Zima 2007

  PUT KROZ BREZOV GAJ
   Nihad Hasanović
 
 

Čaušu i dobrim duhovima bilijara

Moll
Pomalo me stid pisati o Auschwitzu. Pred tolikim intenzitetom i zgusnutošću zla na jednom mjestu, osjećam se ništavnim. Kažem sebi da nisam dorastao za silazak u Had koji griju peći firme Topf und Söhnen. Imam neke svoje inhibicije, bojim se da sam nezreo za taj poduhvat, da sam nesposoban napisati valjan pasus o stravi Birkenaua. Jer ona nije monofazna kao u estetiziranim japanskim horor-filmovima. Prošarana je cinizmom i poganošću esesovaca koji su se zabavaljali priređujući sadističke numere. Izmrcvarenog duha, pomiren sa skorom egzekucijom, logoraš pjeva Na lijepom plavom Dunavu, uz odobrenje i na radost Otta Molla, čovjeka kog nije bilo šteta ubiti. Uz melodiju valcera taj krvnik puca u kontingent iznemoglih zatočenika da bi posljednjim metkom dokrajčio i pjevača. Tako je sadist kratio dane u Lageru, moćniji od Boga. 
Nezaobilazan je još jedan detalj koji povećava stravu najubojitijeg nacističkog konclogora: poduzetnička opsjednutost uštedom energije, troškova i ljudstva. Komandant Auschwitza pokazao se kao marljiv i odgovoran na povjerenoj mu dužnosti. Tog obiteljskog čovjeka nikad nije pekla savjest što je svojim organizacionim sposobnostima pospješio istrebljenje evropskih Jevreja. Rudolf Höss samo je žalio što, okupiran obavezama u paklu, nije proveo više vremena sa svojom djecom. Iako su s majkom živjela na idiličnom posjedu nedaleko od dimnjaka Birkenaua, prezauzeti tata nije stizao da im iskaže onoliko ljubavi koliko se očekuje od brižnog roditelja. Tolikim poslovima je koordinirao, savjesno, pregalački, inventivno. I šta je stvorio tata Rudolf? Između ostalih grozota, neizmjerne kubike čađavih oblaka u koje su pretvoreni vršnjaci njegovog mlađahnog potomstva.
Oklijevam kada treba pisati o stravičnom radnom okruženju tog bezdušnika, pa ipak ekstremnost tamošnjeg nečovještva uporno privlači moj žilavi interes za niskosti ljudskog roda. Kada mi dođe teško, često se okomim na neko štivo iz oblasti logorologije. Shvatljivo mi je da neko tu praksu proglasi morbidnom, ali upražnjavana u noćnim satima, ona mi pomaže da lakše zaspim, premda me slabašne, iskidane uspomene na pročitano znaju trgnuti iz sna. Ja sam od onih što vjeruju da se barem djelić krivice za uznemirenost nekog čovjeka može kriti u činjenici da on zaboravlja na Auschwitz ili mu ne poklanja dostojnu pažnju. Užas koji se tamo izlegao dotiče i dan-danas naše duše svojim čudovišnim pipcima. Ko nije svjestan prirode njihovih nelagodnih dodira, neće se ni smiriti.
Nisam, naravno, bio u Lageru. Odakle mi onda pravo da raspredam o najgnusnijem nedjelu u istoriji, isplaniranom u glavama obrazovanih i inteligentnih ljudskih bića? Ontogenetski, nisam mogao dospjeti u nacističku klaonicu, niti je iko od mojih bližnjih iskusio ropstvo u dijaboličnom kompleksu pod Hössovom komandom. Prastrina mog prijatelja iz Mrkonjić-Grada, kasnije dokazana aspida, vratila se živa odatle, s potiskivanim sjećanjima, rijetko evociranim. Jedna mlada osoba mi je zgađeno i zbrzano prepričavala uspomene svoje prabake, takođe bivše deportirke u Oświęcimu. Iz te zavrzlame, izdvojio se samo jedan pamtljiv momenat: lezbijstvo u ušljivim spavaonicama.
Malo toga sam saznao usmenim putem, nedovoljno. Uglavnom sve što znam o Auschwitzu doprlo je do mene preko knjiga i filmova. Od logoraških svjedočanstava meni poznatih, najpotresniji su u svom očaju i iskrenosti manuskripti nađeni u krugu krematorija. Iskopani su, po završetku rata, iz pepela dobijenog od ljudi. Njihovi autori služili su, pod prijetnjom smrti, u Sonderkommandou, specijalnom odredu za obradu pobijenih deportiraca i slične sramotne radnje. Nesretnici su bili prisiljeni na rabote koje čereče dušu. Da bi preživjeli, morali su čupati zlatne zube usmrćenim sunarodnjacima, ponekad čak i članovima sopstvene familije. Transportovali su leševe iz gasnih komora u koksne peći. Kremirali su djecu. U završnoj etapi uništavanja dokaza, istovarali su inkriminirajući pepeo u Vislu-Letu. Zalmen Lewental, Zalmen Gradowski i Lejb Langfus, autori pomenutih rukopisa, nisu doživjeli dolazak oslobodilačke Crvene armije. Trojica poljskih Jevreja su nestali u opskurnim okolnostima, najvjerovatnije za vrijeme ili nedugo nakon beznadežne pobune jedinice u jesen 1944.

Lakune
Pripadnicima Sonderkommandoa bila su nametnuta odvratna iskušenja. Sumnjam da je iko drugi prošao kroz moru ravnu njihovoj. Čitava jedna evropska galaksija eliminisana je u njihovom prisustvu, mecima i plinom. Sve što su mogli učiniti bilo je da se pokore naredbama krvoloka ili umru. Da su svi, nagnani savješću, počinili samoubistvo, krematoriji se ni za stepen ne bi ohladili. Mi bismo, međutim, ostali bez zapisa o tome kako okrutnost, oslonjena na inteligenciju i metodiku, veže ruke žrtvama i gotovo ukida mogućnosti za činjenje dobrih djela. Bez uvida u te neprocjenjivo vrijedne dokumente, laž u kojoj provodimo svakodnevicu bila bi znatno krupnija.
Oni su šutke posmatrali kako se u gasne komore slijevaju povorke nemoćnih i lukavstvom namamljenih Jevreja iz Grčke, Francuske, Poljske, Italije, Mađarske, Češke, Rumunije, Holandije... Konvoji su danonoćno pristizali, a ljudi su često istovarani iz kamiona naginjanjem platforme, kao da su šljunak. Henryk Tauber, jedan od rijetkih preživjelih članova specijalnog odreda, prisjeća se jame pune uzavrele ljudske masti kojom su polijevana trupla da brže sagore. Neimenovani zatočenik se kuhao u toj ljudožderskoj kaši samo zato što je "zabušavao". Szlama Dragon, koji je takođe bio angažovan u Sonderkommandou, daje izjavu prilikom Krakovskog procesa 1946. Opisuje ulazak u gasnu komoru netom poslije likvidacije deportiraca. Zadatak: iznošenje leševa. Ako ima puno ubijenih, tijela su zbijena, neka čak stoje uspravno, nagnuta naprijed. Unutra je vruće, gas još uvijek steže grlo, ali se u ustima osjeća prijatan, slatkast okus. Jednom su, usred nebrojenih mrtvaca, primijetili dječaka koji je nekim čudom preživio gušenje ciklonom-B. Odnijeli su ga Mollu. Psihopata ga je položio na rub jame za spaljivanje leševa i onda gazio po vratu sve dok mališan nije izdahnuo. Zatim ga je bacio u oganj.
Uslovi života u Birkenauu bili su tako surovi da su se informacije iz samog epicentra nacističkog zla mogle provući samo kroz iglene uši, uz neizbježne gubitke. Snabdjeti se papirom i ugrabiti vremena za pisanje u srcu fašizma, pa još pritom održati dovoljnu koncentraciju prilikom sklapanja rečenica i najzad ispovijest, pohranjenu u brižljivo začepljenu čuturu, zakopati na mjestu zločina - svi ti podvizi su zahtijevali gotovo natprirodnu umnu energiju, prisebnost i ludu sreću. I kad si u svemu tome uspio, kad si sklonio izvještaj na sigurno, pod zemlju, tu su nevidljive kapljice vode da nakaze retke s mukom ispisane. A tebe više nema da jedini primjerak svog djela spasiš od propadanja. Od onog što te prestravilo tog i tog martovskog sutona ostala je tek mrlja na papiru.
Pisana izvorno na jidišu, svjedočanstva Lewentala, Langfusa i Gradowskog došla su do mene u francuskom prevodu*. Čitao sam ih s halapljivošću i tjeskobom. Iskustvu trojice Židova nije bilo suđeno da bude saopšteno glatkim kazivanjem. Na rukopise, koji su se dugo skrivali u podzemnom svijetu, ustremljivali su se vlaga i plijesan, pa su brojni pasaži isprekidani razočaravajućim lakunama. Nošena morskim valovima, poruka u boci sama nađe svog čitaoca. Langfusova poruka u staklenoj posudi, okružena pepelom, nije mogla maknuti. Ona je morala čekati da čitalac pronađe nju. Ali i kad je dospjela u sigurne ruke, dvadesetak stranica, otprilike trećina rukopisa, bilo je nečitljivo usljed oštećenosti posude. Komunikacijski šum potvrđuje koliko je dalekometno bilo nasilje pod dimom krematorijâ.
Ljetopisci pakla zavještali su čovječanstvu dokumente izrešetane prazninama. Posvuda suhoparne oznake za ništa: tri tačke uokvirene uglastim zagradama. Kao da je neka grdna cjepidlaka od cenzora precrtala sve i jedan podatak koji ne bismo smjeli znati. Ali, ako su odobrene informacije tako stravične, kakve su tek bile one koje nisu prošle cenzuru? Kakogod, nikada se neće saznati koliko je važnih misli i emocionalnih valera zauvijek iščezlo iz hendikepiranih tekstova. Ko zna koje su sve jezive fakte o judeocidu izbrisale bakterije, gljivice i bezlične anorganske reakcije. Molekule H2O nisu se obazirale na to što će, razmrljavajući slova, možda uništiti aluziju na obezljuđivanje čitavih kvartova i sela. Posredstvom uhodanih hemijskih procesa, vrijeme je, imamo dokaze, kolaboriralo s fašistima. Oštetilo je ionako malobrojne anale o svirepostima bez premca. Olakotna okolnost je da, po svoj prilici, nije znalo šta čini.
Što se više trudim zamisliti zbivanja u Auschwitzu, imam utisak da sam prodro dublje, ali ne i da sam bliži dnu. Batiskaf se spušta, pritisak na oklop raste, a objektiv kamere snima zlo koje mutira milion puta brže od žohara i migolji se sve spretnije. Možda se zavaravam, ali ipak mi se čini da sam ponešto i naučio proničući u jedan ogavni univerzum čija su se vrata otvorila u blatu južne Poljske, u pitomini brezovih gajeva. Samo, ne mogu objasniti šta sam naučio. Kakva je korist od znanja o Sonderkommandou? Ne vjerujem da ono može postići išta drugo osim da savjest učini osjetljivijom, a svaku buduću radost okrnji.

Plesačica iz Varšave
S vremenske distance od šezdesetak godina, površni kritičar prigovara Jevrejima na manjku borbenosti u okolnostima krajnjeg poniženja i nemoći. Afektira ogorčenost, nervozan je, pomalo i ljut. Kako su mogli dopustiti, pita se opskrbljen naknadnom pameću, da ih tako odvode u smrt, "kao ovce na klanje"? Ovom figurom se olako uproštava geneza Holokausta. Boschovski načičkana kompozicija svodi se na nekoliko diletantskih poteza olovkom. Poređenjem s krotkim papkarima, žrtve se, možda i nesvjesno, okrivljuju. Okrivljivač pritom dolazi u opasnost da sebe predstavi kao junaka koji pokazuje muda sa zakašnjenjem od šezdeset i kusur godina. Šetkajući se po Encarti, smeće s uma jedno: tadašnji logoraši nisu imali privilegiju da se, s vrhunaca XXI vijeka, nadnose nad Endlösung der Judenfrage.
Ovčija sintagma ponavlja se i u spisima zonderovaca. Ipak, druga je stvar kad se njom služe osobe koje svakodnevno slušaju bezbrojne krikove iz suterena i tobožnjih seoskih kućica. Poznata fraza tada isijava drugačije konotacije. Može izražavati neka endemična stanja duha, kao što je sleđeni očaj čovjeka rastrojenog najdubljim moralnim dilemama.
Na jednom mjestu u svom rukopisu, Zalmen Gradowski nesretnike koji silaze u gasne komore poredi s ovcama u klaonici. Ali da li je on sâm pošteno odvagao vlastitu poziciju? Deportirci su često odmah iz vozova slani u smrt. Stotine hiljada duša. Neki su bili sigurni šta im se sprema. Drugi su se, ma koliko slutnje bile jake, hvatali za neku smirujuću dezinformaciju. Na "poseban tretman" dovođeni su i  zatočenici koji su se već dugo vremena mučili u logoru. Nekoliko sedmica, nekoliko mjeseci okrutnog drila i eto ih stravično iznemoglih, bez snage da se bore za život; jedva mogu govoriti i pokretati udove. Oni znaju da će uskoro "izići kroz Dimnjak". Glad, tifus, tortura pretvorili su ih u sablasti s nešto mesa i kostiju na mrvi duha. Zar takvi da navale na svog dželata? Desi se da im prije likvidacije udijele komad kruha, katkad i malo margarina. Lejb Langfus piše: "Objeručke su grabili parče kruha i gladno ga proždirali penjući se stepenicama da bi smjesta bili streljani. Bili su tako iznenađeni i zadovoljni što ga jedu da im se smrt doimala lakom."
A u kakvoj se situaciji nalazio Gradowski? Šta se zbiva u grotlu Birkenaua, gledao je iz dana u dan. Njegov odred se, osim toga, dobro hranio, jelovnik je uključivao čak i meso, a esesovci su dopuštali "gavranovima krematorija" da se snabdiju odjećom pobijenih. Međutim, znakove bunta nije pokazivao otkako je stupio u jedinicu - prije više od godinu dana. Da jeste, ne bi bio u mogućnosti da osuđuje pasivnost sunarodnjaka. Prema nekim svjedočenjima, četiristo Jevreja s Krfa, odbivši milost angažovanja u Sonderkommandou, po automatizmu je sprovedeno u najstrašniju odaju na svijetu. Gradowski je oklijevao da odabere takvu sudbinu. Kasnije je, istina, učestvovao u znamenitoj pobuni specijalnog odreda. Tada je i ubijen.
Na putu prema gubilištu, tek pokoji deportirac se usudio nasrnuti na esesovce. Trebalo se okomiti na naoružane, disciplinovane i istančano organizovane vojnike koji su saosjećanje zamijenili antisemitizmom. (Ono što je Höss pokazivao prema svojoj djeci ne želim vjerovati da je bilo išta drugo do simulakrum osjećanja, naučena funkcija.) I tlocrt, i arhitektura Auschwitza bili su koncipirani tako da zavaraju kolone žrtava. Uprava logora je danonoćno planirala kako da ih ukroti i što ekonomičnije uništi, njih koji su u pakao dovedeni uz ogromnu brutalnost i izdašnu pomoć laži. Njihovi krvnici uvijek su bili u nadmoćnoj prednosti.
I mnogo ranije etape koje su prethodile masakrima u konclogoru bile su razorne po psihu. Jevreji se postepeno obespravljuju u njihovim domovinama, dobijaju otkaze, imovina im se konfiskuje, stjeruju ih u geta, sprečava se politička artikulacija porobljenih (ilustrativna je priča Prima Levija o lakrdiji s Haimom Rumkovskim, bijednim starješinom geta u Lođu). Zatim slijede višednevno iznurivanje u nakrcanim vozovima s nepoznatom destinacijom, batine i sporadične egzekucije, konfuzija na željezničkoj stanici Lagera, selekcija i Mengeleov stručni pogled, pa lavež dresiranih pasa, dernjava, udarci kundakom, najava čišćenja od vaški, uznemirenost u sali za svlačenje, konačno ulazak u... Manevarski prostor za bijeg i masovni otpor se smanjivao sa svakom novom sekundom.
Volju je slabila lukavost esesovaca koji su deportircima potpirivali nadu, beskorisnu, obmanjujuću. "Najprije tuširanje pa raspodjela radnih dužnosti!", urla lažljivac. Žrtvama koje se svlače dovikuje: "Požurite, ohladiće se čaj! Dobro zapamtite gdje ste ostavili robu da je možete kasnije naći!" Znatan dio logoraša već je doživio psihosomatsku katastrofu. Jedni su zabrinuti zbog naglog rastanka od svoje porodice, drugi teturaju dotučeni nedavnim gubitkom bližnjih. Na kraju krajeva, hrabrost nikad nije bila opšte rasprostranjena značajka naše vrste. Većina ljudi samo je u okviru strogo ustrojenih formacija (vojska i sl.) sposobna prevazići vlastita oklijevanja koja proističu iz straha od smrti. A on je u određenim uslovima toliko podmukao da uljuljkuje čak i nagon za samoodržanjem.
S darom da se ograniči na cvijet faktografije, Langfus opisuje nekoliko incidenata pred vratima gasnih komora. Fakti su toliko potresni, toliko nabijeni značenjem da ih ne želi ili naprosto nema snage iznijeti drugačije nego krepkim, izvještajnim stilom. Jedan Bunker, u koji će egzekutor uskoro usuti ciklon-B, prepunio se ljudima. Valjda zbog pretrpanosti prostorije, neki dječak je ostao vani. Gad mu prilazi. Udara ga toljagom, dijete pada na zemlju. Tren kasnije, obliveno krvlju, diže se na noge. Sa srcem Davida, šutke gleda ubicu u oči. Ovaj se cinično smije na sav glas. Zatim revolverom ubija malog anonimnog heroja. (Zašto se fašist smije? Zar nije bilo sasvim dovoljno da bez suvišnog grohota puca u dječaka? Čemu taj akustički višak iz grla esesovca?)
Pasus-dva dalje, povorka mladića iz Przemysla odlučna je da pruži otpor. Imaju noževe u rukavima. Predvodnik grupe, izvjesni doktor, otkriva namjeru Oberscharführeru, uvjeren da će kooperacijom spasiti sebe i ženu. Zavjera je osujećena, ali izdajnik i njegova supruga nisu nagrađeni preusmjeravanjem u radni logor. Iz današnje perspektive lako je pogoditi kako se nacist odužio za pravovremenu informaciju: kao i nesuđeni pobunjenici, bračni par je ugušen cijanovodičnim plinom.
Dok piše U srcu pakla, Zalmen Gradowski je predeverao već šesnaest mjeseci u Sonderkommandou. Razočaran, pamti da su samo dvije iznimke nakratko prekinule rutinu istrebljivanja. Za razliku od Langfusa, on se izražava emotivnije, s tamnim poletom, s rijetkom vrstom tuge koju, kako mi se čini, izazivaju samo najljudožderskiji totalitarizmi. Položaj mu je jadan i paradoksalan: Gradowski je primoran da spaljuje one koje žali. Nakon sati i sati provedenih u Krematoriju IV, iskupljuje se recitovanjem kadiša. Ritam rečenica u njegovom rukopisu podudara se s iskidanim disanjem očajnika koji bi najviše volio da iskoči iz sebe.
Ali kao da se malo smiruje kad govori o logorašima nespremnim da prihvate namijenjenu im sudbinu. Neustrašivi momak iz Byalistoka baca se na vojnike, nekoliko ih izbode noževima da bi ubrzo bio ustrijeljen u bijegu. Njegov revolt opisan je u nekoliko redaka. Nije navedeno da li je nešto uzviknuo prilikom nasrtaja, niti koga je tačno ozlijedio. Ostao je samo prizor nijemog napada noževima na najmekše dijelove Hitlerove vojske. Zamišljam kakav je mogao biti taj momak. Prinuđen da se svakodnevno snalazi za koricu kruha, da čula uvijek drži budnim, naučio je kako tuđe namjere procijeniti i po onome što se ne kaže, po neverbalnim znakovima, po marginalnim gestama i titrajima lica. Prozrevši kuda ga vode, odlučio je djelovati snagom koja se napaja iz dva izvora: srčanosti i beznađa.
I u drugom podvigu, dostojnom najnježnijeg poštovanja, jedna osoba uspijeva strgati đavolsku masku sa zločinaca. Privid natprirodnog nestaje, pred nama su sada besramnici, njihova pometnja uz krv i rane. Riječ je o plesačici iz Varšave, Židovki s američkim državljanstvom. Djevojka otima pištolj nekom neopreznom esesovcu i ubija Rapportführera Schillingera. Kinetička vještina plesačice nadigrala je muskulaturu arijevaca. To je okuražilo još neke odvažne žene. Svjesne da nemaju šta izgubiti, zasipaju esesovce flašama i kojekakvim predmetima. Gradowski nas ne izvještava o tome šta se zbilo poslije. Nastavak se čita između redova, njegovo isticanje bilo bi pleonazam.
Ovaj i slični primjeri iz spisa nastalih u groznoj toplini Birkenaua samo potvrđuju da se svako suprotstavljanje okončavalo na isti način: vojna struktura Lagera pretrpi neznatne gubitke koji se bez problema nadoknade, a neposlušnici  završe u krematorijima, jednako kao i oni što su nijemo koračali u smrt. Međutim, i najtiša škripa režima koji je uobrazio da je savršen najavljuje njegov krah. Pogled neustrašivog dječaka, pucanj u smeće od čovjeka, pa čak i neupotrijebljeni noževi u rukavima poljskih mladića... U najvećem beznađu, pobune svijetle jakim melankoličnim sjajem. Pod tim prodornim osvjetljenjem, zlo se razgolićuje, njegovi sastavni dijelovi se otkrivaju u oštrim konturama. Mada nije mogao uzdrmati logorsku mašineriju, očajnički bunt je pokazivao da strah koji su nacisti proizvodili u enormnim količinama ima ograničen doseg. Bijes, neposluh, kletve, pljuvanje u lice - ljudi čine najviše što mogu kad već bogovi sjede skrštenih ruku. Pojedinačni čin hrabrosti barem na tren zaustavlja plimu straha iz Berlina. U momentima prkosa i otpora, ona nestvarno strašna atmosfera iščezava, bića u uniformama više nisu nestvarni ibermenši, već hulje. Gradowski pripovijeda o jednom izuzetnom događaju u gasnoj komori. Čekajući da uskoro umru od posljednjeg udisaja, žrtve koriste ono malo preostalog zraka da pjevaju Internacionalu. Očevidac primjećuje zbunjenost i nervozu esesovaca dok slušaju istu onu pjesmu koja će se zaoriti razrušenom prijestolnicom Trećeg Rajha godinu dana kasnije.

Bicikl
Za najveću operaciju istrebljenja u Auschwitzu, Nijemci se sistematično pripremaju. Nekrofilija nacista priziva u pomoć artimetiku, birokraciju, logistiku, inžinjeriju. Proširen je džinovski generator smrti u koji će se uskoro uliti rijeka Jevreja iz Mađarske. Da bi sažegao preko četristo hiljada ljudskih bića u što kraćem roku, Höss izdaje niz naređenja protiv života: pod hitno završiti željezničku rampu Birkenaua s tri kolosijeka, peći Krematorija V ponovo staviti u pogon, osposobiti nove gasne komore, iskopati pet rupa za spaljivanje leševa. Neophodno je i da Sonderkommando dobije pojačanje. U jeku masakra brojno stanje odreda s nekadašnjih tristotinjak skače na nekih devetsto zatočenika.
Pokolj Mađara izvršen je u ljeto 1944. Zakrčenost leševima morala je odagnati dotadašnja kolebanja jedinice. Svakodnevna mora Birkenaua prikazana je na jednoj fotografiji potajno napravljenoj iz gasne komore. Objektiv je uperen prema vani. Svijetao ljetni dan. Nepoznat muškarac, po svoj prilici zonderovac, balansira između nebrojenih mrtvaca razbacanih po zemlji. Pazi da se ne spotakne. Njegovi kolege stoje među leševima. Kao da se, sustali, dogovaraju oko nastavka rada. Jedan od njih se češe po glavi ili namješta kapu. Nekoliko koraka dalje je jama za incineraciju odakle sukljaju gusti, divlji pramenovi. Kroz dimnu zavjesu nazire se ograda od bodljikave žice. Zadnjim planom dominira silueta visoke šume. Malo je vjerovatno da se iko od njih, ako je sačuvao dušu, mogao oglušiti o naloge savjesti dok se dim penjao od ljudi do zvijezda. Pobuna je planirana odranije, ali se sudbonosni datum uvijek zbog koječega odgađao. Tek je čudovišnost zločina nad Mađarima nagnala zonderovce da pokažu zube, sigurni u vlastitu pogibiju.
Strepnja od skore likvidacije bila je drugi ključni faktor. On je presudno djelovao na pokretače jedine organizovane pobune u Auschwitzu. Čim je pogrom mađarskih Jevreja okončan, krematoriji prestaju raditi punom parom. Tempo ubijanja se znatno usporava. Šire se glasine da će Nijemci ekspresno eliminisati čitav Sonderkommando ili barem veliki dio formacije. Tolika radna snaga više nije bila potrebna, valjalo je ljudstvo jedinice svesti na manje opasan broj. I najvažnije: riješiti se nezgodnih svjedoka koji jedini znaju kako je u svijetu mrtvih. Spremnost na akciju, uz jalovu tugu, povećala se nakon što je dvjesto pripadnika odreda na prevaru odvedeno u centralni logor Auschwitza. Slagali su im da će ih premjestiti na nove dužnosti u drugi sektor. Da obmana bude ubjedljivija, snabdjeveni su hranom i novom odjećom. Stammlager, sala za dezinfekciju - posljednja destinacija namamljenih. Tu nije kraj ciničnoj okrutnosti: tijela su transportovana nazad u Birkenau, gdje zonderovci prepoznaju svoje drugare koje će odmah potom kremirati.
Kako nas obavještava Lewental, krovna organizacija otpora u Auschwitzu oklijevala je da pređe na djelo uzdajući se u primicanje ruske vojske. Ali Sonderkommando nije gledao na oslobodilački pohod Rusa s istom vrstom priželjkivanja. Sumanuta je bila ta ideja, ali Nijemci su namjeravali izvesti savršen genocid, izbrisati sve pouzdane tragove zločina: materijalni dokazi, počinioci i žrtve - sve obloženo dvosmislenim indicijama, kasandrinskim porukama, krnjim informacijama od kojih je nemoguće sačiniti cjelovit i neosporan opis događaja. I onda će od magle i dima, od neobjašnjivih pomanjkanja i intrigantnih odsustava mudrijaši načiniti igračku za dokone. Neko ili nešto je bilo, pa nestalo. Toga su se hroničari Birkenaua najviše pribojavali: svijet jednog dana možda neće vjerovati da se najcrnji košmar desio. Da bi se nekom budućem poricanju Auschwitza obezbijedila zaliha nebuloza, i Sonderkommando je morao biti istrijebljen. Njegovi članovi prisiljavani su da saučestvuju u zataškavanju zvjerstava. Pretvarajući vlastiti narod u pepeo, tih nekoliko stotina zatočenika naučilo je mnogo o proceduri istrebljenja. Do najdegutantnijih pojedinosti: debeli i žene tek pristigli iz voza gore razmjerno brzo, dok logoraši ispošteni dugotrajnim gladovanjem osjetno sporije; kada čovjek izgori, obično se dobije nešto manje od kilograma pepela. Pa čak i da zonderovci nisu bili svjesni šta čine, da su zapovijesti sprovodili u zombijevskom neznanju, njihova koža se pobrinula da upije, kao neoboriv dokaz, smrad krematorija i jama za spaljivanje. Stoga je prevelika blizina Crvene armije mogla rezultirati urgentnom egzekucijom specijalnog odreda.
U Sonderkommandou je robovao i neznatan broj Rusa. Za učešće u organizovanoj pobuni pokazivali su slabu volju. Lewental žali što se njihova fizička snaga, robusnost i vojno iskustvo nisu stavili u službu zajedničke stvari. Biće da su zazirali od pretjeranog, sitničavog planiranja, htjeli su djelovati što prije, povodeći se za trenutnim impulsima. Nadali su se spasonosnim iznenađenjima koja samo prijekost može prirediti. Od prvog dana u odredu, kršili su pravila discipline. Nedovoljno su se pokoravali s obzirom na činjenicu da im je život visio o koncu. Ali čudi kako su se zlotvori ponašali prema njima - odviše tolerantno. Uobičajenu okrutnost kao da je ublažavao strah stvoren porazima na istočnom frontu. Staljingradska bitka nanijela je nepopravljivu štetu psihičkoj stabilnosti nacista: samoproglašeni nadljudi počeli su patiti od poremećaja samopouzdanja.
Nema sumnje, Nijemci su se željeli riješiti Rusa u Sonderkommandou. Čekali su samo da im se ukaže solidno opravdanje za egzekuciju. Ako bi ih odstranili tek tako, bez konkretnog razloga, možda bi tim potezom samima sebi priznali slabost: da se boje svojih neprijatelja čak i kad ih drže pod potpunom kontrolom.
Jedan krvav incident pruža im sjajnu priliku da se otarase slavenskog balasta. Među privilegije odreda spadala je i konzumacija alkohola u vrijeme odmora. Izvjesni Rus se napio i stao gunđati. Nekog Unterscharführera to je razbjesnilo, pa ga je zasuo udarcima. Čovjek se nagonski izmigoljio. Uvrijeđen njegovom eskivažom, Nijemac puca. Zanimljivo, ne ubija ga, već ranjava. Zatim neposlušnika, još uvijek prilično živog, transportuju ko zna kamo, ali se on u toku prevoza baca na onog fašistu nesigurne ruke i otima mu batinu. Zamahnuvši nekoliko puta, izudarao je mrskog neprijatelja po glavi, koji ga je ovaj put dokrajčio metkom iz pištolja.

Tekst u integralnom obliku i bilješkama
možete čitati u štampanom izdanju "Odjeka"


* Des voix sous la cendre. Manuscrits des Sonderkommandos d'Auschwitz-Birkenau, présentés par Georges Bensoussan, Philippe Mesnard et Carlo Saletti. Mémorial de la Shoah/Calmann-Lévy, Paris, 2007.