Jesen 2007

  HOLOKAUST I GENOCID – ZLOČINI U SRODSTVU
  Fikret Bečirović
 
 

Dr. Rasim Muratović: HOLOKAUST NAD JEVREJIMA I GENOCID NAD BOŠNJACIMA, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo 2007. godine

 

Čovjek je jedina vrsta koja je masovni ubojica, jedini izrod u vlastitom društvu.
N. Tinbergen

 

Da je historija ljudskog društva “ulica koju je sam đavo popločao” (Max Weber), pokazuje i dr. Rasim Muratović svojom knjigom pod naslovom Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima. Knjiga je iz štampe izašla u januaru 2007. godine pod recenzijom prof. dr. Hidajeta Repovca i prof. dr. Smaila Čekića, dvojice eminentnih znanstvenika iz oblasti sociologije i historijskih nauka.

Svoju sociološko-historijsku studiju dr. Muratović je obradio na 263 strane, sa pet poglavlja, predgovorom i rezimeom.
Svako poglavlje obrađeno je na takav način da može egzistirati kao zasebna cjelina. Tako autor u prvom dijelu, UVODU, problematizira opće odrednice holokausta, genocida i općenito fenomena zla, u drugom i trećem dijelu podrobno su obrađeni Holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima, četvrti dio je diskurs o psihološko-sociološkom fenomenu zla, a peti dio je jedan scenarij za budućnost, gdje autor pored sveg konglomerata zla i beznađa, traži nadu u spasonosno ili, kako bi to rekao M. Kreso, katharzu u “preživljavanju genocida”.
Izdavač knjige je Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu.
Ova studija je, kako autor u predgovoru ističe, prerađena verzija njegove doktorske disertacije, što zasigurno podrazumijeva jedan seriozan pristup i analitički diskurs.
Knjiga nije namijenjena ni žrtvama genocida ni njihovim dželatima, ona je namijenjena javnosti, koja se mora zapitati kako se mogao dogoditi holokaust, kako se mogao dogoditi genocid nad Bošnjacima i šta učiniti da se to ne dogodi ponovo?
Komparativnim prikazom autor je imao namjeru da fokusira fenomen zla kako nad Jevrejima tako i nad Bošnjacima u srcu “civilizirane” Evrope.
Razmjere holokausta, kao najveće tragedije, nisu mogle ostati samo jevrejski problem. On je postao planetarni problem. To prije svega zahvaljujući upornosti, požrtvovanosti i istrajnosti jevrejskih znanstvenika, stručnjaka, pravnika i širokog kruga volontera koji predano i dan-danas rade, istražuju i čuvaju živa sjećanja na holokaust i zločine nad Jevrejima.
“Genocid nad Bošnjacima”, kao fenomen, već je ozbiljno ugrožen jer je, kako navodi autor, u cilju prikrivanja i poricanja, u krugovima bliskim počiniocima genocid relativiziran eufemizmom “etničko čišćenje” te raznim lingvističkim kolokacijama kao što su “građanski rat”, “vjerski sukob”, “komšijska svađa-tuča”, “zaraćene strane” i sl.
Uz jevrejski holokaust kao najteži oblik zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava počinjen u Drugom svjetskom ratu, dr. Muratović ističe egzaktne podatke o stradanju Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu koji su procentualno (odmah nakon Jevreja) najviše stradali. To je procenat od 8,1% (103.000 žrtava) od ukupne populacije. Po skoro istom scenariju, navodi autor, genocid nad Bošnjacima događa se i u vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1991-1995, sa teškim gubicima od najmanje 140.000 ubijenih, prognanih i nestalih, te uz to 1.030.000 protjeranih i raseljenih lica.
Komparirajući stradalništva Jevreja i Bošnjaka, autor ukazuje na relaciju srodstva zločina počinjenih po istoj fašističkoj ideološkoj matrici istrebljenja jednog naroda. U tom smislu Hitlerov “Mein Kampf” po svojim programskim ciljevima komplementaran je sa ciljevima Njegoševog “Gorskog vijenca”, Garašaninovog “Načertanija”, programa Stevana Moljevića, ideologije i prakse Draže Mihailovića do “Memoranduma” SANU i ideologije i prakse Slobodana Miloševića, te snažne podrške Srpske pravoslavne crkve, kulturnih krugova, političkih stranaka, raznih udruženja i sl. Navodeći tako široku plejadu na istoj ideološkoj matrici, autor implicite ističe jednu širu ideološku kontaminiranost, koja u jednom scenariju za budućnost zaslužuje i nadasve potrebuje jedno “veliko pospremanje” u cilju buduće demokratizacije. Poslijeratna Njemačka je smogla snage i hrabrosti da to učini, no vidjet ćemo, što kroz knjigu postaje pitanjem, hoće li to moći postmiloševićevska Srbija.
Šta je genocid? Koji su njegovi uzroci? Kako ga otkloniti? Samo su neka pitanja koja autor problematizira, u prvom dijelu, tražeći zajedno sa čitaocem makar opskuran odgovor.
U pokušaju razjašnjenja, autor navodi uzroke koje on vidi kao političke, sociološke, psihološke, ekonomske, kulturne i druge na čijim marginama se stvorila mržnja, prezir i drugi antagonizmi, koji vode u sukob i tendenciju “konačnog rješenja” (obračuna) ili genocida.
Riječ genocid prvi je upotrijebio poljski advokat Rafael Lemkin kao kovanicu latinskih riječi genos (rasa ili pleme) i cidere (ubiti) 1944. godine, a ona kao takva ulazi u odredbe Konvencije UN-a 1948.
Prema definiciji iz Konvencije, genocid predstavlja svaki postupak (akt) počinjen u namjeri da se u cjelini ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa: a) ubijanjem pripadnika grupe, b) nanošenjem teških tjelesnih ili psihičkih povreda pripadnicima grupe, c) namjernim nametanjem teških uslova za život radi djelimičnog ili potpunog uništenja, d) sprečavanjem rađanja, e) namjernim premještanjem djece i dr.
Pored navedenih stavki, autor ističe da je agresija u BiH nametnula proširenje UN-ove definicije sa najmanje tri elementa: sistematsko i masovno silovanje žena, prinudno raseljavanje stanovništa, opsada gradova uz uništenje kulturnih i historijskih spomenika i namjerno ubijanje civila.
Iz ovog se jasno vidi da je dr. Muratović, problematizirajući genocid i “zlo” kao njegov korijen, eksplicite ukazao ne na potiranje zločina na koncu 20. stoljeća, već na njegovu nadogradnju kroz njegove mnogolike manifestacije i varijacije. Zbog toga je genocid nad Bošnjacima, iako po svom obimu manji, u veoma uskom srodstvu sa holokaustom.
Rasvjetljavajući “zločinačku inventivnost” u drugom i trećem dijelu, kao “glavnim stubovima” knjige, značajno je što je autor eksplicite istakao da su oba genocida (holokaust nad Jevrejima i genocid nad Bošnjacima) bili državni poduhvati, tj. da su planirani i organizovani poduhvati, sa vodećom ulogom birokratskih struktura.
U tom pogledu dr. Muratović također naglašava da je u “kola zla” bilo sve upregnuto: ideologija, birokratija, tehnologija, mediji i sve drugo što bi moglo pomoći da se masovna ubistva vrše sofisticiranom tehnologijom u prostorijama koje su tobože namijenjene za kupanje i sl. To su bile ogromne, dobro “uhodane” fabrike smrti gdje su ubistva vršena “apstraktno” (plin) a izvršioci apersonalizirane osobe koje nisu pritiskale obarač na pušci već obični prekidač (za plin) ne gledajući žrtvu u oči. Elementi holokausta zabilježeni su i kod nas u Bosni kada su zločinci u vrijeme agresije na Bosansku posavinu maja/juna 1992. u krematoriju bolnice u Brčkom palili leševe, te u logoru Luka gdje su leševe palili naslagane na gomilu te zajedno sa automobilskim gumama i benzinom palili svoje žrtve.
Svoj diskurs autor je potkrijepio znanstvenim autoritetima kao što su Zygmunt Bauman, profesor sociologije na univerzitetima u Varšavi, i Stenley Milgram, američki psiholog sa Jel univerziteta.
Bauman zapaža da zlo genocida i holokausta ne dolazi samo od disciplinovanih ljudi u uniformama, tj. ljudi “obučenih” za ubijanje, već i od ljudi koji su, prije no što su obukli uniforme bili dobri očevi svoje djece, prijatni muževi svojih žena, pomagali drugima i sl. Što se to dešava u glavama tih ljudi koji ulaze u “mašinu” birokratije potpuno se otuđujući od svog identiteta, izvršavajući i najgnusnije zločine, pita se Bauman. Na istom fonu Milgram stavlja težište na birokratiju. “Mašina birokratije” ima sasvim drugačije moralne norme, a to su na prvom mjestu dužnost, lojalnost i ideološki cilj, kojem se svi pokoravaju, pojašnjava on. To upravo daje objašnjenje za naše čuđenje kako je moguće da na nas puca naš komšija, da nas hapsi, zatvara, proganja, maltretira do neslućenih razmjera diljem logora pod srpskom kao i pod hrvatskom kontrolom. Situacija mijenja čovjeka, a neke ljude toliko promijeni da iz njih u datom momentu progovori mali SS-oficir, na jednom mjestu zaključuje autor. To daje odgovor na pitanja autora: kako je moguć holokaust/genocid.
“Umijeće” činjenja zla, od hapšenja, zatvaranja, ubijanja i dr., mora se naučiti kao i sve drugo. Tu se prije svega radi o kompletnom preobražaju ličnosti i njenom usmjeravanju ka zadatom cilju. Moralno je samo ono što vodi ka ispunjenju cilja, a najviši moralni autoritet je onaj ko je na najvišoj tački piramide vlasti. Žrtve se moraju prvo satanizirati, oduzeti im ljudske atribute, zatim depersonalizirati kako bi se našlo kvaziopravdanje da se u tom slučaju ne ubijaju ljudi već okrutna, zvjerska i satanska bića u ljudskom obliku.
Dehumanizirani efekat, distanca, vrijeme i fizička barijera neutraliziraju moralnu osjetljivost što su, po Baumanu i Milgramu, ključni efekti “umijeća ubijanja”. Sa distance se ne osjeti bol, kuknjava i zapomaganje žrtve, čiji bi jauci, krv, rane i najtvrdokornijeg potresli.
Tako kada su jednog njemačkog oficira, komandanta jednog logora, na suđenju u Nirnbergu pitali: da li mu je bilo žao tih ljudi kad bi čuo jauke i zapomaganja iz tzv. kupaonica (gasnih komora), on je odgovorio: da, ponekad bi mi bilo žao, ali kad bih se sjetio kakav je naš cilj, onda sam sa još  većom predanošću izvršavao svoju dužnost.
Efekt distance bio je jako važan i u agresiji na BiH. Svi osvojeni i opsjednuti gradovi gađani su teškom artiljerijom i avijacijom. Opsada Sarajeva najbolji je primjer. Sa oko hiljadu cijevi lake i teške artiljerije grad je bombardiran svakodnevno. Svakodnevno je na njega padalo u prosjeku hiljadu granata, ubijajući žene, djecu, starce na ulici, u redovima za hljeb, vodu, na pijaci, u stanovima, bolnicama i na svakom koraku opsjednutog grada. Tužna antropologija i krhka nada na kraju 20. stoljeća, koja se s pravom može smatrati najbrutalnijom, rekao bi filozof A. Šarčević.
Ako su Sarajevo i drugi gradovi pod opsadom “krhka nada”, onda je Srebrenica, dokazani zločin genocida, beznađe planetarnih razmjera, mjesto gdje se čovječanstvo mora dobro zapitati o svom bitku i bitisanju.
Naredbu “pobijte ih sve” generala Krstića svojim potčinjenim, autor s pravom ističe kao genocidnu nakanu, koja je važila na cijelom prostoru BiH.
Navodeći okolnosti pod kojima su vršeni zločini, opsade, zatvaranje i genocid u BiH, autor ističe veliku odgovornost međunarodne zajednice, koja nije smjela sebi dozvoliti “neutralnost” i, moglo bi se reći, infantilnost.
Svoju suodgovornost međunarodna zajednica će pokazati i kod donošenja groteskno blage presude pred haškim tribunalom protiv Srbije i Crne Gore. Ključni dio presude “da je Srbija kriva što nije spriječila zločine i genocid u Srebrenici” mogao bi se isto tako odnositi na bilo koju zemlju članicu UN-a i na čitavu međunarodnu zajednicu.
Završavajući poglavlja o ulozi međunarodne zajednice u bosanskoj kalvariji, autor nemušto ali iskreno ističe svoju dijagnozu po kojoj naš rat Evropu više nervira nego što zabrinjava! Pogrešno, zar ne? Bosna je u Evropi i ona mora biti prevashodno evropski problem i kao takva on mora zabrinuti sve druge članice, jer Bosna se može desiti svakoj državi.
Infantilnost međunarodne zajednice i duboka podijeljenost Evrope dozvolili su da se fabrikuju razne kvaziteorije koje žrtvu optužuju za agresora. Autor sa gorčinom ističe fenomen “blaming the victim” – optuživanje žrtve ili bolje rečeno “blamaža žrtve” i prikazivanje agresora/dželata kao žrtve, te razne vidove falsifikovanja činjenica i zamjene teza, kao što su: Bošnjaci su počeli rat, sami sebe granatiraju, poricanje opsade gradova, stvaranje logora, silovanja, pljačkanja i dr.
I pored svega toga u poglavlju 3.9. Srpski identitet poslije 1995. godine autor u podnaslovu “Dželati se ne osjećaju krivim”, navodi niz primjera veličanja srpskih zločina i prikazivanja zločinaca kao heroja. Tako on navodi primjer izvjesne Mirjane Kolar koja je u knjigu posjete Arkanovom mauzoleju upisala: “Hvala ti za sve tvoje zločine. Ti si volio Srbe. Počivaj u miru.” Isto tako aktivisti Socijalističke partije Srbije 1995. godine kandidovali su Slobodana Miloševića za Nobelovu nagradu za mir. Pored ovih, postoji još niz primjera iz kojih dr. Muratović zaključuje da je Milošević uniformisao srbijansko društvo čiji se eho i dan danas osjeća. To pokazuje i činjenica, koju autor ističe i koja bezmalo zabrinjava, da i posle “sklanjanja” Miloševića teško breme naslijeđa nije zbačeno.
Izborom Vojislava Koštunice Srbi se nisu denacificirali, kao što su to učinili Nijemci 1945. godine, tako da se osjećaj krivnje ni u čemu, ni po čemu nije manifestovao, barem kada je riječ o zvaničnoj vlasti Srbije.
Nakon obimne analize holokausta i genocida, njihovih sličnosti i razlika, autor se u četvrtom dijelu podrobno pozabavio fenomenom zla, kao popratnom pojavom ljudskog društva. Zlo je preplavilo svijet, žalobno navodi autor, te dodaje: živimo u svijetu gdje nerazum pobjeđuje na svim frontovima i to nerazumno, iracionalno je ustvari princip zla, princip, dodao bih, koji društvo čini bolesnim. “Zdravo društvo” (Erih From) je samo nedostižni ideal, koje i sam From negira svojim drugim djelom pod naslovom “Anatomija ljudske destruktivnosti” u kojem on navodi da je čovjek jedini primat koji ubija i muči članove svoje vrste bez razloga i pri tome osjeća zadovoljstvo. To je strast, nastavlja on, maligne agresije (sadizam) za neograničenom moći nad drugim osjećajnim bićem i strast nekrofilije – strast za uništavanjem života. Da je zlo, kao bolest društva, prisustvo odvajkada, zorno nam potvrđuje i veliki Mula Mustafa Bašeskija, koji razočaran raznim nepravdama u Turskoj carevini kaže: “Ne čudim se otkud bolesti, već se čudim otkud zdravlje”.
Porijeklo zla kao opake bolesti duboko je ukorijenjeno u ljudskoj prirodi, navode filozofi – mizantropi (N. Machiavelli i T. Hobs), koji smatraju da se ljudi rađaju kao egoistični i zli, zato je, veli Hobs, preddržavno stanje - “stanje rata svih protiv svih”, a sa dolaskom države na društveno-historijsku scenu stupa na snagu društvena institucija koja mora djelovati u cilju općeg dobra – tj. kao “diktat razuma”.
Naspram ovih, u svojoj studiji autor navodi filozofe filantrope čiji je najizrazitiji predstavnik Jean Jacques Rousseau, koji smatra da je čovjek po prirodi dobar, a da ga društvo čini kvarnim i zlim.
Uzevši u obzir oba pristupa u kojima “ima istine” ipak kroz autorov diskurs se jasno vidi da se treba opredijeliti za srednji put, tj. onaj heraklitovski, koji kaže: “U nama prebiva i toplo i hladno, živo i mrtvo, budno i spavajuće, mlado i staro, i  dobro i zlo.
Ono što je moguće kao srednji put autor iznosi u petom dijelu knjige pod naslovom: Jedan scenarij za budućnost, koji pored svega onoga što nam se desilo treba da izražava jednu realnu nadu u bolje sutra. Tako on jedan od mogućih scenarija iznosi scenarij njemačkog filozofa Jürgena Habermasa, koji smatra da bi se razvoj civilizacije mogao kretati putem globalnog svjetskog poretka ili koegzistencije demokratije i civilnog društva. On globalizaciju shvata kao komunikaciju između različitih kultura što je po njemu brana sukobu civilizacija o čemu kao temi na svoj način govori Samuel P. Huntington.
Dijalog kultura, demokratizacija i stvaranje civilnog društva nemaju alternativu mada još uvijek živimo u duboko podijeljenom društvu, konsocijativno, jedni pored drugih. Za sada.
Uzevši u obzir obrađeni opus koji sam nazvao “zločini u srodstvu”, smatram da je dr. Muratović uložio velikog truda kada se uhvatio u koštac sa ovim velikim kalvarijama koje su se desile sredinom i krajem 20. stoljeća. U sociološko-historijskom diskursu on je sa ovom komparativnom temom dao veliki doprinos znanosti i povijesti, koju je Cicero nazvao “sjećanje života” (memoria vitae). “Sjećanje života”, naravno zaslužuje svih onih šest miliona Jevreja nastradalih u bezbrojnim logorima i na drugim mjestima kao i sve žrtve agresije i genocida koji se desio u BiH, sa posebnim naglaskom na Srebrenicu – personifikaciju tragedije planetarnih razmjera. Zbog toga se studija dr. Rasima Muratovića može uzeti kao vrijedan i ozbiljan znanstveni doprinos te se kao takav može preporučiti studentima, kao i široj čitalačkoj publici.