Zima 2007

  VIKTOR TAUSK - STRAST I AGONIJA
   Boro Đukanović
 
 

Istorija psihoanalize je mnoge od svojih najistaknutijih pionira i uglednih pristalica neopravdano zaobilazila, prepuštala zaboravu i uporno gurala u sjenu anonimnosti.
Naravno, bilo je to namjerno zaboravljanje ponajboljih stvaralaca koji su podigli temelje jednog od najznačajnijih pokreta XX vijeka. Razloge za sudbinu nekolicine sjajnih psihoanalitičara treba tražiti u prvom redu u ličnosti Sigmunda Frojda (ako riječ psihoanaliza vežemo samo uz njegovo ime), te u ličnostima njegovih saradnika koji će na ovaj ili onaj način biti izbačeni iz najblistavijih poglavlja istorije psihoanalize i biti proglašeni disidentima.
Ako se samo ovlaš osvrnemo na prirodu strukture ličnosti Sigmunda Frojda, prvosveštenika analitičkog pokreta, i na prirodu raznolikih ličnosti njegovih sljedbenika, kao i prirodu relacija koje su oni uspostavljali s vođom i autoritetom, nema razloga čuđenju za sve te silne bure i lomove koje su se javljale unutar ove, pomalo ezoterijske grupe iz Ulice Berggase l9 u Beču.
Frojd je tada, na razmeđu dva vijeka, postavljao i uobličavao fundamentalne i neprikosnovene zakonitosti i temeljne postulate psihoanalize i dubinske psihologije. Branio je ova svoja naučna otkrića i saznanja, bez ostatka i bez milosti, od svakog pokušaja da budu osporeni ili dovedeni u pitanje, ili štaviše, prevaziđeni, dopunjeni i obogaćeni novim, originalnim tumačenjima.
Kao da je bio svjestan epohalnosti svoga djela, za koje će mnogo decenija kasnije veliki Emil Sioran reći: «Civilizacija počinje mitom, a okončava se sumnjom. Dvije hiljade godina ratova i netrpeljivosti konsolidovale su Zapad: jedan vijek psihoanalize je bio dovoljan da ga sruši».
Dublja analiza prirode odnosa između Frojda i njegovih učenika, koji je motivisan njihovim raznolikim svjesnim, a još više nesvjesnim motivima i sadržajima, predstavlja čvorište psihoanalitičke teorije, počev od problema simbiotskog objektnog vezivanja, pobune protiv autoriteta, preko paternalističkih tendencija pojedinca, pa sve do dubokih personalnih neusklađenosti zbog nerazriješenih neurotskih konflikata i lezija na fonu ego psihologije.
Znano je da su i sami psihoanalitičari imali dosta problema u sferi svoje nesvjesne psihike, koja se organizovala u okrilju njihovih mutnih komunikacija i neadekvatnih percepcija doživljaja i percepcija «figure oca» - kako bi to oni sami rekli.
Što se tiče njihovog «oca», poznavaoci prilika u to herojsko doba stvaranja psihoanalize često su se pitali da li je «Frojd bio Kronos ili Zeus». Jedan od najpoznatijih i najmističnijih Frojdovih «pobunjenih sinova» bio je svakako Viktor Tausk.
Ko je u stvari bio Viktor Tausk?
U Jugoslaviji se vrlo malo znalo, govorilo i pisalo o Tausku. Rijetki su bili psihijatri koji bi spominjali Tauska u svojim javnim iskazima i intervjuima. Jedan od njih je bio Hugo Klajn, koji je uvijek podsjećao da je prva psihoanalitička predavanja čuo od Tauska u Beču 1912. godine. Nije krio koliko je bio fasciniran ovim čovjekom i koliko su njegova prva psihoanalitička predavanja bila značajna za njegovo kasnije obrazovanje. Naime, Klajn počinje kod Frojda slušati predavanja tek 1913. i 1914. godine, što znači da ga je Tausk uveo u psihoanalizu.
Prvi značajniji tekstovi o ovom začudnom psihijatru i psihoanalitičaru izlaze istovremeno u Zagrebu i Beogradu 1979. godine. U zagrebačkom psihijatrijskom časopisu Psihoterapija profesor Muradif Kulenović objavljuje vrlo obimnu studiju o životu i djelu Viktora Tauska, naslovljenu  «Viktor Tausk ili neostvarene mogućnosti», a psihijatar Vladimir Adamović u Književnoj reči u Beogradu naslovljava svoj tekst o Tausku «Viktor Tausk i Sigmund Frojd». Beogradski književni časopis Savremanik 1982. jedan svoj broj tematski posvećuje skoro u cijelosti Viktoru Tausku.

Negdje tih godina Ljuba Stojić, beogradski psiholog, u pozorišnom časopisu Scena objavljuje vrlo dugačak intervju sa Tauskovom sestrom Nadom Maskerano-Tausk.
U Bosni i Hercegovini niko nikada nije pisao niti javno govorio o Viktoru Tausku, što je naprosto neshvatljivo, i bilo bi blago tu činjenicu nazvati propustom.
Konačno, ovu ogromnu prazninu u našim izvorima o Tausku ispunjava izdavačka kuća Dečje novine, koja 1989. godine izdaje kultnu knjigu Pola Roazena Brat životinja - Priča o Frojdu i Tausku.
Sa punih dvadeset godina neopravdanog zakašnjenja doći će ova knjiga pred čitaoce tadašnje Jugoslavije, da bi nam pojasnila ili, bolje rečeno, otkrila tragični sukob između Frojda i Tauska, sukob harizmatskog autoriteta učitelja i nerealizovane genijalnosti jednog od njegovih najblistavijih učenika - Viktora Tauska, psihoanalitičara kratke ali romaneskne biografije, višestruko obdarenog i talentovanog čovjeka.
U ovoj knjizi data je sjajna analiza kompleksnog odnosa između vođe i sljedbenika, dato je traganje za dinamskim jezgrom ovog odnosa kroz opservacije paternalističkih poriva, s jedne, i naglašenih simbiotičkih identifikacionih potreba aktera, s druge strane, u ovom nesvakidašnjem sukobu.
Ova krajnje objektivna knjiga, pisana jednostavnim jezikom, lišena senzacionalističkog tona, stilski primaknuta žanru dobre dokumentarističke proze, obogaćena rijetkim fotografijama i faksimilima, daje nam niz ekskluzivnih podataka o našem (što da ne) zemljaku, slavnom i poznatom psihoanalitičaru, jednom od najbližih saradnika Sigmunda Frojda.
Životna putanja i sudbina ovog renesansno svestranog čovjeka, radoznalog i nemirnog intelektualca opčinjenog za sva vremena psihoanalizom (i tu je opčinjenost pronosio ulicama našeg grada), zaslužuju da se s malo više svjetla osvrnemo na njih.
Viktor Tausk rođen je 12. marta 1879. godine u mjestu Žilina u Slovačkoj. Bio je prvo dijete u braku Hermana Tauska i Emilije Rot Tausk. Kasnije će ovaj par izroditi još osmero djece, te će Tausk imati šest sestara i dva brata. Roditelji su bili jevrejskog porijekla, ali nisu držali do vjerskih obreda, niti su djecu učili hebrejski jezik. U stvari, bili su ateisti, i u tom duhu su podizali i svoje brojno potomstvo. Vrlo kratko po Viktorovom rođenju Herman napušta Slovačku i dolazi u Zagreb. Tu u prvo vrijeme kratko radi kao učitelj, a potom, zahvaljujući svojoj inteligenciji, obrazovanju i izrazitoj nadarenosti, prelazi za urednika nedjeljnih novina. Uskoro postaje novinar sa međunarodnom reputacijom.
Hermana Tauska opisuju kao agresivnog, ponekad i kao egoističnog tiranina, nasilnog ali i zavodljivog i šarmantnog prema damama, što ga je vodilo u brojna bračna nevjerstva, koja će njegova supruga tolerisati u svojoj skrušenosti i mazohističkoj posvećenosti i žrtvovanju za brojnu porodicu.
Razmetljivi Herman, premda je mnogo radio, ne uspijeva često obezbijediti novac za brojnu porodicu, pa je Emilija posuđivala, skoro redovno, novac od svoje majke. Ovaj nemirni i lutalački duh ga 1892. godine dovodi sa porodicom u Sarajevo, gdje je dobio vrlo primamljivo stalno zaposlenje i visok položaj šefa Biroa za štampu Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine.
U vrijeme dolaska u Sarajevo Viktor ima oko trinaest godina i nastavlja sa svojim školovanjem. Kao srednjoškolac naučio je već nekoliko stranih jezika; odlikuje se otresitošću i inteligencijom, ali i buntovnim duhom: često zapada u konflikte s okolinom. Zbog javnog iznošenja svojih ateističkih stavova u Prvoj sarajevskoj gimnaziji, kao kazna nije mu bilo dozvoljeno da maturira, pa je morao otići u Varaždin kako bi na tamošnjoj školi pohađao završni razred.
Još kao gimnazijalac Viktor je sanjao o pozivu ljekara, jer je mislio da «samo tako može dati najveći doprinos čovječanstvu i pomoći ljudima». Oko njegove profesionalne orijentacije izbili su i prvi žešći sukobi s ocem Hermanom, koji je izričito bio protiv ovih studija iz krajnje praktičnih razloga: studij prava trajao je kraće, a jedan dio je mogao studirati i u tadašnjem Sarajevu. A, što je najvažnije, advokati su mnogo prije dolazili do svojih prvih impresivnih zarada. S obzirom na brojnost porodice i stalne novčane probleme u porodici, Herman je bio uporan i Viktor je, na kraju svih ubjeđivanja, pristao i upisao se na Pravni fakultet u Beču 1897. godine.
Odmah po dolasku u Beč Viktor sreće svoju buduću suprugu Martu Friš.
Marta je bila mlada intelektualka, marksistički orijentisana, pristalica i aktivista socijalističkih pokreta, prilično nekonvencionalnog ponašanja, ako bi se tako mogla nazvati njena vidljiva „muškobanjastost“. Ubrzo poslije ovog strastvenog susreta i nagle zaljubljenosti Marta ostaje trudna i oni se vjenčavaju. Viktor je tada imao 21 godinu, a Marta dvije godine manje. Roditelji su bili protiv ovog braka. Kada je Viktorova majka prije udaje upozoravala Martu da će joj biti težak brak s njenim sinom jer je on čovjek čudne ćudi, ona je svojoj budućoj svekrvi odgovorila na ta upozorenja: «Hoću Boga koji grmi». Po sticanju titule doktora prava, Viktor se vraća u Sarajevo, gdje mu Marta rađa prvog sina. Godinu dana po rođenju Mariusa, Marta rađa (1903.) drugog sina, kojem će dati ime Viktor Igo (u nekim izvorima samo Hugo) Postoje podaci da je drugog sina rodila u Kotoru, jer se tih dana Viktor osjećao loše pa je pošao da se liječi uz morsku obalu.
Viktor uskoro dobija pripravničko advokatsko mjesto i odlazi s porodicom u Mostar. Već u prvim mjesecima službovanja skreće pažnju na sebe jer brani svoje klijente besplatno, brani ih i na moralnom sudu opake provincije, oni ga inspirišu za njegove prve dramske tekstove itd.
Nestalan i u vječnim traženjima, uskoro se obreo u Derventi, gdje je dobio dobro plaćen posao advokata. Govorilo se tada da se mogao vrlo brzo obogatiti u ovoj bosanskoj provinciji, ali je ubrzo napušta da bi sa porodicom otišao u Beč.
Još prije odlaska u Beč, i uz obostrano prihvaćen sporazum da ne žive više zajedno, Marta i Tausk su zajedno otišli u Beč, ali je Marta za sebe i sinove našla drugi stan, dok je Viktor našao neki samački sobičak i uselio se. Marta se uskoro zapošljava kod svog oca da bi mogla podizati sinove, a Viktor napušta Beč i odlazi u Berlin.
Berlinski dani Viktora Tauska su posebno poglavlje u njegovom životu. U ovom gradu Viktor je konačno mogao da zadovolji svoju razgranatu potrebu i za umjetničkom kreativnošću. Režira pozorišne predstave, radi crteže i skice, piše poeziju, prevodi naše narodne pjesme na njemački jezik, usavršava svoje muziciranje na violini (govorilo se da je svirao violinu na nivou tadašnjih koncert-majstora). Da bi preživio sve ove berlinske dane umjetnika boema, bavi se i novinarstvom, koje bolno doživljava kao odmicanje od vlastite samoprocjene univerzalnog genija, što je sve u njemu izazivalo gađenje. Premda u Berlinu živi na rubu egzistencije, on stalno i redovno šalje novac Marti, piše joj duga pisma u kojima iskazuje veliku brigu i ljubav za sinove, a nju optužuje za njihov bračni fijasko. U tim (i takvim) berlinskim danima doći će do teškog pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja (fizičkog i psihičkog) pa će, zahvaljujući pomoći prijatelja, biti smješten u jedan sanatorijum na Rajni. U sanatorijum je pošao s nadom i očekivanjem da će se u njemu «fizički i duševno očistiti i ojačati», ali mu se, naprotiv, stanje pogoršalo, te napušta sanatorijum i vraća se u kasnu jesen 1907. u Berlin, ne propustivši da u pismu Marti saopšti kako «ne zna čak ni šta će jesti» kada se vrati u Berlin.
Potpuno skrhan, izmučen i očajan, Tausk napušta Berlin i već 1908. ostvaruje prvi kontakt s Frojdom, upisuje se na medicinu i ulazi u krug bečkih psihoanalitičara okupljenih oko Frojda. Ovakav obrt i skok iz potpunog sraza i beznađa na zvjezdane staze koje će ga odvesti u neizbrisivo ime svjetskog psihoanalitičkog pokreta svojstven je samo Viktoru Tausku.
U ozračju urbane legende ispredaju se razne priče kako je Tausk uopšte došao u kontakt s velikim Sigmundom Frojdom.
Tauskova sestra Nada Maskerano-Tausk svjedoči da je 1908. godine Frojd preko novina pozvao ljekare «da odgovore na neka pitanja». Na nagovor svoje okoline, Viktor je odgovorio na ova pitanja i poslao ih Frojdu. U to vrijeme Viktor je imao sasvim solidno znanje iz psihoanalize, jer bijaše pročitao sve što je Frojd do tada objavio, kao i drugi njegovi najbliži saradnici. U odgovoru na ova pitanja upućenom Frojdu Viktor se potpisao «Dr. Tausk». Frojd mu vrlo kratko odgovara: «Vi ste rođeni psihoanalitičar, dođite odmah u Beč». Tausk mu odgovara da nije doktor medicine već prava. «Vi morate studirati medicinu», poručuje Frojd u ovoj prepisci i ponavlja svoje već dato mišljenje: «jer ste rođeni psihoanalitičar».
Tausk iz Sarajeva odlazi u Beč i ponovo postaje brucoš u ovom gradu, tj. upisuje se na medicinu. Bio je vrlo lijepo primljen od strane pripadnika psihoanalitičarskog kruga oko Frojda. Pomagali su mu čak i novčano da bi završio studij i postao ljekar psihijatar. Premda je još uvijek samo student medicine, Frojd ima veliko povjerenje u njegovo znanje psihoanalize, te mu odobrava da čita svoje radove na sastancima srijedom i da vodi kurseve iz psihoanalize. Njegovi radovi i studije iz kardinalnih tema psihoanalize primani su s oduševljenjem i poštovanjem. U jesen 1909. Tausk postaje član bečkog Psihoanalitičkog društva.
U isto vrijeme Herman Tausk pokušava da u Sarajevu održi na okupu i vodi po građanskim i staleškim principima svoju porodicu. Njegova djeca imaju strogog i patrijarhalnog oca, rigidnih i konzervativnih moralnih načela. Posebno je težio puritanskom odgoju svojih kćeri. Njegova supruga imala je u njemu nevjernog muža despota. Ovaj nadareni, inteligentni i radini čovjek vrlo brzo je u Sarajevu stekao ugled radeći kao visoki činovnik u Vladi, kao dobar novinar i urednik vlastitog lista, stalno okružen svojim sugrađanima, eminentnim političarima, novinarima i umjetnicima.
Njegova kćerka Nada na jednom mjestu piše: «Naša kuća jeste bila univerza. Više sam naučila u našoj kući na ručkovima i večerama nego u svim školama zajedno. Svi su za stolom bili pametni i obrazovani, takvi su nam jedino i dolazili. Stalno su se vodile rasprave».
Jelka, najstarija kćerka Hermanova, par godina mlađa od Viktora, bila je učiteljica u Sarajevu, a potom se udala u Bosni za jednog ljekara. Ovaj brak nije dugo trajao. Jelka napušta muža, kojeg nikada nije ni voljela, i odlazi Viktoru u Beč, gdje se prekvalifikuje završivši kurs za babicu. Udaje se za Viktorovog druga Ernsta Ganca, docenta filologije.
Paula je takođe bila učiteljica u Sarajevu. Od te skromne učiteljske plate uštediće za svoje školovanje u Parizu. Po povratku sa Sorbone zapošljava se u mostarskoj gimnaziji kao profesorica francuskog jezika. Ubrzo umire vrlo mlada, zbog greške ljekara, od perforacije slijepog crijeva.
Zora se udaje za izvjesnog profesora Goldberga, fizičara izumitelja koji će kasnije u Zagrebu postati akademik. Anka se udaje za ginekologa Pjera Rizmonda, porijeklom iz jedne aristokratske porodice iz Makarske. Dugo su živjeli u Valjevu, a potom su se vratili u Split, gdje su i umrli. Augusta se udala za Ukrajinca Luja Karamanskog, otišla s njim da živi u Zagrebu, gdje je on dobio visoko namještenje u Trgovinskoj komori. Tauskov Brat Zdenko, pretposljednje dijete po redu rođenja, takođe je diplomirao medicinu, ali je 1922. vrlo mlad umro od tuberkuloze.
Drugi Viktorov brat Mirko još od gimnazijskih dana, a posebno kao student, ističe se kao jedan od organizatora prvih generalnih štrajkova u Sarajevu, pa će otac, zalažući svoj autoritet i ugled, morati da ga spašava robije. U Sarajevu Mirko druguje intenzivno sa Jovanom Bijelićem. Postaje vrstan novinar i obilazi svijet. Kao novinar radi u Sarajevu, Beogradu, Parizu, Cirihu, Budimpešti, i piše za listove socijalističke Internacionale. Kao izvještač jedno se vrijeme javlja iz Madrida. Gine u Španskom građanskom ratu kao pripadnik Interbrigade. Najmlađe dijete Nada još u Sarajevu udaje se za Pavla Mitrovića, profesora jezika, njenog sugrađanina. Nada u ovom braku ima jedno dijete i razvodi se poslije osam godina braka, te napušta Sarajevo. Još prije rata iskazala je svoju neskrivenu privrženost komunistima. Rat i bombardovanje je zatiču u Beogradu, tj. 27. marta 1941. godine, pa je hitno morala da se prebaci u Italiju, ali preko Zagreba, Sarajeva i Dubrovnika. Kako je sama kasnije pričala: «Talijani me hapse zbog veza sa komunistima u okolini Dubrovnika, gdje sam se sakrila od ustaša». Konačno se prebacila u Italiju, gdje je upoznala sami vrh komunističke partije Italije, tu će se priključiti i partizanima, zapasti u zatvor i upoznati budućeg supruga, anarhistu Santina Maskerana. Umrijeće u staračkom domu u Rijeci. Sve do smrti bistra i vitalna, kao poliglota prevešće mnoga bratova djela i studije na srpskohrvatski jezik. Ona je inače bila jedina od svih sestara i braće koja je u potpunosti vidjela i shvatila svu veličinu djela svoga brata i visoko mjesto koje je trajno dobio u istoriji psihoanalitičkog pokreta. Čitav život je radila na afirmaciji i čuvanju njegovog djela od zaborava.
Te, 1912. godine, Tausk privodi kraju svoj studij medicine, a psihoanalitičari ga još uvijek materijalno pomažu (u ovoj darežljivosti prednjače Frojd i Federn). Naravno da je Viktoru mnogo više godila Frojdova nematerijalna pomoć, koju je on izdašno pružao svom mladom učeniku. Ovo je godina kada on potvrđuje status talentovanog analitičara, čije se studije i ogledi sa sve više divljenja slušaju na sastancima srijedom - očito, njegov oreol «doktora zvijezde» sve više blješti.
Već su četiri godine prošle kako se sa Martom i zvanično razveo, ali se grčevito bori za održavanje korektnih odnosa, u kojima najviše iskazuje nesebičnu roditeljsku brigu i odgovornost prema svojim sinovima. U to vrijeme sve češće pobolijeva od svoga katara dišnih puteva, a depresivne epizode u koje zapada sve su dublje i nesnošljivije.
U takvim životnim okolnostima Viktor će iste godine dodati novo značajno poglavlje svome životu, koji već uveliko prerasta u legendu: susreće famoznu Lu Salome. Sam Frojd, koji je već bio opčinjen ovom damom, će ih upoznati.
Lu Andreas Salome, neobična žena, ovjenčana slavom bliske prijateljice i ljubavnice najumnijih ljudi toga vremena (Niče, Rilke, Martin Buber, Pol Re), došla je u Beč pompezno kako bi kod Frojda učila psihoanalizu. Već pri samom dolasku u krug najbližih Frojdovih saradnika, tvrdi Lu u svom dnevniku, Frojd je počeo da joj se udvara, prati je kući u kasnim satima, šalje joj cvijeće, gubi svoje dragocjeno vrijeme, što je bilo nespojivo sa Frojdom. Svi istoričari psihoanalitičkog pokreta tvrde da je ova veza bila i ostala do kraja samo duhovna. Lu Salome je tražila od svojih muškaraca talenat i genijalnost, i to ju je uglavnom za većinu njih vezivalo. Tipičan primjer je Niče, za kojeg je Lu godinama bila vezana samo «čistim duhom» i istovremeno imala nekog mladog raspusnog ljubavnika, ruskog slikara. U vrijeme kada je srela Viktora, Lu je imala 51 godinu, a on 18 godina manje. Odmah je shvatila da će u Viktoru naći partnera koji objedinjuje i duhovno i tjelesno, ljubavnika koji će joj pružiti sve. Ljubav je bila nagla i žestoka; oboje skloni promiskuitetnom obrascu ponašanja, vrlo brzo su se našli u zagrljaju. Njihova ljubavna veza «ne samo zbog ogromne razlike u godinama» bila je prvorazredna senzacija po salonima i intelektualnim krugovima Srednje Evrope. Kod Frojda je ovo izazvalo ješ veću surevnjivost i ljubomoru prema Tausku, koju je on već počeo ispoljavati, ali na jednom drugom planu - naravno, ljubomoru u vezi s vlastitim dostignućima u psihoanalizi: po mišljenju Frojda, Tausk ih je već počeo značajno ugrožavati. No i pored svega, ovaj trougao je nastavio da traje. Troje ljudi nastavili su intenzivno druženje, okupljanje oko velike ideje psihoanalize, razmjenjivanja misli i ideja, a Lu i Viktor su uz sve to još bili i strastveni ljubavnici.
Hroničari ovog razdoblja smatraju da je Lu bila «tampon» između Frojda i Tauska. Tausk se nadao da će se preko Lu približiti više Frojdu, a Frojd da će nešto više saznati o Tausku. Za Frojda je ovaj trougao prilika da Lu bude izvor informacija o ovom njegovom potencijalno opasnom učeniku, što bi opet olakšalo njegovu kontrolu. Lu je inače bila navikla, jer joj se to često dešavalo, da bude sa dva muškarca istovremeno. Govorilo se da je u Rusiju putovala utroje: Lu, Rilke i njen muž Andreas, s kojim je, inače, prije udaje, napravila ugovor koji je isključivao njihove međusobne seksualne odnose u braku.
Ova šarmantna, inteligentna i ponajviše bizarna žena upoznala se sa psihoanalizom još 1910. godine, kao i Tausk; pročitala je sva Frojdova djela i uspjela da 1911. na poznatom kongresu u Vajmaru bude centralna ličnost. Ona se čak nalazi na fotografiji gdje sjedi centralno postavljena, a iznad nje stoje takve veličine kao što su Frojd, Rank, Ferenci, Adler, itd.
Za Pola Roazena u ovoj vezi «Tausk je očekivao da će mu status ljubavnika fatalne Lu Salome pomoći da u psihologiji znači ono što u filozofiji znači Niče, a u poeziji Rilke».
Napuštajući Tauska - jer Lu je uvijek uzimala i odbacivala muškarce - nije mu dala prostora za melodramatske i histerične rastanke ljubavnika, što je Viktor obožavao. Jednostavno je otišla iz Viktorovog života. Kasnije će o Viktoru govoriti i pisati u svom Dnevniku s velikim uvažavanjem i poštovanjem, ukazujući na svu njegovu dragocjenost, ljudsku i naučničku, ali ga često nije štedila ni pokuda. Na jednom mjestu kaže: «Mislim da je Tausk najiskrenije od svih odan Frojdu», te dalje analizirajući svog bivšeg ljubavnika (i kolegu) govori da je njegova slijepa odanost Frojdu u stvari «stalno praćenje istih puteva traženja rješenja kojima ide i Frojd, a to nije ništa drugo nego Tauskovo pravljenje sina od samog sebe». Hroničari života ovog nesvakidašnjeg para kažu da je njihova veza trajala nešto više od godinu dana. Neki tvrde samo par mjeseci.
Negdje 1914. Tausk završava medicinu i odmah počinje sa vrlo uspješnom privatnom praksom, ali zakratko, jer će ordinaciju zamijeniti frontom. Naime, počinje Prvi svjetski rat i Tausk je mobilisan kao vojni psihijatar i upućen u garnizon u Lublin. U ovom gradu ponovo ulijeće u ljubavnu avanturu sa (po nekim izvorima) ženom komandira garnizona u kojem je službovao. Uskoro je premješten u Beograd. Bilo je to u decembru 1916. godine: sasvim slučajno, na ulici, upoznaje udovicu nekog srpskog oficira, izvjesnu Kosu Lazarević i, naravno, zaljubljuje se u nju. Kosa je bogata, ima veliki stan u kojem živi sama, te poziva Viktora da joj se pridruži. Kažu da je to bila harmonična veza, partnerski odnos bez trzavica i konflikata, što je za Viktora bilo neuobičajeno. Kasnije će, za ferije, Viktor pozvati sinove u Beograd, pa će tako imponovati kao složna i sretna porodica. Viktor je i dalje rastrzan i sve češće odlazi u Beč kako bi sačuvao svoju reputaciju među psihoanalitičarima. U Beogradu mu se nudi mjesto docenta psihijatrije na Medicinskom fakultetu koji se upravo te godine otvara. Kosa, priprosta i polupismena žena koja nije znala nijedan strani jezik, nije mogla da prati ovog gorostasa. Viktor napušta Kosu i odlazi u Beč da se priključi već uveliko zahuktaloj i produktivnoj mašineriji stvaralaštva pionira psihoanalize.
Kosa je do kraja svoga života sačuvala ljubav prema ovom čudesnom čovjeku. Često mu je slala pisma, hranu, pa i novac. Dugo poslije Viktorove smrti njegov je grob stalno bio uređen i održavan. Grobljanski službenici govorili su da to održavanje plaća jedna gospođa iz Beograda. Da je kojim slučajem Viktor Tausk prihvatio mjesto docenta psihijatrije na tadašnjem beogradskom Medicinskom fakultetu, sigurno da bi putevi psihoanalize na Balkanu krenuli sasvim drugim smjerovima i njena bi istorija na ovim prostorima sasvim drugačije izgledala.
Pri samom povratku u Beč 1917. godine Tausk uporno od Frojda zahtijeva da ga primi na analizu, premda je donedavno bio izričito protiv nastavne analize, ili kako su je nazvali «didaktičke». Tausk se prenemaže oko Frojda sa samo jednom molbom. Premda je već bilo prošlo pet godina od Viktorove erotske veze sa Lu Salome, veliki mag psihoanalize i tvorac nesvjesnog još uvijek ne može oprostiti svome rivalu. Pronalazi kompromis, koji je ujedno i velika uvreda za Tauska: preporučuje ga na analizu Heleni Dojč, koja je bila u svakom pogledu inferiorna u odnosu na Tauska. I sama je prošla analizu kod Frojda, bila je jedna od rijetkih psihoanalitičarki toga doba, i primila je Tauska na analizu u januaru 1919. Postoje neprovjereni podaci da je Helena istovremeno išla Frojdu na analizu, dok je Tausk dolazio njoj na terapiju. Ako je zaista bilo tako, onda je to još jedna upečatljiva ekspresija zlobnosti, sujete i netrpeljivosti (pa i osvetoljubivosti) starog «otkrivača nesvjesnog» i, naravno, dodatna mogućnost da se razmišlja i razgovara o Frojdovom moralnom liku. Da li je bard psihoanalize otišao tako daleko u svojoj netrpeljivosti prema Tausku da ga je analizirao preko Helene Dojč teško je tvrditi, ali jedno je sigurno: praveći novi trougao, gdje je ponovo jedan krak tog trougla lijepa žena (kao nekad Lu Salome), Frojd ponovo koristi ženu kao kanal protoka informacija o Tausku.
Ova nesretna i po mnogo čemu rogobatna analiza trajala je samo tri mjeseca. To je neobično kratko vrijeme za didaktičke analize. Da li je Tausk u toj analizi ispoljavao znake shizofrenije koje Helena nije znala da prepozna ne zna se, ali se zna da u toku tromjesečne analize, tj. analitičke terapije Tausk nije nikada ispoljio suicidalne sklonosti i preokupacije.
Vrlo brzo po prekidu psihoanalize kod Helene Tausk, po ko zna koji put, pokušava sebi pružiti prvu psihoterapijsku samopomoć, ulijećući bezglavo u novu ljubavnu idilu. Radilo se o šesnaest godina mlađoj, uspješnoj pijanistici Hildi Levi.
Tausk je opet bio zaljubljen; donio je odluku da se vjenčaju premda su se poznavali svega nekoliko mjeseci. Svi su bili protiv ove Viktorove ishitrene i neozbiljne odluke, posebno njegova sestra Jelka, koja je takođe živjela u Beču. Otac mu je već bio umro, a majka ionako nije mogla ni na koji način da utiče na odluke svoga mjezimca.
Oni koji su se bavili salonskim ogovaranjima i tračevima i uporno «ukrašavali» Viktorovu biografiju bizarnim i šokantnim podacima tvrdili su da je Tausk Hilde Levi zaveo i silovao u prvoj terapijskoj seansi, kada mu se ona javila u ordinaciju kao pacijentkinja. Po ovim glasinama ona je tom prilikom i ostala trudna, te se ova ishitrena odluka o sklapanju braka tumačila tim detaljem. U svakom slučaju, zaruke su obavljene i ovo dvoje ljudi počelo je da planira svoju zajedničku budućnost i život.
Kasno proljeće i rano ljeto 1919. godine kao da su akumulirali i fokusirali sve Viktorove stare i nove probleme. Hronična besparica i jasna spoznaja da u naproduktivnijim godinama ne možeš sebi obezbijediti sredstva za elementarno preživljavanje; briga zbog sinova koji odrastaju daleko od njega pojačana i njihovim ulaskom u adolescenciju; sukob sa Frojdom je kulminirao, i sada je bilo više nego vidljivo njegovo odbacivanje Tauska i neskriveno pokazivanje netrpeljivosti, neslaganja i neprihvatanja «najnestašnijeg sina». Novi brak pred kojim se nalazio morao je kod Tauska izazvati bar ambivalenciju. On je reaktivirao njegove stare i bolne probleme u partnerskim odnosima i još jednom se suočio sa iskonskim strahom od dubljeg emotivnog vezivanja i davanja u toj vezi. Bilo je to vrijeme izloženosti velikoj intrapsihičkoj trpnji i paničnoj potrebi da se pobjegne, da se nađe put i izlaz prema olakšanju ove egzistencijalne krize.
Uz sve ovo treba neizostavno uključiti činjenicu da je Tausk tog proljeća ušao u petu deceniju života. Stvaralačka kriza četrdesetogodišnjaka već je opšte mjesto u svim psihopatobiografijama kreativnih i umnih ljudi. O ovoj krizi se često raspravljalo i u Frojdovom krugu psihoanalitičara. Ovi potonji insistirali su na tome da je baš kod njih ova kriza specifična i neizbježna. Tumačili su to imperativom završavanja učenja psihoanalize u tim godinama, a koje mora biti krunisano ler-analizom, redukcijom nagonskih i čulnih zadovoljstava i sve češće ustupanja mjesta duhovnim sadržajima. Tanatofobični pritisak u tim godinama je sve izraženiji i počinjemo robovati imperativu i potrebama da taj pritisak umanjimo, da ga se oslobodimo kroz iluziju nazvanu «ostaviti trag za sobom» (djelo, potomstvo, slava, moć).
Viktor Tausk izvršio je samoubistvo u svom samačkom sobičku u zoru trećeg jula 1919. godine. Bilo je to klasično kombinovano samoubistvo: objesio se gajtanom zavjese i pucao iz svog oficirskog pištolja u desnu sljepoočnicu. Savremena suicidologija bi potvrdila da je u ovom slučaju postignut maksimalan indeks suicidalnih intencija. Dugo se pričalo da se Tausk prije suicida kastrirao. Ove tvrdnje su poslije izvjesnog vremena demantovali policija, obducent i Tauskov sina Marius.
Dan koji je prethodio samoubistvu bila je srijeda i Tausk je napisao Frojdu neku vrstu izvinjenja i opravdanja što to veče neće doći na uobičajne «sastanke srijedom» kod Frojda. Popodne tog istog dana proveo je sa svojim sinom Mariusom, sedamnaestogodišnjim dječakom.
Nejasni su podaci kako će to isto veče proteći u susretu sa zaručnicom. To veče ona je imala pijanistički koncert, a poslije toga su se trebali dogovoriti za svadbu, koja je već bila zakazana za sedam dana. Sljedećeg jutra trebalo je da odu pogledati Hildinu vjenčanicu. Prije odlaska u smrt, Tausk je ostavio testament, pismo Frojdu i pismo svojoj sestri ljubimici Nadi, koja u to vrijeme živi u Jugoslaviji.
Sahrana je obavljena 6. jula na Centralnom groblju u Beču. Kako piše jedan Tauskov biograf, na groblju se niko nije oprostio od Viktora, «nikog nije bilo da progovori koju riječ o Tausku, ni sveštenika, ni rabina - samo otvorena raka». Marta je napravila mali incident dajući Hildi prostor u prvom redu iza kovčega, a njen brat Hugo tražio je da se otvori kovčeg jer nije vjerovao «da je umro čovjek koji je bio otjelovljenje života».
Kako to vole reći suicidolozi, činom počinjenog samoubistva prestaju svi problemi za onoga koji se ubio a počinju za one koji su ostali iza samoubice. Poslije Viktorovog samoubistva sve njegove kolege psihoanalitičari govorili su da je on bio genije koji nije uspio. Bilo je na desetine onih koji su diljem Evrope pomno, godinama, analizirali ovaj suicid.
Premda je u oproštajnom pismu Tausk molio Frojda: «Pobrinite se i za moje sinove», Frojd je dva dana poslije sahrane vrlo hladno primio Mariusa i nikada mu ni u čemu nije pomogao, kao ni mlađem bratu Hugi. Vrlo brzo Frojdova kćerka Ana vratila je Mariusu očevo oproštajno pismo upućeno njenom ocu i još neka druga pisma iz njihove prijašnje korespondencije.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"