Jesen 2007

  ESEJI O TOLERANCIJI
  Fahira Fejzić-Čengić
 
 

Eseji o toleranciji, njih devet (Proboj ka Drugome, Podijeljena Sebstva, Satansko ne!, Kulturni izgnanici, Kulturna uporišta, Nojevski pogled, Novi socijalni ugovor, Tragika sjećanja, Društva tankih pregrada) složeni kao prvi dio rukopisa dr. ph. Mirsada Priganice (Sarajevo) žestok su misaono-istraživački, jezičko-usudbeni prasak dugometriranih taloženja koje su ovome mislećem Sebstvu – „drukčijem liberalu“ – kako sam sebe naziva, očito je, razarali misaoni habitarij i samu tjelesnu nutrinu da su eruptirali na način ovoga „De profundus clamavi“, koji nikoga ne ostavljaju mirnim. Nikog ravnodušnim. Posebice, ne nas koji također, budući misleća Sebstva, ne možemo šutke promatrati i šaptom doživljavati društveno-politički rastok bh. društvenosti koji nam se nadaje svakodnevno.

Osobno ja, dugo sam iščekivala jedan ovakav rukopis – moćan, argumentiran, „neponovljiv po dobroti i pobuni“, poput najzrelije estetike. Snažan po fungiranosti, pisan rukopisom svjetski relevantne filozofijske lektire, a istodobno bosanski natopljen. Samo neko ko je iz vlastitog učenog imaginarija i provježbanog racionarija kadar korespondirati, interferirati se izvorno na najbolje autore današnjice (Rawlsa, Lenka, Marquarda, Graya, Gadamera, Levinasa, Wittgensteina, Vattima) ima i pravo da konotira kada posve originalno misli već mišljeno, poopćeno, filozofijski čisto, ali vazda ispomažuće pragmi (politici) kao nesmiljenoj dnevnosti.

Zašto?

Zašto Mirsad Priganica, tolerantni ne-stranac, želi potaknuti „zoru tolerancije“ u iznimno teškim dnevnim trenucima Bosne? Hrabro. Dobro. Potrebito. Pa jer je njegova ključna refleksija da ovdje smo „osuđeni na toleranciju“ u težnji ka posve običnom „srednjem putu“ njegujući „volju za toleranciju“ kao rijetku, nježnu biljčicu posve reduciranoga hlorofila.

Ovaj drukčiji liberal začas prelazi u „zabrinutog liberala“ što je neuobičajeno za prosječne istomišljenike iz svijeta. Oni su naime u „srcu Prosvjetiteljstva“, mahom iz udobnosti i akademske zapitanosti nizali svoje „ljubavi spram mudrosti“. Ovdje se ljubav stapa s brigom. Briga ju preteže, steže, obujma, te predominira i, posve paradoksalno, u vremenu straha ne nudeći oružja i oružja – već „drukčijeg, tolerantnijeg čovjeka“. Putevi su u „različitim Sebstvima“, onima koja su „izmjeriva“, adaptivna, reklo bi se, koja mogu biti i svoja i drugačija, i opet čuvati sebe i zalaziti u druge i s pomoću njihove drukčijnosti postupati adaptivnije, tolerantnije, bogatije.

Drugi, i njegova počela (kulturna, vjerska, identitetska, nacionalna) nisu a priori neusporedivi sa mnom i nisu nerazumljivi meni samome. Pojedinci mogu biti pripadnici jedne ili više tradicija istovremeno bez da se /iz/gube upravo zahvaljujući „pogledu odasvuda“ kao primjenljivom u mojoj socijalnoj praksi. A ona je odasvud, i sa Istoka i sa Zapada, i sa Sjevera i sa Juga i Odozgo i Odozdo, i s Desna i s Lijeva, i s Prava i s Kriva...

Posebna inspiracija, očito je, ona se uzdiže sa svake stranice ovih eseja, našla se u autorovom opredjeljenju za individualizam protivno kolektivizmu (komunitarizmu, nacionalizmu, kvazireligijizmu)...Priganica je rawlsijanac. S njim opetuje – Pravda povlači granice a ne Dobro (13.), na tom putu za Bosnu predlaže Pravdu za Bosnu, „minimalni moralni kod“ (Walzer) kao razvoj sociometričnosti građana da uvažavaju pravo Drugoga. Za to je neophodan princip „javnog opravdanja“ jer bi to bivao prvi uvjet funkcioniranja multikulturalnih i viševjerskih zajednica. A to je naprosto vrhunski princip političke filozofije, pravda prije dobra. Pravda jer je univerzalna, dobro jer je partikularno.

Nadaje mi se ružno i tužno sjećanje dok ispisujem ove retke, o tome što je danas evropska tolerancija u Sarajevu. Kada britanski i njemački ambasador (sa suprugama) na ramazanskom koncertu u Narodnom pozorištu u Sarajevu, septembra ove godine (2007.god.) nakon što počinje islamska duhovna  muzika demonstrativno napuštaju salu pozorišta (prethodno su odslušali Bethowena i  Bacha),  onda se njihov postupak može protumačiti samo  Forstovim stavom da se „granice liberalizma“ i tolerancije prizivaju isključivo za svoju „jezičku igru“, komprehenzivnu doktrinu. Doista „ništa nije teže nego u ovome kratkom životu (vita brevis) napustiti „običajnosti“, „vlastite norme“, vlastite komprehenzivnosti.

Srećom, sve dok se muslimi (u svom etimološkom ozračju – kao svi koji su iskreno Bogu predani) striktno drže Knjige, svojega Svetog Teksta, i priznaju sve prethodne svetosti, to je dobro za svjetski mir i toleranciju. Jer striktno čitaju u Kur'anu da „tebi se neće reći ništa što već nije rečeno poslanicima prije tebe“ (Kur'an, 500:43). Ako i kad počnu odbacivati  svoj original, nastupat će i njihovo pomračenje uma u kojemu neće biti mjesta za druge Druge kako se to događa bušistima naprimjer, kao sljedbenicima ostrašćene judeo-kršćanske desnice koja je zaboravila na biblijski stav koji navješćuje poslanika Muhameda. „A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene proslaviti jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama“ (Bilbija, Ivan, 1029).

Što više antropologije, to manje aksiologije, a to opet  znači manje „prirodne vjere“ (dinu-l-fitra) abrahamovske tradicije nepomućenih izvora. No, valja zamjeriti rukopisu da je premalo svjetla koje je bačeno na opasnost od sekularne agresije, koja je također depresivna, možda jedino ona više i teže od religijske  agresivnosti. Naime, lokalitet je itekako bivao ugrožen upravo ateizirajućim, rigidno sekularizirajućim formama kolektivne agresivnosti i isključivosti spram vjerujućih. I ne tako davno, gulazi i pećine tamničenja nisu bile ništa neobično u politički okljaštenoj, ideologiziranoj sekularnoj agresivnosti koja je također, lokalna neman per se.

A upravo najprvije počelo ovdje ponuđene tolerancije, jedne, tako da kažem „totalne tolerancije“ upravo jest „prihvaćanje kao jednakih“ onih što se od nas razlikuju. Teška ideja za prihvatanje. Naročito onim gorespomenutim ambasadorima – tzv. superiorcima – a superiornost im oholost i strah u osnovi pretvara ugašenu toleranciju u težak, pretežak čin. Šta ako im se ne daj Bože, islamska duhovna muzika dopadne, „legne u uho i na dušu“...neće li ih možda uprljati ili zagluhnuti...

Doista, u pluralnim društvima je pogubno govoriti o istinama. Nema istine Bachove muzike i nema istine ine duhovne muzike. Postoje samo njihova stanja, čista stanja čuvstava, koja, kakogod, popravljaju i uljepšavaju svijet. Namjesto govora o svojoj kulturi, svojoj vjeri ili svome identitetu, potrebno je djelovati po standardima univerzalnih opsega ili parametara u pluralnom kao najozbiljnijem kodu – kodu univerzalnih vrednota kakve su dobar život, život, zdravlje, sloboda, smanjenje ili dokinuće nejednakosti, tolerancija...

Autor, posve originalno za „drukčijeg liberala“, ne smatra obraćanje tradiciji savremenim anakronizmom, štaviše, njegovoj suvremenoj hermeneutici je tradicija prirodno svojstvena, ona mu je „luka spasa“, autentičnost kao autonomnost. Još više, spominje „usidrenost u više tradicija“ (41) koja nipošto ne znači patologiju već prednost, osebujnost u zemlji trajnog „straha od drugog.“ I koja prerasta u formu „organizirane anarhije“.

Ipak je bosanska optimalna forma tolerancije – vjeruj u šta god hoćeš ako time ne štetiš Drugome! Na općem planu moguće je to postići „nametanjem pravde“ kroz nametanje građanskog društva, onog kojeg omeđuje „novi socijalni ugovor“ (Ustav) ali koji ne bi nipošto rezultirao „nemoćnim suverenitetom“.

No, nažalost, ili možda nasreću, real-utopija ovoga rukopisa ne donosi recepturu pragmatičnoga, ništa osim solidne maksime-preporuke da je u velikim stvarima dovoljno i htjeti (In magnus et valuisse sat est).

Jezičko-stilski, rukopis Mirsada Priganice pokazuje izvanrednu virtuoznost i bravurozarij stilske osobenosti. Rečenice su gromovite, tek pasažni paradentezi umiruju njihov smisaoni, kao električni  naboj znanja, argumentarija i mudrosti, dovodeći ih kao olucima prepunim mirne vode koja bregove valja, uz brojne finese, modalne izraze, čak ugodne lokalizme i frazeme kao pomoćna sredstva  do potpune komunikabilnosti. I čine to i u najzakučitijim poglavljima ili dijelovima poglavlja u rukopisu Eseji o toleranciji. Iz ovih i već pobrojanih argumenata i razloga, rukopis Mirsada Priganice sa zadovoljstvom preporučujem za objavljivanje i štampanje, kako bi što prije stigao do najšire čitateljske publike.