Zima 2007

  PRILOG IZRADI SOCIOLOŠKE OSNOVE PROJEKTA ZAŠTITE ISELJENIKA OD ASIMILACIJE
   Rašid Durić
 
 

1. 

Da li je neminovna asimilacija - germanizacija ili westernizacija - većeg dijela Balkanaca i Bosanaca na njemačkom jezičkom prostoru, na Zapadu uopće? Uzroci asimilaciji jesu u nizu socijalnih, ekonomskih pogodnosti i prednosti, kulturnih i  medijskih faktora, koji se na germanskom jezičkom prostoru, na Zapadu uopće, nude iseljenicima i ratnim prognanicima, azilantima i emigrantima u njihovu svakodnevnom životu. Asimilaciji dijaspore pogoduje i poznata neorganiziranost Balkanaca, posebice Bosanaca u tuđini, kao i slaba suradnja iseljenih i kroz rat prognanih ljudi iz Bosne sa organizacijama i institucijama u matičnoj državi. Asimilaciji bitno pogoduje neorganiziranost iseljenika u tuđini kroz institucije. Proces socijalne integracije iseljenika, njihove samoadaptacije u novu društvenu zajednicu, jest neminovan i u generalnom smislu ekonomski koristan. Socijalna adaptacija i integracija iseljenika jesu uvjet opstanka pojedinca, njegove etničke zajednice u dijaspori. Smisao mojega referata jest prvenstveno u elaboriranju sociološke platforme koja će iseljenike, dijasporu i etničke manjine preko uspješno realizirane integracije sačuvati, zaštititi od kulturne, nacionalne, političke, i uopće socijalne asimilacije etničke većine. Temeljno pitanje moga izlaganja jest istovremeno pitanje koje sebi većina iseljenika, ljudi u dijaspori tijekom svojega življenja u tuđini postavlja: kako biti integriran u socijalni, ekonomski i kulturno-medijski sistem zapadnoga društva i života, i pritom biti i ostati svoj. Sačuvati svoju duhovnu, vjersku, jezičku i uopće kulturnu zasebnost, samosvojnost. Kroz njih i u njima svoje ljudsko dostojanstvo, individualnost i slobodu koje su najviše ljudske vrijednosti. Sadržaj moga referata koncentriran je u iznalaženju odgovora na navedena pitanja integracije iseljenika, etničkih manjina i dijaspore u državi sa etničkim većinama, u integraciji koja neće biti pretvorena u asimilaciju, već u integraciju sa očuvanjem sveukupnog identiteta iseljenika odnosno manjina u dijaspori.

2.
Po antropološkom i po Božijem određenju svako je biće sui generis, originalno, jedinstveno, neponovljivo, pa je upravo ta njegova unikatnost osnova iz koje izvodimo pravo i obavezu čovjeka i svake etničke zajednice da osmišljavaju život po vlastitoj mjeri, po mjeri svoga identiteta i individualiteta. Po svetim knjigama  bitan fundament opstojanja čovjeka jesu upravo Bogom i genetikom dane razlike, kroz čije oblikovanje i prakticiranje čovjek osmišljava svoj život i ostvaruje svoje dostojanstvo. I svete knjige i univerzalna moralna načela, nalažu čovjeku da zbog razlika ostvaruje svoju konfesionalnu, jezičku, nacionalnu, i niz drugih slojeva zasebnosti svoga bića i karaktera. I istovremeno pritom da, usljed vlastite zasebnosti, bude tolerantan prema drugačijem od sebe, od svoje zajednice i okoline. Da tolerira zasebnosti karaktera drugoga bića, osobenosti tradicije i identiteta etničke grupe koja je drugačija od svoje. Da se vlada na principu da ne čini drugom što sam sebi ne bi činio. Iz ovoga osnova i zahtjeva socijalnoga i osobnoga života izvire, i u njemu traje život svakog od nas ponaosob. Riječ je o polaritetu, rivalitetu kao silnici, osovini ili srži koji čine i pokreću život, i u kojima živi svako biće i socijalna zajednica. Rivalitet i polaritet su ispunjeni toleriranjem drugačijega. Toleriranje neminovno prati osobni, nacionalni, međudržavni rivalitet, jer bi u suprotnom, usljed suprotstavljenih medjuljudskih interesa, život postao nesnošljiv. Dovesti socijalni, međuetnički ili ljudski rivalitet u harmoniju, makar u  međusobnu snošljivost, bio je i do danas ostao povijesni izazov kroz koji su građene civilizacije i kulture, nastajali i nestajali, asimilirani ili integrirani pojedinci i narodi. Izgrađivanje mogućega sklada življenja kroz podnošenje razlika u ostvarivanju interesa, bilo je u ljudskoj povijesti koliko umijeće življenja, toliko i rijetko dosegnuti životni ideal.
Razlog rijetko kada u ljudskoj povijesti ostvarenoga sklada i harmonije življenja jest u naravi samoga života i čovjeka: rivalitet u čovjeku i u etničkoj zajednici čine srž života kao i zrak koji udišemo. Rijetka su razdoblja u ljudskoj povijesti u kojima su mudri upravitelji uspjeli u rivalitet i polaritet ugraditi međuljudsku toleranciju razlika pri ostvarivanju interesa. Međusobno toleriranje razlika pri ostvarivanju interesa djelovalo je u mirnim i u sretnim razdobljima ljudske civilizacije poput armature koja čuva zgradu da se u zemljotresu ne sruši. Tolerancija je bila penicilin za oboljela društvene sisteme. Zbog Bogom ili prirodom zadanih razlika, toleriranje razlika ostat će izazov i ideal, za čijim će praktičnim rješenjem svako društvo uvijek iznova tragati. Jednako kao što čovjek traga stazom nepredvidiva života.
Svako od nas je pozvan da gradi svoj životni put, da na njemu izgrađuje sebe razlikovanjem od drugoga, pritom da razlike i interese ostvaruje toleriranjem drugog, drugačijeg. To je bitna osnova iz koje izvodimo pravo ljudskoga bića da bude drugačiji, da ne bude asimiliran. S druge strane je zaprečavanje ili svjesno organizirano umanjivanje individualnih, kulturnih, vjerskih i drugih razlika, bio i ostao atak protiv neotuđiva prava na individualitet i dostojanstvo. Takav atak vodi osiromašenju ljudske prirode, potiranju zasebnosti, u krajnjoj konsekvenci nestajanju kulture, utapanja ljudskog bića u  kozmičko ništavilo. Razlike čine srž ljudskoga bitka i bivstvovanja, civilizacije, duhovnosti. U razlikama su redovito prisutna međusobna preuzimanja, davanja, poricanja. I upravo kroz te procese nastaju i traju sveukupni sadržaji života, susreću se, poništavaju i oblikuju nove vrijednosti. Za nove vrijednosti ili za praktičnu realizaciju vlastitih razlika, ljudi imaju dva puta ili dvije mogućnosti: da ih  prilagođavaju vlastitim (da ih prenose ili prevode u svoj duhovno-civilizacijski kod) ili da ih podnose, trpe ili toleriraju izvan svojega koda. Oba navedena procesa praćena su u primatelja pojavom samosavlađivanja osjećanja stranoga, nesvojega, bilo poricanjem, isključivanjem, ili tolerancijom. Pri procesu poricanja, isključivanja, toleriranja i prihvatanja drugojačijosti, primatelj ne bi smio gubiti svoju izvornost, vlastiti identitet. Upravo je ovaj sociološki i psihološki aspekt bitno markirati i primijeniti u procesu deasimilicije etničke manjine u odnosu prema većini. Povijest je ljudske kulture međutim većim dijelom ispunjena primanjem drugačijeg identiteta, sve do gubljenja vlastitog identiteta i asimilacije, utapanja i nestajanja jednoga u drugome poput ulijevanja potoka u rijeku. Ljudska je povijest takođe obilježena poricanjem i isključivanjem drugačijega do stupnja animoziteta ili straha spram njega. Rjeđe je naša kultura obilježena podnošenjem i trpljenjem nesvojega i drugačijega, a najrjedje prijenosom (prijevodom) drugačijega, nesvojega kao potencijalno ili stvarno svojeg, osobnoga ili socijalnog koda i identiteta. Ovaj posljednji put, put toleriranja i postupnog usvajanja univerzalnih vrijednosti kulturnih sadržaja drugačijega, nesvojega identiteta, jest put socijalno zdrave i uspješne integracije, i prepreka asimilaciji pojedinca, iseljeništva ili etničke manjine. Dakako pod pretpostavkom da su u taj put ugrađeni bitni sadržaji identiteta iseljenika, i da se takvi sadržaji u zbilji prakticiraju u državi dijaspore.
Naprijed sumirana socijalno-povijesna anamneza sa bazičnom spoznajom ljudskoga iskustva u toleranciji razlika, kao putu ostvarenja Božijeg amaneta ili poslanstva čovjeka, jest qonditio sine qua non osobnoga i socijalnoga života. To je bitna osnova izgrađivanja ljudskog babilona, temelj na kojem se gradi opstojanje tzv. malih naroda i očuvanje identiteta iseljeništva u dijaspori. Tolerancija različitosti najjača je brana asimiliciji naroda u tuđini, izvan njegove matice, socijalne maternice. Stoga ovaj kompleksni socijalni, kulturni, politički, nacionalni i emocionalno-psihološki fenomen treba intenzivno i svestrano osvijetliti, jer je on kao svjetionik na moru koji iseljenicima u tuđoj zemlji svijetli da ne zalutaju na pučini života, da ne izgube svoje biće i dostojanstvo. Tolerancija je uvjet da iseljenik bude u tuđu kuću prihvaćen, da u njoj bude koristan i sebi i domaćinu, da bude čvrsto integriran u novo društvo, a da pri svemu tom ostane svoj, intimno, duhovno, kulturom, vjerom, jezikom ... 
3.
Je li moguće ovaj cilj ili ideal ostvariti ? Posebice jednome Bošnjaku sa dinom i imanom u zapadnoj Evropi? Vrlo teško. ali nije i nemoguće. U tom je smislu ovdje bitno navesti Sporazum o saradnji izmedju Rijaseta IZ BiH i Islamske organizacije za obrazovanje, nauku i kulturu ISESCO - sa njihovim najznačajnijim ciljem: razvijanje osjećanja ponosa pripadnosti ummetu, njegovim vrijednostima, identitetu. Sporazum je usvojen u Grazu 14.06.2003. Za očuvanje identiteta Bošnjaka u zapadnom socijalnom okruženju postavlja se temeljno pitanje: da li je moguće u superiornost zapadnoevropske tehničke civilizacije, u građansku kulturu utemeljenoj u  individualnoj odgovornosti za svoj život i za živote drugih, i u druge temeljne vrijednosti zapadne kulture koje Bošnjaci u procesu njihove integracije htjeli-ne htjeli usvajaju, da li je u njih moguće ugraditi svoj din i islam, njegove tradicijske i univerzalne vrijednosti? Ako žele opstati kao relativno originalna etnička zajednica, Bošnjaci mogu i moraju takvu sintezu ostvariti. Upravo ta sinteza treba biti socijalna i kulturna osnova zapadnoevropske integracije ili westernizacije Bošnjaka, koja neće rezultirati njihovom asimilacijom. U toj sintezi Bošnjaci na Zapadu i izvan Bosne mogu ostvarivati punoću svoga življenja, svoje dostojanstvo, emancipaciju i slobodu.
U prednju programatsku platformu integracije bitno je markirati da se Bosanci i Bošnjaci već stoljećima prisutni u zapadnoevropskom društvu, da su u njegove bitne vrijednosti i mnoge socijalno-pravne norme već integrirani. Bosanci iseljenici velikim su njihovim dijelom takođe ekonomski i socijalno uspješno integrirani u germanski jezički prostor. Brže su integrirani i u većoj mjeri asimilirani od Srba i od Hrvata na ovom prostoru. Tomu je razlog u njihovu nedovoljno izgrađenom identitetu, u odnosu na izgrađeniji identitet Srba i Hrvata. Cjelovitije izgrađeni identitet nacionalne, vjerske, političke i kulturne zasebnosti jest brana asimilaciji. U većine Bošnjaka, posebice u tuđini, njihov je ukupni identitet još amorfan, sa pozitivnim posljedicama njihove duhovne otvorenosti i  toleriranja drugačijeg, ali istovremeno i sa opasnošću njihova bržega asimiliranja usljed neizgrađene samosvijesti o svojemu identitetu. Danas je najmanje Bošnjaka, kako u državi matici tako i u iseljeništvu, koji su kadri u već stoljećima općeprihvaćeni  zapadnoevropski stil življenja, u njegove vrijednosti udjenuti din, islam i univerzalno vrijedne segmente bošnjačke tradicije. Njih spojiti i prakticirati tako da u praksi svakog Bošnjaka djeluju emancipirajuće, kao istinski čin samokultiviranja. U tom je visokom zahtjevu suština identiteta Bošnjaka, kako u matičnoj državi tako i na Zapadu. U tom je idealnom spoju zalog njihovog opstojanja. Sa kontinuiranom duhovno-kulturnom otvorenošću matičnog bosanskoga društva i njegova iseljenoga dijela jednako prema islamskoorijentalnoj i prema zapadnokršćanskoj civilizaciji i kulturi. Očuvanje identiteta Bošnjaka ovisi od njihova nivoa znanja oba ova svijeta. I od njihove socijalne i kulturne otvorenosti i spremnosti da toleriraju i da u vlastiti kod ugrađuju univerzalne vrijednosti kulture Orijenta i Oksidenta. Da pritom čuvaju svoju samobitnost u civilizacijsko-kulturnim spojevima Orijenta i Oksidenta, u njihovu plodotvornom sinkretizmu.
Tolerancija razlika i socijalnih interesa jedini je put kojim je moguće očuvati identitet iseljenika od asimilacije. Tomu je pretpostavka koncept razvoja zapadnoga društva koji polazi od ravnopravnosti i koegzistenciji kultura. Ovaj je koncept baziran na različitom evropskom civilizacijsko-kulturnom nasljeđu, sa etničkim subjektima koji opstoje kroz svoje razlike, i polažu pravo na međupoštovanje razlika. Riječ je o neotuđivu pravu multinacionalnoga društva čiji su sadržaji usvojeni u Evropskoj kulturnoj konvenciji iz 1954. Evropska je konvencija socijalna i politička osnovu Savjetu Evrope za politiku kulturne suradnje. Ovom dokumentu bitno je dodati Evropsku deklaraciju o kulturnim ciljevima koja je usvojena na Konferenciji ministara kulture u Berlinu 1984. Deklaracija je bitna podloga i daljni korak u izgradnji multikulturnog evropskoga društva. Evropska je deklaracija naime bazirana na raznolikosti etno-nacionalnog nasljeđa kao zasebnog i zajedničkog kulturnoga bogatstva kojeg treba očuvati i njegovati kao bitan faktor za prevenciju konflikata, kao faktor društvenog progresa i zajedništva u raznolikosti. U istom cilju formulirana je i Završna deklaracija sa Prvog samita šefova vlada Savjeta Evrope u Beču 8. i 9. oktobra 1993. U Deklaraciji se šefovi vlada obavezuju da će kulturne razlike promovirati kao bitan činitelj socijalne stabilnosti i demokratije. Sva su navedena dokumenta bitna društvena i politička osnova za očuvanje etničko-kulturnih zasebnosti, posebice zajednica iseljenika u državama useljenja. U tom smislu navedenim dokumentima treba dodati i Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina iz 1995. U njoj su implementirane vrijednosti evropskog građanskog društva kroz univerzalno poimanje sadržaja kulture. Načela iz ove Konvencije, pravno i politički, zaštićuju nacionalne manjine u državama sa nacionalnom većinom, kao i iseljenike u državama sa dijasporom. Načela naime obavezuju etničku većinu da svojim manjinama i useljenicima osigura prakticiranje i očuvanje njihova identiteta na svim razinama življenja - kroz medije, jezik, vjeroispovijest, kulturu u najširem smislu njena značenja.
Navedena dokumenta zasigurno nije jednostavno pretočiti u zbilju koja je ispunjena protuslovljima. U zbilji je naime najteže premostiti konflikte, koji su na osobnoj i na etničkoj razini, neminovno prateća pojava jednoga procesu sa dvije medjusobno neodvojive strane: integracije i očuvanja zasebnosti i integriteta dijaspore i manjina. Ostvariti pritom racionalnu mjeru, i u toj mjeri  izgraditi čvrstu granicu, otklon (zid!) između integracije i asimilacije, jest srž ili suština, u čijim se osnovama osmišljavaju svi programi neminovnoga suživota manjina i većine, i integracije iseljenih ljudi i njihovih etničkih zajednica u državama useljenja. Ostvariti integraciju koja istovremeno isključuje asimilaciju. Svaki proces integracije useljenika ili dijaspore u državi domaćinu, treba naime biti popunjen sadržajima čuvanja zasebnosti konkretne etničke grupe i useljenika. Taj proces mora istovremeno teći dvosmjerno: kako u korist domaćina, tako i u jednakoj mjeri useljenika. U državama sa etničkom većinom, jedino je na bazi ravnopravnosti međusobnih kulturnih vrijednosti - većinske i manjinske - moguć jedan dugoročno osmišljen i fair proces integracije useljenika. Da navedena sociološko-teorijska i demokratska ishodišta procesa integracije nisu u praksi ne samo dvosmjerna, već da država domaćin useljenja ne organizira ni jezičke tečajeve kao osnovnu pretpostavku integracije stranaca, dovoljno je navesti njemački primjer „gastarbeitera“ sedamdesetih godina iz bivše Jugoslavije. Većina njih naime ni kroz višedecenijski boravak i rad u Njemačkoj nije naučila jezik domaćina kod kojeg su zaradili mirovinu!
4.
Interkulturalizam se u procesu integracije manjina i dijaspore podrazumijeva, jer on uključuje pravo na različitost i kulturnu razmjenu izmedju većine i manjine. Na različitostima baziranim na univerzalnim sadržajama i vrijednostima koji opstoje u svakoj kulturi, u svakom kulturnom činu. Interkulturulizam kao znak građanskoga društva mora naime biti pretočen iz teorije u zbilju. Upravo je kroz interkulturizam moguće afirmirati i sačuvati identitet iseljenika. Ovaj interkulturalizam teorijsko-sociološki, pravno i politički opstoji naime na ravnopravnosti kultura etničke većine i manjine, odnosno dijaspore. Pri praktičnoj realizaciji dvosmjernog ili paralelnog procesa integracije i deasimilacije, bitno je markirati da su tzv. multikulturizam i interkulturizam koliko realno postojeći teorijsko-praktični fenomeni, istovremeno i ideologeme i utopije. Tomu je razlog u činjenici da je ideja kulture u svojoj osnovi i u cjelini nezamisliva kao koegzistencija. Ideja kulture naime počiva na ideji granice i podrazumijeva nasušni dijalog kultura, ideju „kulturnoga pamćenja“ ili prevođenja. Pojam „multikulturalnost“ je u svojoj suštini sam po sebi kontradiktoran. Zato je znanstveno-teorijski dopustivo korištenje pojma multikulturalitet samo u socijalnom kontekstu, uz pojam „društva“ i „države.“ Razlog takvom kontekstualnom korištenju pojma „multikulturalite“ jest u činjenici da je strukturna raznorodnost imanentna ne samo savremenim društvima već i društvima u njihovu začetku ili tzv. „monokulturama.“ 
Interkulturizam je sociloško-teorijski baziran na saznanju i uvjerenju da postajemo bogatiji kroz iskustva različitih kultura. Spoznaja vrijednosti interkulturalnosti uključuje u osobni i u društveni život najviši stupanj tolerancije. Tolerancije onog tipa koji podrazumijeva ne samo poštovanje i prihvatanje razlika, već i svijest o neophodnosti susretanja i znanja drugih kultura. Ova spoznaja polazi od činjenice da je najmanja moguća razlika među ljudskim bićima koja postoji u jednojajčanih blizanaca: mada im je nasljeđe i okruženje isto, njih se razlikuje u komunikaciji kroz koju ostvaruju različitost i emancipaciju. Komunikacija između etničke većine i manjine zavisi od razine zajedničkoga iskustva: ukoliko je znanje zajedničkog iskustva veće, time je komunikacija i suradnja veća. U stvarnosti se interkulturizam prepoznaje u sposobnosti i u spremnosti većine da slobodno komunicira unutar različitog kulturološkoga iskustva, i u riješenosti etničke većine da suradjuje unutar različitog kulturološkog konteksta, da dinamizira interkulturnu razmjenu. Proces interkulturne razmjene pretpostavlja izgradnju institucija, mehanizama i centara moći, koji će osmisliti i diktirati sadržaje i obim interkulturne komunikacije. Unutar države proces razmjene pretpostavlja ravnopravan status različitih kulturni zajednica, zatim heterogenost, raznovrsnost korisnika kulturnih sadržaja, i institucionalizaciju kulturno-etničke zasebnosti dijaspore, odnosno nacionalne manjine. Uspostavljanjem takvog međuodnosa etničke većine spram manjine ili dijaspore, sa institucijama za dijasporu koje su „uvezane“ u sistem jedne države, stvara se bitna pretpostavka da različitosti u kulturi postupno postaju motor progresa. I vrlina pojedinca i društva. Time interkulturalnost postaje branom, zidom pred asimilacijom manjina.
5.
Savremene etnički heterogene države grade standarde interkulturalnosti iz temeljnog prava na svekoliku različitost društvenih grupa. U sociološkoj teoriji navodi se primjer Kanade koja je interekulturalizam promovirala za zvaničnu državnu politiku. Kanadski model, niti model tzv. melting pota u USA, nije primjenjiv u evropskim društvima. Pogotovu nije primjenjiv u balkanskim državama sa njihovim, u kulturni život uvriježenim, sinkretičkim, ali i međusobno vrijednosno suprotstavljenim, ekskluzivnim nacionalnim nasljeđem. Usljed heterogenog povijesnog nasljeđa sa ideološkim i konfesionalnim opterećenjima, na Balkanu multikulturalizam nužno u sebi nosi niz međusobno nacionalno isključivih kulturnih vrijednosti: srpske suprotstavljene hrvatskim, bošnjačke njima oboma i obrnuto. Na Balkanu ovaj etničko-kulturni ekskluzivitet je stoljećima imao ulogu razaranja ili potiranja drugačijeg od sebe, sa posljedicom animoziteta spram drugačijeg. Dakako i posljedicu začahurenosti nacionalnih identiteta, sa rjeđim vremenskim razdobljima njihove komunikacije, međubogaćenja. Ova je nacionalna zatvorenost posebice intenzivirana nakon rata 1991-1995. Još intenzivnije u iseljeništvu, u kojem ne postoji gotovo nikakva suradnja, čak ni komunikacija među institucijama iseljenika u nacionalnim zajednicama. I ovdje je potvrdjeno pravilo da što je čovjek od domovine dalje, to za njom više čezne, a proporcionalno dubini čežnje za svojim zavičajem, iseljenik producira animozitet  na onoga koji je po njegovom saznanju kriv iseljeništvu ili izgnanstvu iz domovine. Unatoč decenijskom blagotvornom utjecaju zapadnog društva, zajednice iseljenika sa Balkana u inozemstvu odvojene su zidovima. Zidovima u stvarnom, ali i u metaforičkom smislu. Kulturne institucije iseljenika sa Balkana su naime na germanskom jezičkom prostoru najčešće smještene pod jednim azilantskim krovom: vrata srpskoga „Svetoga Save,“ do vrata Matice hrvatske, a izmedju njih kancelarije Bosanskih ljiljana ili makedonskog „Goce Delčeva..“ Među njima međutim vrata ostaju zatvorena. Otvaraju se samo u vrijeme čestitanja vjerskih, eventualno državnih blagdana. Nijedna od ovih iseljeničkih grupa nije shvatila blagotvornost međusobne kulturne razmjene. Ostale su izolirane i u tvrdoglavoj zabludi da  im međusobno ne treba kultura bošnjačka, hrvatska ili srpska. Pogotovu u inozemstvu. Bitan je rezon takvom ograđivanju u povijesnoj činjenici da je proces formiranje svake nacionalne zajednice na Balkanu praćen i prožet političkom i konfesionalnom ideologijom hegemonije i ekskluzivnosti. U procesu oblikovanja srpskog, hrvatskog i bošnjačkoga naciona, u njegovu je srž urastao, s nacionom srastao međusobni animozitet, koji je do danas ostao teško premostiva prepreka njihovoj međusobnoj toleranciji i interkulturalnosti. To je istovremeno bitan razlog nacionalnog, katkad i nacionalističkog, a ne građanskog poimanja i prakticiranja kulture na Balkanu i u balkanskom iseljeništvu.
Balkanske zajednice iseljenika nisu spoznale da je i njihov nacionalno-kulturni identitet spoj različitih slojeva nasljeđa, da je svako društvo u osnovi multikulturno. Ova je spoznaja već decenijama praktična platforma političke kulture Zapada, koji manjinama i iseljenicima omogućava da prakticiraju obrasce svoje tradicije i kulture, sve dok ovi ne narušavaju vrijednosti etnički dominantne kulture. U državama Balkana još nije sazorila svijest da se političko društvo (država) sastoji od različitih zajednica, i da nijedna od nema monopol da državu  smatra svojom. Država je svojina svih građana koji kao pojedinci imaju precizno zakonima definarana prava i obaveze. Riječ je o suvremenom poimanju građanske države, u kojoj se podrazumijeva promocija različitih kultura. Stoga je na Balkanu interkulturalizam, sa zahtjevom jednake vrijednosti svih zasebnih zajednica, njihova prihvatanja kao sebe samoga, bilo u praksi teško realizirati. Svakako da je nacionalna homogenizacija i dominacija etničke većine nad manjinama bila bitnim uzrokom raspada jugoslavenskoga društva.
6.
Najveći dio pojedinih prava manjina i iseljenika reguliran je, pored naprijed navedenih dokumenata, međunarodnim pravnim standardima. Primjena tog prava zavisi od nivoa  pravne države. U pravilu se implementacija prava etničkih grupa i iseljenika ne završava u državi  njihova egzistiranja, već se valorizira kroz međunarodne institucije. Ako postoji nesklad izmedju propisanog i realiziranog, implementacija prava vraća se principom bumeranga tamo gdje je nesklad nastao. Dileme i korekture u ostvarivanju prava ostvaruju se na relaciji nacionalnih, regionalnih i međunarodnih institucija. U procesu evaluiranja ostvarivanja prava, bitno je naglasiti da je zaštita manjina bitan uvjet za uključivanje jedne države u procese integracije na regionalnom, evropskom i međunarodnom  nivou. Obim i sadržaj prava nacionalnih manjina i iseljenika, kao i obaveze države kao pravno-političkog garanta ispunjenja tih prava (koja su usvojena u naprijed navedenim dokumentima - Evropskoj konvenciji iz 1954. i Evropskoj deklaraciji o kulturnim ciljevima 1984) vrlo je raznolik, i najčešće je reguliran u Ustavu svake države, sa regulama i garancijama njihova ispunjenja. Sadržina ovih normi često je razlog sporenja između države kao garanta prava i institucija etničkih manjina odnosno iseljenika. Pojedinac i zajednica koriste svoja prava pod uvjetom njihove pripadnosti određenoj etničkoj grupi, odnosno dijaspori, koje su kao takve priznate na nivou države. Važno je pri svemu tome napomenuti da socijalno-pravni proces zaštite identiteta manjina i iseljenika nije započeo u XX stoljeću, već da ima dublji povijesni i pravni kontinuitet, sa dokumentima poput Edikta iz Nanta iz 1598., Vestfalskog mira iz 1648, Bečkog kongresa iz 1815., Berlinskog kongresa iz 1878.
U normiranju kolektivnih prava međunarodna zajednica nije predvidjela mogućnosti samoopredjeljenja za etničke manjine već samo za narode. Razlog je takvu opredjeljenju u općeprihvaćenom mišljenju da bi pravo na samoopredjeljenje nacionalnim manjinama moglo izazvati niz lančanih reakcija sa konfliktima unutar država. Stoga su, na drugoj strani, propisane eksplicitne obaveze u području medija, jezika, konfesionalnosti ... koje svaka država ili njena etnička većina garantiraju manjinama, odnosno dijaspori i useljenicima. Ove garancije počivaju na spoznaji da je čovjek individua koja se u korištenju svojih prava javlja i individualno i kolektivno, ako hoće da  stekne ili da zadrži nivo ravnopravnosti (ekonomske, socijalne, političke, kulturne ..) u odnosu na većinsku etničku zajednicu. Iz ovog saznanja nastale su odredbe Deklaracije o pravima pripadnika nacionalnih, etničkih, vjerskih i jezičkih manjina UN iz 1992. i odredbe Okvirne konvencije za zaštitu manjina, koje je usvojio Savjet Evrope 1995. U ovim se dokumentima nedominantnim grupama - manjinama i iseljenicima - daje najveći dio prava koja su garantirana većini. Ovdje nije riječ ni o kakvu ustupku, već omogućivanju uživanja prava koja čovjek ostvaruje rođenjem i pripadnošću dijaspori ili etničkoj manjini. Bazični koncept i standard prihvatanja individualnih i kolektivnih prava manjine i useljenika je određen njihovim normiranim statusom u državi: ustavnim priznanjem njihova postojanja i etno nacionalnim priznanjem ad hoc po osnovi naprijed navedenih međunarodnih dokumenata. Najčešći oblici identifikacije manjine i useljeništva su vjerska, jezička, kulturna i nacionalna obilježja i zasebnosti. Iz ovih zasebnosti izvedena su fundamentalna prava koja pripadaju etničkim zajednicama i iseljeničkim grupama. Ta prava reguliraju se i međudržavnim bilateralnim sporazumima. Savjet Evrope i KEBS kontinuirano i preventivno rade na zaštiti manjina i iseljeničkih grupa, jer su one potencijalni izvori socijalne nestabilnosti i konflikata. Jedan od ponuđenih modela za upravljanje konfliktima jest Pakt za stabilnost jugoistočne Evrope i Regionalni plan akcije za Balkan. Ovaj zadnji je usvojen na Konferenciji ministara Evrope u Igalu 4. - 6. XI 2004.
 
U Bochumu, kolovoza 2006.
Dr. Rašid Durić, suradnik na Institut für Slawistik/Lotman Institut
Ruhr-Universität Bochum, Njemačka

Tekst u integralnom obliku i bilješkama
možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"