara. Nakon uobičajenih formalnosti i gozbe, car je postavi poprilično prosječno pitanje o značenju određenih europskih slika – onih na kojima su bile ljudski likovi sa krilima. Mezzabarba je odgovorio da na tim slikama možemo vidjeti Isusa Krista, Blaženu Djevicu Mariju, druge svece i možda anđele. Kang Hi (Kang Xi) je postavio dodatno pitanje, pitajući zašto su oni predstavljeni s krilima. Papinski poslanik je odgovorio da s ovim oni žele da izraze njihovu brzinu. Car je potom odgovorio: 'Ovo Kinezi nikad neće moći razumjeti i shvatiti će u tomu samo grubu pogrešku! Međutim, oni mogu zamisliti da sve ovo posjeduje simboličko značenje, i ono iz knjiga o Europljanima, ukoliko bi ih doista razumjeli, mogli bi naučiti istinu o greškama'» .
Careva nakana u ovom razgovoru je posve očita, a kontradikcije u papinskom dekretu koje se tiču kineskih običaja su jasno indicirane. «Ego» ostaje biti na ovaj način jedini ljudski subjekt među glavnim protagonistima «rasprave o religijama», koja ostaje biti monolog.
            Gornji navod možemo upotrijebiti kako bismo ilustrirali poteškoće koje su Europljani (i iznad svega predstavnici njihovih istaknutih institucija), iskusili u konfrontiranju s tradicionalno institucionalnim i diskurzivnim praksama koje je Europa skovala kao Drugog i u otporu prema kojemu čak i danas nastoji da sagradi svoj vlastiti identitet. Ovdje raznolikost nije priznata kao njezin vlastiti konstitutivni element, niti je priznata kao element njezinog vlastitog samorazumijevanja, već radije kao očiti argument s njegovom vlastitom vrijednošću i izvrsnošću. Kroz historiju je ova vrsta odnosa spram Drugog bila politički motivirana. Zapadnjačka kultura, koja je razumijevana kao bolja i vrednovana kao viša, opravdavala je kolonijalizam. Sloboda i jednakost, «zapadnjačke vrijednosti par excellence», nisu razumijevane samo kao znakovi imaginarne civilizacijske superiornosti, već su važili jedino za uzak segment vladajuće elite, budući da je tako prirasla srcu «zapadnjačka kultura» jednako tako ekstenzivno podjarmila, ne samo kolonizirani, već također najveći dio svojih vlastitih «zapadnjačkih podanika». Takovrsan identitet koji isključuje razliku na takvom stupnju, samo rijetko dovodi u pitanje mehanizme izgrađenih granica. Mi sami podižemo granice, ali su izgubljene, transcendirane ili premašene samo u kontaktu s Drugim. Metarasizam i ksenofobija postmoderne Europe vjerojatno nisu znakovi transcendencije europskog svijeta značenja i vjerojatno su pogubni prije svega za nju samu.
            Tekst u integralnom obliku i svim bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"

                                                                        S engleskog preveo:
                                                                        Nevad KAHTERAN


Max Frisch, Tagebuch 1946-49 (Frankfut: Suhrkamp, 1976.), str. 35-37.

Roberto Calasso, Ka: Stories of the Mind and Gods of India (New York: Vintage, 1998.), str. 17.

Vidjeti Jean-Pierre Faye, L’Europe une: Les philosophes et l’Europe (Paris: Gallimard, 1992.).

Ibid., str. 179.

Johan Neuhof, Reisen nach dem Reiche China, 1655, u: Algemeine Historie der Reisen zu Wasser und Lande oder Sammlung aller Reisebeschreibungen (Leipzig: Arkstee und Merkus, 1749.), str. 14:541 i naredne.