Zima 2007

  RASKRŠĆE
   Zlatko Topčić
 
 

A.

Bila je mlada zima 1976., zimske pripreme na Borikama kod Rogatice, kraj jednog utorka, kada se sve zaljulja; u prvi mah se učinilo da to život ljulja tek toliko da opomene kako je sve lijepo kratko i neizvjesno, i kako se zapravo nikada ne možeš osjetiti sigurnim. Kao klizeći start, koji te izbaci sa trave na tartan. Poput male brige koja postoji samo zato da sreća bude ubjedljivija. Neka se čovjek ne uznese, i neka zna da će sve, dobro i loše, proći. Bol je došla iznenada, kao neki potmuli ugriz u koljenu, ali nesreću ne prepoznajemo na vrijeme samo zato što ne želimo vjerovati da se ona događa baš nama. Tuđa je, pa neka je drugi nosi, uz našu duboku i iskrenu sućut. Bolest doživljavamo kao nepravdu, kao nezasluženu i ničim izazvanu kaznu – i čvrsto vjerujemo da, čisti, bez grijeha, ona više znači blagu opomenu nego konačan odgovor. A zapravo, sve je tek trebalo početi, sav taj život koji se obećavajući otvarao kao cvijet na dlanu, sve je išlo glatko, čak previše glatko, kao da se podrazumijevalo da sudbina ide baš tim tokom, izborom povlaštenog, od Boga darovanog. Bol je opomena, a mi njegova strepnja. Otkud bolest, noge, njemu? Kao kada slikaru uskratiš vid, a kompozitoru sluh, takva je kazna za njega bio taj potmuli bol u nozi. Šutiš, trpiš, kriješ taj bol i od sebe i od drugih, od sebe još i više, i pouzdaš se da će minuti, lahko, brzo, da će otići kao što je došla, bez najave i znaka – đavo da je nosi. Kažeš sebi – to je od onog udarca, od klizećeg starta, da, to je od toga, ali modrica požuti, i sasvim uzmakne, ali se ova bol, tiha, vrela, pojača. Više je ne možeš obmanjivati, ne da ti tijelo da skriješ ono što oči vide, i što mozak misli, i sve odjednom bahato otkazuje poslušnost. I lopta, koja je uvijek, krotka, išla baš tamo gdje je pošalješ, počinje da te vara, odbija poslušnost, uzvraća bolom, kao da se otrgla sužanjstvu pa se buni, hoće da kaže kako je slobodna i kako je niko nikada obuzdati neće. Taj savršeni oblik, nisi mu spoznao sve tajne, i može otići drugdje, tamo gdje inače ide drugima, prosječnima, onima koje nije prstom dotakao Bog. Niko tog pastuha ukrotiti neće – kao da mu to kaže, kao da je zbacila sa sebe okove, pa skakuće kako joj volja, mimo tvoga plana, ne sluša više, kao dijete koje si podigao, a sada, nezahvalno, ide svojim putem. To je doživljavao kao izdaju, ponajprije tako.
Upala zglobova? Dijagnoza? Reumatska groznica! Prognoza? Terapija?
                       
– Ne znam... Dobro nije, da se ne lažemo. Hoće li biti bolje? Ko zna? Bog zna! – kaže ljekar, mršteći obrve i dižući rendgenski snimak na prozor, kao da pokazuje razvijeni film slika s prošlogodišnjeg ljetovanja. – Vidiš li ovo? Tu sjenu? To je to. Upala. Otkud, ne znam. Ne pitaj mene. Ali je tu. Čuči na tvojim koljenima i čeka da ti vrijeme curi. Podla je, ali to joj je ćud, pa ne zamjeri vuku što je krvolok. Eto.
– Šta... to... zapravo znači? – pita Safet učtivo, kao da će ljubazno pitanje izmamiti bolji odgovor.
– Daj Bože da prohodaš.
– Da potrčim?
– Da prohodaš, rekoh – reče čovjek u bijelom, s klupskom značkom umjesto cvijeta u reveru. Značka je bila srcolikog oblika, boje truhle višnje, a u desnom gornjem uglu stajala je ona – lopta. Bio je nekako manje prisan nego inače, nego prije, već mu se obraća kao bivšem igraču od kojeg koristi nema, pa ga ništa ne obavezuje da istinu saopšti na ljubazniji način.
– Ali, ja hoću da igram!
– Trebaš najprije prohodati, sinko. Trebam li dvaput... jedno te isto?!
– Ali, sve je tek počelo.
– Daj Bože da se varam, ali... ne varam se. Moraš shvatiti život. Ima toliko mnogo drugih mogućnosti. Ionako, sve ovo traje nekoliko godina, a život je mnogo širi. Zdravlje je najpreče, sine. Moraš misliti na svoje zdravlje. Mlad si, život te tek čeka. Brda i doline, sada si tu, dolje, ali stisneš li zube, možda se i popneš. Neka ti je Bog na pomoći, ja sam učinio što sam mogao... Nisam Bog! Zatvori jedna vrata za sobom a otvori druga, kao kada prelaziš iz jedne u drugu sobu. Tamo gdje je kraj jednom, početak je drugom. Tamo gdje jedno završava, počinje nešto drugo, možda bolje, iako sumnjam, ali možda nešto što će te ispuniti više od nje... Jesi li završio neku školu, sinko, ili samo trčiš za loptom?
– Drvnu, tehničku. U Zavidovićima svi završavamo tu školu, svi rastemo i umiremo za Krivaju.
– Eto – reče ljekar – vidiš da uvijek postoji neki izlaz. To je lijep posao, siguran. Radiš osam sati na dan, nedjeljom gledaš utakmice Krivaje, malo se nerviraš, nervira te ta aljkavost, ta nesavršenost, ali... gledaš utakmice svake nedjelje, a na kraju mjeseca dobiješ platu. Napiješ se i onda sličnima sebi, s prstom prema nebu, držiš propovijedi: A da sam ja, onda... gdje bi mi bio kraj?! Tako ljudi žive. Podigneš kredit, oženiš se, dobiješ sina... Kroz njega živiš, on oponaša tebe i ti vjeruješ da će se tvoj san ostvariti kroz njega. Prepoznaješ u njemu svoje mane i pokušavaš ih uzalud ispraviti, dok ima vremena, ali badava – ide mali tvojim putem, sve do Krivaje, gdje se nalaze i vrh i kraj. Zatim dođeš u kasne tridesete, i sve ti bude svejedno, ionako bi stigao tu, s loptom, ili bez nje, tu je kraj, i bude ti lakše.
– A fudbal?
– Ko govori o fudbalu, Safete?! Ja govorim o običnom... hodanju. Jedan korak, pa drugi, iza njega treći... Tako redom. Fudbal – zaboravi! Nisi imao sreće, sinko. Imaćeš počasnu kartu i besplatan ulaz, dajem ti riječ.
Doktor nije imao odgovore na sva pitanja, ali se nije trudio da bude zagonetan. Stvari je nazivao pravim imenima i činio je to pomalo bahato. Bolesnik ponekad očekuje od ljekara više obzira, makar nauštrb istine.
– Nećeš od toga umrijeti – našalio se.
– Možda me je neko prokleo, sihire bacio, pa sada ispaštam.
– Možda te je neko prokleo, ne znam, možda jeste, možda nije, ti najbolje znaš, ali... ja ne vjerujem u gatke ni u kletve. Život je zapravo jednostavan – ili jesi, ili nisi. Ako nisi, traži razloge, ako jesi – uživaj. Čovjek dobije na kraju ono što mu pripada, što je zaslužio...
– Čime sam ja zaslužio... ovo? Ovo je tako nepravedno – reče Safet.
– Život ne funkcionira na principima pravde, nego... ko zna... Imaš u životu raskršća, i nije ih malo, kada biraš put, ili misliš da ga biraš, pa ako kreneš lijevo... odeš koznagdje, a ako odeš desno, bude sasvim drukčije... Sad si na raskršću, samo ti se ukazalo, ali ne odlučuješ ti o putu, nego put o tebi... Ali, ne budi divlji, osjetio si slavu, ostavio si neki trag. Publika te je voljela, i vječno ćeš u glavi, dok si živ, i u zadnjem trenu, okretati tih osam golova koje si za Sarajevo postigao u svojoj prvoj, i jedinoj, sezoni. Pa to nije malo. To nipošto nije malo! Koliko ih ni toliko nije doživjelo, nego nedjeljom gledaju, psuju uz pivo, sir i mladi luk, uzdišu za promašenim godinama... I vraćaju se svojim palačinkarnicama, ćevabdžinicama, kafeima... običnom životu koji im je dat. Pa zar sam i ja nešto drugo, i više!? Varaš se, ne. A ti, ti si ipak ostavio trag. Ljudi će te pamtiti. Eh, kakav je to mogao biti igrač! Eh, takvog majka neće uskoro opet roditi, ali mu se nije dalo! Taj je, da je imao samo malo sreće, mogao učiniti čuda. Gdje mu je mogao biti kraj, ehej! Nije mu bilo kraja, bio bi besmrtan... Govoriće to još neko vrijeme, a zatim će nastati muk. Samo žute, crvotočne stranice novina u albumu, koji će jedino za tebe imati značenje. I ti naslovi, veliki, masni... gledaćeš ih uvijek kada ti bude teško, ali... ti barem imaš tu uporišnu tačku, krhku, da, ali znaš li koliko ih je bez nje, pa opet nekako žive...
– Ima neki hodža u Visokom koji liječi sve rane i boljke ovog svijeta: pa da probam, doktore?
– Salko ti rekao, to na njega liči? Salko Šupak, taj baš u sve gura nos!
– Ne mogu ništa izgubiti, sve sam već izgubio prije nego sam i imao.
– Probaj, zaista ne možeš puno izgubiti – reče ljekar i doviknu: – Sljedeći!

B.

Sanjam oblake, bijele. I ptice, najčešće sanjam ptice... Čujem pjesmu bulbula, pa pomislim da sam u džennet stigao... Otvorim oči, i opet vidim bijele oblake. Kao san, dvostruko dubok... Čujem majku kako me doziva niz livadu: Ehej, Safete, Sejooo, gotova pita, ohladi vam se... neće vam valjat'!
Pa potrčim prema kući, trčim, trčim, a nikako stići, izmiče se kuća, i sve dalja biva...
Onda čujem babu: Neće vas, magarci, majka stoput zvati! Okanite se te livade i lopte, pita vam se ohladi!
Zašto to sanjam – ne znam tumačiti! Majka bi ih znala objasniti, svaki san ima svoje značenje, i poruku svoju svaki san ima, ali majka je daleko, i babo je s njom, i Sejo je daleko... nikog nigdje, osim ovog škripavog bolničkog kreveta.
Naiđe noćna vizita i pospani doktor upita: Boli li, Sajo?! Boli, mora da boli, ne bi bila bolest da ne boli!
Navrate ljudi, donesu jabuke i narandže, od njih može biti samo bolje. Salko dolazi svaki dan, donese u masnom papiru pitu, ali ne mogu mu reći da me ta pita podsjeća na kuću, na majku i babu, na livadu pored Krivaje, nego je jedem, a jede ona mene... Dođu ljudi kao na žalost, uzdišu, tapšu me po ramenu, sjede neko vrijeme bez riječi i gledaju na sat.
Noći se bojim, s njom dolaze snovi.
Majka mijesi hljeb. Otac raspiruje vatru u peći, praveći izraz lica kao da želi izgovoriti glas O.
Opet me dozivaju svi moji koje imam i volim. Probudi me telefon, kao da me vrati u život.
– Kako si, buraz?Je l' išta bolje? – pita Sejo, a ja slegnem ramenima kao da me izdaleka vidi.
Neće glas iz mene, ne mogu ni da ječim, toliko potmulo boli ova noga što mi je toliko radosti davala, i još više, izdajnica, obećavala...
Gledam dugo u sat. U daljini, iz susjedne sobe, neko jekne: Ohhhhh...
Na nebu jato ptica. Slete meni na rame, jedu mi iz ruke. Pa poletim s njima, visoko, visoko pod nebo, pogledam ispod, a dolje ambis, ponor bez dubine i kraja. Mašem krilima... i sanjam kako letim... letim... letim...

 

C.

Je li ovo još onaj san, ili budan sanjam, u snu dubokom kao more? Vrline kudim, u snu hvalim mane. Prelistavam život kao stare novine. Iznenadi me iznova svako sjećanje.
Vraćam onaj svaki tren, onaj treptaj mreže u kojoj se, kao klupko srebrnih skuša, zakoprca lopta, pa huuuuuk... taj huuuuk... Saaaaaafet Sušić! Vraćaju se slike, ali prerano da ih se samo sjećam... Uspomene, već?! Ili ih tek slutim, te slike, ko zna?! Daj Bože da nisu samo sjećanje, nego su slutnja. Sanjam onaj dolazak u veliki grad, koji mi se više i ne čini tolikim, jer sam već vidio i veće i ljepše. Prvi koraci na zemljanom terenu Krivaje, uzvici uz ogradu... Bravo, Sajo, majstore, Sajo, legendo... gdje ti je kraj, Sajo, ima li ti kraja?! Ne hodaš, nego letiš... Pa stadion Koševo, i onaj veliki semafor na sjeveru, kojeg sam gledao samo na televiziji kako po njemu šaraju Fazlagić, Šljivo, Musemić... Srce stalo kada se tamo, prvi put, ukazalo ime, ispisano sitnim sijalicama: Safet Sušić! Bože! Pun život! Hotelske sobe, aerodromi, šarena lica, lahke cure, varljive poput planinskog vremena, površna prijateljstva, pljesak, pljesak... Pa karantin, partije remija, ubijanje vremena, nervoza, napeta lica, miris znoja, ukus zemlje u ustima, pa dažd u vremenu koje lebdi poput sparine u mjestu... Derbi, novinari, zbunjenost, ono duboko riblje oko kamere, škiljavo, k'o grotlo, gleda te, treperi, suze ti mami njen pogled, i drhtaj... Taj karantin, to asketsko odricanje od vremena koje ti neko krade iz punih pluća, kao da te neko bacio u lance – zlatne, da, ali lance! – to čekanje, ta tišina... i... odjednom prasak mase koja se povija poput otave na njivama oko Zavidovića... Iznajmljen stan, plata plus premije, bod na strani košta kao dva kod kuće, da... pa tri uredna obroka sa puno vitamina, minerala, proteina i ugljenih hidrata... Ja sam optimist, ali neka pobijedi bolji...; biće to meč ljutih rivala; neizvjestan do devedesete minute; još sam rovit, ali ću stisnuti zube i izgarati na terenu; ne mogu obećati gol, ali ću dati sve od sebe da ga postignem; nije važno ko će biti strijelac, važno je da pobijedimo; neka protekne u fer i sportskoj igri... i bla-bla-bla – izjave i intevjui... Ta slava koju osjetiš kako ti se slijeva niz lice, koju osjetiš kao novu kožu, poput lišaja... Ta zanosna, šljašteća slava koja traje kratko, ali opijajuće snažno... Od one vrste koja pomuti pamet i pametnom a kamoli ludom, mladom... Osjećao sam se korisnim, potrebnim, važnim… Utakmice, duga putovanja, hotelski čaršafi i miris restoranske hrane. Hoteli, pun i udoban život: Intercontinental, Holiday inn, Ritz, Hilton. Exscelsior, Pallace, Plaza... ko bi se sjetio svih tih mehkih bjelosvjetskih kreveta s jastucima punim prebranog guščijeg perja? I svih tih švedskih stolova sa šatobrijanima, punjenim patkama, knedlama od avokada, salatama od palmine srčike, pastama i lazanjama s fileom od plodova mora… Bože, kao san, na san mi sada sve to liči… Na neki način, bio sam već slavan… Poznavali su me nepoznati. Obični, sasvim obični ljudi su se na ulici osvrtali i govorili u pola glasa: Eno ga, Safet Sušić i Bože, kako je sretna ona koju je Safet izabrao! Evo, u albumu pedantno izrezani članci s mojim opširnim intervjuima i slikama u prirodnoj veličini… Sušić sve nadmudrio – gosti kući pjevajući; Sušić prevario buket igrača; Usamljeni Sušić riješio meč s bijele tačke; Sušić odlučio derbi u paklenoj atmosferi… Ljudi su bili sretni kada bi se nalazili u mojoj blizini, naprosto su se utrkivali ko će mi biti iskreniji prijatelj, i kako su ih zbog toga svi drugi gledali s nevjericom, sumnjom i zavišću... Sjećam se – pa i nije bilo vremena da zaboravim, juče je to bilo, prekjuče! – kada sam u kafani uvijek dobijao najbolji sto, a u mesari najbolji komad ružice… To su lijepe uspomene… Nekad sam – još juče! – bio važan čovjek.

I, onda, odjednom, taman oblak zakloni nebo, je li ikada ovdje zasjalo sunce? Pa se pitaš – zašto? Kako? Gdje je sve počelo i kako će završiti?! Bog mi je dao, pa uzeo, kao da se našalio sa mnom... Kao mlada djeva što izaziva i mami, pa izmigolji kada dođe vrijeme za finale...

 

D.

I zaista, pred hodžinim mehlemom, molitvama iz Begove ili Alipašine džamije, ili Ferhadije, ili, ponajprije, one iz Magribije, pored koje se rodih, ili ko zna pred čim, upala se povuče. Reumatska groznica priznaje poraz i maše bijelom zastavom.
Kao da je sve bila šala, neslana, neumjesna šala koja čovjeka treba da stavi pred iskušenje: Ako je pravi, izdržaće, ako nije, neće! Ljudi su se čudili, naginjali nad koljenima i gledali ispod plahti na krevetu, pitajući se gdje je nestala ta upala i tražeći njene tragove u obliku krvi ili kraste... Nije bilo ničeg, ni upale, ni njenih tragova. Otišla. Nestala, pa je nema. Kao da je nije ni bilo, nego je sanjao težak san... Izgleda da je mogao nastaviti tamo gdje je bio zastao. Rodio se. Kada je osjetio da je došlo vrijeme, zažmurio je kao da skače s vrha planine, i zakoračio. Kosti u koljenima su pucketale kao treščice u vatri. Zar je mogao očekivati nešto više i bolje – taj trpki bol je bio sasvim pristojan i podnošljiv.
Misao o zdravlju ga osokoli. Ljudi su se ljubaznije ophodili prema njemu, a to je uvijek dobar znak. Doktor ga je prisno lupio po leđima i rekao vedro i bestidno: Nisam li ti govorio kako će sve ispasti na dobro!?

 

(Odlomak iz knjige:SAFET SUŠIĆ, romansirana biografija)