Zima 2007

  BIJESNA ČAROBNICA I DRUGE PJESME
   Ivona Jukić
 
 

BIJESNA ČAROBNICA

Nosim znak kao najjači štit.
Nosim znamenje kao najmekše kamenje.
Predajem se sa osmijehom najzadovoljnije,
sakrivam se iza lepršavosti leptirovih krila,
vučem te za ruku ka litici.
Iznad nas nebo prepuno ljubičastih latica,
pokazujem ti mirise majskog noćnog smiraja,
prilazim ti uporno jutrima i kucam po oknima...
Razbiću staklene pregrade ako ne otvoriš danas!

 

ZLA LJEPOTA

U svemu nenadmašna
Lijepi svoje baletne papučice
Suzama.
Nosi ogrlicu grimiznog poljupca na vratu
I prijetnju ostvarenja tamnog proročanstva
U plesnim pokretima.
Ponesi je u naručju,
Ne žali njenu zlaćanu kosu što se sasipa u prah,
Ne tuguj zbog ugaslih joj očiju,
Spusti je pored starog drveta
Da odnese sa sobom sva zla sopstvenog prokletstva.

 

JUTARNJA

Izgrebana, izvajana Bolom,
ponosno uznesena arijom
iz polupraznog dvorišta
korača novom danu u ponor.
Magičnim spojevima brojevima zaigrana
nije ni shvatila da je već stavila vrh čizme
na njegova stara vrata.
Zacvili zvono, zalupa toka i zaškripaše
stara namučena vrata uz lavež pasa.
Pred nju stade duh
kojeg je još nedavno,
tačnije juče u šest oreolima kitila,
noseći joj srce na pladnju.
Ali, nije ona ta koja bi gazila,
samo je došla da imenuje stvari seljenima,
sebe otišlom i njega...
neimenovanim.

 

SVJEDOČANSTVO

Ona traži djeliće razbijenog stakla
koje je nekad imalo oblik
njenog srca.
Trnu joj koljena i bole je ruke,
od potrage je umorna.
Prilagođena uspavankama,
sad traži svoj bicikl kako bi pobjegla,
sasvim preneražena
udarcima vjetra
i bukom preko puta ceste,
prizorom nevjeste
koja krikom traži svoj nestali veo,
bijelu koprenu vještačke nevinosti,
veo preko duše i pogleda
da nikad više ne progleda.