Zima 2007

  PROPAGANDA I RELIGIJA - OZAKONJENO MUČENJE
   Lejla Panjeta
 
 

U većini stručnih članaka i literaturi naći će se uvriježena postavka po kojoj je papa Grgur XIV u Vatikanu 1622. godine ustanovio prvu organizovanu propagandu. To može biti tačno samo u okvirima razmatranja propagandne djelatnosti kao institucije, koja će se kasnije razviti u ministarstva za propagandu ili razne varijacije «odnosa sa javnostima» u fašističkim, komunističkim, pa i «demokratskim» ideologijama i društvenim sistemima. Tužna je istina da je propagandna komunikacija sa ciljem izazivanja mržnje ili odbrane onoga što smatramo svojim stara koliko i čovjek.
Ukoliko pažljivije promotrimo okolnosti nastanka Sacra Congregacio de Propaganda Fide 1622. godine vidjećemo da ona svoje korijene ima u Svetoj inkviziciji. Nastanak i razvoj inkvizicije nemoguće je pratiti bez uvida u način života u srednjovjekovnoj Evropi u 14. i 15. vijeku, kao i bez okolnosti formiranja katoličke vjere na Prvom opštem koncilu hrišćanske crkve u Nikeji, koji je sazvao Konstantin, rimski imperator, poznat i po ponovnom ujedinjenju rasparčane Rimske imperije u 4. vijeku.
Konstantin je Isusa uzdigao na nivo Božijeg Sina, Čovječijeg Sina i samog Boga. Naime, paganski običaji i magijsko u svijesti ljudi oduvijek su bili snažniji od racionalnog, te je Crkva godinama morala da se bori sa paganskim simbolima i obredima, koje je na kraju usvojila i denominirala u svom naučavanju. Bog sunca bio je Amon Ra, kao i Mithras ili Mitra, koji je još bio poznat pod nazivom Svjetlo svijeta ili Sin božiji. Paganski bog Mitra rođen je 25. decembra, a pokopan je u kamenoj grobnici iz koje je uskrsnuo tri dana kasnije. Uskrsnuće mladića nalazimo i kod drugih predhrišćanskih bogova kakvi su Dionis ili Oziris. Car Konstantin, kao poklonik kulta sunca – Sol Invictus, koji je u 4. vijeku bio najpopularniji, sve ove paganske simbole i mitove jednostavno je interpolirao u hrišćanstvo po trgovačkom metodu razmjene interesa. Uvidio je njihovu popularnost, kao i širenje hrišćanskih misli, te ih kombinovao da bi napravio moćnu i jedinstvenu religiju. Cilj mu je prevashodno bio ujedinjenje Rimske imperije. Hrišćanstvo je ozakonjeno kao zvanična religija, ali je moralo prihvatiti određene obrede paganske prirode.     
Osnovni spis - sveta knjiga koju propagira ova vjera kao jedinu istinu zapravo je ljudski proizvod, za razliku od Tore i Kur'ana, za koje nije poznato da sadrže kanonske spise, kao ni to da negdje mogu postojati apokrifni ili neki skriveni spisi  koji nisu uvršteni u ove svete knjige. Sredinom prošlog vijeka skandal u religijskom svijetu izazvalo je pronalaženje svitaka iz Kumrana i otvaranje spisa iz Nag Hammadija koji su pokazali nove svitke i apokrifna evanđelja, a kojima bi se kompletna crkvena vizija tumačenja svijeta mogla srušiti. Krajem 20. vijeka pojavljuje se masovni proizvod putem kojeg milioni ljudi bivaju upoznati sa istraživanjima i apokrifnim evanđeljima, koja su do tada spadala samo u alternativno naučno ili religijski blasfemičnu sferu globalnog znanja. Radi se o romanu Dana Browna i filmu po motivima istog. Nije toliko važno pitanje otkrića i javnog iznošenja činjenica, zakamufliranog u kič-dramaturškom okviru romana, budući da su one već javno iznesene i objavljene kod brojnih autora, i to ne samo u knjizi «Sveta krv, Sveti Gral». U pitanju je način na koji je ta knjiga otvorila vrata za brojne rasprave i tekstove, kao što je i ovaj koji čitate. Brown nije ništa novo rekao. Sve činjenice i opise koje je Brown naveo već su postojali stotinama godina.
Čak i u kanoniziranim biblijskim spisima postoje četiri verzije jedne istine, jednog događaja, napisane rukom četiri novinara tog doba – Mateja, Marka, Luke i Ivana. Te tekstove redigovao je i urednički priredio rimski imperator Konstantin. Boreći se sa paganskim simbolima i obredima, te sa snažnim arhetipima magijskog u čovjeku, Crkva je na kraju neke od tih simbola i obreda usvojila u svom finalnom religijskom konceptu. Međutim, one koje nije mogla iskorijeniti – kao što su kult obožavanja prirode i komunikacija sa prirodom, izvornu magiju, koju je crkva tretirala kao herezu, strogo i brutalno je kažnjavala. Tu se nalaze prvi korijeni propagande kao institucije. A prvi metodi propagandnih institucija bili su sila i ubijanje.
Naime, seljaci su se uvijek držali drevnih obreda i običaja, poštovali kult prirode i održavali magijske svetkovine i običaje u čast prirode i rođenja proljeća, klijanja i žetvi – ono što danas nazivamo sujevjerjem. Pa i danas seljaci imaju svoje čudne običaje prepune sujevjerja, koji potiču od tih drevnih kultova obožavanja prirode ili življenja u skladu sa prirodom. Na primjer, današnje sujevjerje po kome ne valja rezati nokte ili bacati smeće uveče potiče iz starih vremena u kojima nije bilo struje ili fenjera, pa je i bilo logično da se po noći ne hoda oko otpada (čovjek može pasti ili ga mogu napasti životinje, koje tu prebivaju) ili radi sa makazama (čovjek se može porezati). Ovome je vrlo slično današnje sujevjerje koje oni koji žive u gradu ispoljavaju prema pravnicima i ljekarima, kojima se donira «sadaka» vjerujući da će ih ona spasiti od zla i izbaviti od napasti.
Crkva je u srednjem vijeku imala ogroman strah od seljaka, pa čak i porijeklo engleske riječi vilain (zao, podao) ima korijene u riječi villager (seljak). Seljaci su mitološko i magijsko održavali aktivnim i funkcionalnim, iz prostog razloga suočenja sa prirodom i okolinom – osnovnim elementima – vjetrom, vodom, vatrom, zrakom i zemljom od kojih im je ovisio opstanak, u to doba bez motokultivatora, struje ili televizije. Drevni sistem vjerovanja uvijek je uključivao magijski dualizam – podjelu na muški i ženski princip, tj. dobro i zlo, neprijatelja i spasitelja, jin i jang. Sve su to drevni magijski obrasci, koji svoje korijene nalaze u arhetipovima. Taj manihejistički pogled na svijet Crkva je nazivala herezom, budući da nije uključivao Sveto trojstvo, te Crkvu kao posrednika do Boga tj. božanske svjetlosti, mudrosti, nirvane ili spasenja. Heretičari su takođe bili svi oni koji su održavali kult Majke zemlje ili jednostavno poštovali prirodu, koja je značila opstanak. Taj kult Majke zemlje i božice plodnosti toliko je snažan da je jednak u svim ranim civilizacijama na svijetu, koje su bile milionima kilometara daleko, a održavale iste obrede i aktivirale iste arhetipe u vezi sa prirodom i poštovanjem Zemlje.
Konačnu borbu sa paganskim poštovanjem prirode Crkva je preuzela u srednjem vijeku, kada je kao vlasnik (zemlje – kao feudalac i spasenja tj. duha ljudi – kao arbitar za pojmove dobra) ojačala i preuzela iskorjenjivanje svega onoga što joj nije odgovaralo na putu do moći i novca. Jadna od najvećih žrtava u istoriji religije zabilježena je u 13. vijeku na jugu Francuske, kada je 10.000 muškaraca, žena i djece pobila papina križarska vojska. Tokom ovog svetog rata Dominik Guzman osnovao je svoj Dominikanski red, koji je odigrao ključnu ulogu u verifikaciji Svete Rimske inkvizicije.
Uoči napada na grad Béziers u južnoj Francuskoj 1209. godine vojni zapovjednik je zapitao papinog legata kako će njegove trupe među 15.000 muškaraca, žena i djece moći raspoznati ko su heretici, a ko lojalni hrišćani, a ovaj mu je odgovorio: «Pobijte ih sve! Bog će prepoznati svoje!» U pokolju su poginuli roditelji Guillaumea de Nogareta, optuženi kao albižanski heretici, zbog čega je žudio za osvetom Rimskoj Crkvi. Ovaj mag propagande djelovao je na dvoru Filipa IV Francuskog, gdje je i sam papa Klement V, izmanipuliran ili željan bogatstva templara, dozvolio njihovo uništenje i ubijanje. Templari su u to vrijeme bili najbogatiji ljudi u Zapadnoj Evropi i djelovali kao prvi bankari i masovni komunikatori, sa svojom mrežom (preteča interneta i Western Uniona) redovnika, vojnika i članova svuda u Zapadnoj Evropi, Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. Templari su tada omogućavali da pošaljete rodbini ili prijateljima novac u jednom gradu, a da ona bude uručena u drugom gradu istog dana. Ovaj moćni red, koji je dva vijeka ranije ustanovila sama Crkva, kao vitezove koji su trebali čuvati hodočasnike na putu do Svete zemlje (Jerusalema), 1307. godine kompletan je nestao, na isti način kao i godinu ranije Židovi u Francuskoj. Obje propagande za uništenje vodio je Gullaume de Nogaret.
U Francuskoj je 1306. godine provedena tajna operacija protjerivanja i  hapšenja francuskih Židova. Gotovina i drugi vidovi bogatstva koje su posjedovali Židovi prebačeni su u riznicu kralja Filipa. Objavljeno je da je franskuska kruna postala nasljednik potraživanja dugovanja prema Židovima, tako da su svi dužnici po osnovu kredita koje su uzimali od Židova morali svoje dugove vraćati Francuskoj. Ova akcija bila je uvod za propagandnu akciju koja se odigrala 1307. na petak 13. (koji se između ostalog od tada smatra nesretnim danom) kada su kraljeve trupe upale u svako templarsko sjedište. Cilj je bio ukinuti templare i time pribaviti bogatstvo i posjede, te kamate od dužnika templarima za Filipa IV Francuskog, u čemu je pomogao papa Klement V. Ovo je izvedeno tako što su u templarske redove (kao i među Židove prije toga) ubačeni špijuni, pa su se počele širiti glasine u vidu optužbi za herezu i obožavanje idola, homoseksulanost, blasfemiju, održavanje tajnih veza sa muslimanima, te gnusne seksualne obrede u krugovima ovih zajednica. Tu naravno igra ulogu repeticija i stvaranje jedinstvenog stava tj. revolta stanovništva, kroz koje se nalazi opavdanje za akciju protiv bogohulnika – koji su već u ovoj fazi poprimili arhetipski oblik neprijatelja. To je klasični propagandni metod za stvaranje pristanka stanovništva na ubijanje i genocide, kroz denominiranje neprijatelja (heretičara) i kreaciju ugroženosti ostalih (spašenih).
Templari ne samo da su opljačkani, već su ubijani i mučeni prema parametrima i kroz sisteme novostvorene institucije inkvizicije, koju su osnovali dominikanci. John Robinson istražio je načine mučenja u srednjem vijeku pa tako o ovim metodama piše: «Kako redovnicima i svećenicima uglavnom nije bilo dozvoljeno proljevati krv, mnoge su sprave načinjene tako da su omogućavale nanošenje neizdrživih boli bez pucanja kože... užareno željezo moglo se upotrijebiti bilo gdje na tijelu, čak i na genitalijama, a ponekad su se koristila i željezna kliješta kojima su se otkidali dijelovi mesa, nakon čega su se užarenim viljuškama odmah zatvarale rane, kako bi se spriječilo krvarenje. Hladna kliješta su se koristila za čupanje kostiju i zuba, a ponekad zajedno sa zubnom čašicom, što je pojačavalo bol». Ove metode ispitivanja Inkvizicija je kanonizorala u najpoznatijem spisu za borbu protiv vještica, Malleus Maleficarum, koji je bio element propagandne kampanje za iskorjenjivanje hereze sve do 18. vijeka.
Ništa civilizovaniji nisu metodi mučenja u 20. vijeku. Sjedinjene Američke Države su 80-ih godina prošlog vijeka trenirale salvadorsku vojsku, a posljedice tog treniranja opisao je katolički sveštenik Daniel Santiago u jezuitskom časopisu Amerika, a u knjizi «Šta to Amerika hoće?» prenio Noam Chomski: «Vrativši se kući, jedna seljanka je zatekla svoje troje djece, majku i sestru kako sede za stolom; glave su im bile odsečene i precizno postavljene na sto, nasuprot tela, a ruke stavljene na glave, tako da je izgledalo 'kao da svako telo miluje svoju glavu'. Ubice, Salvadorska narodna garda, nisu mogle da odole ni glavi osamnaestomesečne bebe, pa su i na nju postavili dečije ručice. Na sredinu stola je ukusno postavljena velika plastična zdela, puna krvi... Vodovima smrti u Salvadoru nije dovoljno da ljude samo ubiju – oni im seku glave i nabijaju na kolčeve kojima posle obilježavaju teren. Nije im dovoljno što muškarcima odseku genitalije, nego im s njima zapuše usta. Narodnoj gardi nije dovoljno da samo siluje salvadorske žene; lica im prekrivaju izrezanim matericama. Ni decu nije dovoljno samo ubiti; tela im vuku po bodljikavoj žici sve dok meso ne pootpada s kostiju, a njihove roditelje teraju da to gledaju». Ništa drugačije nije postupala ni vojska Rimske imperije, Otomanskog carstva, Austrougarske i svih drugih velesila. Neznatno različiti opisi mučenja koje je još u mitu o Trojanskom ratu Ahilej proveo nad mrtvim tijelom Hektora, mogu se pronaći i danas.
"Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je, kaže: ‘Rađam!’ ‘De sine’, velim ja njoj, ‘ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu’… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik predame: ‘Spusti to dijete dolje!’, veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano…Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat (...) Crijeva izletiše…" – iskaz iz priče Džemile Delalić iz sela Dobrak kod Srebrenice objavljene u cirkularnom pismu - elektronska pošta juli 2005.

Tekst u integralnom obliku možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"